R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13, Slavonski Brod

Poslovni broj: 16 P-49/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice V.N., OIB: …, iz S.B., zastupana po punomoćnici M.K., odvjetnici u OD R. i k., Pisarnica S.B., protiv tužene R.A. d.d., OIB: …, iz Z., zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz OD K. & p. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 12. siječnja 2023., u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice M.K., odvjetnice, i zamjenica punomoćnika tuženika Ž.V.R., odvjetnice, nakon javne objave presude, 27. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: … sklopljenog između tuženika R.A. d.d. Z., OIB: …, kao kreditora i tužitelja V.N. iz S.B., OIB: …, kao korisnika kredita, zaključenog 18. siječnja 2006., koji je potvrđen kod javnog bilježnika M.B. 19. siječnja 2006. pod brojem ..., a koji u dijelu čl. 1. glasi: "iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 27.438,13 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.", u dijelu čl. 2. glasi "redovna kamata...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...", u dijelu čl. 7. glasi "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“, u dijelu čl. 9. st. 3. glasi "Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja ovog Ugovora..." i u dijelu čl. 9. st. 4. glasi „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom…“.

II. Nalaže se tuženiku R.A. d.d. Z., OIB: … isplatiti tužitelju V.N. iz S.B., OIB: … na ime stečenog bez osnove na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 1.546,73 EUR/ 11.653,87 kn[1] (slovima: jednatisućapetstočetrdesetšesteuraisedamdesettricenta/

jedanaeset tisućašestopedesettrikuneiosamdesetsedamlipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 0,27 EUR/ 2,01 kn od 01.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 2,76 EUR/ 20,76 kn od 01.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,50 EUR/ 33,89 kn od 01.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 5,35 EUR/ 40,34 kn od 01.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 1,09 EUR/ 8,20 kn od 01.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 1,69 EUR/ 12,74 kn od 01.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 0,55 EUR/ 4,17 kn od 01.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 2,64 EUR/ 19,90 kn od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 5,53 EUR/ 41,67 kn od 01.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 5,15 EUR/ 38,79 kn od 01.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 8,99 EUR/ 67,75 kn od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 8,55 EUR/ 64,41 kn od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,12 EUR/ 76,26 kn od 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 21,90 EUR/ 165,01 kn od 01.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 19,77 EUR/ 148,93 kn od 01.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 27,27 EUR/ 205,49 kn od 01.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 25,01 EUR/ 188,46 kn od 01.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 21,24 EUR/ 160,03 kn od 01.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 30,00 EUR/ 226,06 kn od 01.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 41,09 EUR/ 309,59 kn od 01.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 33,69 EUR/ 253,81 kn od 01.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 36,64 EUR/ 276,05 kn od 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 33,49 EUR/ 252,35 kn od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 34,38 EUR/ 259,02 kn od 01.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 49,16 EUR/ 370,40 kn od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 50,85 EUR/ 383,14 kn od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 63,39 EUR/ 477,64 kn od 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 57,44 EUR/ 432,78 kn od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 50,89 EUR/ 383,44 kn od 01.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 50,90 EUR/ 383,47 kn od 01.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 50,54 EUR/ 380,83 kn od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 53,95 EUR/ 406,52 kn od 01.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 56,94 EUR/ 429,00 kn od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 57,50 EUR/ 433,22 kn od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 55,74 EUR/ 419,94 kn od 01.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 57,23 EUR/ 431,21 kn od 01.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,31 EUR/ 439,37 kn od 01.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 56,98 EUR/ 429,35 kn od 01.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 57,57 EUR/ 433,77 kn od 01.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 56,63 EUR/ 426,66 kn od 01.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 54,37 EUR/ 409,62 kn od 01.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 57,17 EUR/ 430,77 kn od 01.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 58,62 EUR/ 441,69 kn od 01.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 57,94 EUR/ 436,55 kn od 01.01.2013. godine do isplate - na iznos od 52,93 EUR/ 398,81 kn od 01.02.2013. godine do isplate sve po stopi od pojedinih dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku R.A. d.d., Z., OIB:… isplatiti tužitelju V.N. iz S.B., OIB: … troškove parničnog postupka u iznosu od 2.141,81 EUR/ 16.137,50 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, a sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 18. siječnja 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj … koji je potvrđen kod javnog bilježnika M.B. 19. siječnja 2006. pod brojem …, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 17.354,40 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika kao kreditora važećem za CHF na dan dospijeća. Pored iznosa glavnice, tužiteljica je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatni stopama, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,50 % godišnje. Tužiteljica je predmetni kredit otplatila u cijelosti. Za vrijeme trajanja otplate kredita, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos koji je bio na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta mijenjao te je po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt-249/14 od 9. travnja 2015., utvrđuje se da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke; a što je potvrđeno i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS RH utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. i 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.". Odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Tužiteljica kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu na koji tužiteljica potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno; tek nakon provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužiteljici, tužiteljica će specificirati tužbeni zahtjev, sve to u skladu s člankom 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica tužbu podnosi Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iako je člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužiteljica ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica bila u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da živi u Slavonskom Brodu, uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužiteljice u Zagreb i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme. Navodi tužiteljice u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi tužiteljice u skladu su s aktualnom sudskom praksom. Slijedom navedenog, predlaže se sudu da nakon zakazane i provedene rasprave, sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 918-50- 3230714 kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Nadalje, tužiteljica u svom podnesku navodi kako se nadležnost u konkretnoj stvari temelji i na odredbi članka 19.l. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16) (nadalje u tekstu: ZPK). Tuženik u odnosu na prethodni navod ističe rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl. broj Gž-143/2021 i posl. broj Gž-750/2021, a u kojima Županijski sud u Velikoj Gorici utvrđuje kako se spomenuta odredba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora te također navodi kako bi se, u slučaju da se utvrdi ništetnost prorogacijske klauzule, o mjesnoj nadležnosti trebalo odlučiti primjenom relevantnih odredbi ZPP-a, na što se sama tužiteljica poziva. Nadalje, sve i kad bi se spomenuta odredba mogla primijeniti na konkretni slučaj, što tuženik izričito osporava, isti prilaže rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, posl. broj P-107/2021 od 7. svibnja 2021., a kojim je utvrđeno kako je ZPK stupio na snagu 1. siječnja 2010. te da se sporna odredba ne može primijeniti na ugovore o kreditu sklopljene do dana njegovog stupanja na snagu, na što upućuje i sam ZPK u članku 29., iz kojeg jasno proizlazi da se isti ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu navedenog zakona. Slijedom navedenog, sve i da se odredba članka 19.l ZKP-a može primijeniti na konkretnu situaciju, što prema stajalištu Županijskog suda u Velikoj Gorici nije slučaj, tuženik ističe da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 18. siječnja 2006. Stoga, s obzirom da je člankom 29. ZPK-a propisano da se on ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana njegova stupanja na snagu, razvidno je da se navedeni članak ne može primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Dodatno, tuženik se poziva na rješenje Općinskog suda u Đakovu od 22. srpnja 2021., posl. broj P-117/2021 kojim se sud, u pravno identičnom pitanju, oglasio mjesno nenadležnim i predmet ustupio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Ovo stoga što tužitelj u svakom pojedinom slučaju uz okolnost da se o odredbi o prorogaciji nadležnosti nije posebno pregovaralo, mora dokazati i da postoji značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama na štetu potrošača te da se spomenuta odredba protivi načelu savjesnosti i poštenja. U ranije navedenom rješenju Općinski sud u Đakovu je utvrdio da: „odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo (1), mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama na štetu potrošača (2) i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja (3). Svi navedeni kriteriji moraju biti kumulativno ispunjeni.“ Zaključno sud navodi da: „prihvaća navode tužitelja da se o konkretnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. No, stava je da nisu ispunjene druge dvije pretpostavke, odnosno da ne postoji značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama na štetu potrošača i da se ista ne protivi načelu savjesnosti i poštenja.“ U vidu dosada iznesenog, tuženik ističe da odredbe ugovora o kreditu vezane uz određenje mjesne nenadležnosti, nisu bile predmetom tužbenog zahtjeva u bilo kojoj od odluka u kolektivnim sporovima na koje se tužiteljica poziva u ovom postupku, no sve i da jesu, nikako se ne može zauzeti pravni pristup da je svaki sporazum o mjesnoj nadležnosti svojevrsnim automatizmom ništetan te da za stranke ne proizvodi nikakve pravne učinke. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Nadalje, tuženik skreće pozornost sudu da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjev na način kako to čini tužiteljica u predmetnoj tužbi, i to konkretno u dijelu u kojem traži donošenje rješenja te t. II tužbenog zahtjeva. Naime, sukladno članku 186.b stavak 3. ZPP-a, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužiteljica može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. S tim u vezi, kao prvo, tuženik ističe da nije točno da tužiteljica u konkretnoj pravnoj stvari ne može postaviti određeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa. Naime, pretpostavlja se da tužiteljica ima podatke o tome je li, kada i na koji način vršila uplate u korist tuženika temeljem predmetnog ugovora o kreditu te je potpuno izvjesno da ima predodžbu o tome koliki joj novčani iznos (navodno) duguje tuženik. Tuženik ističe da sukladno članku 186. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužiteljica temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak, a slijedom čega je tužiteljica ta koja je prije podnošenja tužbe bila obvezna poduzeti primjerene radnje (npr. pribaviti potrebnu dokumentaciju, analizirati podatke o uplatama po predmetnom ugovoru o kreditu, po potrebi angažirati osobu koja raspolaže stručnim znanjima i koja je u mogućnosti za tužiteljicu izvršiti potrebne izračune i sl.) koje bi istoj omogućile postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva. Pritom se ističe da je tuženik u vezi s pravnim odnosom zasnovanim predmetnim ugovorom o kreditu tužiteljici, kao i svim ostalim klijentima s kojima je poslovao i s kojima posluje, uredno dostavljao sva pismena, obavijesti i sl., koje je temeljem istog i bio dužan dostaviti te u spisu nema dokaza da tuženik iste ne želi dostaviti tužiteljici. Prema mišljenju tuženika, tužba s ovakvim tužbenim zahtjevom ne može se uspješno postaviti samo na temelju ničime potkrijepljenog ni dokazanog navoda da tuženik nije ili ne želi dostaviti određene podatke, uključujući i početni otplatni plan, a što upravo čini tužiteljica u ovoj pravnoj stvari. Slijedom navedenog, svrha i smisao odredbe članka 186.b stavka 3. ZPP-a nije pridržaj prava da naknadno uredi tužbeni zahtjev tužitelj koji „kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem“, već isključivo tužitelj koji ne raspolaže dokumentacijom koja se smatra zajedničkom za obje strane, a koje joj je tuženik odbio dostaviti. Tužiteljica nije u spis dostavila dokaz da je od tuženika zatražila dostavu dokumentacije te da joj je isti odbio dostaviti dokumentaciju, a niti je ista čak i tvrdila da je zatražila od tuženika dostavu dokumentacije te da joj je zahtjev odbijen. Imajući u vidu navedeno, jasno je da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postavljanje tužbenog zahtjeva na način na koji to čini tužiteljica u svojoj tužbi, te da se radi o zlouporabi procesnih ovlaštenja s ciljem odugovlačenja postupka, odnosno uzrokovanja daljnjih troškova postupka, a slijedom čega se predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik posebice osporava utuženi iznos od 9.000,00 kn iz točke II. tužbenog zahtjeva kao paušalan jer ni sama tužiteljica u historijatu tužbe ne tvrdi da je isti iznos u cijelosti odjednom preplatila. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od 13. lipnja 2014., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljice u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužiteljice koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Miroslava Bračuna, pod brojem OU-72/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenicu tuženika (direktoricu), gospođu Veneru Matoš-Pejić, a koja je upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koja ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužiteljica očekivala da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Također, tužiteljica u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 9. stavka 3. Ugovora o kreditu u dijelu: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja ovog Ugovora…“ te stavka 4. istog članka u dijelu: „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom...“ Kao prvo, tužiteljica u tužbi nigdje ne obrazlaže niti ne navodi na temelju čega isti traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe. Odnosno, tužiteljica se u tužbi nije pozvala na zakonske odredbe niti obrazložila temeljem kojih činjenica argumentira svoj zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetne odredbe, niti je u tom smjeru priložio dokaze. Stoga, tuženik izričito osporava navedeni zahtjev tužiteljice. Također, tuženik ističe kako predmetni dio odredbe članka 9. ugovora o kreditu nije bio predmetom kolektivnih presuda na koje se tužiteljica poziva, odnosno u kolektivnim postupcima na koje se tužiteljica poziva, nije bila utvrđivana eventualna ništetnost navedene odredbe. Stoga, tuženik se izričito protivi predmetnom zahtjevu tužiteljice. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužiteljica ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. X. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br… od 18. siječnja 2006., zatim je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke A.I., te je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužiteljica je podneskom od 29. travnja 2022. precizirala tužbeni zahtjev, kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva jer je isti povećan te tuženik nije s tim bio suglasan.

4.2. Sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva tužiteljice iz podneska od 29. travnja 2022. obzirom da je preinaka učinjena nakon provedenog financijskog vještačenja. Također, sud je dozvolio preinaku jer je ista bila svrsishodna radi cjelovitog rješenja spora među strankama, a sve sukladno članku 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP).

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani zahtjev tužiteljice od 29. travnja 2022. u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. … od 18. siječnja 2006. na iznos od CHF 17.354,40 u kunskoj protuvrijednosti. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 18. siječnja 2006., a pobliže opisane u izreci, ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je prigovorio mjesnoj nenadležnosti ovog suda te stavio prigovor zastare tražbine.

7.1. Glede prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda izvršen je uvid u Ugovor o kreditu te je saslušana tužiteljica. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je u vrijeme podnošenja tužbe živjela u S.B. gdje i sada živi. Ugovor je zaključila u R.A. d.d. u S.B.. Pri potpisivanju Ugovora o kreditu nitko joj nije rekao da će u slučaju spora biti nadležan sud u Zagrebu. Predstavljalo bi joj značajne financijske i druge poteškoće kada bi postupak vodila u Zagrebu, posebno uobzirujući posao kojim se bavi.

7.2. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan prema članku 59. ZPP-a. Kao bitno, odredba Ugovora o kreditu članka 12. propisuje da je u slučaju spora nadležna sud sjedišta kreditora. Takva odredba, mišljenjem ovog suda, je nepoštena i ništetna jer se o istom nije posebno pregovaralo te ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Naime, iz iskaza tužiteljice kao bitno je utvrđeno da sve vrijeme živi u S.B. te da je Ugovor zaključila s R.A. d.d. u S.B., dakle u podružnici iste banke. Nitko tužiteljici nije rekao da će u slučaju spora biti nadležan sud u Zagrebu. Nadalje, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da bi vođenje spora u Zagrebu za nju predstavljalo financijske i druge poteškoće obzirom na udaljenost od 200 km između S.B. kao mjesta prebivališta, i Zagreba. Kao drugi bitan razlog za odbijanje prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda je činjenica utvrđena i iz iskaza tužiteljice i iz uvida u Ugovor o kreditu da tužena ima podružnicu u S.B., dakle na području ovog suda.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka A.I. utvrđeno je da je tužiteljica više platila iznos od 11.653,87 kn glede promjene tečaja CHF.

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9. Iz iskaza tužiteljice glede glavne stvari utvrđeno je da je pročitala Ugovor o kreditu koji je potpisala i vidjela je da se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi. Znala je da to znači da se kamata može mijenjati na gore, ali nitko joj nije ništa u banci objašnjavao. Pri zaključenju Ugovor dobila je Otplatni plan u kojem je vidjela koliko konačno mora vratiti kredita. Nije znala ukoliko bi se kamatna stopa mijenjala koliko bi konačno morala vratiti kredita. Nitko joj u banci nije rekao temeljem kojih uvjeta i kriterija će se mijenjati kamatna stopa. Kredit je u cijelosti otplatila. Jedini ponuđeni kredit u banci, kada je kupovala auto, je bio ovaj vezan za CHF. U banci joj nisu rekli da postoje određeni rizici na njenoj strani obzirom da zaključuje ugovor u promjenjivoj kamatnoj stopi i vezan za CHF. U banci joj nisu rekli da postoji mogućnost povećanja tečaja niti da HNB nema utjecaja na tečaj CHF-a. U banci nije mogla pregovarati o ponuđenim odredbama Ugovora. Javni bilježnik joj nije ništa tumačio glede Ugovora. U banci joj nitko nije objasnio što znači valutna klauzula odnosno da će se rata kredita povećavati kada se mijenja tečaj. Autokuća u kojoj je kupovala auto ju je uputila u ovu banku za dizanje kredita. U vrijeme zaključenja Ugovora nije imala nikakav obrt niti udjele u nekom trgovačkom društvu.

9.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljicom, tužena nije u cijelosti informirala tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Prigovor zastare glede tužbenog zahtjeva na ime stečenog bez osnove po osnovu valutne klauzule nije osnovan, a po članku 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO).

11. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 27. siječnja 2022., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.

11.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

12.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

12.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.6. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke A.I..

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su stranke zaključila 18. siječnja 2006. Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 17.354,40 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Radilo se o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Rok otplate kredita je 84 mjeseca. Korisnik otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeći na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

13.2. Nadalje, iz Nalaza vještaka je utvrđeno da je na temelju dokumentacije koja mu je bila dostupna utvrdio razliku tečaja za CHF kojeg je tužena primjenjivala prilikom svakog plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu 11.653,87 kn.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a tuženik je dužan tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.141,81 EUR/ 16.137,50 kn. Troškovi tužiteljice su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od pristojbe na tužbu u iznosu 19,91 EUR/ 150,00 kn, pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR/ 400,00 kn, sastava tužbe u iznosu od 199,08 EUR/ 1.500,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 451,26 EUR/ 3.400,00 kn, pristup na ročišta 11. ožujka 2022. i 12. siječnja 2023. 2x 199,08 EUR/ 1.500,00 kn, ročišta za objavu presude u iznosu od 99,54 EUR/ 750,00 kn, sastav podnesaka 28. veljače, 30. ožujka i 29. travnja 2022. 3x199,08 EUR/ 1.500,00 kn. PDV iznosi 323,51 EUR/ 2.437,50 kn.

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 27. veljače 2023.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.