REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-4555/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja TRGOVAČKA ŠKOLA iz Zagreba, Trg J. F. Kennedyja 4, OIB 56064164023, kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, Palmotićeva 50, protiv tuženika HTP MATIJA GUBEC d.d. u stečaju iz Stubičkih Toplica, Viktora Šipeka 27, OIB 63048129745, kojeg zastupa punomoćnica Jasna Orešić, odvjetnica u Zagrebu, Kozarčaninova 5, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja (presude) Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-773/2022 od 3. kolovoza 2022., 27. veljače 2023.

r i j e š i o  j e

I. Preinačuje se rješenje-presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-773/2022 od 3. kolovoza 2022. u točki I. izreke i rješava:

Odbacuje se tužba tužitelja kao nedopuštena.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje-presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-773/2022 od 3. kolovoza 2022. u točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom (pravilno, rješenjem) označenom u izreci ovog rješenja prvostupanjski je sud odbacio kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos od 620.208,17 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 10. svibnja 2019. pa do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude) te je naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 23.875,00 kn (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da tužitelj kao solidarni dužnik nije prijavio postojanje svoje tzv. uvjetne tražbine u stečajnom postupku nad tuženikom premda je to trebao učiniti sukladno članku 143. Stečajnog zakona („Narodne novine” broj 71/15 i 104/17); zbog navedenog, tužitelj kao stečajni vjerovnik je svoju tražbinu može ostvarivati samo u stečajnom postupku prema članku 167. Stečajnog zakona pa zato nisu ispunjene pretpostavke za vođenjem postupka. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članaka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude (pravilno, rješenja) žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer se tužbeni zahtjev ne može odbaciti već odbiti. Odbacuje se tužba, ako su za to ispunjene zakonom propisane pretpostavke. Odbacujući tužbeni zahtjev presudom sud prvog stupnja je počinio bitnu povredu pravila parničnog postupka. Žalitelj u žalbi navodi što je sud prvog stupnja naveo u obrazloženju pobijane odluke te ističe da njegova tražbina nije postojala u vrijeme otvaranja stečajnog postupka zbog čega nije ni mogao podnijeti prijavu stečajnom upravitelju. Prema presudi tužitelj je postao obveznik isplate naknade neimovinske i imovinske štete 5. studenoga 2019. Ne radi se o ugovornoj već izvanugovornoj šteti, a kako je u cijelosti platio iznos štete i sve druge naknade, ovom regresnom tužbom potražuje od tuženika kao solidarno odgovornog dužnika da mu naknadi dio štete (50%) koju je platio umjesto njega. Žalitelj je uz podnesak od 21. prosinca 2021. priložio sve isprave iz kojih je bilo moguće utvrditi osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kojim se dokazuje pasivna legitimacija i odgovornost tuženika. U vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom tužitelj nije mogao prijaviti ni tzv. uvjetnu tražbinu solidarnog dužnika jer nije niti mogao znati da će biti obvezan na isplatu štete ni u kojem iznosu, tim više što je prigovarao osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj je u toj parnici istaknuo prigovor krivnje za štetu na strani oštećenika Siniše Kekića i prednika tuženika pa zato razlozi suda temeljeni na odredbi članka 143. Stečajnog zakona nisu pravilni i na zakonu osnovani. Žalitelj se poziva i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4693/2008 od 30. ožujka 2011. u kojoj je izraženo shvaćanje da pravila parničnog suđenja podrazumijevaju da se svakoj strani u stečajnom postupku omogući očitovanje o argumentima koje je izrazila protivna strana. Tužitelj predlaže da sud uvaži njegovu žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

Ispitavši točku I. izreke pobijane presude (pravilno, rješenja) temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., te članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, no primjenom odredbe članka 381. u vezi s člankom 373.a stavka 3. u vezi stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku u tom je dijelu prvostupanjsko rješenja valjalo preinačiti.

4. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7782/94 od 20. listopada 1997. (točka III. izreke te presude sa str. 95.-101. spisa) naloženo (u tom postupku) tužitelju i tuženiku solidarno plaćanje mjesečne rente u iznosu od 800,00 kn Siniši Kekiću. Međutim, Siniša Kekić je tužbenim zahtjevom u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10314/03 pokrenutog tužbom protiv obje (ovdje) parnične stranke tražio povišenje mjesečne rente, no, tijekom trajanja tog spora je u odnosu na (ovdje) tuženika povukao tužbu; prema obrazloženju presude donesene u tom sporu sa str. 52. spisa Siniša Kekić je u odnosu na (ovdje) tuženika povukao tužbu podneskom od 4. travnja 2018. Nadalje, budući da je tužitelj po pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10314/03 od 10. svibnja 2019. sa str. 48.-60. spisa 1. prosinca 2020. isplatio na ime naknade štete, zateznih kamata i troškova parničnog postupka ukupan iznos od 1.240.416,33 kn, to je tužitelj tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 620.208,17 kn smatrajući da omjer odgovornosti tužitelja i tuženika iznosi 50% : 50%, a odgovornost tuženika je u tome što je dozvolio pristup bazenu koji se punio i u koji je Siniša Kekić skočio i pritom zadobio teške tjelesne ozljede.

Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveo da je podnošenje tužbe tužitelja „sporno i smatra takvo postupanje protivnim odredbama Stečajnog zakona” (str. 35. spisa) jer je stečajni postupak nad tuženikom otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-276/14 od 15. rujna 2014. (što proizlazi iz tuženikova podneska od 14. siječnja 2022. sa str. 109. spisa i iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika sa str. 120. spisa), a na pripremnom ročištu od 3. veljače 2022. tužitelj je na upit suda izričito naveo da predmeta tražbina nije bila predmet prijave u stečajnom postupku otvorenim nad tuženikom. Osim toga, budući da je tuženik na istom tom ročištu naveo da je tužitelj trebao (u stečajnom postupku) postaviti zahtjev osiguranja iznosa koji se treba platiti po osnovi solidarne obveze što tužitelj nije učinio (str. 128. spisa), između stranaka je sporno je li dopuštena tužba u ovoj pravnoj stvari.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud (ne)dopuštenost tužbe trebao ispitivati primjenom odredaba ranije važećeg Stečajnog zakona („Narodne novine” broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12) koji je bio na snazi do 1. rujna 2015., a ne primjenom (sada važećeg) Stečajnog zakona (iz 2015. godine s kasnijim izmjenama tog Zakona). Naime, upravo zbog toga što je stečajni postupak nad tuženikom otvoren prije stupanja na snagu Stečajnog zakona iz 2015. godine, za dopuštenost tužbe su mjerodavne odredbe ranijeg Stečajnog zakona; zbog toga, prvostupanjski sud se u obrazloženju pobijane odluke pogrešno pozivao, između ostalog, na odredbe članaka 143. i 167. Stečajnog zakona (iz 2015. godine).

6. Nadalje, prvostupanjski je sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, a na što u žalbi osnovano ukazuje žalitelj. Naime, prema odredbi članka 129. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (o osnovanosti) tužbenog zahtjeva sud odlučuje presudom, izuzev u postupku radi smetanja posjeda u kojem o tužbenom zahtjevu sud odlučuje rješenjem. Međutim, u slučajevima kada sud odlučuje o nedopuštenosti tužbe (a ne tužbenog zahtjeva, kako je to u izreci pobijane odluke naveo prvostupanjski sud), tada sud odlučuje rješenjem sukladno članku 129. stavku 3., članka 282. stavka 1. i članka 288. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. Prema tome, budući da je prvostupanjski sud presudom odlučio o odbačaju tužbenog zahtjeva kao neosnovanom, počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer je izreka presude (pravilno, rješenja) nerazumljiva. Međutim, unatoč tome, sud prvog stupnja pravilno smatra da je tužitelj svoju tražbinu prema tuženiku trebao ostvarivati u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom, pa je stoga primjenom odredbe članka 373.a stavka 3. u vezi stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku prvostupanjsku odluku valjalo preinačiti.

Naime, odredbom članka 96. (ranijeg) Stečajnog zakona (a koja je sadržajno identična sada članku 167. sada važećeg Stečajnog zakona je propisano da stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku, dok prema članku 76. stavku 1. Stečajnog zakona solidarni dužnici i jamci dužnika mogu kao stečajni vjerovnici tražiti da im se vrati ono što su za dužnika platili prije ili nakon dana otvaranja stečajnog postupka, ako im pripada pravo na vraćanje isplaćenoga prema dužniku, a prema stavku 2. istoga članka Stečajnog zakona solidarni dužnici i jamci mogu podnijeti zahtjev da im se osigura iznos što će ga platiti za dužnika razmjerno iznosu koji bi im pripao kao stečajnim vjerovnicima (odredba članka 76. Stečajnog zakona je identična odredbi članka 143. sada važećeg Stečajnog zakona, na koju se u obrazloženju odluke pozvao prvostupanjski sud).

U konkretnom predmetu, tužitelj je nesporno još u trenutku pokretanja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu 17. listopada 2003. kojeg je protiv njega (i protiv tuženika) pokrenuo Siniša Kekić (postupak se vodio pod poslovnim brojem P-10314/03) znao da su on i tuženik solidarni dužnici obveze isplate rente Siniši Kekiću budući da je još ranijom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7762/94 od 20. listopada 1997. ovdje parničnim strankama naloženo da solidarno plaćaju Siniši Kekiću mjesečnu svotu od 800,00 kn na ime rente; ta je presuda postala pravomoćna i ovršna 22. studenoga 1999., a što je vidljivo iz klauzule pravomoćnosti i ovršnosti sa str. 95. spisa. Prema tome, iako se spor pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj P-10314/03 vodio radi povišenja iznosa mjesečne rente, a tijekom trajanja tog spora (ovdje) tuženik je bio (i) stranka u tom sporu jer je protiv njega Siniša Kekić povukao tužbu tek 4. travnja 2018. (dakle, više od tri godine nakon što je nad tuženikom otvoren stečajni postupak), tužitelj je nesporno i u trenutku otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom 15. rujna 2014. znao da su on i tuženik solidarni dužnici isplate mjesečne rente Siniši Kekiću, neovisno o tome što sama visina te rente tada nije bila utvrđena. Upravo zbog navedenog, tužitelj je kao solidarni dužnik sukladno odredbi članka 76. stavka 2. Stečajnog zakona mogao odmah nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, a prije pravomoćnosti presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10314/03 od 10. svibnja 2019. u stečajnom postupku nad tuženikom podnijeti zahtjev da mu se osigura iznos što će ga platiti za tuženika kao stečajnog dužnika i to razmjerno iznosu koji bi mu pripadao kao stečajnom vjerovniku. Naime, neovisno od toga što u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom nije bila donesena pravomoćna odluka prvostupanjskog suda o visine rente koju tužitelj mora isplatiti Siniši Kekiću, tužitelj je prema postavljenom tužbenom zahtjevu mogao znati visinu tražbine Siniše Kekića i, povezano s time, razmjerni dio tražbine koji „otpada” na tuženika kao solidarnog dužnika, te sukladno tome u stečajnom postupku podnijeti zahtjev da mu se osigura iznos kojeg će platiti za tuženika (i to razmjerno iznosu koji bi pripao tužitelju kao stečajnom vjerovniku).

Međutim, tužitelj to nesporno nije učinio.

Osim toga, ne ulazeći ovom prilikom u ispitivanje pripada li tužitelju pravo na vraćanje isplaćenog iznosa od 620.208,17 kn (koji iznos „odgovara” 50% navodne tuženikove odgovornosti za štetu nastalu Siniši Kekiću), tužitelj kao solidarni dužnik može u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom sukladno članku 76. stavku 1. Stečajnog zakona tražiti da mu se vrati ono što je za dužnika platio (neovisno je li to platio prije ili nakon dana otvaranja stečajnog postupka). Međutim, da bi tužitelj kao solidarni dužnik to mogao učiniti, on je kao stečajni vjerovnik morao svoju tražbinu prijaviti u stečajnom postupku nad tuženikom te tako ostvariti tu tražbinu, a što nije učinio.

Prema tome, tužitelj je kao solidarni dužnik (s tuženikom) morao prije pravomoćnosti presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10314/03 od 10. svibnja 2019. za svoju, u ovom postupku utuženu tražbinu, podnijeti zahtjev u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom da mu se osigura iznos kojeg će platiti za dužnika i to razmjerno iznosu koji bi mu pripao kao stečajnom vjerovniku odnosno on je (i) morao kao stečajni vjerovnik tražiti da mu se vrati ono što je nakon otvaranja stečajnog postupka platio za tuženika po navedenoj pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Međutim, ništa od navedenog tužitelj nije učinio u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom premda sukladno odredbi članka 96. Stečajnog zakona on svoju tražbinu može ostvarivati samo u tom stečajnom postupku. Upravo zbog navedenog, tužitelj svoju tražbinu ne može ostvarivati u parničnom postupku pa je stoga njegova tužba nedopuštena.

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo uvažiti i preinačiti točku I. izreke prvostupanjske presude/rješenja na način da se tužba odbaci kao nedopuštena, a sukladno odredbi članka 381. u vezi s člankom 373.a stavkom 3. i stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

7. Međutim, neovisno od toga što je pobijana točka I. izreke prvostupanjske odluke preinačena, tužitelj je parnična stranka koja je u cijelosti izgubila ovaj spor. Sukladno tome, tuženik prema odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku osnovano potražuje trošak postupka za poduzete postupovne radnje potrebne za vođenjem ovog spora, a koje je sud prvog stupnja pravilno odmjerio kako po osnovi tako i po visini. Zato je tužiteljevu žalbu kojom pobija točku II. izreke prvostupanjske odluke valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi taj dio prvostupanjske odluke, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 27. veljače 2023.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak