REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 44 Pž-1333/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, protiv tuženika EURODIGITAL d.o.o., OIB 21632404131, Zagreb, Vladimira Nazora 34, kojeg zastupa punomoćnik Šime Matak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Čogurić & Matak d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2167/21-9 od 10. veljače 2022., 27. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2167/21-9 od 10. veljače 2022. te se sudi:

1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vlaste Zajec iz Zagreba poslovni broj Ovrv-105/21 od 17. kolovoza 2021. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 1.517,57 EUR / 11.437,15 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznose od:

- 20,86 EUR / 157,15 kn od 11. prosinca 2019. do isplate,

- 124,76 EUR / 940,00 kn od 11. siječnja 2020. do isplate,

- 124,76 EUR / 940,00 kn od 11. veljače 2020. do isplate,

- 124,76 EUR / 940,00 kn od 11. ožujka 2020. do isplate,

- 124,76 EUR / 940,00 kn od 11. travnja 2020. do isplate,

- 124,76 EUR / 940,00 kn od 11. svibnja 2020. do isplate,

- 124,76 EUR / 940,00 kn od 11. lipnja 2020. do isplate,

- 124,76 EUR / 940,00 kn od 11. srpnja 2020. do isplate,

- 124,76 EUR / 940,00 kn od 11. kolovoza 2020. do isplate,

- 124,76 EUR / 940,00 kn od 11. rujna 2020. do isplate,

- 124,76 EUR / 940,00 kn od 11. listopada 2020. do isplate,

- 124,76 EUR / 940,00 kn od 11. studenog 2020. do isplate,

- 124,76 EUR / 940,00 kn od 11. prosinca 2020. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena kao i naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 33,18 EUR / 250,00 kn sa zateznim kamatama od 17. kolovoza 2021. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od osam dana te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 53,09 EUR / 400,00 kn.

3. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 811,26 EUR (osamstojedanaest eura i dvadesetšest centi) / 6.112,50 kn (šesttisućastodvanaest kuna i pedeset lipa) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom točkom I. izreke održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vlaste Zajec iz Zagreba poslovni broj Ovrv-105/21 od 17. kolovoza 2021., a kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 11.437,15 kn sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora na pojedine mjesečne iznose počevši od prosinca 2019. do prosinca 2020. kao i trošak postupka s kamatama koje se određuju po stopi koja se određuje na ostale odnose od 17. kolovoza 2021. do isplate. Točkom II. je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi daljnje parnične troškove u iznosu od 400,00 kn u roku od osam dana. Sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev koji se odnosi na naplatu naknade za postavljanje reklama na temelju ugovora kojeg su tužitelj i tuženik sklopili 25. ožujka 2016. prema kojem se tuženik obvezao plaćati naknadu za postavljanje reklama i to 40 reklamnih naljepnica na 20 košara za otpatke postavljene na javnoj površini, Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, koji je ugovor sklopljen na rok od 15 godina, počevši od 26. ožujka 2016. do 31. ožujka 2031. Sud je utvrdio da su prethodno stranke sklopile dva ugovora o darovanju i postavljanju košara za otpatke na javnim površinama i to 29. listopada 2012. s aneksom te ugovor od 28. prosinca 2012. također s aneksom, iz kojih ugovora proizlazi da tuženik tužitelju daruje predmetne košare, a tužitelj daje tuženiku suglasnost da na tim košarama u razdoblju od narednih 15 godina može postavljati reklamne poruke, za što će pak plaćati naknadu tužitelju sukladno posebnim ugovorima. Sud je spornu činjenicu da je tužitelj po svojim tijelima tijekom 2019. godine odlučio zamijeniti darovane košare za smeće novima, na kojima tuženik neće moći koristiti površine za oglašavanje, ocijenio suprotno tuženikovim navodima, odnosno utvrdio je da zbog te činjenice nije došlo do raskida predmetnog ugovora o plaćanju naknade iz 2016. godine, a ugovor o nagodbi koji su s obzirom na tu činjenicu sklopile parnične stranke u srpnju 2020. nije, kako je to sugerirao tuženik, ocijenio novacijom, pri čemu se pozvao na odredbe članaka 145., 146. i 147. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO), naglasivši da se obnova ne predmnijeva, a stranke ugovorom o nagodbi nisu izrazile namjeru ugasiti postojeću obvezu kad su stvarale novu obvezu, već stara obveza postoji dalje pored nove obveze. Iako su stranke ugovorom o nagodbi ugovorile da će sklopili posebne ugovore o naknadi za reklame na zamjenskim lokacijama, time nije došlo do gašenja obveze plaćanja naknade iz ugovora o plaćanju naknade od 25. ožujka 2016. Sud je te odlučne činjenice utvrdio iz isprava u spisu te je odbio izvesti daljnje dokaze te je s obzirom na jasne odredbe pročitanih ugovora koje se primjenjuju kako glase sukladno odredbi članka 319. stavka 1. ZOO-a presudio kako je navedeno. Odluka o sporednim traženjima temelji se na odredbi članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a odnosno na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP).

2. Tuženik je protiv presude podnio žalbu zbog bitnih povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu prije svega ukazuje da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 145. ZOO-a koja propisuje pretpostavke primjene instituta obnove. Ponavlja da su parnične stranke sklopile Ugovor od 29. listopada 2012. o darovanju i postavljanju 700 košara za otpatke na javnim površinama s Aneksom od 2015. kao i Ugovor o darovanju i postavljanju košara za otpatke na javnim površinama od 28. prosinca 2012. s Aneksom iz 2015. na temelju kojih je ugovora tuženik dao tužitelju u vlasništvo 1036 košarica za otpatke, a zauzvrat je mogao koristiti predmetne košare 15 godina za postavljanje naljepnica s reklamnim porukama uz plaćanje naknade tužitelju. Naknada je definirana pojedinim ugovorima o plaćanju naknade. Dakle, radi se o ugovorima koji su sklopljeni na rok od 15 godina i pri tome su ugovori o p laćanju naknade za postavljanje reklama pobočni pravni poslovi koji se ne mogu promatrati izolirano od glavnih. Budući da je društvo Zagrebački holding – Podružnica Čistoća na temelju tuženikova naloga, tuženikovog Gradskog ureda za gospodarstvo, energetiku i zaštitu okoliša bilo u obvezi zamijeniti sve postojeće košarice za otpad novima, pristupilo se pregovorima, s obzirom da bi zbog raskida ugovora koji je bio zaključen na razdoblje od 15 godina tužitelj bio u obvezi tuženiku naknaditi prouzročenu štetu. Rezultat toga je Ugovor o nagodbi 20. srpnja 2020. koji, iako nosi naziv Ugovor o nagodbi, u biti predstavlja obnovu, a obnova se sastoji u obnovi tužiteljeve obveze koja je prije zaključenja Ugovora o nagodbi bila osigurati tuženiku reklamni prostor na točno određenim košaricama za otpatke, dok je obveza tuženika bila plaćati za to ugovorenu naknadu, a nakon što je tužitelj odlučio ukloniti predmetne košarice i o tome obavijestio tuženika i nije bio u mogućnosti izvršiti svoju obvezu, ta je tužiteljeva obveza zamijenjena novom obvezom da tuženiku omogući postavljanje reklama na digitalnim reklamnim konstrukcijama. Dakle, stranke su se dogovorile i zamijenile postojeće obveze novima, a ta nova obveza ima različitu glavnu činidbu u odnosu na staru slijedom čega je Ugovorom o nagodbi od 20. srpnja 2020. prestala svaka obveza tuženika u odnosu na košare koje su bile predmetom ranijih ugovora pa tako i plaćanje naknade za postavljanje reklama. Tuženik nadalje smatra da se iz tužiteljeva ponašanja može zaključiti kako je jednostrano otkazao predmetne ugovore pa je i u tom dijelu sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad nije primijenio institut otkaza ugovora. Naime, tužitelj je e-mailom od 19. srpnja 2019. obavijestio tuženika da će postojeće košare zamijeniti novima i da s obzirom na navedeno tuženik više neće biti u mogućnosti koristiti predmetni oglasni prostor. Iz dopisa Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 26. srpnja 2019. proizlazi da će se zamijeniti košarice za otpad novima i da stoga tuženik neće biti u mogućnosti koristiti oglasni prostor. Tuženik nadalje ukazuje na dopis Zagrebačkog holdinga – Podružnice Čistoća od 15. studenog 2019. iz kojeg proizlazi da će se ta zamjena obaviti u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2020. slijedom čega tuženik više nije postavljao reklamne naljepnice na predmetne košarice, štoviše uklonio je sve reklamne naljepnice o čemu je dostavio dokaz u obliku fotografija košarica koje su i dalje postojale, ali nisu imale naljepnice. Sud je učinio i bitnu povredu postupka jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama glede visine zahtjeva s obzirom na to da je sud odbio provesti dokaz provođenjem financijskog vještačenja. Pogrešno je utvrđenje da iz fotografija koje je tuženik dostavio ne proizlazi da bi na istima bila prikazana lokacija na Trgu bana Josipa Jelačića, pa da stoga tuženik ima obvezu plaćati ugovorenu naknadu, jer je tuženik u spis dostavio fotografije koje prikazuju košarice koje i dalje stoje, dok su košarice s lokacije Trga bana Jelačića fizički uklonjene. O tome dostavlja uz žalbu u dokaz i dopis kojega je došao u posjed nakon donošenja prvostupanjske presude, dopis Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 15. siječnja 2021. iz kojeg proizlazi da su košarice za otpad na lokaciji Trga bana Jelačića uklonjene. Predlaže preinačiti presudu i odbiti zahtjev uz naknadu parničnih troškova, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana je presuda ispitana u granicama dopuštenih žalbenih razloga na koje ukazuje žalitelj i na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sve sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a, s obzirom na činjenicu da se radi o sporu male vrijednosti. Presudu je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo preinačiti.

6. Žalitelj u bitnom ukazuje pravilno na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada sud prihvaća tužbeni zahtjev za utuženu naknadu za postavljanje reklamnih naljepnica na 20 košara za otpatke na lokaciji Trg bana Josipa Jelačića u Zagrebu, a sukladno Ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklame iz 2016. godine, s obrazloženjem da taj ugovor nije raskinut niti otkazan i da je u njemu jasno određena visina tuženikove obveze u mjesečnim iznosima koji su utuženi za razdoblje od prosinca 2019. do prosinca 2020.

7. Iako sud pravilno ukazuje na to da Ugovor o nagodbi ne predstavlja obnovu u smislu prestanka obveza po ugovorima o darovanju i postavljanju košara za otpatke na javnim površinama na koje se Ugovor o nagodbi odnosi, prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje materijalno pravo kada ocjenjuje osnovanim utuženi iznos s navedene pravne osnove, ne uzimajući u obzir činjenicu da je Ugovor o naknadi za konkretnu lokaciju postavljanja naljepnica na 20 košarica za otpatke na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu zapravo povezan s Ugovorima o darovanju i postavljanju košara i to onim od 25. kolovoza 2015. s Aneksom od 29. listopada 2012. na koji se i poziva Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame u članku 1. (Ugovor na listu 71. – 73. spisa). Dakle, uz nesporna utvrđenja da su parnične stranke prethodno sklopile navedeni Ugovor o darovanju i postavljanju košara za otpatke na javnim površinama prema kojemu je tuženik tužitelju darovao košare za otpatke, dok je tužitelj preuzeo obvezu tuženiku omogućiti u roku od 15 godina postavljati reklamne naljepnice na predmetne košare, Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama na te košare svakako nije samostalni ugovor, već se njime samo dodatno definira iznos naknade sukladno podzakonskim propisima koje donosi tužitelj.

8. Da bi tužitelj mogao osnovano zahtijevati naplatu naknade za predmetnih 20 košara na Trgu bana Jelačića za razdoblje od prosinca 2019. do prosinca 2020. koja je naknada ugovorena u mjesečnom iznosu sukladno odredbi članka 3. Ugovora morao je svakako dokazati, jer je na njemu teret dokaza, da je u navedenom razdoblju tuženik bio u mogućnosti na predmetnih 20 košara postaviti naljepnice, da bi onda bio obvezi platiti naknadu sukladno Ugovoru.

9. Iz spisa proizlazi da je tužitelj jednostranom odlukom odlučio tijekom 2019. godine zamijeniti po tuženiku darovane košare nekim drugim, novim, te je o tome obavijestio tuženika, ujedno ga obavijestivši da neće biti u mogućnosti dalje na novim košarama koristiti prostor za postavljanje reklamnih naljepnica, kako to proizlazi iz isprava u spisu koje je sud analizirao.

10. Prvostupanjski sud smatra da takvim postupanjem tužitelj nije jednostrano raskinuo Ugovor, i da stoga Ugovor o plaćanju naknade i dalje ostaje na snazi, a time i tuženikova obveza utvrđena u mjesečnom iznosu. Takav zaključak ukazuje se pogrešnim, jer je suprotno razlozima iz prvostupanjske presude, za zaključiti da je upravo tužitelj, koji je prema citiranim ugovorima imao obvezu 15 godina omogućiti tuženiku reklamni prostor da darovanim košaricama, to odlučio izmijeniti uklanjanjem košarica za otpad, postavljanjem drugih na kojima tužitelj tuženiku nije planirao omogućiti identičan reklamni prostor, što je svakako dovelo do potrebe uređenja međusobnih odnosa zbog jednostranog otkaza višegodišnjeg ugovornog odnosa.

11. Stranke su sklopile Ugovor o nagodbi, za koji i ovaj sud smatra da se ne radi o ugovoru o obnovi, međutim iz navedenog ugovora je svakako za zaključiti da su Ugovori o darovanju i postavljanju košarica za otpatke iz 2012. godine raskinuti kako to proizlazi iz odredbe članka 6. točke 6. Ugovora o nagodbi na listu 31. – 34. spisa. Dakle, nesporno su se stranke suglasile o raskidu ugovora svakako 20. srpnja 2020., a kada su raskinuti ugovori iz kojih proizlazi tužiteljeva obveza na omogućavanje tuženiku postavljanja reklamnih naljepnica, i potom tuženikova obveza na plaćanje sukladno Ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama, koji je doista prateći ugovor uz temeljni Ugovor o darovanju i postavljanju košarica, jasno je da su stranke nakon raskida ugovora oslobođene svojih ugovornih obveza jer je to temeljno pravilo obveznog prava. Dakle svakako su stranke oslobođene takve obveze nakon 20. srpnja 2020. Naime, ako tužitelj više nema obvezu osigurati tuženiku reklamni prostor za postavljanje naljepnica, ne može od tuženika zahtijevati ispunjenje obveze plaćanja naknade za oglasni prostor. U tom smislu nisu prihvatljivi razlozi iz obrazloženja da ugovor o plaćanju naknade tuženik nije otkazao pa da obveza plaćanja postoji, jer se u samom ugovoru o plaćanju naknade u čl. 1. navodi da se isti odnosi na ugovor o darovanju i postavljanju košarica, koji je pak raskinut, kako to proizlazi iz teksta ugovora o nagodbi.

12. Međutim i za razdoblje prije toga, tužitelj nije dokazao pozitivnu tvrdnju da je unatoč svojim najavama da će početi s uklanjanjem košarica 1. siječnja 2020. i da će to trajati kroz cijelu godinu, omogućio tuženiku postavljanje reklamnih naljepnica u utuženom razdoblju baš na lokaciji Trga bana Jelačića, već je samo dostavljao očitovanja o tome iz kojih kvartova su uklonjene košarice, što nije odlučno. Odlučno je je li i nakon tužiteljeve najave da od 1. siječnja 2020. počinje uklanjati košarice koje je tuženik darovao, ipak tuženiku omogućio korištenje tog reklamnog prostora, što je tužitelj trebao dokazati, a naročito s obzirom na tuženikovu tvrdnju da u utuženom razdoblju nije obavljao oglašavanje. Tužitelj te odlučne činjenice nije dokazao, a na njemu je teret dokaza za pozitivne tvrdnje koje proizvode tuženikovu obvezu, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje je ukazano valjalo zaključiti o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

13. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a presudu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.

14. S obzirom na to da je presuda preinačena, valjalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a preinačiti i odluku o trošku postupka te trošak dosuditi tuženiku s obzirom na njegov uspjeh u sporu. Tuženiku je dosuđen trošak sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnik („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; u daljnjem tekstu: OT) i to sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, sastavljanje jednog obrazloženog podneska te zastupanje na jednom ročištu, za svaku radnju po 1.250,00 kn, odnosno 165,90 EUR u što je uključen i porez na dodanu vrijednost. Također je tuženiku priznat i trošak pristojbe a prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u iznosu od 400,00 kn odnosno 53,09 EUR. U žalbenoj fazi tuženiku je priznato po Tbr. 10. točka 1. OT trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 1.562,50 kn što uključuje i PDV te trošak sudske pristojbe u iznosu od 400,00 odnosno 1.962,50 kn ili 260,47 EUR. Tako je ukupni trošak dosuđen tuženiku u iznosu od 811,26 EUR ili 6.112,50 kn.

15. S obzirom na Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi u ovoj presudi iskazani su i u valuti EUR i kuna.

Zagreb, 27. veljače 2023.

Sudac Jagoda

Crnokrak

Broj zapisa: 9-30855-78075

Kontrolni broj: 0493b-fc2f2-37235

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Jagoda Crnokrak, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.