Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 2930/2019-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica Ž. S. F., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P. & p. iz R., protiv tuženika H. A. R. H. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. J., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. i B. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2893/16-2 od 2. listopada 2018., kojom su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4705/14-23 od 30. studenog 2015., u sjednici održanoj 11. siječnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2893/16-2 od 2. listopada 2018., odbija se.
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2893/16-2 od 2. listopada 2018., odbija se.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:
„1. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika H. A. R. H. d.o.o., Z. (ranije: H.-l. K. d.o.o., Z.) prema tužitelju M. M. iz Ugovora o financijskom leasingu pokretnine HR/010904027, po bjanko zadužnici br. OV-1856/08 ovjerenoj kod javnog bilježnika G. L. iz R.
2. Nalaže se tuženiku H. A. R. H. d.o.o., Z. (ranije: H.-l. K. d.o.o., Z.) isplatiti tužitelju M. M. iznos od 251.067,71 kn sa zakonskim zateznim kamatama, i to počevši od 18.10.2013. do 31.07.2015. po stopi na osnovi čl. 29. ZOO-a (NN 35/05) određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te potom počevši od 01.08.2015. do isplate po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka.“
II/ Odbija se tužitelj M. M. sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.
III/ Nalaže se tužitelju M. M. naknaditi tuženiku H. A. R. H. d.o.o., Z. (ranije: H.-l. K. d.o.o., Z.) troškove parničnog postupka u iznosu od 35.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, počevši od 30.11.2015. do isplate, sve u roku 15 dana.“.
1.1. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:
„Odbacuje se tužba u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:
Utvrđuje se da je tuženik H. A. R. H. d.o.o., Z. (ranije: H.-l. K. d.o.o., Z.) nezakonito upotrijebio bjanko zadužnicu br. OV-1856/08 ovjerenu kod javnog bilježnika G. L. iz R. i temeljem iste, zahtjevom od 15.10.2013., zatražio naplatu od Financijske agencije.“.
2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja i potvrđeni su presuda i rješenje prvostupanjskog suda.
3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjsku presudu i rješenje i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju iz Ugovora o financijskom leasingu pokretnine HR/010904027, po bjanko zadužnici broj OV-1856/08 ovjerenoj kod javnog bilježnika G. L. iz R. te da je tuženik nezakonito upotrijebio predmetnu bjanko zadužnicu i temeljem iste zatražio naplatu od Financijske agencije, zahtjev za isplatu te zahtjev za naknadu troškova postupka.
U odnosu na presudu
7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Kako tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima tako i u revizijskom stadiju postupka sporno je, je li zadužnica tužitelja predana tuženiku upravo radi osiguranja tuženikove tražbine po Ugovoru o leasingu od 10. prosinca 2008. pa da bi je tuženik sukladno čl. 183. st. 2. i st. 4. do 8. te čl. 183.a Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ) imao pravo upotrijebiti upravo u tu svrhu.
9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:
- da su tuženik kao davatelj leasinga, društvo M. ... T. d.o.o. kao primatelj leasinga i društvo M. T. d.o.o. kao sudužnik 10. prosinca 2008. sklopili Ugovor o leasingu prema kojem ugovoru se davatelj leasinga kao vlasnik objekta leasinga obvezao dati primatelju leasinga objekt leasinga na korištenje na rok od 84 mjeseca, dok se primatelj leasinga obvezao plaćati davatelju leasinga mjesečne rate za leasing;
- da su u vrijeme sklapanja Ugovora o leasingu zakonski zastupnici primatelja leasinga M. ... T. d.o.o. bili tužitelj i M. M., svaki s ovlaštenjem da društvo zastupa pojedinačno i samostalno, a zakonska zastupnica sudužnika M. T. d.o.o. bila je samo M. M.;
- da je Ugovor o leasingu u ime primatelja leasinga i u ime sudužnika potpisala i M. M.;
- da su se na temelju čl. 14. Ugovora o leasingu društvo M. ... T. d.o.o. kao primatelj leasinga i M. T. d.o.o. kao sudužnik obvezali kao sredstva osiguranja dostaviti tuženiku jednu zadužnicu primatelja leasinga, jednu zadužnicu sudužnika, jednu zadužnicu direktora društva i jednu zadužnicu sudužnika direktora društva te dvije mjenice direktora društva i dvije mjenice sudužnika direktora društva, s tim da u ugovoru nisu poimence navedeni direktori primatelja leasinga i sudužnika čije se zadužnice traže;
- da bi obveza iz čl. 14. Ugovora bila ispunjena kada bi zadužnice dostavili i to za primatelja leasinga M. ... T. d.o.o., za sudužnika M. T. d.o.o., za direktora primatelja leasinga tužitelj ili M. M., obzirom da su oboje tada bili direktori i zakonski zastupnici, slijedom čega su bili ovlašteni pojedinačno i samostalno zastupati primatelja leasinga te za direktora sudužnika M. M.;
- da je na zadužnici tužitelja izdanoj do milijun kuna ovjeren potpis tužitelja kod javnog bilježnika 12. prosinca 2008., a na bjanko zadužnici M. M. izdanoj do milijun kuna ovjeren potpis kod javnog bilježnika 17. prosinca 2008;
- da je tuženik bio u posjedu kako zadužnice tako i mjenice tužitelja.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja i rezultata dokaznog postupka (ocjenom iskaza tužitelja, svjedoka M. M., djelatnika tuženika V. S. i T. P. te pisane dokumentacije u spisu) nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev zaključivši da je tuženik bio u posjedu predmetne bjanko zadužnice upravo na temelju Ugovora o leasingu od 10. prosinca 2008., slijedom čega je tražbina tuženika naplaćena kod FINA-e putem zadužnice tužitelja. Ovakav zaključak nižestupanjski sudovi obrazlažu time da nisu logični niti životno uvjerljivi iskazi tužitelja i svjedoka M. M. da je zadužnica tužitelja zapravo bila namijenjena za drugi leasing te da je M. M. greškom predala zadužnicu tužitelja tuženiku, a da ni ona ni tužitelj toga nisu bili svjesni sve do trenutka kada je tuženik pokrenuo postupak naplate po zadužnici tužitelja pet godina kasnije i iz razloga jer je na temelju sadržaja čl. 14. Ugovora o leasingu utvrdio da su se prema ovoj ugovornoj odredbi društva primatelj leasinga i sudužnik, uz zadužnice, obvezali dostaviti i dvije mjenice direktora društva i dvije mjenice sudužnika direktora društva, a sam tužitelj u iskazu priznaje da je potpisao i mjenicu koja se nalazi kod tuženika, ali da ne zna na koji je način tuženik došao u njen posjed. Uz to nižestupanjski sudovi navode da tužitelj nije tražio da sud sukladno čl. 233. ZPP naloži tuženiku dostavu cjelokupni spis s podacima o svim primljenim instrumentima osiguranja po predmetnom Ugovoru o leasingu.
11. Na temelju tako utvrđenih činjenica, sudovi nižeg stupnja zaključuju da je tužitelj izdavanjem zadužnice sukladno čl. 183. st. 2. i čl. 183.a OZ preuzeo obvezu primatelja leasinga kao jamac platac, te odgovara vjerovniku kao glavni dužnik prema čl. 111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) pa kako tužitelj tijekom postupka nije naveo da postavlja zahtjev za naknadu štete zbog eventualnog neobavješćivanja u smislu čl. 117. ZOO da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju iz Ugovora o financijskom leasingu od 10. prosinca 2008. po bjanko zadužnici broj OV-1856/08, kao i zahtjev tužitelja na isplatu novčanog iznosa od 251.067,71 kn sa zateznim kamatama.
12. Tužitelj je u reviziji naveo da drugostupanjsku odluku pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a taj revizijski razlog je sadržajno obrazložen u odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 5. ZPP, počinjenu pred drugostupanjskim sudom i s tim u vezi na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 8. ZPP i čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.
13. Prema odredbi čl. 375. st. 5. ZPP ako se presudom žalba odbija, u obrazloženju presude drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je koristio ovlaštenje iz naprijed citirane zakonske odredbe i nije posebno obrazlagao presudu budući je prihvatio činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, kao i primjenu materijalnog prava (čl. 375. st. 5. ZPP). Dakle, time što je primijenio odredbu čl. 375. st. 5. ZPP drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 5. ZPP, jer je postupao sukladno navedenoj zakonskoj odredbi.
14. U ovom slučaju obrazloženje iz prvostupanjske presude čini jedinstvenu cjelinu s drugostupanjskom presudom, te u cjelini presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i spornim materijalnopravnim pitanjima, pa je presudu moguće ispitati. Zato nije ostvaren ni revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, jer suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.
15. Neosnovano tužitelj ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, jer su nižestupanjski sudovi prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučili koje će činjenice uzeti kao dokazane, dakle u cijelosti postupili sukladno čl. 8. ZPP.
16. Tužitelj u reviziji iznosi opširne razloge zbog kojih smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pri čemu kroz niz činjeničnih navoda isti zapravo pobija činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP). Kod toga tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza, odnosno ocjenjuje što je iz izvedenih dokaza trebalo zaključiti, a što također ukazuje na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
17. U okolnostima konkretnog slučaja, kada je tuženik istovremeno u posjedu zadužnice i mjenice tužitelja, nesporno potpisanih po tužitelju, upravo je na tužitelju bio teret dokaza da dokaže da se sporna bjanko zadužnica odnosila na neki drugi pravni posao, a takvo utvrđenje je prema ocjeni nižestupanjskih sudova izostalo. U tom smislu utvrđenje sudova da je tuženik bio u posjedu predmetne bjanko zadužnice upravo na temelju Ugovora o leasingu od 10. prosinca 2008., prihvaća i ovaj sud, što pak drugačije revizijsko viđenje i ocjena izvedenih dokaza ne dovodi u pitanje.
18. U konačnici, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja tužitelj nije predloži sudu (čl. 233. ZPP) da naloži tuženiku dostavu cjelokupnog tuženikovog spisa s podacima o svim primljenim instrumentima osiguranja po predmetnom Ugovoru o leasingu kako bi sud mogao provjeriti odgovara li broj instrumenata osiguranja u čl. 14. Ugovora o leasingu i stvarno predanom broju instrumenata osiguranja te time eventualno provjeriti točnost navoda tužitelja da broj u ugovoru ne odgovara broju u naravi predanih sredstava osiguranja.
19. U takvoj situaciji, suprotno navodima revizije, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP).
20. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava može se temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju - kako to čini revident u ovom predmetu.
21. Zbog toga, a kako revident pogrešnu primjenu materijalnog prava, prema navodima u reviziji, vidi samo kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (o čemu je već naprijed rečeno), nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
22. Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude.
U odnosu na rješenje
23. Ovaj sud je drugostupanjsko rješenje, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. u vezi čl. 400. st. 3. ZPP, ispitao samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
24. U odnosu na pobijano rješenje drugostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje suda prvog stupnja da nisu ispunjeni uvjeti propisani čl. 187. st. 1. ZPP za takav deklaratorni zahtjev tužitelja, pa je u tom dijelu tužba odbačena.
25. Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, tj. istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (čl. 187. st. 1. ZPP).
26. Suprotno navodima revidenta u situaciji kada tužba sadrži tužbeni zahtjev kojim se traži da se utvrdi da je tuženik nezakonito upotrijebio spornu bjanko zadužnicu i na temelju iste zatražio naplatu od FINA-e je tužba na utvrđenje činjenica, dakle ne radi se o zahtjevu da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
27. Tužbom za utvrđenje ne može se zahtijevati utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakve činjenice, pa tako ni činjenice da je tuženik nezakonito upotrijebio spornu bjanko zadužnicu i na temelju iste zatražio naplatu od FINA-e.
28. Slijedom navedenog pravilno je primijenjena odredba čl. 187. st. 1. ZPP.
29. Stoga nisu osnovani revizijski navodi, radi čega je na temelju odredbe čl. 393. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP valjalo reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci rješenja.
Đuro Sessa, v.r.