- 1 -              Revr 1895/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1895/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. iz B., OIB …, koga zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. d.o.o., Z., OIB …, radi utvrđivanja nezakonitosti otkaza i isplate, odlučujući o revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-986/14-2 od 8. srpnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-665/10-63 od 28. travnja 2014., u sjednici održanoj 10. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

              Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              ''I. Utvrđuje se da Odluka tuženog o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu, bez broja od 22. veljače 2010., kao i Odluka tuženog, bez broja, od 8. ožujka 2010. kojom se odbija zahtjev za zaštitu radnika, nisu dopuštene i da tužitelju radni odnos nije prestao.

 

              II. Nalaže se tuženom vratiti tužitelja na rad na poslove bravar II, te mu isplatiti neisplaćene plaće i to:

 

              - za siječanj 2010. u svoti od 2.781,17 kuna s kamatama tekućim od 5. veljače 2010. do isplate,

 

              - za veljaču 2010. u svoti od 4.411,88 kuna s kamatama tekućim od 5. ožujka 2010. do isplate,

 

              - za ožujak 2010. u svoti od 5.000,00 kuna s kamatama tekućim od 5. travnja 2010. isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena.

 

              III. Nalaže se tuženom isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dnevnica i terenskog dodatka svotu od 124.367,38 kuna s kamatom tekućom od 9. rujna 2010. do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena.

 

              IV. Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju otpremninu u svoti od 23.904,99 kuna s kamatama tekućim od 9. rujna 2010. do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena.

 

              V. Nalaže se tuženom nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.''.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj  je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje u tekstu: ZPP) kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske  prihvatiti reviziju i odlučiti u smislu revizijskih navoda.

 

4. Tuženik je odgovorio na reviziju te je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

5. Revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude nije osnovana, dok revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

5. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP s obzirom da drugostupanjska presuda sadrži  jasne razloge o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

6.1. Obrazloženje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka svodi se na ocjenu provedenih dokaza i predstavlja u stvari razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg se revizija ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

7. Predmet spora je zahtjev za zaštitu prava utvrđenjem nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza i vraćanjem tužitelja na rad te isplata zaostalih plaća, otpremnine, dnevnica i terenskog dodatka.

 

8. Na temelju utvrđenja:

- da su tuženiku otkazane dvije ponude za dvije velike mljekare u Bjelorusiji što je rezultiralo znatnim smanjenjem poslovanja tuženika;

- da je tuženik u svrhu racionalizacije troškova organizirao posao na način da je morao otpustiti veći broj radnika i otkazati im ugovore o radu;

- da zbog takve situacije nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnike za neki drugi posao, kako to nalaže čl. 107. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09,61/11 i 730/13 - dalje: ZR),

sudovi u postupku zaključuju da je tuženik imao opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz, te da je odluka o otkazu dopuštena (čl. 107. st. 1. t. 1. ZR), a tužbeni zahtjev neosnovan.

 

7.1. Nadalje, odlučujući o zahtjevu za naknadu zaostalih plaća, otpremnine, dnevnica i terenskog dodatka , sudovi u postupku polazeći od utvrđenja:

- da na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke I. T. i njegovog usmenog izlaganja proizlazi da su tužitelju u cijelosti isplaćena sva materijalna davanja koja se odnose na isplatu razlike plaće za I., II. i III. mjesec 2010. godine;

- da je tužitelju na ime dnevnice (putnog naloga u Bjelorusiju) isplaćen iznos od 3.467,62 kn kao i kamate i doprinosi na taj iznos;

- da iz Registra Trgovačkog suda u Zagrebu i Ugovora o zakupu proizlazi da tuženik nije pravni sljednik firmi u kojima je tužitelj nekada radio, a to su P. p. d.o.o. i P. d.o.o., pa stoga nije postojao pravni kontinuitet za stjecanje prava iz radnog odnosa kod tužitelja od najmanje dvije godine; zaključuju da su svi zahtjevi tužitelja po osnovi razlike plaće, dnevnice i terenskog dodatka u cijelosti isplaćeni tužitelju, dok za isplatu naknade po osnovi otpremnine nisu ispunjene zakonske pretpostavke, a to je neprekidan rad kod poslodavca najmanje dvije godine, te stoga ocjenjuju da je zahtjev tužitelja za isplatu navedenih naknada neosnovan.

 

8. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji neosnovano ukazuje tužitelj.

 

9. Prema odredbi čl. 107. st. 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

9.1.U ovom predmetu, a polazeći od toga da dopuštenost otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, te imajući na umu da je otkazu tužitelju prethodilo da su tuženiku otkazane dvije ponude za dvije velike mljekare u Bjelorusiji što je rezultiralo znatnim smanjenjem poslovanja tuženika te time prouzročilo potrebu tuženika za racionalizacijom troškova i reorganizaciju poslovanja, slijedi da otkaz ugovora o radu tužitelju nije dan suprotno odredbi čl. 107. st. 1. ZR. Tuženik je dokazao da je uslijed prestanka potrebe za radom tužitelja imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju, zbog gospodarskih i organizacijskih razloga.

 

9.2. Pritom valja naglasiti da je autonomno pravo poslodavca organizirati svoje poslovanje na način koji je za poslodavca najpovoljniji i svrsishodan vezano za stanje na tržištu koje pokriva zbog čega u organiziranju procesa svog poslovanja ima pravo odabira radnika za pojedina radna mjesta koji mu najviše odgovaraju.

 

9.3. Nadalje, pravilna je ocjena sudova u postupku i u odnosu na zahtjev za isplatu, a kraj utvrđenja da su svi zahtjevi tužitelja po osnovi razlike plaće, dnevnice i terenskog dodatka u cijelosti isplaćeni tužitelju, dok za isplatu naknade po osnovi otpremnine i prema ocjeni ovog suda nisu ispunjene zakonske pretpostavke, a to je neprekidan rad kod poslodavca najmanje dvije godine.

 

10. Zbog iznijetih razloga, suprotno tvrdnji tužitelja, tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

11. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja.

 

12. Odlučujući o dopuštenosti tužiteljeve revizije podnesene protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

12.1. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

12.2. Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

13. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i

zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

 

Zagreb, 10. siječnja  2024.