Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-89/2021-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz P., OIB: ... zastupanog po punomoćnicima D. J. i M. M. odvjetnicima iz B. protiv tuženika B. L. iz P., OIB: ... zastupanog po punomoćniku M. F. odvjetniku iz P., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-105/2019-30 od 16. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika i preinačava presuda Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj Pn-105/2019-30 od 16. listopada 2020., i sudi:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati 11.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. lipnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te da mu nadoknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 8.300,00 kn sve u roku od 15 dana."

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 9.062,50 kuna.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati 11.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. lipnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te da mu nadoknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 8.300,00 kn sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da o svom trošku najkasnije u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude u dnevnom listu G. I. objavi ispriku tužitelju i tekst ove presude u cijelosti."

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 11.000,00 kuna, kao i da tuženik o svom trošku najkasnije u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude u dnevnom listu G. I. objavi ispriku tužitelju i tekst ove presude u cijelosti.

6. U provedenom postupku prvostupanjski sud u bitnom je utvrdio:

- da između parničnih stranaka nije sporno da je u dnevnom listu G. I. dana 16. svibnja 2019. objavljen intervju sa tuženikom pod naslovom „...“.

-da predmet ovoga spora jest dio tog intervjua u kojemu tuženik novinarki G. I. na njezin upit koji glasi:

„Baš ne volite B. M.?“

izrijekom odgovara:

„Iako M. misli da ga mrzim, to nije tako jer ja nikoga ne mrzim a najmanje njega. Ali ako nije uspješno mogao voditi kafić na Lungomare prije nego je postao gradonačelnik kao je mislio uspješno voditi grad? Sedam kvadrata kafića je odveo u propast. Pa kamo je onda mogao odvesti ovaj grad? Dakle, djela pokazuju – bio si

mladi poduzetnik, propao si i zatvorio si kafić. Dečko, nisi bio sposoban voditi kafić! Kad su ga instalirali za gradonačelnika, rekao sam V. D. „Čuj instalirao si ovog malog, što vi radite, pa nije ni kafić mogao voditi.“,

- da je u iskazu na ročištu 9. prosinca 2019. tuženik na izravan upit suda odgovorio da stoji iza svake riječi koja je napisana u spornom članku,

- da je uvidom u obrtni registar RH sud utvrdio kako tužitelj u razdoblju od 2000 g. pa nadalje nije imao otvoren bilo kakav obrt.,

-da je uvidom u radnu knjižicu tužitelja utvrđeno da tužitelj nikada nije bio zaposlen u spornom kafiću budući je od 1. lipnja 1997. – 30. rujna 1997. bio zaposlen u turističkoj agenciji A. d.d., od 1. veljače 2000. - 31. siječnja 2001. u Županiji I., od 1. travnja 2001. - 30. lipnja 2006 u I. R. A. te od 1. srpnja 2006. pa nadalje u Gradu P..,

-da je uvidom u rješenje Ureda državne uprave od 29. kolovoza 2001. razvidno da je K. D. upisala obrt i početak obavljanja obrta pod nazivom ugostiteljski obrt M., P. vlasnik K. D. (u naravi sporni kafić) sa danom 1. rujna 2001.,

-da je isti obrt rješenjem državne uprave prestao obavljati ugostiteljsku djelatnost 30. lipnja 2003. uslijed odjave te je nakon toga brisan iz obrtnog registra.

-da iz iskaza svjedokinje Đ. A. je razvidno da je ista bila zaposlena kao konobarica u navedenom kafiću te da osim nje i vlasnice obrta nije bilo drugih zaposlenih osoba. Tužitelj da je bio dečko vlasnice obrta te da je znao dolaziti u kafić upravo kao što je i njezin dečko, a ponekad je znao priskočiti u pomoć na način da bi prenio kašetu ili spojiti pivo. Međutim, ista je decidirana u iskazu da tužitelj kafić nije vodio, da u njemu nije radio niti je na bilo koji način imao nadzora nad njegovim poslovanjem budući je te poslove isključivo i samostalno obavljala vlasnica K. D.

-da iz iskaza K. D. proizlazi da je tužitelj u vrijeme dok je imala ugostiteljski obrt M. bio njezin dečko te da je dolazio u taj kafić i znao joj ponekad pomoći. No ta se pomoć sastojala isključivo u fizičkoj pomoći glede prebacivanja pića, suncobrana i sl. Izrijekom poriče da bi tužitelj na bilo koji način sudjelovao u vođenju kafića, da bi donosio poslovne odluke, financirao ga, posluživao goste, da je bio u radnom odnosu ili da je radio na crno i sl.

-da iz iskaza svjedoka A. D. razvidno je da tužitelj nije sudjelovao ni na koji način u radu spornoga kafića te da je kafić vodila njegova kćer Katarina Dobronić. Tužitelj da nije financirao predmetni kafić niti da je na koji drugi način sudjelovao u njegovom radu.

-da iskazi imenovanih svjedoka (Đ. A., K. i A. D.) podudarni su i suglasni jer svo troje svjedoka na identičan način opisuju ulogu tužitelja u radu predmetnog kafića, a to je da tužitelj kafić nije vodio, da nije donosio poslovne odluke, da ga nije financirao i sl. jer da je te poslove obavljala K. D. kao vlasnik ugostiteljskog obrta. Osim toga iskazi su podudarni sadržaju javnih isprava koje potvrđuju da je obrt upisala i podnijela zahtjev za brisanje kao vlasnik K. D. što zajedno sa tužiteljevom radnom knjižicom potvrđuje da tužitelj sa poslovanjem navedenog obrta nije imao relevantne veze.

-da slijedom navedenih dokaza sud smatra utvrđenim da tužitelj nije radio u predmetnom kafiću, da ga nije vodio, da nije bio njegov vlasnik te da nije donosio nikakve poslovne odluke vezane uz rad kafića.

-da iz iskaza tužitelja proizlazi kako su neistinite tvrdnje koje je tuženik izrekao u predmetnom intervju te su istom uzrokovale neugodnosti u radnoj i obiteljskoj okolini i emotivno su ga povrijedili te mu je bilo neugodno i nelagodno.

7. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja te ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da je tuženik izrečenim neistinitim tvrdnjama u javnom mediju koji je dostupan većem broju ljudi i koji je regionalno iznimno popularan kod tužitelja je dovelo do osjećaja nelagode, emotivne povrijeđenosti i napetosti zbog čega prvostupanjski sud zaključuje da postoji osnova za naknadom neimovinske štete kako je to tužitelj sukladno članku 19. stavak 1. i 2., i članku 1046. i članku 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje : ZOO) s koje osnove je zatražio iznos od 11.000,00 kuna.

8. Zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva ne može se prihvatiti kao pravilan obzirom da je žalbenim razlozima tuženika doveden u sumnju.

9. Tuženik ne osporava sadržaj sporne informacije ali on tvrdi da ona nije mogla tužitelju opravdano povrijediti čast i ugled i da tužitelju s toga ne pripada pravo na naknadu neimovinske štete.

10. Naime, svaka osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti u koje spadaju čast i ugled (članka 19. stavci 1. i 2. ZOO-a), što ujedno predstavlja i Ustavom zaštićeno pravo tužitelja (odredba članka 35. Ustava Republike Hrvatske – "Narodne novine" broj: 56/91, 135/97, 8/98, 130/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 35/14, dalje u tekstu: Ustav) dok je u isto vrijeme riječi i u konvencijskom pravu odredba članka 8. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: EKLJP).

11. Nasuprot ovom pravu tužitelja stoji i pravo tuženika na slobodu izražavanja koje mu jamči odredba članka 38. stavak 1. i 2. Ustava (pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli) i odredbe članka 10. stavak 1. EKLJP-a. Međutim, ta prava tuženika nisu bez ograničenja, već su podvrgnuta ograničenjima koja su nužna, među ostalim i radi zaštite ugleda i prava drugih (stavak 2. članka 10. EKLJP), a u konkretnom slučaju ograničeno općom zabranom uzdržavanja od postupaka koja se može drugom prouzročiti šteta (članka 8. ZOO-a).

12. Člankom 10. Konvencije pod nazivom "sloboda izražavanja" propisano je da svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primijene i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti, bez obzira na granice. Prema stavku 2. istog članka kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnost i odgovornost, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim Zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti, javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda, radi zločina, radi zaštite zdravlja i morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, rad sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

13. U ovom slučaju upravo i radi se o sukobu između tuženikova prava na slobodu i izražavanje s jedne strane i tužiteljeva prava na zaštitu prava osobnosti na čast i ugled s druge strane koji sukob je potrebno razriješiti uspostavljanjem pravične ravnoteže između suprotstavljenih prava. Pri razrješenju tog sukoba potrebno je imati na umu jedno od temeljnih pravnih načela, a to je da upotrebom javnog prava ili slobode ne smije se ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo i sloboda u određenoj mjeri koja ograničuje kako bi opstalo i ono drugo pravo ili sloboda.

14. Tužitelj kao političar mora iskazivati veći stupanj tolerancije prema kritici javnosti nego što su to dužne privatne osobe koje nisu izložene javnosti. Za pluralno i demokratsko društvo od velike je važnosti osiguranje prava na slobodu izražavanja, no to ne znači da se radi o apsolutnom pravu nego je isto podloženo ograničenjima.

15. Ovaj sud smatra da se neimovinska šteta može i treba prvenstveno razmotriti u duhu odredbe članka 1099. ZOO-a, kojem je propisano da u slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude odnosno isprike, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom. Upravo ti oblici "popravka neimovinske štete" bi trebali biti prioritetni jer su po svojoj naravi prikladnije sredstvo saniranja neimovinske štete bar kada je u pitanju neimovinska šteta o kakvoj je u ovom slučaju riječ, a ne pravična novčana naknada koja je propisana odredbom članka 1100. ZOO-a.

16. Naime, odredbom članka 1100. ZOO-a propisano je da samo za takvu novčanu naknadu zakon je propisao da se ona dosuđuje kada to težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju, te da pri odlučivanju o visini treba voditi računa o cilju kojem bi služila naknada, ali o tome da se njome ne povode težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

17. Imajući u vidu naprijed navedeno po ocijeni ovog suda, naprijed navedeni tekst tuženika ne sadrži tako ozbiljno uplitanje u privatni život tužitelja koji je ujedno i javna osoba, a niti ugrožava u toj mjeri osobni integritet tužitelja da bi opravdala dosudu u novčanoj naknadi.

18. Prema tome vodeći računa o cilju kojem služi pravična novčana naknada, njezinoj naravi i društvenom svrhom ovaj sud ocjenjuje da ne postoje okolnosti koje bi u ovom slučaju opravdale dosuđenje novčane naknade, kao i objavljivanje presude odnosno ispriku, radi čega je valjalo prihvatiti žalbu tuženika kao osnovanu te temeljem odredbe članka 373. preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

19. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, to je valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke presude temelji se na odredbama članka 166. stavak 2., članak 155. stavak 1. i članka 154. stavak 1. ZPP-a te odredbama Tarife o naknadama i naknade troškova za rad odvjetnike („Narodne novine“, broj 69/93, 87/93, 16/94 i 11/96) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 18/14, 107/15 i 37/22, dalje u tekstu: Tarifa). Tako je valjalo tuženiku priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kuna sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, troškovi pristupa na ročišta na od 11. rujna 2019., 9. prosinca 2019., 18. veljače 2020., 20. svibnja 2020. i 22. rujna 2020. svako od po 1.000,00 kuna, prema Tbr. 9. točka 1. što uvećana za pripadajući PDV ukupno iznosi 7.500,00 kuna. Tuženiku je priznat i trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna sukladno Tbr. 10. točka 1. Tarife pa je konačno tuženiku ukupno priznat trošak u iznosu od 9.062,50 kuna, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 24. veljače 2023.

Predsjednica vijeća:

Andrea Boras Ivanišević, v. r.