Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 8 Povrv-214/2020-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu tog suda Denisu Krnjaku, na prijedlog više sudske savjetnice - specijalistice Ivane Starčević, u pravnoj stvari tužitelja V d.o.o, V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica

Ž. B., odvjetnica iz O. d. B. & partneri u V.,

, protiv tuženika M. d.o.o., V., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik iz O. d. P. i dr. u V., radi isplate, nakon glavne javne

rasprave održane i zaključene 13. prosinca 2022., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, odvjetničke vježbenice M. H. i punomoćnika tuženika H. P., na ročištu za objavu presude, 23. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

I. U cijelosti se ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika R. B. iz V., poslovni broj Ovrv-205/2020 od 30. listopada 2020. kojim

se nalaže tuženiku M. d.o.o., V., OIB: …,

da u roku od 8 dana namiri tužitelju V. d.d., V.,

OIB: …,

iznos od 8.676,52 EUR[1] /65.373,23 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi od 9,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 8,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 8,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 8,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 8,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 7,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. i po stopi od 7,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 7,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021.,

1 Fiksni tečaj konverzije 1€=7,5345 HRK

po stopi od 7,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022,

po stopi od 7,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 10,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena kao i iznos odmjerenih ovršnih troškova od 178,96 EUR[1] /1.348,41 kuna (nastali i predvidivi ovršni trošak) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 30. listopada 2020. do 31. prosinca 2020.,

po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021.,

po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021.,

po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022,

po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022.,

po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je

Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te se tužbeni zahtjev odbija.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.078,37 EUR[1] /8.125,00 kuna, dok se odbija daljnji zahtjev tuženika za naknadu troška u iznosu od 41,48 EUR[1] /312,50 kuna.

r i j e š i o  j e

Ne prihvaća se preinaka tužbe učinjena u podnesku tužitelja od 19. listopada 2022.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u svojstvu ovrhovoditelja, protiv tuženika kao ovršenika, ishodio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, izdano od javnog bilježnika R.B. iz V., poslovni broj Ovrv-205/2020 od 30. listopada 2020., radi naplate

novčane tražbine u iznosu od 8.676,52 EUR sa ovršnim troškom i zateznim kamatama.

2. Budući da je tuženik podnio prigovor protiv navedenog rješenja o ovrsi, osporavajući isto u cijelosti, rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-214/2020-2 od 02. prosinca 2020., rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene ovršne radnje, te je riješeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Tuženik u prigovoru poriče i osnovu i visinu tužiteljevog zahtjeva te navodi da su prednik ovrhovoditelja A. d.o.o. i tuženik sklopili ugovor o izvođenju građevinskih radova broj 45/17 od 31. svibnja 2017. godine kojim se prednik tužitelja obvezao isplatiti tuženiku za izvođenje građevinskih radova – cestovnog rigola općine Jalžabet iznos od 602.514,50 kuna. Nadalje navodi da je tuženik u više navrata kod tužitelja tražio informaciju o početku radova, a prednik tužitelja je 8. rujna 2017. poslao obavijest da predmetni ugovor smatra ništavnim i da isti raskida s istim danom. Tuženik navodi da su njegovi kooperanti teretili tuženika za vlastite troškove koje su imali i to A. I. K. za troškove mehanizacije u iznosu od 130.000,00 kuna i trgovačko društvo K. graditeljstvo za trošak dva radnika u iznosu od 39.072,00

kuna. Također da je tuženik imao štetu u vidu izmakle koristi odnosno da je tijekom 2018. i 2019. temeljem nezakonito raskinutog ugovora 45/17 tuženik trebao ostvariti korist od 90.377,18 kuna. Tuženik dostavlja kao dokaze terećenje od 15. rujna 2017. te od 13. rujna 2017. te navodi da svako eventualno potraživanje tužitelja stavlja u prijeboj sa svojim potraživanjem s osnove naknade štete. Osim toga predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, građevinsko vještačenje na okolnosti opsega i cijene ugovorenih radova i očekivane dobiti u okolnostima uredno obavljenog posla, te saslušanje svjedoka I. K., I. K. i V.V.

4. Tužitelj je istaknuo prigovor zastare na tuženikov prigovor radi prebijanja iz razloga što potraživanja naknade štete nastale povredom ugovorne obveze, u konkrentnom slučaju ugovora o izvođenju radova, zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku. Tužitelj je prvo tumačio taj prigovor tuženika kao prigovor građansko pravne naravi zbog već izvršenog prijeboja, pa da njime tuženik ujedno priznaje tražbinu tužitelja, no kako je kasnije tužitelj istaknuo prigovor zastare potraživanju tuženika, jasno je da je isti prigovor shvatio kao procesno pravni prigovor koji je tuženik istaknuo radi prebijanja, a što je tuženik izričito i potvrdio na upit suda. Osim toga, da se u konkretnom slučaju ne radi o prigovoru zbog već izvršenog prijeboja, proizlazi i iz činjenice što je tuženik prvotno u cijelosti osporio tražbinu tužitelja.

5. U podnesku od 8. ožujka 2022. tužitelj obrazlaže svoju tražbinu te navodi da su prednik tužitelja A. d.o.o. i tuženik bili tijekom 2017. u poslovnom odnosu na način da se tuženik obvezuje predniku tužitelja isporučiti robu za koju mu je tužitelj platio avans u iznosu od 65.373,23 kuna. Međutim robu za koju je plaćen avans tuženik nikada nije isporučio predniku tužitelja. Kao dokaze predlaže skladišnu evidenciju, pribavu ostale skladišne dokumentacije, saslušanje L. Š. voditelja skladišta

kod tužitelja i svjedoka D. K. bivšeg direktora društva A.. Tužitelj

navodi da iz popisa otvorenih avansa poslije otpisa 31. prosinca 2018. proizlazi da se iznos od 65.373,22 kuna koji tužitelj potražuje odnosi na zbroj tri različite avansne uplate koje je tužitelj izvršio na račun tuženika: uplatu od 35.247,50 kuna 1. veljače 2017., uplatu od 2.808,75 kuna 2. lipnja 2017. i uplatu od 27.316,97 kuna 7. lipnja 2017. te dostavlja popis otvorenih avansa poslije otpisa 31. prosinca 2018., izvadak o promjenama i stanju na transakcijskom računu od 1. veljače 2017., 2. lipnja 2017. i 7. lipnja 2017. te predlaže da se službenim putem od Raiffeisen banka Austrija d.d. pribavi podatak o transakcijama izvršenim na dan 1. veljače 2017., 2. lipnja 2017. i 7. lipnja 2017.

6. Tuženik je na ročištu održanom 20. svibnja 2022. istaknuo prigovor zastare tužiteljevom potraživanju jer da je iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio vidljivo da je riječ o uplatama koje je tužitelj izvršio između veljače i lipnja 2017., dok je tužba podnesena u listopadu 2020. Navodi da ako je ovdje doista riječ o trgovačkom ugovoru, tada je rok za traženje ispunjenja bio tri godine, pa sve da tuženik svoju tražbinu nije ispunio, tužiteljeva tražbina bi do trenutka podnošenja prijedloga za ovrhu već bila zastarjela.

7. U podnesku od 19. listopada 2022. tužitelj dopunjuje činjeničnu osnovu spora odnosno svog potraživanja na način da tvrdi da nisu točni navodi tuženika da je tužitelj tvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o avansnoj isplati za ugovor o kupoprodaji, te navodi da tužitelj nikada nije tvrdio da se radi o avansnoj isplati za ugovor o kupoprodaji. Navodi da jedino što tužitelj tijekom cijelog postupka tvrdi je činjenica da je tužitelj tuženiku isplatio 65.373,23 kuna, dočim tuženik navedeni primitak novčanog iznosa ničime nije opravdao, nije tužitelju ispunio protučinidbu, nije tužitelju isporučio robu, a niti je tužitelju taj novac vratio. Ujedno time kao pravnu osnovu svog potraživanja navodi institut stjecanja bez osnove, reguliran čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) koji glasi: Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda,

odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ističe kako tuženik tijekom cijelog postupka, iako je to bio dužan već u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao da prijenos novčanih sredstava u iznosu od 65.373,23 kuna iz imovine tužitelja u imovinu tuženika ima osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu.

8. U vezi s iznošenjem novih činjenica od strane tužitelja, što je navedeno u točci 7. obrazloženja, a time i u vezi s promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, što predstavlja preinaku tužbe, i to tek u podnesku od 19. listopada 2022., nakon zaključenja prethodnog postupka, valja ukazati na odredbe čl. 190. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP):

Tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Budući da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka, bez dokaza da to nije mogao učiniti bez svoje krivnje do zaključenja prethodnog postupka, preinačio tužbu, sud navedenu preinaku ne prihvaća, o čemu je odlučio rješenjem.

9. U dokaznom je postupku sud saslušao svjedoke koje je tužitelj predložio, te je izvršio uvid u isprave koje su stranke priložile u spis, dok je odbio saslušanje svjedoka koje je tuženik predložio i pribavu daljnjih isprava koje je tužitelj predložio, budući da je nakon provedenog dokaznog postupka i savjesne i brižljive ocjene svih provedenih dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), utvrdio da je činjenično stanje podobno za donošenje zakonite presude.

10. Iz iskaza svjedoka L. Š. proizlazi da je bio voditelj skladišta za prethodnika tužitelja te je osobno vodio sva zaduženja za osnovna sredstva u vrijednosti iznad 3.500,00 kuna, a koliko mu je poznato sva naručena roba od strane

A. d.o.o. išla je kod njega u skladište, nije mu poznato kako su se sklapali ugovori između A. d.o.o. i tuženika. Dodao je da je 2017. kao osnovno sredstvo zadužio jedino aparat za varenje dopremljen od tuženika.

11. Iz iskaza svjedoka D. K. koji je tijekom 2017. sve do 6. rujna 2017.

bio direktor A. d.o.o. (proizlazi iz izvatka iz sudskog registra), dakle u vrijeme kada je prednik tužitelja isplatio tuženiku sporne avanse, proizlazi da je tuženik bio dobavljač za određenu robu, radio je pripreme građevinskih radova za društvo A. d.o.o., ali nije ostao dužan nikakvu obvezu društvu A. d.o.o.

12. Nakon provedenog postupka sud je nedvojbeno utvrdio da tužitelj svoje potraživanje temelji na ugovoru u kupoprodaji, budući da nedvosmisleno u podnesku od 8. ožujka 2022. navodi da su stranke bile tijekom 2017. u poslovnom odnosu na način da se tuženik obvezao predniku tužitelja isporučiti robu za koju mu je ovaj platio avans u ukupnom iznosu od 65.373,23 kuna. Također, i dokazi koje je tužitelj predložio (saslušanje L. Š., skladišna evidencija) usmjereni su na utvrđenje činjenice da tuženik nije isporučio robu koju je bio dužan isporučiti. Da se radi o ugovornom odnosu proizlazi i iz same činjenice da je tužitelj plaćao avanse u periodu od veljače do lipnja 2017., ukupno tri avansa, u ukupnom iznosu od 65.373,22 kuna. Dakle nema sumnje da je tužitelj tuženiku plaćao predujmove zbog obveze preuzete pravnim poslom.

13. Relevantna obvezno pravna pravila kod neispunjenja ugovora općenito i ugovora o kupoprodaji posebno glase:

Članak 360. ZOO-a

U dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Članak 358. ZOO-a

(1) U dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla.

Članak 411. ZOO-a

Ako kupac ne dobije zahtijevano ispunjenje ugovora u razumnom roku, zadržava pravo raskinuti ugovor ili sniziti cijenu.

Članak 412. ZOO-a

(1) Kupac može raskinuti ugovor samo ako je prethodno dao prodavatelju naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora.

(2) Kupac može raskinuti ugovor i bez ostavljanja naknadnog roka ako mu je prodavatelj nakon obavijesti o nedostacima priopćio da neće ispuniti ugovor ili ako iz okolnosti konkretnog slučaja očito proizlazi da prodavatelj neće moći ispuniti ugovor ni u naknadnom roku, kao i u slučaju kad kupac zbog zakašnjenja prodavatelja ne može ostvariti svrhu radi koje je sklopio ugovor.

(3) Ako bi način uklanjanja nedostatka, odnosno predaja druge stvari bez nedostatka imao za posljedicu znatne neugodnosti za kupca, on ima pravo raskinuti ugovor ili zahtijevati razmjerno sniženje cijene.

Članak 413. ZOO-a

(1) Ako prodavatelj u naknadnom roku ne ispuni ugovor, on se raskida po samom zakonu, ali ga kupac može održati ako bez odgađanja izjavi prodavatelju da ugovor održava na snazi.

(2) Isto vrijedi i u slučaju ispunjenja s nedostatkom obveze kod koje je ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora.

14. Budući da temeljem navedenih odredaba ZOO-a proizlazi da je ugovor o kupoprodaji u konkretnom slučaju mogao prestati jedino raskidom, jer nije prestao niti na jedan drugi način na koji ugovori mogu prestati (sporazumno, ispunjenjem, otkazom), a tužitelj niti ne tvrdi niti ne dokazuje da je ugovor prestao raskidom, to navedeni ugovor i nadalje egzistira, te temeljem njega tužitelj ima pravo potraživati jedino ispunjenje obveze tuženika, odnosno isporuku robe, snižavanje cijene i naknadu štete, a kako proizlazi iz citiranih zakonskih propisa. Dakle, pravnu osnovu tužiteljevog potraživanja čini neispunjenje ugovora o kupoprodaji od strane tuženika, koji ugovor prema stanju spisa i dalje egzistira. Budući da je tuženik tužitelju također istaknuo prigovor zastare potraživanja, a da zastara temeljem čl. 228. st. 1. ZOO-a iznosi tri godine (međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine), sud utvrđuje da je svaka eventualna tužiteljeva tražbina s osnove smanjenja cijene, o kojoj bi se eventualno u ovom sporu moglo raspravljati, u zastari. Naime, tužbeni zahtjev za povrat cjelokupnog iznosa za koji tužitelj tvrdi da ga je uplatio tuženiku, u sebi sadrži i zahtjev za smanjenje cijene. Tužitelj ne traži ispunjenje činidbe tuženika niti naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, pa se o tome niti ne može raspravljati. Zastara tužiteljevog potraživanja je nastupila iz razloga jer iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj predujmove tuženiku za kupljenu robu plaćao u razdoblju od veljače do lipnja 2017., u kojem razdoblju je dakle trebala uslijediti i protučinidba tuženika, budući da prema pravilu iz čl. 358. ZOO-a

, u dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla, a to "drugo" tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao. Stoga je zastara potraživanja tužitelja temeljem neispunjenja obveze tuženika nastupila u lipnju 2020., dok je tužba u ovom predmetu podnesena u listopadu 2020., dakle nakon proteka roka od tri godine.

15. Zbog navedenog tužiteljev zahtjev nije osnovan i valjalo ga je odbiti kao pod toč. I. izreke presude, zbog čega je izlišno postalo odlučivati o prigovoru tuženika radi prebijanja, budući da je to uvjetan prigovor o kojem se odlučuje tek ako sud utvrdi da je tužbeni zahtjev osnovan.

16. Sud je s obzirom potpuni uspjeh tuženika odlučio o trošku temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Također je odlučujući o trošku primijenio i odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a prema kojoj će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

17. Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku u parnici, a odnose se na sastav prigovora od 23. studenog 2020., podneska od 12. travnja 2022., zastupanje na ročištu 20. svibnja 2022. i 28. listopada 2022., za svaku od navedenih radnji u iznosu od 1.250,00 kn sukladno Tbr. 11.t.1., Tbr. 8.t.1., Tbr. 9.t.1. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.; dalje u tekstu: Tarifa), nadalje zastupanje na ročištu 17. veljače 2022. i 16. rujna 2022. za svako u iznosu od 625,00 kuna (Tbr. 9.t.2. i Tbr. 42. Tarife), te zastupanje na ročištu 13. prosinca 2022. u iznosu od 1.875,00 kuna sukladno Tbr. 9.t.1., Tbr. 42. i Tbr. 50. Izmjenama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 126/22.), odnosno priznati troškovi ukupno iznose 8.125,00 kuna ili 1.078,37 eura. Tuženiku kao nepotreban nije priznat trošak podneska od 9. ožujka 2021. u iznosu od 312,50 kuna, kojim on samo obavještava sud o tome da je uplatio sudsku pristojbu na prigovor. O trošku je odlučeno kao pod toč. II. izreke presude.

U Varaždinu, 23. veljače 2023.

Sudac

Denis Krnjak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave otpravka odluke, putem ovog suda na Visoki trgovački sud u Zagrebu. Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene

u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

DNA:

- za tužitelja - punomoćnica Ž. B., odvjetnica iz O. d. B.& partneri u V. - za tuženika – punomoćnik H. P., odvjetnik iz O. društva P. i dr. u V.