Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kžzd-45/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. S., zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 1. u vezi sa člankom 158. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) i drugih odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog V. S. podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Kzd- 5/2021. od 28. travnja 2022. u sjednici održanoj 23. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženom V. S. prihvaćaju po prvostupanjskom sudu, kao utvrđene kazne zatvora i to: za kazneno djelo pod točkom I. na temelju članka 158. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom II. na temelju članka 158. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom III. na temelju članka 158. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom IV. na temelju članka 166. stavak 1. KZ/11. u trajanju od 3 (tri) godine i za kazneno djelo pod točkom V. na temelju članka 156. stavak 1. KZ/11. u trajanju od 6 (šest) mjeseci pa se optuženi V. S. na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. veljače 2021. do 2. kolovoza 2021.

II Odbija se žalba optuženog V. S. kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom broj Kzd-5/2021. od 28. travnja 2022. Županijskog suda u Zagrebu optuženi V. S. proglašen je krivim zbog počinjenja tri kaznena djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavak 2. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisana pod točkama I., II. i III. izreke, jednog kaznenog djela teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. KZ/11. činjenično i pravno opisanog u točki IV. te kaznenog djela spolnog uznemiravanja iz članka 156. stavak 1. KZ/11. činjenično i pravno opisanog pod točkom V. izreke prvostupanjske presude te su mu za ta djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za kaznena djela pod točkom I. na temelju članka 158. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom II. na temelju članka 158. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom III. na temelju članka 158. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom IV. na temelju članka 166. stavak 1. KZ/11. u trajanju od 3 (tri) godine i za kazneno djelo pod točkom V. na temelju članka 156. stavak 1. KZ/11. u trajanju od 6 (šest) mjeseci pa je na temelju članka 51. KZ/11 optuženi V. S. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. veljače 2021. do 2. kolovoza 2021.

1.1. Na temelju članka 145. stavak 2. točke 6. ZKP/08. optuženi V. S. obvezan je podmiriti trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 (tisuću) kuna u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženi V. S. po branitelju B. O., odvjetniku u Z.

3. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženom V. S. utvrdi i izrekne stroža kazna.

4. Optuženi V. S. žali se po branitelju B. O., odvjetniku u Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se presuda preinači na način da se optuženi V. S. oslobodi od optužbe, odnosno podredno da se ukine pobijana presuda te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Spis je na temelju članka 474. stavak 1. ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženog V. S. nije osnovana.

8. Optuženi V. S. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08. smatrajući da se presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi kao i razlozima presude dok razlozi o odlučnim činjenicama uopće nisu navedeni, a razlozi o ostalim činjenicama su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni dok o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude, o sadržaju tih isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Optuženik smatra da su odlučne činjenice u koliziji sa sadržajem isprave i cjelokupnom dokaznom građom u spisu te da se izreka pobijane presude ne temelji na "opipljivom" dokazu. Ujedno smatra da je stavljen u neravnopravan položaj jer mu je odbijen dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka V. Č., jer se radi o prvom susjedu optuženika čija su se djeca družila sa oštećenom djecom, I. i P. K. Obrana smatra da je odbijanjem navedenog dokaza napravljena povreda "načela jednakosti oružja", jer nije mogao predočiti iskaz navedenog svjedoka.

9. Suprotno žalbenim navodima presuda prvostupanjskog suda sadržava razloge o svim odlučnim činjenicama pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08. niti je pobijanom presudom bilo teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a kako se to žalbom pokušava osporiti smatrajući da je počinjena bitna povreda iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

9.1. Nije u pravu žalitelj kada navodi da je stavljen u neravnopravni položaj kada mu je sud odbio dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka V. Č. koji je optuženikov susjed, jer je sud prihvatio da ispita druge svjedoke optuženika, a to su M. S. i B. H., a koje iskaze je prvostupanjski sud ocijenio nevjerodostojnima iz razloga što nisu bili očevici počinjenja kaznenih djela, a niti su bili u kontaktu sa djevojčicama žrtvama, a iskazivanja su bila isključivo neuspjeli pokušaj uvjeravanja suda da je optuženik nevin te da nije mogao poduzeti opisane inkriminirane radnje, jer navodno nije bio na tim mjestima. Time, samo odbijanje prijedloga da se sasluša svjedok susjed, koji nije imao neposrednih saznanja o počinjenju kaznenih djela, nije stavljanje optuženika u neravnopravan položaj niti je došlo do povrede "jednakosti oružja" kako se u žalbi navodi.

9.2. Dakle, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer se ne radi o proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude, o sadržaju i iskazu danih u postupku ovdje u konkretnom slučaju iskazima žrtava djevojčica, a niti je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zajamčeno Ustavom RH ili Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Niti ispitivanjem presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. nisu utvrđene neke druge povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Optuženi V. S. nije zadovoljan ocjenom dokaza i to prvenstveno ocjenom vjerodostojnosti iskaza žrtava koje su iskazivale o kaznenim djelima počinjenima na njihovu štetu. U žalbi se navodi da je iskaz svjedokinje djeteta I. K., proturječan, nelogičan, u izravnoj koliziji s materijalnom dokumentacijom kao i s činjeničnim opisom predmetne optužnice te da je ista iskazivala neodređeno u odnosu na odlučne činjenice da nije isto mogla smjestiti u pravilan vremenski kontekst. Žalitelj ustvari osporava činjenično stanje, kada je nezadovoljan ocjenom prvostupanjskog suda, koji se poziva na određene dokaze, a tim dokazima daje drugačiju analizu i ocjenu pa time kritizira zaključivanje suda. Ujedno prvostupanjski sud je ispravno odbio dokazni prijedlog da se sasluša svjedok susjed, koji nije imao neposrednih saznanja o počinjenju kaznenih djela, jer se time ne bi niti dokazalo, a niti osporilo počinjenje kaznenih djela, koja su učinjena unutar kuće, bez nazočnosti trećih osoba.

10.1. Naime, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da su iskazi djece I. i P. K. međusobno suglasni, u odnosu na događaj na štetu sestre I. K., kojeg je P. K. bila neposredni očevidac, a navedeno u točki 2. izreke. Ujedno, iskaz žrtve I. K. koji se odnosi na zadnji susret i druženje s majkom početkom 2021. godine je suglasan s iskazom majke o vremenu boravka kod optuženika. Iskazi I. i P. K. su suglasni s iskazima ispitanih svjedoka K. K., njihovog oca, R. K., njihove bake, A. J., T., nastavnice O.Š. G., u koju je polazila I., te dijelom G. K., njihove majke, kao i utvrđenjima iz izvješća škole, koja je o događajima izvijestila nadležni Centar za socijalnu skrb. Prvostupanjski sud je osnovano naveo da su obje djevojčice iskazivale kako se ponašao optuženik kada su dolazile kod majke na druženje, što im je radio, kako su se osjećale i što su poduzimale kako bi se od toga zaštitile pri tome navodeći da su s njim bile u dobrim odnosima iz čega sud zaključuje da su u cijelosti ti iskazi vjerodostojni.

10.2. Prvostupanjski sud je temeljito analizirao provedene dokaze i to u točkama 35. do 39., a u točki 40. se ispravno navodi da tijekom postupka nije utvrđen ni jedan razlog zbog čega bi djevojčice neistinito teretile optuženika za ove radnje tim više što su obje iskazivale da nisu bile u lošim odnosima s optuženikom.

10.3. Ujedno se u žalbi navodi da je sud nestručan i da je proizvoljno zaključio da himen može ostati očuvan neovisno o guranju prsta u vaginu, jer to ovisi o dubini guranja i elastičnosti himena i drugim okolnostima što ne proizlazi iz medicinske dokumentacije ginekologa dr.sc. N. Š. D. Žalitelj citira medicinsku dokumentaciju u kojoj je navedeno da na vagini žrtve nema znakova starih niti svježih ozljeda te da je zato zaključak suda neosnovan. Ujedno smatra da sud nije sa sigurnošću utvrdio kada se dogodilo kazneno djelo pod točkom 3. u šestom ili sedmom mjesecu 2020. u N. V. jer da optuženik u tom periodu nije vozio djecu na more u N. V.

11. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud proglasio krivim optuženika za tri kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta bludnim radnjama, koje su opisane pod točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude.

11.1. Naime, prvostupanjski sud je ispravno na temelju iskaza žrtve I. K., koji iskaz je ocijenjen kao vjerodostojan, jer je uvjerljivo iskazivala o proživljenom svojoj majci i razrednici u Osnovnoj školi G. Ispravno je prvostupanjski sud upravo iz iskaza majke G. K. utvrđivao vrijeme u kojem je živjela zajedno sa optuženikom i za koje razdoblje je navela da su djevojčice, njezine kćeri I. i P. dolazile na druženja i to od petka do nedjelje, svaki drugi vikend pa je tako ispravno sud zaključio da je tijekom 2019. bila odsutna dva mjeseca tijekom ljeta, tijekom 2020. godine da je u lipnju napustila optuženika, no odsustvo od nekoliko mjeseci svake od inkriminiranih godina kraj činjenice da je ostalo vrijeme živjela s optuženikom na toj istoj adresi na koju su djeca dolazila na kontakte, proizlazi da se u tim razdobljima neutvrđenih dana tijekom 2019. i 2020. sve do 5. veljače 2021. kada je bio zadnji kontakt djevojčice s majkom na navedenoj adresi događalo inkriminirano postupanje optuženika. Time je ispravno ocijenio nevjerodostojnima iskaze M. S. i B. H. da u lipnju 2020. optuženik nije vozio na jednodnevne izlete u N. V., kao i puko nagađanje u odnosu na karakter i ocjenu osobnosti optuženika od strane navedenih svjedoka, koji mu žele pomoći u ishodu kaznenog postupka.

11.2. Stoga, nije u pravu žalitelj kada navodi da prvostupanjski sud nije mogao na temelju iskaza oštećenice, žrtve djeteta utvrditi da je došlo do spolno izjednačene radnje, a kako se navodi u točki 4., a to je da je optuženik kleknuo pored djeteta, zavukao ruku u njezine gaćice i gurnuo prst u njezin spolni organ što je spolno izjednačena spolna radnja, a što nije u suprotnosti s medicinskom dokumentacijom ginekologinje dr. N. Š.-D.

12. Ispravno prvostupanjski sud prihvaća iskaz djevojčice koja je navela da joj je optuženik gurnuo duboko tri prsta u njezinu vaginu, a na upit stručne suradnice kako zna da se radilo o tri prsta, navodi da ne zna pa iz toga ispravno sud utvrđuje da se radi o tome da je optuženik gurnuo prst u njezin spolni organ što je spolno izjednačena radnja sa spolnim odnošajem, a što je opis kaznenog djela, a ne stručno mišljenje liječnika.

12.1. Naime, u žalbi se pokušava osporiti mogućost počinjenja kaznenog djela pod točkom 3. u vremenu za koje je optuženik presuđen, a što je suprotno ispravnoj ocjeni prvostupanjskog suda o vremenu kada je djelo počinjeno, a to je prema vjerodostojnom iskazu žrtve djevojčice I. K., te prema iskazu njezine majke u vremenu u kojem je djevojčica bila s optuženikom.

12.2. Navodi žalbe da žrtva dijete I. K. neistinito iskazuje, jer da su to navele njezina majka G. K., razrednica u OŠ A. J. jer se opisuje da je G. K. jedne prilike uhvatila dijete I. kako šalje svoje slike u grudnjaku nekome, a jednom je prilikom otišla van bez da je itko znao gdje se nalazi, a što je uobičajeno ponašanje djece u odrastanju. Također, navodi žalbe da je i P. K. iskazala da je vidjela optuženika kako prilazi njezinoj sestri te ju dira je upravo potvrda iskrenosti i vjerodostojnosti iskazivanja djeteta I. K., a ne obrnuto osporavanje da bi išta bilo počinjeno.

12.3. Također, u žalbi se osporava i vjerodostojnost iskazivanja djeteta P. K. Naime, upravo takav način postupanja je isti kao i prema njezinoj starijoj sestri I., na početku samo pipkanje preko odjeće, a zatim s vremenom mogući sve teži oblici spolnih radnji. Djevojčica P. K. je navela da je s optuženikom bila u dobrim odnosima, a jasno je opisala što joj je optuženik činio pa to ne može izazvati sumnju da bi dijete lažno i neosnovano teretilo optuženika.

12.4. Stoga, prvostupanjska presuda pod točkom V., kazneno djelo spolnog uznemiravanja, nije "proizvoljno sačinjeno" te nije točno da nema dokazne građe u spisu, jer se temelji na iskazu djeteta P. K.

12.5. Ispravno je prvostupanjski sud otklonio kao nevjerodostojnu mogućnost da bi došlo do prijavljivanja, a potom i do optuženja iz razloga što je otac djece K. K. bio ljut na V. S. da mu je preoteo ženu G. K., a optuženik V. S. je odnos sa majkom djece započeo 2015. godine. Stoga, doista motivacija K. K. niti njegovih kćeri za lažnim terećenjem optuženika ne može biti osvećivanje po proteku od šest godina od kada je započeo odnos V. S. i bivše supruge, majke djece. Ujedno, ovakva obrana optuženika je suprotna iskazima majke i bake djece, kao i razrednice koja je ispričala o tome kako joj se njezina učenica I. povjerila. Upravo je škola 2021. godine obavijestila policiju i tako je postupak započeo.

12.6. Također, nije u pravu žalitelj kada osporava da bi isti počinio takva kaznena djela na štetu djece, jer da je potrebno da isti ima određene karakteristike ponašanja počinitelja seksualnih delikata na štetu djece te se citiraju istraživanja Finkelhor 1992, Vard 2006., Mužinić, Vukota 2010., Goreta, Peko, Čović, Buzina, Majdančić 2004. te da je optuženik upravo suprotnih karakteristika: nije povučen, slabih socijalnih vještina i razvijene ovisnosti o psihoaktivnim sredstvima ili alkoholu, a niti ima poremećaje promjena raspoloženja.

13. Žalitelj čak ističe da je nevjerojatno da ukoliko bi želio zadovoljiti svoje devijantne seksualne potrebe da je on to mogao napraviti bez ikakvih zapreka obzirom da je s istom djecom u tom razdoblju ostajao sam u njihovoj kući, pa stoga kako se ne radi o osobi koja je sklona takvom činjenju sud je trebao zaključiti da nije počinio kaznena djela.

14. Naime, prvostupanjski sud je zaključio o počinjenju kaznenih djela iz provedenih dokaza ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno kao i dokaze u vezi jedan s drugima.

15. Sama struktura ličnosti i način ponašanja osobe ne ukazuje nužno da se radi o osobi koja će počiniti neko kazneno djelo, a posebno ne kazneno djelo protiv spolne slobode. Naime, notorna je činjenica da stručnjaci kao što su psihijatri i psiholozi nisu u mogućnosti, ukoliko ispitana osoba ne govori o svojim seksualnim problemima, utvrditi da se radi o osobi koja ima spolne sklonosti prema djeci.

16. Dakle, žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda koji je temeljitom, savjesnom i sveobuhvatnom ocjenom dokaza pravilno zaključio da je optuženik počinio tri kaznena djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavak 2. KZ/11. te jedno teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 1. KZ/11. i jedno kazneno djelo protiv spolne slobode, spolnim uznemiravanjem iz članka 156. stavak 1. KZ/11., time nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

17. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj postojećih olakotnih okolnosti te uzeo olakotne okolnosti koje to nisu, a nije dovoljno cijenio postojeće otegotne okolnosti.

17.1. Naime, prvostupanjski sud je kao olakotno cijenio da je optuženik urednih obiteljskih prilika, a upravo ova kaznena djela je počinio na štetu djevojčica koje su dio njegove obitelji, odnosno djeca izvanbračne supruge s kojom je živio. Također, okrivljeniku je cijenjeno da je oženjen što nije olakotna okolnost, posebno u situaciji kada sa suprugom ne živi već je u izvanbračnoj zajednici pa ni punoljetna djeca okrivljenika nisu olakotna okolnost.

17.2. Državni odvjetnik smatra da je optuženik kroz dulje vrijeme spolno zlostavljao i iskorištavao djevojčice od 11 i 13 godina koje su mu bile povjerene na čuvanje kao djeca njegove izvanbračne supruge, a jedna od djevojčica je zbog tih posljedica zatražila i psihološku pomoć, te se ne vidi zbog čega je prvostupanjski sud optuženiku izrekao minimume kazne, a zatim u zbroju i osudi na jedinstvenu kaznu zatvora iako je zbroj utvrđenih kazni šest godina i šest mjeseci osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora od četiri godine i šest mjeseci zatvora.

18. Optuženik se žali zbog odluke o kazni, smatra tu kaznu neprimjerenom i prestrogom bez individualizacije okolnosti, jer je optuženik pošten i moralan čovjek, nekažnjavan, hrvatski branitelj, koji je radio kao vozač autobusa za djecu osnovnoškolske dobi te nije imao nikakvih prijava vezano za svoje ponašanje. Ujedno optuženik smatra da je sud nedovoljno cijenio okolnost da je optuženik neosuđivana osoba kao i to da je osoba iznimno narušenog zdravlja.

19. Naime, prvostupanjski sud je kao olakotno cijenio optuženiku da je do sada neosuđivan, urednih obiteljskih i osobnih prilika, oženjen, otac dvoje punoljetne djece te da ima zdravstvenih problema zbog kojih je tijekom postupka bio u hitnoj medicinskoj obradi dok je kao otegotno cijenjena jačina povrede zaštićenog dobra te da je činio kaznena djela unutar duljeg vremenskog razdoblja na štetu dviju djevojčica niske kronološke dobi što ukazuje na izraženu upornost i veću kriminalnu količinu.

20. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je kod odlučivanja o izricanju jedinstvene kazne zatvora uzeo u obzir sve otegotne i olakotne okolnosti, uobičajene obiteljske i osobne prilike, da je otac dvoje punoljetne djece, neosuđivan te da ima zdravstvenih problem što jesu olakotne okolnosti pa su osnovano utvrđene pojedinačne kazne, kazne koje odgovaraju kako počinjenim kaznenim djelima tako i počinitelju tih kaznenih djela, dok je ovaj sud smatrao da pravilnom primjenom članka 47. i članka 51. stavak 2. KZ/11. treba osuditi optuženog na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci, što je bliže zbroju svih utvrđenih pojedinačnih kazni.

20.1. Nije u pravu optuženik kada navodi da sud nije dovoljno cijenio olakotne okolnosti jer je sud cijenio stupanj krivnje, svrhu kažnjavanja, visinu zapriječene kazne te posebno jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, pobude iz kojih je djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti i način počinjenja kaznenog djela kao i odnos prema žrtvama, a kako je to ispravno u točki 49. obrazložio prvostupanjski sud.

21. Preinačena odluka o kazni je kazna koja je primjerena težini počinjenih kaznenih djela, osobnosti optuženika te se njome mogu ostvariti zakonom propisane svrhe kažnjavanja. Stoga je u ovom dijelu, u odluci o kazni, valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, dok žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana.

22. Slijedom navedenog, a kako na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. nije počinjena povreda Kaznenog zakona na štetu optuženika, a o čemu vodi brigu drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 23. veljače 2023.

Predsjednica vijeća:

mr.sc. Ljiljana Stipišić, v.r.