Poslovni broj Gž-2514/2020-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. K.P. iz K., OIB ......, koju zastupa punomoćnik M. Z., odvjetniku u R., protiv tuženika: 1. E. & S. b. d.d. Rijeka, , OIB ...., koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz OD M. i partneri u R., i 2. D. P. iz K., OIB ..., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1115/2017-13 od 12. ožujka 2020., u sjednici vijeća 23. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1115/2017-13 od 12. ožujka 2019., uz istovremeni ispravak uvoda presude tako da umjesto "12.ožujka 2019." pravilno treba pisati "12. ožujka 2020.", te u točki 2. izreke tako da umjesto "tuženiku" treba pravilno pisati "1.tuženiku".

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u točki 1. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se proglasi nedopuštenom ovrha na ½ dijela nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci upisana na k.č.br. ....u zk.ul. ... k.o. K., a koja ovrha je pokrenuta na prijedlog 1. tuženika protiv 2. tuženika, te se vodi pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl.br. Ovr-4274/2014. Ujedno je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

2. Točkom 2. izreke tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku (pravilno treba pisati 1. tuženiku) parnični trošak u iznosu od 32.000,00 kn s zateznim kamatama.

3. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se žalba usvoji uz naknadu žalbenog troška.

4. Tuženici na žalbu tužiteljice nisu odgovorili.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. Tužiteljica neosnovano u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 315. st. 3. ZPP-a, koju obrazlaže navodima da je predmetni parnični postupak vođen pred sutkinjom T. Š. R. koja je izvela dokaze saslušanjem stranaka, tužiteljice i 2. tuženika, a da je ročište od 21. siječnja 2020. održano pred sutkinjom N. P. B.. Ukazuje da je ovo ročište održano pred sudom u izmijenjenom sastavu, da stoga glavna rasprava mora početi iznova, a da sud mora strankama omogućiti da se o tome izjasne te odlučiti da se ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza. Ukazuje da iz zapisnika s tog ročišta proizlazi suprotno.

8. Iz zapisnika s ročišta od 21. siječnja 2020. (list 105) proizlazi da je ovo ročište održano pred sutkinjom Općinskog suda u Rijeci N. P. B., a da je postupak do tada bio vođen kod Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, sutkinjom T. Š. R. koja je na ročištu od 3. svibnja 2018. između ostalih provela i dokaze saslušanjem tužiteljice i 2. tuženika.

9. Iz zapisnika s ročišta od 21. siječnja 2020. nadalje slijedi da na isto 2. tuženik iako uredno pozvan nije pristupio, dok su punomoćnici tužiteljice i 1. tuženika predložili održavanje ročišta u odsutnosti 2. tuženika.

10. Sud je nadalje u zapisniku konstatirao da punomoćnik tužiteljice ustraje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva i svih do sada iznesenih navoda posebice se ustraje kod istaknutog (prigovora) prava na dom uz obrazloženje iz podneska tužiteljice predanog na prošlom ročištu. Ponovno se naglašava da je između ostalog tužiteljici to jedina nekretnina u kojoj živi zajedno sa svojom malodobnom djecom, dok s druge strane tuženik ima mogućnost i na drugi način naplatiti svoje potraživanje i od stvarnih dužnika kako 2. tuženika tako i A.G.d.o.o. Budući da su provedeni svi dokazi punomoćnik tužiteljice predlaže sudu zaključiti glavnu raspravu, usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tuženike na naknadu parničnog troška prema troškovniku koji se ulaže u spis.

11. Dalje proizlazi da je zamjenik punomoćnika 1. tuženika također ostao kod svih navoda iz odgovora na tužbu i svih ostalih iznesenih tijekom postupka, a u odnosu na pravo na dom kod navoda da iz podneska od 12. rujna 2018. Konstatirano je da je 1. tuženik suglasan s prijedlogom da se glavna rasprava zaključi, te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz obvezu tužiteljice na naknadu parničnog troška prema troškovniku koji se ulaže u spis.

12. Na istom ročištu sud je konstatirao da vrši uvid u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, te je konstatirao da je sud proveo sve dokaze predložene po strankama, i da se daljnji dokazi neće provoditi, te je slijedom toga glavnu raspravu zaključio i odredio ročište za objavu presude.

12.1.Iz sadržaja zapisnika proizlazi da nazočni punomoćnici stranaka, odnosno punomoćnik tužiteljice nisu imali nikakvih primjedbi na sadržaj zapisnika, da punomoćnik tužiteljice tom prilikom nije prigovorio da budući da je došlo do izmjene raspravnog suca, glavna rasprava treba početi iznova, već suprotno predložio da se svi do sada izvedeni dokazi, iznova ne izvede, a posebno dokazi saslušanjem tužiteljice i 2. tuženika, te je predložio zaključenje glavne rasprave, a isto i punomoćnik 1. tuženika.

13. Prema tome navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka nije ostvarena.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, a razlozi presude zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev su jasni i u skladu s izvedenim dokazima te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Također iz obrazloženja presude jasno proizlazi da je sud raspravio o svim prigovorima stranaka, pa tako i o tužiteljičinom prigovoru prava na dom, pa stoga žalbeni navodi tužiteljice u odnosu na nedostatak obrazloženja u vezi tog prigovora nisu osnovani.

15. Tužiteljica u žalbi niti ne ističe postojanje žalbenog razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a i prema shvaćanju ovog suda kada se imaju u vidu izvedeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje, sud je činjenično stanje za pravilno odlučivanje o tužbenom zahtjevu pravilno i potpuno utvrdio. Isto tako nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, jer je i prema shvaćanju ovog suda tužbeni zahtjev tužiteljice zbog razloga koje je dao prvostupanjski sud pravilno odbijen kao neosnovan.

16. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je tužiteljica kao treća osoba povodom njezinog prigovora u ovršnom postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Rijeci pod brojem Ovr-4274/14 u ovršnom predmetu 1. tuženika kao ovrhovoditelja protiv 2. tuženika kao ovršenika radi naplate novčane tražbine rješenjem ovršnog suda broj Ovr-4274/2014 od 24. ožujak 2017. upućena na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na ½ dijela predmetne nekretnine, zbog tvrdnje da predmetna nekretnina jest bračna stečevina nje i 2. tuženika, na kojoj je tužiteljica suvlasnica u ½ dijela,

-da je tužiteljica pravovremeno 24. travnja 2017. podnijela predmetnu tužbu, uz iste činjenične navode, te uz to da je u parničnom postupku koji je vođen kod prvostupanjskog suda pod brojem Pob-313/2016 po njezinoj tužbi protiv ovdje 2. tuženika, (bivšeg supruga) pravomoćnom presudom na temelju priznanja od 30. siječnja 2017. utvrđeno da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu i da je stekla pravo vlasništva na toj nekretnini u ½ dijela,

-da je uknjižba prava suvlasništva tužiteljice u ½ dijela na predmetnoj nekretnini izvršena na temelju rješenja Zemljišnoknjižnog suda od 2. ožujka 2017.,

-da je navedeni ovršni postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu od 24. prosinca 2014., da je 2. ovršenik protiv rješenja o ovrsi podnio žalbu 6. travnja 2016. koja je rješenjem drugostupanjskog suda od 17. studenoga 2016. odbijena kao neosnovana kada je rješenje o ovrsi radi naplate novčane tražbine 1. tuženika kao ovrhovoditelja na predmetnoj nekretnini postalo pravomoćno,

-da iz spisa ovršnog postupka proizlazi da je 1. tuženik kao ovrhovoditelj zatražio provedbu ovrhe na predmetnoj nekretnini na temelju Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES-193/08-1 od 28. veljače 2008. zaključenog između 1. tuženika kao vjerovnika i društva A.G.d.o.o. kao dužnika i protivnika osiguranja, te ovdje 2. tuženika kao protivnika osiguranja radi naplate novčane tražbine u iznosu od 1.444.114,82 kn s kamatama, kao ovršne isprave, koja je sklopljena u obliku javnobilježničkog akta koji je posto ovršan, budući da društvo A.G.d.o.o. 1. tuženiku kao vjerovniku predmetnu novčanu tražbinu nije platio; da je 2. tuženik u tom Ugovoru imao status protivnika osiguranja da prema čl. 6. Ugovora dopušta banci upis zajedničkog založnog prava (simultanu hipoteku) na predmetnoj nekretnini, pašnjak s 894 m2, a prema čl. 7. Ugovora da su dužnik (društvo A.G.d.o.o.) i 2. tuženik kao protivnik osiguranja suglasni da banka kao predlagatelj osiguranja može neposredno na temelju tog Ugovora radi naplate tražbine koju ima prema dužniku provesti prisilnu ovrhu prodajom predmetne nekretnine,

-da su nadalje 2. tuženik kao vlasnik zemljišta i A.G.d.o.o. Rijeka kao nositelj prava građenja 21. siječnja 2008. zaključile Ugovor o osnivanju prava građenja u kojem su utvrdile da je 2.tuženik vlasnik predmetne nekretnine pašnjak površine 894 m2 te suglasne da se na toj nekretnini osnuje pravo građenja u korist A.G.d.o.o. i da isti na tom zemljištu ima pravo izgraditi poslovno-stambenu zgradu, da je pravo građenja osnovano bez naknade, te vlasnik zemljišta (2. tuženik) jamči da je on isključivi vlasnik nekretnine i da ista nije opterećena drugim teretima i stvarnim pravima; da 2. tuženik ovlašćuje A.G.d.o.o. da u zemljišnoj knjizi upiše pravo građenja kao teret na predmetnoj nekretnini te kao posebno zemljišnoknjižno tijelo u novoosnovani zk. uložak a taj ugovor je potpisao 2. tuženik osobno i D. A. za A.G.d.o.o.,

- da iz elaborata procjene vrijednosti predmetne nekretnine od 25.siječnja 2008. proizlazi da je u vrijeme izrade elaborata predmetna nekretnina bila kuća u izgradnji sa zemljištem sa upisanim vlasnikom 2. tuženikom, a prema tehničkom opisu ista nije imala ni krov, pokrov, limariju, zaštitu prozora i grijanje …., te da se u opisu navodi da je gradnja započeta 2003. i da je do sada izveden suteren i prizemlje, da je prizemlje u fazi izgrađenosti 35%, te je sud zaključio da se tada radilo o neuseljivoj zgradi točnije suterenu sa započetim prizemljem,

-da je 26. veljače 2008. između 2. tuženika i A.G.d.o.o. zaključen i ugovor o ortaštvu kojim su se stranke kao ortaci udružili radi zajedničke izgradnje poslovno - stambene građevine na k.č. 611/3, pašnjak površine 894 m2., da 2. tuženik u ugovor kao imovinu unosi 20% udjela – zemljište, a A.G.d.o.o. 80% udjela – izgradnju objekta, da je dogovoreno da ortaci dijele dobit prema veličini udjela, ali tek po podmirenju obveza A.D. d.o.o. prema l. tuženiku kao vjerovniku,

- da je uz Ugovoro o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja, koji predstavlja ovršnu ispravu priložen zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu od 28. veljače 2008., te te da je 2. tuženik kao protivnik osiguranja izjavio da isti potpuno i istinito odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, odnosno da je 2. tuženik isključivi vlasnik te nekretnine,

-da tužiteljica u ovom ili u nekom drugom parničnom postupku nije tražila da se navedeni ugovori utvrde ništetnima zbog toga što je istima raspolagano predmetnom nekretninom za koju tužiteljica tvrdi da u ½ dijela predstavlja njezinu bračnu imovinu.

17. Ocjenom iskaza tužiteljice i 2. tuženika sud je u bitnom utvrdio da je 2. tuženik predmetno zemljište stekao od Grada K. na temelju ugovora o ustupanju zemljišta bez naknade zaključenog 10. travnja 2002. kao branitelj iz Domovinskog rata, što proizlazi iz povijesnog z.k. izvatka, da su tužiteljica i 2. tuženik brak zaključili 1. ožujka 2003., da je brak razveden 2016., da je građevna dozvola izdana 2. tuženiku 17. prosinca 2002., da je 2. tuženik za izgradnju kuće ostvario kredit u iznosu od 42.000,00 Eur od strane RH Ministarstva, za čiju korist je također na predmetnoj nekretnini upisano založno pravo koji je u cijelosti utrošen za izgradnju kuće, da je 2. tuženik od svoje rodbine (majke) primio iznos od 18.000,00 Eur koji je utrošio u izgradnju kuće, da je 2. tuženik do početka 2008. kuću izgradio do stanja kako je isto opisano u elaboratu procjene vrijednosti nekretnine od 25. siječnja 2008., odnosno da se radi o nedovršenom stambenom objektu na kojem su za sada izvedeni suteren i prizemlje, da 2. tuženik, nije imao dostatnih novčanih sredstava za dovršetak izgradnje nakon čega je stupio u poslovne kontakte s A.G.d.o.o. i D. A. s kojim je sklopio spomenute ugovore o osnivanju prava građenja, ugovor o ortaštvu, a prema kojim ugovorima je A.G.d.o.o., u izgradnju kuće trebala uložiti novac, koji je ostvarila na temelju Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja sklopljenim s 1. tuženikom, kao vjerovnikom, te da za svoje potrebe na objektu, na temelju upisanog ugovora o građenju izgradi stan, koji može prodati, do čega da nije došlo jer je A.G.d.o.o. 2011. prestalo postojati.

18. Sud je nadalje utvrdio da su tužiteljica i 2. tuženik s djecom u predmetnu nekretninu uselili, prema tvrdnjama tužiteljice krajem 2007., a prema tvrdnjama 2. tuženika u listopadu 2008., u vezi čega je sud poklonio vjeru stranačkom iskazu 2. tuženika.

19. U odnosu na tvrdnje tužiteljice i 2. tuženika da tužiteljica nije imala nikakvih saznanja za poslovne odluke 2. tuženika u vezi izgradnje kuće, sud, njihovim iskazima u tom dijelu nije poklonio vjeru, ocjenjujući da se radi o egzistencijalnim i životnim pitanjima obitelji, te da je tužiteljica svakako bila upoznata s poslovnim odlukama 2. tuženika, odnosno da je 2. tuženik s A.G.d.o.o. sklopio citirane ugovore, prema kojima je A.G.d.o.o. trebala u ortakluk unijeti novčana sredstva za izgradnju objekta, a 2. tuženik predmetno zemljište.

20. S obzirom na ove okolnosti, a cijeneći da je 1. tuženik kao ovrhovoditelj 2014. pokrenuo ovršni postupak protiv 2. tuženika kao ovršenika na temelju citiranog ugovora kao ovršne isprave, da je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno 17. studenoga 2016., da je tužiteljica prigovor protiv ovrhe podnijela tek u ožujku 2017., te predmetnu tužbu 24. travnja 2017., kao i da je parnični postupak protiv 2. tuženika radi utvrđenja da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu pokrenula 2016. pod brojem Pob-313/2016 u kojem je donijeta presuda na temelju priznanja 30. siječnja 2017. kao i da je na temelju te presude u zemljišnim knjigama za korist tužiteljice izvršena uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini tek 2. ožujka 2017., sud je ocijenio da je tužiteljica imala saznanja za sve pravne radnje koje je 2. tuženik od početka 2008. poduzeo s A.G.d.o.o. kako bi kroz te pravne poslove osigurao potreban novac za izgradnju kuće, da je tužiteljici bilo poznato da je 2. tuženik predmetnu nekretninu (zemljište) stekao 2002. na temelju ugovora o ustupanju nekretnine bez naknade s Općinom K., kao hrvatski branitelj i da je predmetna nekretnina u zemljišnoj knjizi bila upisana kao isključivo vlasništvo 2. tuženika.

21. S obzirom na to, kao i činjenicu da je uz ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja od 28. veljače 2008. koji predstavlja ovršnu ispravu, a koji je, 2. tuženik sklopio kao protivnik osiguranja a uz koji ugovor je priložen zemljišnoknjižni izvadak s istim datumom kao i elaborat procjene vrijednosti nekretnine koji je sačinjen 25. siječnja 2008. sud je zaključio da je 1. tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige opravdano smatrajući da je predmetna nekretnina, koju je 2. tuženik dao u zalog 1. tuženiku radi osiguranja novčane tražbine 1. tuženika prema A.G.d.o.o. kao dužnika, iz predmetnog ugovora (ovršne isprave) je u isključivom vlasništvu 2. tuženika, odnosno da 1. tuženik nije znao niti je mogao znati da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i 2. tuženika. S obzirom na to, pritom, cijeneći odredbe čl. 61. st. 2., čl. 122. st. 1., čl. 124. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje ZV) zaključio je da je 1. tuženik, sklapajući predmetni ugovor s A.G.d.o.o., kao dužnikom i 2. tuženikom kao protivnikom osiguranja, bio savjestan, odnosno da predmetni ugovor na temelju kojeg je kao ovršne isprave pokrenut ovršni postupak nije ništetan.

22. S druge strane zaključio je da je tužiteljica a s obzirom na njezina saznanja o zemljišnoknjižnom stanju vlasništva i upisu 2. tuženika kao isključivog vlasništva predmetne nekretnine imala mogućnost zaštiti svoje pravo vlasništva na spornoj nekretnini prije početka 2008. kada je 2. tuženik kao protivnik osiguranja sklopio predmetni ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja (ovršnu ispravu) što tužiteljica nije poduzela, sve do ožujka 2017. kada je podnijela prigovor protiv ovrhe kao treća osoba, te nakon toga ishodila pravomoćnu presudu broj Pob-313/2016 u odnosu na 2. tuženika, bila nesavjesna.

23. Cijeneći na taj način ponašanje i dobru vjeru svih sudionika u tom pravnom poslu, uključujući ovdje i tužiteljicu, kao suprugu 2. tuženika, sud je zaključio o nesavjesnosti tužiteljice, te o savjesnosti i dobroj vjeri 1. tuženika prilikom sklapanja navedenog pravnog posla.

24. Ocjenjujući tužiteljičin prigovor prava na dom sud je polazeći od čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda vijeća Europe ("NN – Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99 – dalje Konvencija) i odredbu čl. 16. Ustava RH prema kojima pravo na dom mora biti razmjerno legitimnom cilju koji se nastoji postići pri čemu se mora uzeti u obzir i prijeka društvena obveza za iseljenjem i osobite okolnosti konkretnog slučaja, prvostupanjski sud je zaključio da u konkretnom slučaju s obzirom na sve naprijed navedene činjenice i okolnosti nema povrede prava na dom iz razloga jer je tužiteljica znala i morala znati za sklapanje predmetnog pravnog posla (ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja od 28. vlejače 2008.) koji predstavlja ovršnu ispravu u predmetnom ovršnom postupku od strane 2. tuženika kao svog supruga, kao i za zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini upravo s ciljem izgradnje kuće radi stanovanja s obitelji, i to od strane treće osobe A.G.d.o.o. u vezi čega je 2. tuženik zbog nedostatka novčanih sredstava za izgradnju kuće sklopio ugovor o ortaštvu s A.G.d.o.o. u koji je 2. tuženik unio predmetno zemljište a A.G.d.o.o. novčana sredstva pribavljena temeljem ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja od 28. veljače 2008. zaključen s 1. tuženikom, čime je pristala na taj poslovni pothvat 2. tuženika, a u kojem je A.G.d.o.o. imala interes, tako što će izgrađeni stan prodati, slijedom čega je sud zaključio da nema povrede prava na dom u smislu odredbe čl. 8. Konvencije.

25. Zbog tih razloga odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

26. Sva opisana činjenična utvrđenja, te pravne zaključke prvostupanjskog suda u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva kao pravilne prihvaća i ovaj sud, a žalbenim navodima tužiteljice pravilnost opisanih pravnih zaključaka ni u čemu nije dovedena u sumnju, pri čemu tužiteljica žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja niti ne ističe.

27. Tužiteljica u žalbi ponavlja sve prigovore koje je isticala tijekom postupka, dok zaključke prvostupanjskog suda smatra pogrešnima.

28. Zaključak prvostupanjskog suda o savjesnosti (dobroj vjeri) 1. tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora smatra pogrešnim, te navodi da savjesnost i poštenje banke nema automatizmom prednost pred zaštitom bračne stečevine jer da tada banke ne bi uvele praksu da kod zaključenja ugovora o založnom pravu zahtijevaju izričito pisanu i kod javnog bilježnika ovjerenu izjavu drugog supružnika koji nije upisan u zemljišne knjige kojim se odobravaju pravne radnje drugog supružnika koji je na nekretnini uknjižen kao samovlasnik pa da je sud mogao ispitati zbog čega 1. tuženik nije zatražio od 2. tuženika da takvu ovjerovljenu ispravu dostavi, pri čemu da se postojanje braka dokazuje vjenčanim listom a ne građevinskom dozvolom.

29. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani, jer u opisanim okolnostima konkretnog slučaja sud nije bio dužan ispitati zašto 1. tuženik nije tražio od 2. tuženika da dostavi navedenu ovjerovljenu ispravu, ovo prije svega iz razloga jer je teret dokazivanja svih spornih činjenica na kojima temelji tužbeni zahtjev bio na tužiteljici u smislu odredbi čl. 7. i čl. 219. ZPP-a, a prema stanju u spisu, tužiteljica, na tu okolnost nije predložila izvođenje bilo kojeg dokaza. S druge strane, prvostupanjski sud je, pravilno polazeći od odredbe čl. 122. st. 1. ZV-a kojom je propisano načelo povjerenja u zemljišne knjige pravilno zaključio da je 1. tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio savjestan i postupao u dobroj vjeri, budući da je 2. tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora dostavio izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu (zemljište) iz veljače 2008. prema kojem je 2. tuženik bio upisan kao isključivi vlasnik te nekretnine. Osim toga, 2. tuženik je prema utvrđenom činjeničnom stanju u daljnjem slijedu, radi pribavljanja sredstava potrebnih za izgradnju kuće sklopio s A.G.d.o.o. ugovor o građenju, ugovor o ortaštvu, u kojim ugovorima je također jamčio da je on isključivi vlasnik predmetne nekretnine. U takvim okolnostima, te kad se uzme u obzir da je 2. tuženik predmetnu nekretninu (zemljište) stekao na temelju ugovora o ustupanju bez naknade sklopljenim s Gradom K., da je nekretnina (zemljište) u zemljišnoj knjizi na temelju tog ugovora upisana kao isključivo vlasništvo 2. tuženika, da je na toj nekretnini (zemljištu), prema izvatku iz zemljišne knjige od 28. veljače 2008., koji je sastavni dio ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja od 28. veljače 2008., 2. tuženik upisan kao isključivi vlasnik nekretnine, 1. tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri, pa žalbeni navodi o nesavjesnosti 1. tuženika i savjesnosti (dobroj vjeri) tužiteljice nisu osnovani.

30. Prema shvaćanju ovog suda, za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja predmetnom nekretninom za koju tužiteljica tvrdi da predstavlja bračnu stečevinu u odnosu na treće osobe bitna je pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe, jer je svako drukčije postupanje protivno načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka.

31. U konkretnom slučaju, utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može se ograničiti samo na 1. tuženika i na to je li on postupao s povjerenjem u zemljišne knjige već i na tužiteljicu koja je prema pravilnim utvrđenjima suda prvog stupnja od početka znala, odnosno nije joj moglo ostati nepoznato da je 2. tuženik još 2008. na predmetnoj nekretnini (zemljištu) zasnovao založno pravo u svojstvu protivnika osiguranja radi osiguranja novčane tražbine 1. tuženika prema A.G.d.o.o., radi ostvarenja potrebnih sredstava za izgradnju kuće.

32. Prema stanju u spisu tužiteljica ne tvrdi da je pokrenula bilo kakav parnični postupak radi utvrđenja ništetnim ugovora o ortaštvu i ugovora o građenju koji je 2. tuženik sklopio s A.G.d.o.o., a u kojim ugovorima se 2. tuženik također prezentirao kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine.

33. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljica u tada još nedovršenu kuću zajedno sa djecom i 2. tuženikom uselila u listopadu 2008., pri čemu iz elaborata procjene vrijednosti predmetne nekretnine od 25. siječnja 2008. proizlazi da je riječ o nedovršenoj gradnji koja u to vrijeme nije imala krov, pokrov, limariju, zaštitu prozora i grijanje, da je do tada izveden suteren i prizemlje, da je prizemlje u fazi izgrađenosti 35%, a tužiteljica unatoč tome, od tada nije poduzela niti jednu pravnu radnju da zaštiti svoj suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini. Tužiteljica se nije aktivirala niti nakon pokretanja predmetnog ovršnog postupka, a koji je pokrenut 24. prosinca 2014., s time da je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno 17. studenoga 2016. nakon što je odbijena žalba 2. tuženika kao ovršenika protiv rješenja o ovrsi, a koju žalbu je 2. tuženik podnio 6. travnja 2016.

34. Tužiteljica je prigovor protiv ovrhe kao treća osoba podnijela tek u ožujku 2017., a parnični postupak pod brojem Pob-313/2016 pokrenula je tek 2016., nakon što je na predmetnoj nekretnini već bila upisana zabilježba predmetne ovrhe.

35. Stoga se prema stajalištu ovog suda tužiteljica koja je svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini upisala nakon što je rješenjem o ovrsi određena ovrha ne može uspješno suprostaviti učincima instituta zaštite povjerenja u zemljišne knjige u vezi čega je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj sjednici od 22. veljače 2018. pod brojem Su-IV-4/18-4 zauzeo pravno shvaćanje prema kojem predmnjevani vlasnik može uspješno štiti svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo. Tužiteljica u ovom parničnom postupku nije ničim dokazala da je 1. tuženik kao ovrhovoditelj bio nesavjestan, odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.

36. U takvim okolnostima, prigovor prava na dom, koji tužiteljica ističe u potkrjepu osnovanosti svog tužbenog zahtjeva tužiteljica se ne može osnovano pozivati, te stoga žalbeni navodi tužiteljice o suprotnom, odnosno da je prvostupanjski sud propustio prilikom odlučivanja o tom prigovoru provesti test razmjernosti, nisu osnovani jer suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude. S tim u vezi prvostupanjski sud se pravilno u obrazloženju presude pozvao na odluke Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetima L. protiv RH i F. protiv RH.

37. Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev tužiteljice pravilno odbijen kao neosnovan.

38. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pri čemu je visina parničnog troška 1. tuženika pravilno utvrđena primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a.

39. Zbog tih razloga je žalbu tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude uz istovremeni ispravak presude u uvodu tako da umjesto "12. ožujka 2019." pravilno treba pisati "12. ožujka 2020." kada je pobijana presuda objavljena, te u točki 2. izreke tako da umjesto "tuženiku" pravilno treba pisati "1. tuženiku" jer iz cjelokupnog stanja u spisu i obrazloženja presude proizlazi da je 1. tuženik zatražio naknadu parničnog troška, dok 2. tuženik nije (čl. 342. ZPP-a).

U Rijeci, 23. veljače  2023.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić