Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 9 Gž-253/2022-3

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Tatjani Ledinšćak-Babić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. G. Š. d.o.o iz Š., OIB: ..., protiv tuženice D. L. iz Š., OIB: ..., zastupane po punomoćniku A. M., odvjetniku iz Š., radi isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: Povrv- 215/2021 od 12. siječnja 2022., 23. veljače 2023.,

p r e s u d i o  i r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: Povrv-215/2021 od 12. siječnja 2022.:

- potvrđuje pod točkom 1. izreke, te djelomično pod točkom II. za iznos od 190,00 kn s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu točke 2. izreke na način da se tužitelj odbija s zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 72,50 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. Trošak žalbe tuženici se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom 1. izreke održan je na snazi plati nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. V. iz Š., posl.br. Ovrv-1685/2020 od 19. listopada 2020. kojim se nalaže tuženici da tužitelju u roku 8 dana od dana dostave rješenja isplati novčanu tražbinu u iznosu od 384,20 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci, a tekućoj na svaki naznačeni iznos počevši od dospijeća pa do isplate, dok je pod točkom 2. izreke naloženo tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 262,50 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 12. siječnja 2022. pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelja na plaćanje parničnog troška, odnosno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženice je osnovana samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Odlučujući o zahtjevu tužitelja koji tijekom postupka tvrdi da mu tuženica sukladno priloženom izvodu otvorenih stavki za odvoz i odlaganje otpada duguje iznos od 384,20 kn, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznos svakog pojedinog računa od dana dospijeća do isplate, ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženica u utuženom razdoblju bila korisnik usluge tužitelja s obzirom da se kao takva vodi u evidencijama tužitelja, pa time i obveznik plaćanja njegovih usluga.

6. Kako su tuženici u konkretnom slučaju prema mišljenju prvostupanjskog suda pravovremeno dostavljeni mjesečni računi za uslugu odvoza otpada prema važećem cjeniku koje ista nije podmirila, isti sud je sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj: 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19

– dalje: ZOGO) u svezi s st. 5. navedenog članka, a primjenjujući pritom i odredbu čl. 230. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, i 70/19) usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i to na iznos glavnice i zateznih kamata po stopi određenoj Zakonom o obveznim odnosima.

7. U žalbi tuženica ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te ponavljajući navode iznesene tijekom postupka da je vlasnica predmetnog stana, kojeg uopće ne koristi, pa da nije ni povremeni korisnik istog, te da nikakva usluga u odnosu na navedeni stan nije izvršena od tužitelja niti za jedan utuženi mjesec, kao ni ranije, a ni kasnije, braneći tezu da ne proizvodi nikakav komunalni otpad na utuženoj adresi, dok uredno tužitelju plaća uslugu odvoza komunalnog otpada kojeg proizvodi u stanu u Š. na adresi S. R., pa da nije dužna platiti tužitelju uslugu koju potražuje u ovom postupku.

8. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 10.000,00 kn.

9. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. navedenog Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. istog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženica, jer prvostupanjska presuda nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni, te bez proturječja sa stanjem spisa. Osim toga, primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao ni da bi u navedenoj odluci bila počinjena i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Kako je među strankama sporno je li tuženica u obvezi plaćati tužiteljevu komunalnu uslugu kroz predmetno razdoblje, jer tvrdi da nije koristila svoju nekretninu, pa tako niti tužiteljevu uslugu, valja istači da je odredbama ZOGO-a koji je stupio na snagu 22. srpnja 2013. utvrđen sustav gospodarenja otpadom kroz nužno sakupljanje, prijevoz i obradu otpada i/ili tvari koje se mogu smatrati otpadom u svrhu zaštite javnog interesa, pri čemu su jedinice lokalne samouprave dužne na svom području osigurati između ostalog javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na kvalitetan, postojan i ekonomski učinkovit način u skladu sa načelima održivog razvoja, zaštite okoliša i gospodarenja otpadom osiguravajući pri tome javnost rada. Obzirom da iz toga jasno proizlazi da je gospodarenje otpadom od interesa za Republiku Hrvatsku, slijedi - da je komunalni otpad potrebno zbrinjavati na za to predviđen način i na predviđena mjesta i da nije prihvatljivo i da je kažnjivo odlaganje otpada izvan određenih odlagališta, zbog čega naplata te vrste usluge ne ovisi samo o stvarnom korištenju opsega te usluge, već i o drugim obračunskim kriterijima u skladu sa propisima komunalnog gospodarstva.

12. Nadalje, iz odredbe čl. 30. stav. 1. ZOGO proizlazi da javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva određene radnje i aktivnost davatelja usluge kao što su prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada, a čl. 33. stav. 4. ZOGO-a propisani su i troškovi koje je davatelj usluge dužan uključiti u cijenu javne usluge u koje spadaju troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada i druge troškove koji su propisani Uredbom o gospodarenju komunalnim otpadom (dalje: Uredba - "Narodne novine" broj 50/17).

13. Povezujući iznesenu materijalno-pravnu osnovu sadržanu u ZOGO i Uredbi, proizlazi zaključak da obračun cijene javne usluge sadrži dva dijela - prvi dio obračuna je "fiksni" te se njime osigurava ekonomski održivo poslovanje, osiguranje sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge, a drugi dio obračuna je "varijabilni" te se njime osigurava načelo onečišćivač plaća, obzirom da ovisi o količini predanog otpada korisnika javne usluge (onečišćivača). Cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. "fiksni dio cijene") potrebno je osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom uopće mogao uspostaviti i održati odnosno kako bi sustav pružanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada uopće mogao kvalitetno i sigurno funkcionirati, s obzirom na sve troškove koje takva javna usluga iziskuje i sva potrebna materijalna sredstva (koja uključuju radnike, spremnike, kamione i drugu opremu), te da iz tih razloga navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada, koja ovisno o razdoblju mogu znatno varirati (isti stav izražen je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II/2492/2017).

14. Kako su odredbe o cijeni obvezne minimalne javne usluge propisane i čl. 4. stav. 1. toč. 7. Uredbe, a navedena odredba je Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe ("Narodne novine", broj: 84/19) izmijenjena na način da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave Odlukom mora propisati iznos cijene obvezne minimalne javne usluge kako bi na nekom području uopće bilo moguće osigurati pružanje javne usluge koja bi bila redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, ali i osigurati potrebna sredstva (radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva), što je tužitelj učinio donošenjem Cjenika javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada davatelja javne usluge broj: 1644/19, a u ovom postupku potražuje od tuženice upravo iznos minimalne javne usluge, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

15. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženice potvrditi pobijanu presudu pod točkom 1. izreke.

16. Međutim nezakonito je tuženici naloženo da tužitelju naknadi na ime parničnog troška iznos od 262,50 kn, jer dio troška koji je nastao u fazi ovršnog postupka nije pravilno odmjeren.

17. Naime, tužitelj ima pravo na trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 60,00 kn plus trošak PDV-a na taj iznos u iznosu od 15,00 kn, što iznosi 75,00 kn, kao i trošak dostave javnog bilježnika samo za tuženicu u iznosu od 15,00 kn, s obzirom da je prema stanju spisa rješenje o ovrsi tužitelj primio neposredno sve primjenom Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupka („Narodne novine“ broj: 9/21), pa je opravdan trošak u toj fazi postupka 90,00 kn, a ne 162,50 kn. Kad se na taj trošak doda zakonito zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 100,00 kn, trošak kojeg tuženica treba naknaditi tužitelju iznosi 190,00 kn, a ne 262,50 kn, pa je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženice potvrditi odluku o troškovima postupka pod točkom 2. izreke za iznos od 190,00 kn s dosuđenom kamatom, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP- a. djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice valjalo preinačiti dio točke 2. izreke na način da se tuženik odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 72,50 kn sa zatraženom kamatom kao neosnovanim.

18. Trošak žalbe tuženici se ne dosuđuje jer je ista uspjela u žalbenom postupka samo djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka, kao sporednog zahtjeva, za što na njenoj strani nije nastao nikakav poseban trošak.

U Varaždinu 23. veljače 2023.

Sutkinja

Tatjana Ledinšćak-Babić v.r.