R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: 16 P-36/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M.L., OIB: …, iz S.B., zastupan po punomoćnici M.K., odvjetnici u OD R. i k., Pisarnica u S.B., protiv tužene Z.B. d.d., OIB: …, iz Z., zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz OD M., K. & P. iz Z., radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 9. siječnja 2023. provedene u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja M.K., odvjetnice, i punomoćnika tuženika T.B., odvjetničkog vježbenika, nakon javne objave presude, 23. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbi članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: …, kreditna partija: … od dana 19.04.2006., sklopljenog između tužitelja M.L. iz S.B., OIB: … kao korisnika kredita i tuženika Z.B. d.d. Z., OIB: … , kao kreditora i to u dijelu kojim je iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, odnosno švicarskog franka.

II. Nalaže se tuženiku Z.B. d.d. Z., OIB: …, isplatiti tužitelju M.L. iz S.B., OIB: …, na ime stečenog bez osnove radi razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 5.724,63 EUR/ 43.132,19 kn[1] (slovima: pettisućasedamstodvadesetčetirieuraišezdesettricenta/

četrdesettritisućestotridesetdviejkuneidevetnaesetlipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 1,83 EUR/ 13,77 kn od 16.6.2006. do isplate,

- na iznos od 0,99 EUR/ 7,48 kn od 12.9.2006. do isplate,

- na iznos od 0,77 EUR/ 5,79 kn od 16.10.2006. do isplate,

- na iznos od 4,31 EUR/ 32,51 kn od 16.11.2008. do isplate,

- na iznos od 17,82 EUR/ 134,23 kn od 16.1.2009. do isplate,

- na iznos od 18,04 EUR/ 135,91 kn od 16.2.2009. do isplate,

- na iznos od 22,92 EUR/ 172,68 kn od 11.3.2009. do isplate,

- na iznos od 12,30 EUR/ 92,69 kn od 11.4.2009. do isplate,

- na iznos od 12,12 EUR/ 91,32 kn od 12.5.2009. do isplate,

- na iznos od 10,24 EUR/ 77,15 kn od 11.6.2009. do isplate,

- na iznos od 11,32 EUR/ 85,26 kn od 11.7.2009. do isplate,

- na iznos od 8,52 EUR/ 64,19 kn od 11.8.2009. do isplate,

- na iznos od 10,40 EUR/ 78,36 kn od 11.9.2009. do isplate,

- na iznos od 8,12 EUR/ 61,21 kn od 10.10.2009. do isplate,

- na iznos od 9,22 EUR/ 69,45 kn od 11.11.2009. do isplate,

- na iznos od 9,55 EUR/ 71,98 kn od 11.12.2009. do isplate,

- na iznos od 15,15 EUR/ 114,18 kn od 12.1.2010. do isplate,

- na iznos od 18,90 EUR/ 142,37 kn od 11.2.2010. do isplate,

- na iznos od 17,47 EUR/ 131,66 kn od 11.3.2010. do isplate,

- na iznos od 23,46 EUR/ 176,79 kn od 10.4.2010. do isplate,

- na iznos od 25,75 EUR/ 194,00 kn od 11.5.2010. do isplate,

- na iznos od 33,88 EUR/ 255,24 kn od 11.6.2010. do isplate,

- na iznos od 39,62 EUR/ 298,52 kn od 11.7.2010. do isplate,

- na iznos od 31,18 EUR/ 242,43 kn od 11.8.2010. do isplate,

- na iznos od 53,87 EUR/ 405,90 kn od 11.9.2010. do isplate,

- na iznos od 44,46 EUR/ 334,99 kn od 12.10.2010. do isplate,

- na iznos od 45,98 EUR/ 346,43 kn od 11.11.2010. do isplate,

- na iznos od 54,69 EUR/ 412,05 kn od 11.12.2010. do isplate,

- na iznos od 69,96 EUR/ 527,08 kn od 12.1.2011. do isplate,

- na iznos od 53,50 EUR/ 403,10 kn od 11.2.2011. do isplate,

- na iznos od 58,01 EUR/ 437,11 kn od 11.3.2011. do isplate,

- na iznos od 52,25 EUR/ 393,70 kn od 12.4.2011. do isplate,

- na iznos od 64,79 EUR/ 488,17 kn od 11.5.2011. do isplate,

- na iznos od 76,46 EUR/ 576,07 kn od 11.6.2011. do isplate,

- na iznos od 96,60 EUR/ 720,28 kn od 19.7.2011. do isplate,

- na iznos od 129,80 EUR/ 978,01 kn od 11.8.2011. do isplate,

- na iznos od 82,59 EUR/ 622,26 kn od 11.9.2011. do isplate,

- na iznos od 76,74 EUR/ 578,17 kn od 11.10.2011. do isplate,

- na iznos od 76,28 EUR/ 574,74 kn od 15.11.2011. do isplate,

- na iznos od 82,05 EUR/ 618,23 kn od 21.12.2011. do isplate,

- na iznos od 85,37 EUR/ 643,23 kn od 14.1.2012. do isplate,,

- na iznos od 86,40 EUR/ 650,96 kn od 22.4.2012. do isplate,

- na iznos od 86,70 EUR/ 653,23 kn od 16.5.2012. do isplate,

- na iznos od 86,70 EUR/ 653,23 kn od 16.5.2012. do isplate

- na iznos od 86,52 EUR/ 651,89 kn od 11.8.2012. do isplate,

- na iznos od 86,52 EUR/ 651,89 kn od 11.8.2012. do isplate,

- na iznos od 80,88 EUR/ 609,38 kn od 11.9.2012. do isplate,

- na iznos od 81,86 EUR/ 616,81 kn od 03.10.2012. do isplate,

- na iznos od 84,13 EUR/ 633,90 kn od 13.10.2012. do isplate,

- na iznos od 86,64 EUR/ 652,76 kn od 10.11.2012. do isplate,

- na iznos od 86,64 EUR/ 652,76 kn od 10.11.2012. do isplate,

- na iznos od 78,51 EUR/ 591,56 kn od 23.1.2013. do isplate,

- na iznos od 78,51 EUR/ 591,56 kn od 23.1.2013. do isplate,

- na iznos od 82,32 EUR/ 620,24 kn od 10.2.2013. do isplate,

- na iznos od 80,83 EUR/ 608,99 kn od 12.3.2013. do isplate,

- na iznos od 86,21 EUR/ 649,55 kn od 11.4.2013. do isplate,

- na iznos od 81,88 EUR/ 616,95 kn od 11.5.2013. do isplate,

- na iznos od 79,75 EUR/ 600,89 kn od 11.6.2013. do isplate,

- na iznos od 74,36 EUR/ 560,23 kn od 11.7.2013. do isplate,

- na iznos od 78,14 EUR/ 588,76 kn od 11.8.2013. do isplate,

- na iznos od 80,60 EUR/ 607,26 kn od 11.9.2013. do isplate,

- na iznos od 83,78 EUR/ 631,22 kn od 11.10.2013. do isplate,

- na iznos od 82,33 EUR/ 620,32 kn od 11.1.2014. do isplate,

- na iznos od 88,08 EUR/ 663,67 kn od 21.2.2014. do isplate,

- na iznos od 88,68 EUR/ 668,14 kn od 13.3.2014. do isplate,

- na iznos od 87,43 EUR/ 658,77 kn od 11.4.2014. do isplate,

- na iznos od 2.072,94 EUR/ 15.618,58 kn od 31.5.2014. do isplate,

sve po stopi od pojedinih dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Z.B. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju M.L. iz S.B., OIB: …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.227,25 EUR/ 16.781,25 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Tužitelj se oslobađa plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: …, kreditna partija: … dana 19. travnja 2006. u S.B.. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 39.397,50 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Rok otplate kredita ugovoren je u trajanju od 10 godina. Tužitelj je kredit po Ugovoru u cijelosti zatvorio 30. svibnja 2014. Između tužitelja i tuženika ugovoreno je vraćanje kredita, odnosno mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule vezanu uz tečaj CHF s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Tuženik prilikom ugovaranja nije tužitelja upoznao sa rizikom vezanim uz valutnu klauzulu te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima. Tužitelj je, kao potrošač, u vrijeme sklapanja Ugovora od strane zaposlenika tuženika aktivno savjetovan da ugovori kredit, odnosno mjesečne anuitete, vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF s kamatnom stopom koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke tuženika. U vrijeme sklapanja Ugovora tuženik nije, kao što je to ranije i navedeno, upoznao tužitelja sa rizikom vezanim uz valutnu klauzulu, niti s činjenicom da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini prema EUR, niti s tim da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Republike Hrvatske u Eurozonu potpuno izvjestan, a niti s povećanim rizikom istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog toga je tužitelj došao u situaciju da se mjesečni anuiteti kredita koje je plaćao povećavaju na mjesečnoj razini s time da je prilikom plaćanja najveći dio mjesečnog anuiteta odlazio na valutnu klauzulu i kamate, a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 249/2014-2, od 09. travnja 2015., odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača. Odredbom članka 131. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Ranije spomenute presude javno su objavljene na stranicama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog sud Republike Hrvatske, a sadrže više od 100 stranica. Stoga tužitelj predlaže da Sud izvrši uvid u ranije spomenute presude na stranicama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Također se predlaže izvršiti uvid u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. i presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/2017-2, od 20. ožujka 2018. Tužitelj tužbom traži da se utvrdi ništetnim dio odredbi Ugovora u dijelu kojim je iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, te da se obveže tuženik da po osnovi razlike mjesečnih anuiteta zbog primjene valutne klauzule tužitelju isplati ukupan iznos koji će tuženik specificirati nakon što tuženik dostavi dokumentaciju (Otplatni plan, Otplatni plan za kredit, Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, Obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje do 30. svibnja 2014. kada je tužitelj u cijelosti zatvorio kredit po partiji broj 7103057341, Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. svibnja 2014., Pregledi prometa za klijenta, tečajne liste za utuženi vremenski period do 30. svibnja 2014.) za potrebe financijsko –knjigovodstvenog vještačenja i nakon provođenja predmetnog vještačenja po vještaku kojeg odredi sud na okolnosti razlike mjesečnih novčanih iznosa zbog primjene valutne klauzule. Tužitelj pridržava pravo da po provedenom financijsko- knjigovodstvenom vještačenju uredi tužbu i tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je s tužiteljem 19. travnja 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj … kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 39.397,50. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te kondemnatorni zahtjev na isplatu neodređenog kunskog iznosa po osnovi navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP. Tuženik ističe kako je zahtjev tužitelja za isplatu posve neodređen kako u dijelu pojedinačnih mjesečnih iznosa tako i u dijelu tijeka zateznih kamata. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. U odnosu na prijedlog tužitelja da se od tuženika pribavi dokumentacija, tužitelj u podnesenoj tužbi predlaže da se sva potrebna dokumentacija temeljem koje bi financijski vještak mogao napraviti izračun potraživanja zatraži odnosno pribavi od tuženika. Tuženik ističe kako je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa dostavio sve isprave koje se odnose na tužiteljev zahtjev iz ugovora o kreditu, te posljedice nemara tužitelja vezano za čuvanje dokumentacije ne mogu teretiti tuženika. Slijedom navedenog, prema mišljenju tuženika, pokušaj prevaljivanja tereta dokaza sa tužitelja na tuženika predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti i to s više osnova. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 27. siječnja 2021., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 27. siječnja 2016. nastupila zastara. 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH- a. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U provedenom dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 19. travnja 2006., saslušana je svjedokinja B.H., provedeno je financijsko vještačenje po vještaku F.T., te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je podneskom od 21.siječnja 2022. precizirao tužbeni zahtjev, kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja, preciziran u podnesku od 21. siječnja 2022., u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. … kreditna partija: … od 19. travnja 2006. na iznos od 39.397,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 19. travnja 2006., a pobliže opisane u izreci, ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka F.T. utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 43.132,19 kn kao razliku tečaja za CHF koju je tužena primjenjivala prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita.

7.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

8. Iz iskaza svjedokinje B.H. proizlazi da je bila zaposlena u Z.B. d.d. u periodu od 1985. do 2021. godine. Ne sjeća se tužitelja. Nema saznanja da li je tužitelju sugerirano od strane banke u kojoj valuti da zaključi ugovor. Ne može se sjetiti da li bi tužitelj bio upozoren da postoji povećan rizik na njegovoj strani obzirom da zaključuje ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i ugovor veže za CHF. Ne sjeća se da li bi tužitelj tražio da se neka ugovorna stavka promjeni. Zbog vremenskog odmaka ne može se sjetiti, ali pretpostavlja da su strankama dijeljeni neki leci od banke da ih se upozori o stavkama u ugovorima o kreditu.

9. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je Ugovor o namjenskom kreditu zaključio u Z.B. d.d. u S.B.. Nije znao da zaključuje Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom. Pri zaključenju Ugovora dobio je Otplatni plan. Svaki mjesec je plaćao 1.550,00 kn, nakon 6 godina vraćanja kredita rata mu je porasla na 3.300,00 kn. U banci mu nisu rekli da na njegovoj strani postoji povećan rizik jer zaključuje Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i vezan za CHF. Također mu nisu rekli da postoji povećan rizik na njegovoj strani jer HNB ne može kontrolirati tečaj vezan za CHF. Javni bilježnik ga nije ni o čemu pitao, samo je naplatio svoj rad. U banci mu je rečeno da je ovaj kredit najpovoljniji za njega. Kredit je digao za završetak izgradnje kuće. U banci mu nitko nije objasnio što znači da se kredit veže za CHF.

9.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 27. siječnja 2021., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.

10.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

11.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

11.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11.6. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

12. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke F.T.

12.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da je razlika u tečaju CHF nastala zbog više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita. Tužitelj je na dan 30. svibnja 2014. više platio iznos od 43.132,19 kn kao razliku tečaja za CHF kojeg je tužena primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na da korištenja kredita. Do navedenog iznosa vještak je došao primjenjujući otplatu kredita na korištenu glavnicu u kunama u iznosu od 182.795,16 kn, uz početnu ugovorenu kamatnu stopu 4,50% godišnje (mjesečni anuitet 1.886,52 kn).

12.2. Vještak je utvrdio u svom Nalazu i mišljenju također da je tužitelj na dan 30. svibnja 2014. manje platio iznos od 1.383,03 kn zbog toga što je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bi niži od početnog.

13. Neosnovani su prigovori tuženika da bi sud trebao uzeti u obzir i negativne, a ne samo pozitivne razlike jer tuženik nije postavio niti protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja glede negativnih razlika.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka

15.1. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi u iznosu 2.227,25 EUR/ 16.781,25 kn koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe u iznosu od 199,08 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 437,99 EUR, pristup ročištu 8. travnja 2021. i 9. siječnja 2023. 2x199,08 EUR, ročište za objavu presude u iznosu 99,54 EUR, sastav podnesaka 8. travnja 2021., 21. siječnja 2022. i 4. ožujka 2022. 3x199,08 EUR, sastav podneska 11. lipnja 2021. u iznosu od 49,77 EUR. PDV iznosi 445,45 EUR.

16. Tužitelj je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku sukladno članku 11. stavak 1. točka 5. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/2018 i 53/2019 – dalje u tekstu: ZSP) obzirom da je tužitelj HRVI, a o čemu je dostavljen dokaz u spis, potvrdu na strani 14. spisa.

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 23. veljače 2023.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.