REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-897/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola po sucu Mariji Sošić, u pravnoj stvari tužitelja G. osiguranje d.d. (OIB: …) sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćniku T. H., odvjetniku u odvjetničkom društvu O., H. i p. d.o.o. sa sjedištem u Z., protiv tuženika Z. N. (OIB: …), iz S., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude poslovni broj: Povrv-255/2021 od 23. lipnja 2022. Općinskog suda u Dubrovniku, 23. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: Povrv-255/2021 od 23. lipnja 2022. Općinskog suda u Dubrovniku te se odbija i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A. L. iz D. poslovni broj Ovrv-294/2021 od 8. listopada 2021. U točki II. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 620,45 kuna sa zateznim kamatama a u točki III. izreke tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 725,00 kuna sa zateznim kamatama.

2. Tužitelj pobija navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe kako je u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud propustio navesti materijalno pravo na temelju kojeg je utvrđeno nepostojanje obveza tuženika za isplatu dospjelih premija osiguranja po polici broj P112-1020214489 zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019. i 80/2022. - dalje: ZPP). Pogrešno je i primijenjeno materijalno pravo iz odredbe članka 936. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. – dalje: ZOO/05) prema kojoj odredbi je ugovaratelj osiguranja, ovdje tuženik, dužan platiti premiju osiguranja. Ukoliko se navedena odredba dovede u vezu s činjenicom da je ugovor o osiguranju prestao raskidom na temelju tuženikovog zahtjeva od 11. veljače 2020. s otkaznim rokom od tri mjeseca a tijekom kojeg je proizvodio pravne učinke, tužitelj ima pravo od tuženika tražiti isplatu preostalih neplaćenih rata premije osiguranja za tri mjeseca. Smatra i kako je sud pogrešno ocijenio da tuženik ima status potrošača, jer je sklopio policu osiguranja imovine za poslovni subjekt. Zbog te pogrešne ocjene, sud je protivno odredbi članka 461.a stavka 6. ZPP dopustio i izvođenje dokaza koje je tuženik predložio tek na pripremnom ročištu. Dakle, ostvarena je i relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 461.a stavkom 6. ZPP.

2.1. Predlaže preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje sudu prvog stupnja, uz naknadu troškova žalbe u iznosu od 575,00 kuna.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev da mu tuženik isplati iznos od 620,45 kuna sa zateznim kamatama u razdoblju od lipnja do kolovoza 2020. na ime neplaćenih premija po ugovoru o osiguranju tuženikove imovine s početkom osiguranja od 11. veljače 2019. a po obnovljenoj polici osiguranja P-112-1020206406 od 17. siječnja 2020.

5. Prvostupanjskom je presudom ukinut u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. L. iz D. poslovni broj Ovrv- 294/2021 od 8. listopada 2021. te odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 620,45 kuna sa zateznim kamatama, uz obrazloženje da tuženik kao potrošač uživa posebnu zaštitu propisanu pravom Europske unije sukladno Direktivi vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa stoga ocjenjuje nepoštenom praksu tužitelja da u situaciji kada je predstavniku osiguranja tuženik usmenim putem izjavio da raskida ugovoreno osiguranje ne evidentira takvu izjavu i ne objasni tuženiku potrebne radnje radi realizacije tako zatraženog raskida. Zaključuje i da tužitelj u ovom postupku zahtijeva plaćanje premija osiguranja koje su dospjele u razdoblju nakon prestanka ugovorenog osiguranja zbog čega tuženik nije u obvezi platiti utuženo potraživanje.

6. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita, iako ne iz svih razloga koje je naveo prvostupanjski sud.

7. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tužitelj iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Naime, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, u njoj su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

8. Počinjenje povreda odredaba postupka prema članku 354. stavku 1. ZPP u vezi s člankom 461.a stavkom 6. ZPP ovaj sud ne može razmatrati, cijeneći odredbu članka 467. stavka 1. ZPP prema kojoj se presuda u sporu male vrijednosti ne može pobijati iz razloga počinjenja relativno bitnih povreda odredaba postupka.

8. 1. Nisu počinjene ni preostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP u vezi s člancima 445.a, 460., 457. i 467. ZPP.

9. Sud prvog stupnja je u provedenom dokaznom postupku, savjesnom i brižljivom ocjenom dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, u skladu s odredbom članka 8. ZPP utvrdio sljedeće odlučno (dijelom i nesporno) činjenično stanje:

- da su tužitelj kao osiguravatelj i tuženik kao ugovaratelj osiguranja zaključili ugovor o osiguranju po ponudi tužitelja od 16. siječnja 2019. uz ugovoreno trajanje osiguranja od 11. veljače 2019. do otkaza po kojem je ugovoreno osiguranje tuženikove imovine – poslovnog prostora i pripadajućeg inventara;

- da tužitelj temelji svoje potraživanje po polici broj P112-1020214489 koja je izdana 17. siječnja 2020. po kojoj se premije osiguranja otplaćuje u 12 rata u mjesečnom iznosu od 210,26 kuna s dospijećem svakog 11. u mjesecu;

- da je člankom 23. stavkom 6. Općih uvjeta tužitelja, kao sastavnog dijela ugovora o osiguranju, navedeno da ako rok trajanja osiguranja nije određen ugovorom, svaka strana može raskinuti ugovor s danom dospjelosti premije, izvješćujući pisanim putem drugu stranu najkasnije 3 mjeseca prije dospjelosti premije, a u tom slučaju ugovor o osiguranju prestaje s danom dospjelosti premije;

- da je tuženik zbog promjene osobe najmoprimca u 2019. usmenim putem predstavniku osiguranja tužitelja E. J. priopćio da raskida predmetni ugovor o osiguranju na što ga je predstavnik osiguranja uputio da premije osiguranja po ugovorenoj polici treba podmiriti do kraja te godine i onda podnijeti zahtjev za raskid police sve s obzirom da je ugovoreno osiguranje imovine koje traje do otkaza;

- da je razgovor između tuženika i predstavnika osiguranja bio usmen, da je tuženik jasno izrazio želju za raskidom police ali da mu predstavnik osiguranja nije mailom, iako je to bio njihov uobičajen način komunikacije, poslao uputu o tome da osiguravatelju dostavi pisanu izjavu o raskidu ugovora o osiguranju;

- da je tuženik, nakon što mu je u 2020. obnovljena polica po predmetnom ugovoru o osiguranju za razdoblje od 11. veljače 2020. do 11. siječnja 2021. dostavio tuženiku 11. veljače 2020. pisanu izjavu o raskidu tog ugovora;

- da je tuženik stornirao predmetnu policu u kolovozu 2020. uz utvrđenje da je predmetni ugovor o osiguranju imovine raskinut s danom 11. svibnja 2020. i

- da iz poslovnih knjiga tužitelja proizlazi kako je tuženik podmirio premije osiguranja dospjele do 11. svibnja 2020. te da se utuženo potraživanje odnosi na premije osiguranja dospjele u lipnju, srpnju i kolovozu 2020.

10. Na utvrđeno odlučno činjenično stanje, koje nije dopušteno preispitivati u žalbenom postupku jer se u ovoj pravnoj stvari radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP, sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo no to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer bi i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o platnom nalogu iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

11. U okolnostima konkretnog slučaja pogrešna je ocjena prvostupanjskog suda o postojanju zakonskih uvjeta za preispitivanje nepoštenosti odredaba predmetnog ugovora o osiguranju po odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019. - dalje ZZP) te Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

12. Odredbom članka 5. stavka 1. točke 15. ZZP potrošač je definiran kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti sve kako to definira odredba članka 5. stavka 1. točke 15. ZZP.

13. U ovoj pravnoj stvari je sporna osnovanost tužiteljeva potraživanja koje čine nepodmirene premije osiguranja. Budući da je između parničnih stranaka ugovoreno osiguranje tuženikove imovine koju čine poslovni prostor i pripadajuća oprema (tzv. osiguranje obrta i industrije) tako sklopljeni ugovor bi po svojem sadržaju predstavljao pravni posao koji je tuženik sklopio u okviru obavljanja svoje poslovne djelatnosti. Zbog navedenog, valjanost tako sklopljenog pravnog posla (kao i njegovih pojedinih odredbi) ne bi se mogla preispitivati prema odredbama ZZP. Stoga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je osnovanost tužiteljeva zahtjeva za isplatu nepodmirenih premija osiguranja preispitivao prema propisima o zaštiti potrošača, pored činjenice da tuženik u konkretnom slučaju nije potrošač.

14. Slijedom izloženog nisu postojali ni zakonski uvjeti da se tužiteljeva poslovna praksa nepostupanja po usmenom nalogu tuženika za raskid ugovorenog osiguranja ocijeni kao nepoštena. Naime, tuženik je predmetni ugovor o osiguranju imovine sklopio na neodređeno vrijeme pa je prema odredbi članka 23. stavka 6. Općih uvjeta tako sklopljeni ugovor mogao raskinuti jedino pismenim putem najkasnije tri mjeseca prije dospjelosti premije.

15. Navedena odredba Općih uvjeta tužitelja (koja čini sastavni dio predmetnog ugovora o osiguranju i obvezuje tuženika kao ugovornu stranku koja ih je potpisom tog ugovora i prihvatila) u skladu je s odredbom članka 946. stavka 2. ZOO/05 kojom je propisano da ukoliko rok trajanja osiguranja nije određen ugovorom, svaka strana može raskinuti ugovor s danom dospjelosti premije a da o tome obavijesti pisanim putem drugu stranu najkasnije tri mjeseca prije dospjelosti premije.

16. Zbog navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava proizlazi da je osiguranje po polici broj P112-1020214489 prestalo 11. svibnja 2020. po proteku otkaznog roka od tri mjeseca od zaprimanja pisanog zahtjeva tuženika za raskid tog osiguranja a kako je to evidentirao i tužitelj u pisanoj dokumentaciji priloženoj spisu.

17. Iako bi se iz tuženikovih navoda moglo zaključiti kako nije plaćao premije po obnovljenoj polici iz 2020. (smatrajući da je neosnovano plaćao i premije po polici iz 2019. u razdoblju od lipnja 2019. do veljače 2020.), iz izvoda tužitelja iz poslovnih knjiga (stranica 3 spisa) proizlazi da je tuženik na dan 11. svibnja 2020. bio u preplati za iznos od 10,33 kune (kao da je toga dana plaćen iznos od 851,40 kuna).

17.1. Tužitelj nije razjasnio sadržaj izvoda iz svojih poslovnih knjiga iz kojega se, kako je već navedeno, može zaključiti kako tuženik na dan raskida ugovora (11. svibnja 2020.) nije imao nikakvo dugovanje a među strankama je nesporno da su stranke bile u dugogodišnjem ugovornom odnosu (od 1. siječnja 2003. kako je navedeno u prijedlogu za ovrhu) pa je moguće da je tuženik bio u preplati u ranijem razdoblju i tužitelj mu tu preplatu uračunao u razdoblje od 11. veljače 2020. (primitak pisanog otkaza ugovora o osiguranju) do 11. svibnja 2020. (istek tri mjeseca prema članku 846. stavku 2. ZOO/05).

18. Kako tužitelj ni u žalbi ne navodi ništa radi razjašnjenja, već samo da je ugovor proizvodio pravne učinke u roku od tri mjeseca od zahtjeva za raskid (11. veljače 2020.) a iz izvoda iz poslovnih knjiga proizlazi da je (i) premija za ta tri mjeseca podmirena, moglo bi se doista zaključiti kako tužitelj potražuje premiju za razdoblje od lipnja do kolovoza 2020., na što nesporno nema pravo.

19. Žalba stoga nije osnovana pa ju je kao takvu valjalo odbiti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te ujedno odbiti i zahtjev za naknadu troškova žalbe pa time, a na temelju članaka 368. stavka 2. i 166. stavka 1. u vezi s člancima 445.a te 457. i 460. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 23. veljače 2022.

Sudac

Marija Sošić