Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž R-84/2022-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja Ž. B. iz B., OIB: …, II. tužitelja B. B.-B. iz Z., OIB: …, III. tužitelja M. B. iz Z., OIB: …, IV. tužitelja B. C. iz Z., OIB: …, V. tužiteljice J. C. iz S. P. S., OIB: …, VI. tužiteljice I. C. iz L., OIB: …, VII. tužitelja A. Č. iz Z., OIB: …, VIII. tužitelja I. Č. iz D. A., OIB: …, IX. tužiteljice M. H. iz G., OIB: … i X. tužitelja A. Ć. iz S., OIB: …, svi zastupani po punomoćniku J. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: …, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 23 Pr-777/2019-30 od17. kolovoza 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23.veljače 2023.,
p r e s u d i o j e
I.) Žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 23 Pr- 777/2019-30 od17. kolovoza 2022. godine:
- potvrđuje:
a) u točki III. izreke za III. tužitelju M. B. dosuđeni iznos od 225,63 EUR / 1.700,00 kuna[1] , zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tekućom, i to na iznos od 22,56 EUR / 170,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate, na iznos od 22,56 EUR / 170,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate, na iznos od 135,39 EUR / 1.020,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate, i na iznos od 45,12 EUR / 340,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena,
b) u točki IX. izreke za IX. tužiteljici M. H. dosuđeni iznos od 248,19 EUR / 1.870,00 kuna, zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tekućom, i to na iznos od 112,81 EUR / 850,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate, na iznos od 112,81 EUR / 850,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate, i na iznos od 22,57 EUR / 170,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate, i to za razdoblje do 22. prosinca 2022. godine po stopi koja se utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena,
c) u točki X. izreke za X. tužitelju A. Č. dosuđeni iznos od 90,25 EUR / 680,00 kuna, zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tekućom, i to na iznos od 22,56 EUR / 170,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate, i na iznos od 67,69 EUR / 510,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate, i to za razdoblje do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena,
- preinačuje u preostalom dijelu točke III., točke IX. te točke X. izreke, i u cijelosti u točki I., II., IV., V., VI., VII., VIII., XI. te XII. izreke pa se sudi:
1.) Odbijaju se tužitelji sa tužbenim zahtjevima kao s neosnovanim, a koji glase:
"1.1. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, OIB: … da I. tužitelju Ž. B. iz B., OIB: …, isplati iznos od 10.372,28 EUR / 78.150,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
1.2. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, OIB: … da II. tužitelju B. B.-B., iz Z., OIB: …, isplati iznos od 2.747,36 EUR / 20.700,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
1.3. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, OIB: … da III. tužitelju M. B. iz Z., OIB: …, isplati iznos od 9.436,59 EUR / 71.100,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
1.4. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, OIB: … da IV. tužitelju B. C. iz Z., OIB: …, isplati iznos od 11.467,25 EUR / 86.400,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
1.5. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, OIB: … da V. tužiteljici J. C. iz S. P. S., OIB: …, isplati iznos od 6.072,07 EUR / 45.750,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
1.6. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, OIB: … da VI. tužiteljici I. C. iz L., OIB: …, isplati iznos od 935,69 EUR / 7.050,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
1.7. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, OIB: … da VII. tužitelju A. Č. iz Z., OIB: …, isplati iznos od 7.624,92 EUR / 57.450,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
1.8. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, OIB: … da VIII. tužitelju I. Č. iz D. A., OIB: …, isplati iznos od 4.200,68 EUR / 31.650,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
1.9. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, OIB: … da IX. tužiteljici M. H. iz G., OIB: …, isplati iznos od 517,62 EUR / 3.900,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
1.10. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, OIB: … da X. tužitelju A. Č. iz S., OIB: …, isplati iznos od 1.712,12 EUR / 12.900,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."
2. Nalaže se tužiteljima da naknade tužnoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, parnični trošak, i to: na I. tužitelj Ž. B. iznos od 290,06 EUR / 2.185,50 kuna, II. tužitelj B. B.-B. iznos od 76,41 EUR / 575,75 kuna, III. tužitelj M. B. iznos od 271,35 EUR / 2.044,50 kuna, IV. tužitelj B. C. iznos od 321,25 EUR / 2.420,50 kuna, V. tužiteljica J. C. iznos od 169,98 EUR / 1.280,75 kuna, VI. tužiteljica I. C. iznos od 26,51 EUR / 199,75 kuna, VII. tužitelj A. Č. iznos od 213,65 EUR / 1.609,75 kuna, VIII. tužitelj I. Č. iznos od 116,96 EUR / 881,25 kuna, IX. tužiteljica M. H. iznos od 8,23 EUR / 62,04 kune, i X. tužitelj A. Č. iznos od 49,90 EUR / 376,00 kuna, sve to zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. kolovoza 2022. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
3.) Tužiteljima se ne dosuđuje trošak podnošenja odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1.) Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 23 Pr-777/2019-30 od 17. kolovoza 2022. godine naloženo je tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, da isplati tužiteljima, i to:
-I. tužitelju Ž. B. iz B., iznos od 78.150,00 kuna
zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 750,00 Kn od 1. srpnja 2013. do isplate, 2.400,00 Kn od 1. kolovoza 2013. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. rujna 2013. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. listopada 2013. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. studenog 2013. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. prosinca 2013. do isplate, 900,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate, 900,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate
, - 2.100,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate , 2.100,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate, 900,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate, 1.350,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. lipnja 2017. do isplate, i to po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke);
-II. tužitelju B. B.-B. iz Z., iznos od 20.700,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od: 1.650,00 Kn od 1. kolovoza 2013. do isplate, 300,00 Kn od 1. rujna 2013. do isplate, 150,00 Kn od 1. listopada 2013. do isplate, 150,00 Kn od 1. studenog 2013. do isplate, 150,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate,
- 900,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate, 600,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate, 300,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate, 150,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate, 450,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate, 150,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate, 300,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate, 900,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate, 450,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate, 900,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate, 300,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate, 300,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate, 300,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate, 600,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate, 150,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate, 150,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate, 600,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate, 600,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate, 750,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate, 150,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate, 300,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate, 600,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate i 450,00 Kn od 1. lipnja 2017. do isplate, i to po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka II. izreke);
-III. tužitelju M. B. iz Z., iznos od 72.800,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od: 1.500,00 Kn od 1. srpnja 2013. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. kolovoza 2013. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. listopada 2013. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. studenog 2013. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. prosinca 2013. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate, 900,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate, 150,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate, 150,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate, 750,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate, 600,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate, 750,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate, 750,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate, 750,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate, 2.400,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. lipnja 2017. do isplate, 150,00 Kn od 1. srpnja 2017. do isplate, 150,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate, 450,00 Kn od 1. listopada 2017. do isplate, 170,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate, 170,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate, 1.020,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate, i 340,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate, i to po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka III. izreke);
-IV. tužitelju B. C. iz Z., iznos od 86.400,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od: 2.400,00 Kn od 1. srpnja 2013. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. kolovoza 2013. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. rujna 2013. do isplate, 1.350,00 Kn od 1. listopada 2013. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. studenog 2013. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. prosinca 2013. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate, 900,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate, 2.400,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate, 600,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate, i 1.800,00 Kn od 1. lipnja 2017. do isplate, i to po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka IV. izreke);
-V. tužiteljici J. C. iz S. P. S., iznos od 45.750,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od: 150,00 Kn od 1. srpnja 2013. do isplate, 600,00 Kn od 1. kolovoza 2013. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. rujna 2013. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. listopada 2013. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. studenog 2013. do isplate, 900,00 Kn od 1. prosinca 2013. do isplate, 750,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate, 300,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate, 600,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate, 450,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate, 450,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate, 1.350,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate, 1.350,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate, 300,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate, 450,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate, 750,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate, 600,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate, 150,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate, 600,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate, 900,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate, 900,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate, 150,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate, 900,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate, 900,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate, 750,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate, 300,00 Kn od 1. lipnja 2017. do isplate, i to po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka V. izreke);
-VI. tužiteljici I. C. iz L., iznos od 7.050,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od: 1.050,00 Kn od 1. srpnja 2013. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. kolovoza 2013. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. rujna 2013. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. listopada 2013. do isplate, i 1.800,00 Kn od 1. studenog 2013. do isplate, i to po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka VI. izreke);
-VII. tužitelju A. Č. iz Z., iznos od 57.450,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od: 1.200,00 Kn od 1. srpnja 2013. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. kolovoza 2013. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. rujna 2013. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. listopada 2013. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. studenog 2013. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. prosinca 2013. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate, 1.350,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate, 300,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate, 750,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate, 2.250,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate, 600,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate, i 1.950,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate, i to po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka VII. Izreke);
-VIII. tužitelju I. Č. iz D. A., iznos od 31.650,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od: 900,00 Kn od 1. srpnja 2013. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. kolovoza 2013. do isplate, 450,00 Kn od 1. rujna 2013. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. listopada 2013. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. studenog 2013. do isplate, 750,00 Kn od 1. prosinca 2013. do isplate, 150,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate, 900,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate, 750,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate, 900,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate, 600,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate, 150,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate, 900,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate, 750,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate, 1.200,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate,1.950,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate, 900,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate, 2.100,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate, i 1.200,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate, i to po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka VIII. Izreke);
-IX. tužiteljici M. H. iz G., iznos od 5.770,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od: 450,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate, 1.800,00 Kn od 1. lipnja 2017. do isplate, 750,00 Kn od 1. srpnja 2017. do isplate, 450,00 Kn od 1. kolovoza 2017. do isplate, 300,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate, 150,00 Kn od 1. listopada 2017. do isplate, 850,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate, 850,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate, i 170,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate, i to po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka IX. Izreke);
-X. tužitelju A. Ć. iz S., iznos od 13.580,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od: 2.400,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate, 1.950,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate, 900,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate, 450,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate, 1.500,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate, 1.350,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate, 1.650,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate, 1.050,00 Kn od 1. lipnja 2017. do isplate, 150,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate, 170,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate, i 510,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate, i to po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka X. izreke).
1.1.) O troškovima parničnog postupka je odučeno tako da je tuženiku naloženo da I. do X. tužiteljima isplati, i to svakom po iznos od 1.312,50 kuna, sa zateznim kamatama tekućim od 17. kolovoza 2022. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (točka XI. Izreke), i tako da je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (točka XII. Izreke).
2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva uz dosudu mu parničnog troška zajedno sa troškom izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.
3.) U odgovoru na žalbu tužitelji osporavaju žalbene navode tuženika i predlažu da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu.
4.) Žalba je djelomično osnovana.
5.) Predmet spora u ovoj parnici jesu novčane tražbine tužitelja (njih ukupno deset), kao policijskih službenika raspoređenih na rad u PU Z., P. g. p. B. na radna mjesta policijskih službenika za graničnu kontrolu, i to s osnova neisplaćenog terenskog dodatka u vremenskom razdoblju od mjeseca srpnja 2013. pa zaključno do mjeseca veljače 2018. godine, za rad u obavljanju granične cestovne kontrole na graničnom prijelazu O. koji se nalazi na teritoriju Republike Slovenije.
5.1.) Pri navedenom treba reći da u postupku pred prvostupanjskim sudom nije bila sporna visina zahtjeva, jer su zahtjeve svi tužitelji postavili prema tuženikovoj evidenciji o satima rada odrađenim na naprijed navedenom graničnom prijelazu u utuženom vremenskom razdoblju, i uz primjenu nespornih iznosa (150,00 odnosno 170,00 kuna) terenskog dodatka u utuženom razdoblju.
6.) Sporan je bio pravni temelj postavljenih zahtjeva, odnosno da li se nesporno odrađeni sati rada na navedenom graničnom prijelazu mogu smatrati radom na terenu i zavisno od toga pripada li tužiteljima pravo na isplatu utuženih iznosa. Raspravljajući naprijed navedeno sporno pitanje sud prvog stupnja je tijekom postupka, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio slijedeće važne činjenice:
- da su svi tužitelji, prema rješenjima MUP RH, raspoređeni na rad u PU Z., u P. g. p. (PGP) B., na radna mjesta policijskog službenika za graničnu kontrolu, i da su svi tužitelji, prema podacima o njihovu prebivalištu, u utuženom vremenskom razdoblju živjeli izvan mjesta (O.) gdje su bili upućivani obavljati rad;
- da su tužitelji otpremu službe imali u PGP B., odakle su službenim vozilom prevoženi na granični prijelaz O. na teritoriju Republike Slovenije, gdje su rad obavljali po 12 sati dnevno;
- da im je tijekom rada na graničnom prijelazu O. bilo ograničeno kretanje, tj. da se nisu mogli slobodno kretati izvan prostora navedenog prijelaza;
- da su tužitelji, zbog velikog obima poslova i nedostatnog broja službenika, tijekom rada na graničnom prijelazu O. mogli koristiti pauzu maksimalno do 10 minuta da pojedu sendvič te da za vrijeme pauze nisu imali na raspolaganju službeno vozilo;
- da prema podacima dostavljenim u spis od strane tuženika proizlazi da udaljenost od graničnog prijelaza O. na teritoriju Republike Slovenije pa do PGP B. iznosi 600 metara.
7.) Isto tako, raspravljajući o navedenom spornom pitanju sud prvog stupnja je imao u vidu i slijedeće:
- da je pravo na dodatak za rad na terenu policijskih službenika, do 08. studenog 2017. godine, bilo regulirano odredbom čl.56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 3. kolovoza 2013. (NN br. 104/2013 – dalje: KU/13), a od 09. studenog 2017. godine odredbom čl.50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 09. studenog 2017. godine (NN br. 112/2017 – dalje: KU/17);
- da je navedenim odredbama KU/13 i KU/17 pravo na terenski dodatak jednako regulirano – jer je njima bilo propisano da službenik ima pravo za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio;
- da je isto tako, navedenim odredbama KU/13 i KU/17 na jednak način dano određenje rada na terenu – jer je njima bilo propisano da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela;
- da je Zajednička komisija za tumačenje KU/13 dala tumačenje broj 7/55 od 20. svibnja 2014., prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda rada upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza D. u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, i tumačenje broj 22/56 od 11. studenog 2016., prema kojem pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada;
- da se navedeno tumačenje, kao sastavni dio KU/13, primjenjuje tijekom važenja navedenog kolektivnog ugovora, odnosno do 08. studenog 2017. godine, te da isto obvezuje ne samo stranke ugovora već i sud;
- da je Zajednička komisija za tumačenje KU/17 dala tumačenje broj 1/50 od 4. veljače 2019., iz kojeg proizlazi da policijski službenici koji su rješenjem raspoređeni na radno mjesto u okviru postaja granične policije, a upućuju se na poslove tog radnog mjesta obavljati na područje (mjesto) koje je određeno kao službeno mjesto za obavljanje granične kontrole, nemaju pravo na terenski dodatak, s obzirom na to da poslove svog radnog mjesta obavljaju u stalnom mjestu rada, a koje je međudržavnim sporazumom, kao zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole, locirano na teritoriju Republike Slovenije, na koji način nije došlo do povećanja troškova, odnosno umanjenja mogućnosti korištenja određenih prava;
- da prema navedenom tumačenju, iznimno, pravo na terenski dodatak ostvaruju policijski službenici koji ne mogu za vrijeme pauze samostalno prijeći na teritorij Republike Hrvatske, a nije im organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske, uz to da udaljenost u jednom smjeru do teritorija RH iznosi najmanje 500 m ili da se policijski službenici ne mogu samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristili mogućnost kretanja u svezi s vremenom pauze;
- da se navedeno tumačenje broj 1/50 primjenjuje od početka primjene KU/17, odnosno od 09. studenog 2017. godine.
8.) Polazeći od naprijed navedenog u točkama 6. i 7. obrazloženja, sud prvog stupnja zaključuje da su svi tužitelji, u utuženom razdoblju, rad obavljali izvan mjesta stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada i zaposlenja, jer su ga obavljali u inozemstvu, na području državnog teritorija Republike Slovenije (u mjestu O.). Stoga sud prvog stupnja zauzima stav da taj rad ima sva obilježja terenskog rada, jer taj granični prijelaz nije, u funkcionalnom smislu, sastavni dio PGP B., pa sud prvog stupnja, pozivom i na tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje KU713 broj 7/55 od 20. svibnja 2014., kao i na tumačenje Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenog 2016. godine, prema kojima pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada, pa temeljem navedenog ovaj sud zaključuje da tužitelji imaju pravo na terenski dodatak, i temeljem odredbe čl.56. KU/13 prihvaća tužbene zahtjeve tužitelja za vremenski period do 08. studenog 2017. godine, tj. za razdoblje primjene i važenja KU/13.
8.1.) Pri tome sud prvog stupnja izražava i stav da na naprijed navedeno pravo tužitelja nemaju nikakvog pravno relevantnog utjecaja odredbe Zakona o nadzoru državne granice (NN broj 83/13. i 27/16. – dalje: ZNDG), kao niti odredbe Sporazuma između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu (Sporazum Vlade RH i Vlade RS), jer je riječ o propisima koji ne reguliraju pitanje pravo na terenski dodatak policijskih službenika, već odnose dviju država vezano za obavljanje granične kontrole na formiranim zajedničkim graničnim prijelazima.
9.) Sud prvog stupnja pobijanom presudom prihvaća u cijelosti tužbene zahtjeva tužitelja i za vremensko razdoblje od 09. studenog 2017. godine pa nadalje, jer zauzima stav da im to pravo pripada temeljem odredbe čl.50. KU/17, i temeljem tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje KU/17 broj 1/50 od 04. veljače 2019. godine. To stoga što su dokazali da postoje okolnosti pod kojima iznimno mogu ostvariti pravo na terenski dodatak, sukladno naprijed citiranom Tumačenju broj 1/50 od 4. veljače 2019., odnosno jer su dokazali da za vrijeme pauze nisu mogli samostalno prijeći na teritorij Republike Hrvatske, da im nije bio organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske, da udaljenost u jednom smjeru do teritorija RH iznosi više od 500 m, da se ne mogu samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristio mogućnost kretanja u svezi s vremenom pauze.
10.) U osporavanju pravilnosti i zakonitosti navedene presude tuženik u žalbi u bitnome ističe da sud nije pravilno ocijenio iskaze saslušanog svjedoka (I. M.) i tužitelja B. jer nije naveo prihvatljive razloge zbog kojih iskaz svjedoka I. M. nije prihvatio kao istinit čime je učinjena i bitna povreda postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP- a; da je potpuno pogrešno i pravno neprihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da se rad tužitelja na osnovanom zajedničkom graničnom prijelazu O. ima smatrati radom izvan stalnog mjesta rada; da je takav pogrešan stav suda prvog stupnja posljedica toga što prvostupanjski sud nije pravilno sagledao pravni značaj odredbi ZNDG, odredbe Sporazuma Vlade RH i Vlade RS a ni odredbe Dogovora između Vlade RH i Vlade RS o uvođenju zajedničkih mjesta za obavljanje granične kontrole (dalje: Dogovor Vlade RH i Vlade RS) – jer da je sve te propise uzeo u obzir i pravilno ih protumačio tada bi i utvrdio da obavljanje rada na prijelazu O. predstavlja rad tužitelja u okviru njihova stalnom mjesta rada; da se je sud prvog stupnja pogrešno pozvao na tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje KU/13 broj 7/55, koje tumačenje uopće nije primjenjivo na predmetni slučaj jer je isto dano za konkretni granični prijelaz (D.); da pravo na isplatu terenskog dodatka ne pripada tužiteljima niti temeljem tumačenja 1/50 od 04. veljače 2019. godine.
10.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje djelomično su osnovane, i to u onom dijelu u kojem se spori odluka suda kojom su prihvaćeni tužbeni zahtjevi za vremensko razdoblje do 08. studenog 2017. godine, a u dijelu u kojem su prihvaćeni tužbeni zahtjevi za vremensko razdoblje od 09. studenog 2017. godine pa nadalje žalbene tvrdnje tuženika ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene.
11.) Dosuđujući tužiteljima utužene iznose s osnova terenskog dodatka u utuženom vremenskom razdoblju zaključno sa 08. studenog 2017. godine, i to primjenom odredbe čl.56. KU/13 i pozivom na tumačenja Zajedničke komisije za tumačenja KU/13, i to broj 7/55 od 20. svibnja 2014. godine te broj 22/56 od 11. studenog 2016. godine, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo pri tumačenju odredbe čl.56.st.2. KU713 kojom je dano određenje pojma stalnog mjesta rada tužitelja, jer pri tome sud prvog stupnja nije uzeo u obzir sve relevantne propise, pa i one na koje se ukazuje u žalbi, a kojima je uređeno mjesto rada tužitelja kao policijskih službenika za zaštitu granice konkretne policijske postaje – PGP B..
11.1.) U svezi sa naprijed navedenim ovdje treba reći i to da je u drugom činjenično i pravno usporedivom predmetu, s razlikom da je riječ o policijskim službenicima druge policijske postaje, rješenjem VSRH Revd-4593/2021-2 od 29. lipnja 2022. godine, tuženiku (Republika Hrvatska) dopuštena revizija zbog, između ostalog, postavljenih i slijedećih pitanja:
"Da li se svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove policijski službenici Republike Hrvatske (temeljem Zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu) vrše u zonama koje su, iako fizički smještene na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa te se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe Republike Hrvatske smatraju kao da su obavljene u općini u Republici Hrvatskoj koja je najbliža tom graničnom prijelazu, može smatrati radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13, 104/13, 150/13 71/16 i 123/16) i članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17, 12/2018, 2/19 i 119/19) ili se smatra radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji rad nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka; i
Može li se Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. godine, a kojim je dano tumačenje vezano za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji, primjenjivati i prilikom donošenja odluke o ostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na drugim graničnim prijelazima".
11.2.) Na naprijed navedena pitanja odgovoreno je u predmetu Rev-1206/2022-2 presudom od 17. siječnja 2023. godine, i to na način da:
"Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka, ukoliko nadležnost konkretne policijske uprave i konkretne policijske postaje obuhvaća područje konkretnog graničnog prijelaza koji predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području; i
Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države."
12.) Uvažavajući navedena pravna shvaćanja izražena povodom izvanredne revizije, slijedom čega ta pravna shvaćanja obvezuju sudove u primjeni materijalnog prava u činjenično i pravno istovrsnim situacijama, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i u predmetnom slučaju, u primjeni odredbe čl.56.st.2. KU/13, valjalo je je ocijeniti da li nadležnost PU Z. te PGP B. obuhvaća područje predmetnog zajedničkog graničnog prijelaza O..
12.1.) Pri navedenoj ocjeni, odnosno pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice, svakako se ne mogu zanemariti niti odredba članka 25.st.3. ZNDG, kojom je propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, a ni odredba članka 37.st.2. istog zakona, prema kojoj policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.
12.2.) Kada je pak riječ o međunarodnoj suradnji između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole, taj međunarodni ugovor predstavlja Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u Kopru 14. travnja 2003., koji je potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu (NN - Međunarodni ugovori broj 2/2004. - dalje: Sporazum).
12.2.1.) Njime je u čl.2.st.1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u st.2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države., a u st.3. istog članka je propisano da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.
12.2.2.) U ocjeni pravnih učinaka navedenih odredbi moraju se imati u vidu i odredbe čl.1. Sporazuma kojima se određuje značenje pojedinih izraza – prije svega odredba u t.2. prema kojoj izraz "domaća država" označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu; a izraz "susjedna država" označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (t.3.); dok izraz "zona" označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (t.6.); a izraz "službena osoba" označava službenika tijela državne uprave nadležnih za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (t.7.).
12.2.3.) Nadalje, prema odredbi čl.3.st.1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom čl.4.st.1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne države vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari, s tim da službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema st.2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.
13.) Nadalje sud prvog stupnja, osim što nije uzeo u obzir naprijed citirane propise, nije uzeo u obzir ni nespornu činjenicu da su Vlada RH i Vlada RS, na temelju čl.2.st.4. naprijed spomenutog Sporazuma te članka 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, dana 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim mjestima, u čl.1.t.15. utvrdile da je takvo mjesto i granični prijelaz u zoni graničnih prijelaza za cestovni promet O. – B. za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.
14.) Konačno, prema odredbi čl.5. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja (NN broj 117/11., 50/14., 32/15. – dalje: Uredba), propisano je da pod PU Z. potpada i PGP B., a odredbom čl.25. propisano je da PGP B. je specijalizirana – granična policijska postaja I. kategorije s sjedištem u B., nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 3,8 km počevši od desne obale S. od graničnog područja Policijske postaje Z., do zaključno s graničnim prijelazom B. – N., do graničnog područja Policijske postaje S..
15.) Iz navedenog u prethodnim točkama proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice, u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza za cestovni promet B. – O..
16.) Svi tužitelji su postavljene tužbene zahtjeve temeljili na tvrdnjama da im pravo na terenski dodatak pripada zbog činjenice što su rad obavljali na područje Republike Slovenije, u mjestu O. koje se nalazi izvan mjesta sjedišta PGP B., smatrajući da ta okolnost znači da su bili upućeni na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni.
16.1.) Međutim, polazeći od naprijed izloženog pravnog okvira (t.11.1. do 14.) ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja izveo potpuno pogrešan zaključak kako su tužitelji, obavljajući službu na radnom mjestu policijskih službenika za zaštitu granice u PGP B., koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza B. u Hrvatskoj te O. u Sloveniji, radili izvan stalnog radnog mjesta u kojemu su bili zaposleni. To stoga što njihovo stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije, tj. navedeni zajednički granični prijelaz, u kojem su oni bili ovlašteni obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu, i što se njihove službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u B., sve to u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije, u kojem tužitelji imaju pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njihova radnog mjesta zbog čega njihov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njihovog stalnog mjesta rada. Stoga pogrešno sud prvog stupnja zaključuje da su tužitelji u konkretnom slučaju bili upućeni na rad u Republiku Sloveniju budući da njihovo radno mjesto, kao policijskih službenika za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije.
17.) Sud prvog stupnja neutemeljeno se je, prilikom prihvaćanja tužbenih zahtjeva za vremensko razdoblje do 08. studenog 2017. godine, pozvao i na Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 u vezi s primjenom članka 55. i 56. KU/13, prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju To stoga što je navedeno tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja, ne temeljem čl.4. već temeljem čl.9. Sporazuma, i to upućivanja djelatnika policijske uprave, odnosno djelatnika policijske postaje (PGP Z.) koja nema ustrojenog graničnog prijelaza (D.) na teritoriju Republike Slovenije sukladno odredbama Uredbe.
18.) Zbog naprijed izloženih razloga sud prvog stupnja, kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za razdoblje do 08. studenog 2017. godine, pogrešno je primijenio materijalno pravo, slijedom čega je valjalo, temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a, uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti prvostupanjsku presudu te u cijelosti odbiti kao neosnovane tužbene zahtjeve I. tužitelja Ž. B., II. tužitelja B. B.-B., IV. tužitelja B. C., V. tužiteljice J. C., VI. tužiteljice I. C., VII. tužitelja A. Č., i VIII. tužitelja I. Č., a djelomično odbiti kao neosnovane zahtjeve III. tužitelja M. B. za iznos od 9.436,59 EUR / 71.100,00 kuna, IX. tužiteljice M. H. za iznos od 517,62 EUR / 3.900,00 kuna, i X. tužitelja A. Č. za iznos od 1.712,12 EUR / 12.900,00 kuna.
19.) U dijelu u kojem se osporava pravilnost odluke kojom su djelomično prihvaćeni tužbeni zahtjevi III. tužitelja M. B. za iznos od 225,63 EUR / 1.700,00 kuna, IX. tužiteljice M. H. za iznos od 248,19 EUR / 1.870,00 kuna, i X. tužitelja A. Č. za iznos od 90,25 EUR / 680,00 kuna, koji iznosi čine tražbinu za vremensko razdoblje od 09. studenog 2017. godine pa nadalje, tj. za razdoblje od početka primjene KU/17, žalba tužene nije osnovana To stoga jer pobijana odluka u tom dijelu donesena je u pravilno provedenom postupku te bez učinjene i jedne bitne povrede postupka, jer je utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
20.) Prije svega, neosnovane su žalbene tvrdnje o počinjenju bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja za sve odlučne činjenice, temeljem kojih je prihvatio u prethodnoj točki navedene zahtjeve naveo jasne i međusobno neproturječne razloge, kao što je naveo i razlog za ocjenu iskaza saslušanog svjedoka odnosno saslušanog tužitelja, a na temelju kojih razloga je pobijanu presudu bilo moguće na valjan način preispitati.
20.1.) Sud prvog stupnja nije učinio niti bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se uvijek pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl.365.st.2. ZPP-a.
21.) Odluku kojom je prihvatio u t.18. navedene dijelove zahtjeva III., IX. i X. tužitelja, sud prvog stupnja je donio primjenom odredbe čl.50. KU/17, i pozivom na tumačenje Zajedničke komisije za tumačenja KU/17 broj 1/50 od 04. veljače 2019. godine.
21.1.) Naime odredbom čl.50.st.1. i st.2. KU/17 regulirano je pravo na isplatu terenskog dodatka na potpuno istovjetan način kao što je to bilo regulirano i već naprijed analiziranom odredbom čl.56. KU/13. Dakle, navedenom odredbom čl.50. KU/17 je propisano, u st.1., da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, a u st.2. da pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.
21.2.) Tumačenjem broj 1/50 od 04. veljače 2019 Zajedničke komisije za tumačenje KU/17, koje tumačenje je dano u svezi primjene naprijed citirane odredbe čl.50. KU/17, navodi se:
"Policijski službenici koji su rješenjem raspoređeni na radno mjesto u okviru postaja granične policije, a upućuju se poslove tog radnog mjesta obavljati na područje (mjesto) koje je Dogovorom između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole od 12. lipnja 2013. godine, Dogovora o dopuni Dogovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole od 23. siječnja 2015. godine i Dogovora o izmjeni Dogovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole od 20. prosinca 2017. godine određeno kao službeno mjesto za obavljanje granične kontrole nemaju pravo na dnevnice iz članka 49. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike obzirom isti nisu upućeni na službeno putovanje, kao i s obzirom na činjenicu da nisu prošli graničnu kontrolu sukladno pozitivnim propisima nacionalnih država i propisima pravne stečevine Europske unije.
Nadalje, isti policijski službenici nemaju pravo na terenski dodatak iz članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, ovo s obzirom na to da predmetni policijski službenici poslove svog radnog mjesta tako obavljaju u stalnom mjestu rada, a koje je međudržavnim sporazumom, kao zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole, locirano na teritorij Republike Slovenije. Time se nisu ispunili uvjeti i sadržaj ugovorenog prava na dodatak za terenski rad, odnosno nije došlo do povećanja troškova, odnosno umanjenja mogućnosti korištenja određenih prava, a što je bio pravni i faktični temelj za volju stranaka da urede uvjete za korištenje ovog prava u Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike.
Iznimno, uzimajući u obzir specifično ograničenje odnosno nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države, u onim slučajevima u kojima policijski službenici ne mogu za vrijeme pauze samostalno prijeći na teritorij Republike Hrvatske, a nije im organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske, to je logično i životno te odgovara volji ugovornih strana Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike da isključivo ti policijski službenici ostvaruju pravo na terenski dodatak.
Takva se specifična nemogućnost može ostvariti isključivo pod uvjetom da nije organiziran ili ne postoji organizirani prijevoz odnosno nema mogućnosti prijevoza službenim vozilom na teritorij Republike Hrvatske u vrijeme pauze, i uz to da udaljenost, u jednom smjeru, do teritorija Republike Hrvatske iznosi najmanje 500 metara ili da se policijski službenici ne mogu samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristili mogućnosti u svezi s vremenom pauze."
22.) Odredbom čl.101.st.8. KU/17 propisano je da tumačenja Komisije za tumačenje i praćenje kolektivnog ugovora imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora te da su se stranke kolektivnog ugovora dužne pridržavati tumačenja.
22.1.) Dakle, u smislu naprijed navedenog tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje kolektivnog ugovora sastavni je dio kolektivnog ugovora za čiju odredbu je dano tumačenje, što znači da je takvo tumačenje u primjeni od dana primjene kolektivnog ugovora, i isto je obvezujuće, ne samo za stranke ugovora već i za sudove koji primjenjuju kolektivni ugovor prilikom odlučivanja o nekom pravu iz kolektivnog ugovora.
23.) Dakle, naprijed navedenim tumačenjem broj 1/50 od 04. veljače 2019. godine, koje se primjenjuje od 09. studenog 2017. godine, i koje tumačenje nije niti izmijenjeno niti stavljeno izvan snage, stranke kolektivnog ugovora su izričito regulirale prava glede isplate terenskog dodatka za djelatnike granične policije koji, u skladu sa odredbama Sporazuma, poslove svoga radnog mjesta obavljaju na osnovanim zajedničkim graničnim prijelazima koji se nalaze na teritoriju Republike Slovenije. Tim tumačenjem, koje predstavlja sastavni dio kolektivnog ugovora, pravo na terenski dodatak priznato je samo iznimno, tj. samo onda kada su ispunjene pretpostavke utvrđene u st.3. i st.4. navedenog tumačenja.
24.) Sud prvog stupnja je u provedenom postupku, na temelju predlaganih i izvedenih dokaza, utvrdio postojanje navedenih pretpostavki, uslijed kojih se tumačenjem broj1/50 od 04 veljače 2019. godine izuzetno priznaje pravo na terenski dodatak – da je granični prijelaz O. od državne granice sa Republikom Slovenijom udaljen više od 500 metara; da tužitelji tijekom obavljanja službe na navedenom graničnom prijelazu nisu imali na raspolaganju službeno vozilo koje bi mogli koristiti tijekom odmora te da slijedom toga nisu imali mogućnost pauzu koristiti na teritoriju RH; da zbog načina organizacije rada nisu niti mogli koristiti vrijeme za odmor već samo kratku pauzu tijekom koje su mogli pojesti sendvič; da se izvan prostora graničnog prijelaza nisu mogli slobodno kretati.
24.1.) Navedene odlučne činjenice sud prvog stupnja je utvrdio na temelju podataka koje je sudu dostavio sam tuženik (podatak o udaljenosti zajedničkog graničnog prijelaza O. od državne granice, tj. od PGP B.), i na temelju po prvostupanjskom sudu prihvaćenog iskaza tužitelja. Na naprijed navedene okolnosti, po prijedlogu tuženika, proveden je dokaz saslušanjem kao svjedoka zapovjednika predmetne policijske postaje, čiji iskaz, u dijelu u kojem je isti iskazivao o organizaciji i obavljanju rada (mogućnosti korištenja pauze za odmor, mogućnosti korištenja službenog vozila tijekom te pauze), sud prvog stupnja nije prihvatio kao istinite, jer je u tom dijelu bio u suprotnosti sa iskazom tužitelja koji je po prvostupanjskom sudu ocijenjen uvjerljivim, logičnim i istinitim. Budući da tuženik na navedene okolnosti nije predložio sudu izvođenje niti jednog drugog dokaza, sud prvog stupnja je našao utvrđenim postojanje svih pretpostavki iz st.3. i st.4. tumačenja broj 1/50, uslijed kojih se tim tumačenjem iznimno priznaje pravo na terenski dodatak policijskim službenicima koji poslove granične kontrole obavljaju na zajedničkim graničnim prijelazima na teritoriju Republike Slovenije.
25.) S obzirom na naprijed navedeno sud prvog stupnja je, pozivom na navedeno tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje KU/17, pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio dio tužbenih zahtjeva navedena tri tužitelja, i to samo za onaj dio njihovih tražbina koje su nastale u razdoblju od 09. studenog 2017. godine te tijekom 2018. godine. Pri tome treba reći da visina tih tražbina tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije bila sporna, jer je ista izračunata prema nespornim podacima tuženika o radu navedenih tužitelja. Navedeni dio tražbine III. tužitelja M. B. iznosi 225,63 EUR ili 1.700,00 kuna, a riječ je o tražbini iz mjeseca studenog i prosinca 2017. godine te iz mjeseca veljače 2018. godine, navedeni dio tražbine IX. tužiteljice M. H. iznosi 248,19 EUR ii 1.870,00 kuna, a riječ je o tražbini iz mjeseca prosinca 2017. godine te iz mjeseca siječnja i veljače 2018. godine, i navedeni dio tražbine X. tužitelja A. Č. iznosi 90,25 EUR ili 680,00 kuna, a riječ je o tražbini iz mjeseca siječnja i veljače 2018. godine.
26.) Slijedom svega naprijed izloženog valjalo je u navedenom dijelu, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu za iznose navedene u prethodnoj točki, zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, a koji su dosuđeni navedenim tužiteljima.
27.) Budući da je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika prvostupanjska presuda djelomično preinačena, to je onda valjalo, temeljem odredbe čl.166.st.2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka. Naime, navedenom odredbom je propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.
26.) Kako su I., II., IV., V., VI., VII. te VIII. tužitelji u cijelosti odbijeni sa postavljenim tužbenim zahtjevima, u odnosu na te tužitelje tužena je u cijelosti uspjela u sporu pa joj, u skladu sa odredbom čl.154.st.1. ZPP-a, pripada pravo na cjelokupan parnični trošak, a koji otpada na navedene tužitelje.
27.1.) Nadalje, III. tužitelj je u sporu uspio sa 2,3 % svoga zahtjeva, a X. tužitelj sa 5 % zahtjeva, dakle, oba navedena tužitelja su u sporu uspjeli sa neznatnim dijelom zahtjeva pa su stoga, u skladu sa odredbom čl.154.st.5. ZPP-a, i ti tužitelji u obvezi naknaditi tuženoj cjelokupni parnični trošak koji otpada na njih.
27.2.) Konačno, IX. tužitelj je u sporu uspio sa 32,4 posto zahtjeva, što znači da uspjeh tužene u odnosu na ovog tužitelja iznosi 67,6 %, iz čega onda proizlazi da je navedeni tužitelj, u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a, u obvezi podmiriti tuženoj 35,2 % troška koji otpada na navedenog tužitelja.
28.) U skladu sa odredbom č.37.st.1. ZPP-a vrijednost predmeta spora u ovoj parnici, prema kojem se odmjerava trošak tuženika, predstavlja zbroj zahtjeva svih tužitelja – i on iznosi 419.250,00 kuna.
28.1.) Polazeći od navedene vrijednosti predmeta spora te od postavljenog zahtjeva (lis 601) za naknadu parničnog troška kojim je sud uvijek vezan, i uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12. i dr. – dalje: Odvjetnička tarifa), tuženoj je dosuđen trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr.8.t.1. Odvjetničke tarife), za trošak sastava podneska od 15.03.2022. godine u iznosu od 500,00 kuna (Tbr.8.t.3. Odvjetničke tarife), za trošak zastupanja na tri rasprave (18.09.2019., 08.02.2022., 06.07.2022.) u iznosu od po 2.500,00 kuna za svako (Tbr.9.t.1.), što čini ukupan trošak od 10.500,00 kuna. Ovom trošku valja pribrojati i zatraženi trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna, pa ukupan trošak tužene iznosi 11.750,00 kuna.
28.2.) U svezi naprijed priznatog troška treba reći da bi tuženoj pripadalo pravo, a s obzirom na vrijednost predmeta spora, na naknadu troška zastupanja u vrijednosti od 500 bodova (5.000,00 kuna), no kako je tužena postavila zahtjev za naknadu troška u vrijednosti do po 250 bodova (2.500,00 kuna) za svaku radnju u zastupanju, to joj onda nije niti bilo moguće dosuditi veći iznos od navedenog. Isto tako, tuženoj je za trošak sastava podneska od 15.03.2022. godine dosuđen trošak u iznosu od 500,00 kuna, a ne u zatraženom iznosu od 2.500,00 kuna, jer se ne radi o podnesku iz Tbr.8.t.1 već o običnom podnesku iz Tbr.8.t.3 Odvjetničke tarife. Isto tako, tuženoj nije dosuđen trošak zastupanja na ročištu za donošenje, objavu i uručenje presude jer istom nije niti bila nazočna.
29.) Odredbom čl.161. ZPP-a je propisano da suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove (st.1.); a ako postoji znatna razlika u pogledu njihova udjela u predmetu spora, sud će prema razmjeru tog udjela odrediti koliki će dio troškova nadoknaditi svaki od suparničara.
29.1.) Polazeći od navedene odredbe, a nakon što se stavi u razmjer zahtjev svakog pojedinog tužitelja te zbroj zahtjeva svih tužitelja, tada proizlazi da se ukupan trošak (11.750,00 kuna) tuženika treba podijeliti na tužitelje, i to: na I. tužitelja 18,6 % što daje iznos od 2.185,50 kuna ili 290,06 EUR, na II. tužitelja 4,9 % što daje iznos od 575,75 kuna ili 76,41 EUR, na III. tužitelja 17,4 % što daje iznos od 2.044,50 kuna ili 271,35 EUR, na IV. tužitelja 20,6 % što daje iznos od 2.420,50 kuna ili 321,25 EUR, na V. tužitelja 10,9 % što daje iznos od 1.280,75 kuna ili 169,98 EUR, na VI. tužitelja 1,7 % što daje iznos od 199,75 kuna ili 26,51 EUR, na VII. tužitelja 13,7 % što daje iznos od 1.609,75 kuna ili 213,65 EUR, na VIII. tužitelja 7,5 % što daje iznos od 881,25 kuna ili 116,96 EUR, i na X. tužitelja 3,2 % što daje iznos od 376,00 kuna ili 8,23 EUR. Slijedom toga su svi navedeni tužitelji, temeljem odredbe čl.154.st.1. i st.5. te čl.161.st.2. ZPP-a i obvezani da navedene iznose plate tuženoj na ime naknade parničnog troška.
29.2.) Na IX. tužitelja, razmjerno visini njegova zahtjeva u odnosu na zbroj svih zahtjeva, otpadalo bi 1,5 % troška tužene, što daje iznos od 176,25 kuna. Međutim, ovaj tužitelj nije u obvezi podmiriti cijeli navedeni trošak već, u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a, razmjerno uspjehu u sporu njegov dio od 35,2 % što daje iznos od 62,04 kune ili 8,23 EUR, pa je ovaj tužitelj i obvezna da u tom iznosu naknadi tuženoj parnični trošak temeljem navedene odredbe.
30.) Slijedom naprijed izloženog, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, preinačena je i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki XI. i XII. izreke pa je suđeno kao u izreci ove presude.
31.) Tužiteljima nje dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za način odlučivanje o izjavljenoj žalbi.
Bjelovar, 23. veljače 2023.
Predsjednik vijeća
Vladimir Šestak v. r.
