REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4951/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića, člana vijeća, mr. sc. Igora Periše, člana vijeća, te Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia banke d.d., Zagreb, Kvaternikov trg 9, kojeg zastupa punomoćnica Bojana Ivanišević, odvjetnica u Zagrebu, protiv prvotuženika ŽZ iz [adresa], i drugotuženice OZ iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Pane Handžiski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jelić, Vuković & Handžinski iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1294/2018-2 od 10. svibnja 2018., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj P-3126/2015-76 od 27. lipnja 2017., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-3126/2015-83 od 22. studenoga 2017., a koje je rješenje ispravljeno rješenjem istoga suda, poslovni broj P-3126/2015-86 od 25. siječnja 2018., u sjednici održanoj 22. veljače 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1294/2018-2 od 10. svibnja 2018. u toč. II., III. i IV. njezine izreke, te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude djelomično je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen je tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva naložiti prvotuženiku ŽZ da tužitelju isplati na ime nepodmirene zatezne kamate obračunate od 1. travnja 1994. do 26. rujna 2003. iznos od 161.204,20 kuna, kao i da mu isplati iznos od 90.523,70 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. rujna 2013. do isplate (toč. II. izreke), te kojim se zahtijeva naložiti drugotuženici OZ da tužitelju isplati na ime nepodmirene zatezne kamate obračunate od 1. travnja 1994. do 26. rujna 2003. iznos od 161.204,20 kn, kao i da mu isplati iznos od 93.249,26 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. rujna 2013. do isplate (toč. III. izreke). Naloženo je tužitelju da drugotuženici OZ naknadi parnični trošak u iznosu od 67.500,00 kuna (toč. IV. izreke, očitom pogreškom piše toč. III.).

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, dalje ZPP) podnosi tužitelj u kojoj navodi kako je, ako je za drugostupanjski sud ostala sporna činjenica je li potpis na poleđini mjenici potpis OZ, a budući da je tužitelj na tu okolnost predložio grafološko vještačenje koje je prvostupanjski sud odbio provesti jer je smatrao da i bez toga može utvrditi da je to njezin potpis, trebao ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje. Pritom je drugostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer zaključak da je svo troje jamaca potpisalo po jednu mjenicu ničim nije potkrijepljen i suprotan je dostavljenoj mjenici koju su na poleđini potpisali sva tri jamca. Osim toga, OZ je u mjeničnom očitovanju potpisala da je dala mjenicu radi osiguranja kredita ZZ od 17. srpnja 1991. Nadalje, u ovom postupku je zatraženo novo financijsko vještačenje kako bi se utvrdio dug po kreditu nakon djelomične naplate prodajom nekretnine. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka vidljivo je kako je vještak zadnjom uplatom odnosno iznosom dobivenim prodajom nekretnine umanjio dug samo s osnove zakonskih zateznih kamata, a ne i glavnicu. Zato izreka pobijane presude proturječi obrazloženju te je zahvaćena bitnom povredom odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Traži naknadu troška revizijskog postupka.

3. Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

4. Revizija je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mjeničnog iznosa na ime nepodmirene zatezne kamate obračunate od 1. travnja 1994. do 26. rujna 2003. u iznosu od 161.204,20 kuna, kao i isplata glavnice u iznosu od 93.249,26 kuna, koji iznos potražuje tužitelj (banka) kao mjenični vjerovnik od mjeničnih dužnika prvotuženika i drugotuženice.

6. U drugostupanjskoj presudi je navedeno kako iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda i iz stanja spisa proizlazi da:

- je između tužitelja kao kreditora i ZZ kao korisnika kredita 17. srpnja 1991. sklopljen ugovor o kreditu,

- je kredit dan u dinarskoj protuvrijednosti iznosa od 28.600,00 DEM, a korisnik kredita se obvezao vratiti kredit u roku od pet godina,

- kredit nije vraćen u roku od pet godina,

- iz ugovora o kreditu proizlazi kako se kao osiguranje naplate navode i tri mjenice potpisane od tri jamca,

- su prvotuženik ŽZ i drugotuženica OZ radi osiguranja navedenog kredita predali banci bjanko mjenicu,

- je mjenica potpisana od strane korisnika kredita ZZ i prvotuženika ŽZ, bez naznake dospijeća mjenice, time ovlastivši banku da naknadno popuni mjenicu sukladno visini dospjele tražbine banke prema dužnicima iz osnovnog pravnog posla (korisniku kredita),

- je tužiteljica protestirala mjenicu 16. svibnja 1997., jer u njoj nije bila naznačena dospjelost, a mjenična svota da nije isplaćena zakonitom imatelju – tužitelju (banci) u iznosu od 250.751,32 kuna,

- iz izjave od 17. srpnja 1991. proizlazi kako ĐZ, ŽZ (prvotuženik u ovom sporu), OZ (drugotuženica u ovom sporu) i DZ, potvrđuju da su vlastoručno potpisali tri mjenice u svrhu osiguranja vraćanja navedenog kredita,

- se u financijskom vještačenju po vještaku Tkalec d.o.o. danom u pisanom obliku 27. veljače 2017., navodi kako je po predmetnom kreditu nakon uračunavanja zadnje uplate (iznos dobiven prodajom nekretnine), odnosno s 26. rujna 2013. u varijanti a) ostala obračunata kamata na glavnice uvećane za kamatu dospjelu do 31. ožujka 1994., u iznosu od 582.427,01 kuna, i to: 93.249,26 kuna na ime nepodmirene glavnice i 489.177,75 kuna na ime zatezne kamate obračunate od 1. travnja 1994. do 26. rujna 2013., i u varijanti b) obračunata je kamata na glavnicu bez kamate dospjele do 31. ožujka 1994., u iznosu 254.453,46 kn, i to: 93.249,26 kuna na ime nepodmirene glavnice i 161.204,20 kuna na ime zatezne kamate obračunate od 1. travnja 1994. do 26. rujna 2013.,

- stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje navedenog vještaka,

- je navedeno vještačenje prihvaćeno kao dano u skladu s pravilima struke, i to varijanta b) prema kojoj je izvršen obračun kamata na glavnicu bez kamate dospjele do 31. ožujka 1994., u iznosu od 254.453,46 kuna,

- tužitelj potražuje iznos prema toj varijanti,

- drugotuženica neosnovano tvrdi da ona nije bila jamac po kreditu koji je isplaćen AZ i da nije potpisala ugovor s bankom,

- je drugotuženica istakla prigovor da nije potpisala mjenicu, 20 godina nakon podnošenja prijedloga za ovrhu, odnosno u podnesku od 30. ožujka 2017.,

- je na poleđini mjenice razvidno i ime drugotuženice OZ, i

- je drugotuženica istakla i prigovor da se njen potpis ne vidi dobro, ali da nije tvrdila da je to potpis neke druge osobe.

7. Drugostupanjski sud je u pobijanoj presudi naveo kako ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je drugotuženica potpisala mjenicu na poleđini, jer potpis (list 8. spisa) ne predstavlja potpis na poleđini mjenice. Ovo posebno, a imajući vidu sadržaj točke 9. ugovora o kreditu (list 10. spisa), u kojem se navodi da je osiguranje naplate, između ostalog i 3 mjenice potpisane od 3 jamca, a što su sva tri jamca potvrdila i izjavom od 17. srpnja 1991. iz koje proizlazi, kako ĐZ, ŽZ (prvotuženik u ovom sporu), OZ (drugotuženica u ovom sporu) i GZ, potvrđuju da su vlastoručno potpisali 3 mjenice u svrhu osiguranja vraćanja točno označenog kredita (list 49. spisa). Iz navedenog slijedi zaključak da je svaki od troje jamaca popisao po jednu mjenicu, a što proizlazi i iz predmetne mjenice koja je popisana na licu od strane prvotuženika i korisnika kredita (što je prethodno detaljno izloženo) i da je samo jedna mjenica aktivirana, dok ostale dvije nisu jer se nigdje ne spominju. Nadalje, budući da je u mjenici naveden iznos od 250.751,32 kuna, dok je na temelju vještačenja utvrđeno da je tijekom trajanja ovoga postupka plaćen iznos od 248.025,76 kuna, (listovi 149. do 166. spisa) uplatama u spisima pod poslovnim brojevima Ivmj-49/97 i Ovr-1176/08, to preostali iznos utvrđen financijskim vještačenjem nije osnovan jer je osnova utužene tražbine mjenica, a ne osnovni pravni posao odnosno ugovor o kreditu na osnovu kojega je vještačenje provedeno. Stoga je obveza prvotuženika na temelju mjenične obveze iznos od 2.725,56 kuna (plaćeni iznos 248.025,76 kuna+dosuđeni iznos 2.725,56 kuna=250.751,32 kuna, koji je označen u mjenici), zbog čega je toga tuženika valjalo obvezati da taj iznos plati tužitelju skupa sa zateznim kamatama od 26. rujna 2013. (kada je utvrđena obveza) do isplate, dok je u preostalom dijelu i u odnosu na toga tuženika tužbeni zahtjev odbijen.

8. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

9. Osnovan je revizijski razlog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da zaključak drugostupanjskog suda kako potpis drugotuženice (list 8. spisa) ne predstavlja potpis na poleđini mjenice, proturječi stanju spisa i ispravama priloženim u spisu. Naime, punomoćnik drugotuženice je (20 godina nakon početka ovoga postupka) naveo da je iz ranijeg rješenja drugostupanjskog suda od 5. rujna 2013. ''shvatio da se potpis drugotuženice ne vidi dobro odnosno potpis OZ odnosno da nije vidljiv na licu mjenicu''. Dakle, drugotuženica nije osporavala da isprava na listu 8 spisa predstavlja presliku poleđine mjenice, a da se radi o preslici poleđine mjenice priložene na listu 7 spisa, proizlazi i iz činjenice da je javni bilježnik u protestu ove mjenice (koja glasi na iznos od 250.751,32 kn) naveo kako se na njezinoj poleđini nalaze potpisi ŽZ, OZ i DZ (listovi 9 i 9a spisa). Zato navedeni zaključak drugostupanjskog suda proturječi stanju spisa.

10. Nadalje, osnovan je i revizijski navod tužitelja kako je drugostupanjski sud, ako je smatrao spornom činjenicu je li potpis na poleđini mjenici potpis OZ, u konkretnom slučaju u kojemu prvostupanjski sud, iako je tužitelj predložio taj dokaz, ''nije provodio grafološko vještačenje jer za to nije bilo potrebe i jer je potpis II. tužene razvidan na poleđini mjenice (str. 8 spisa)'', a pri čemu je prvostupanjski sud uzeo u obzir i činjenicu da ''II. tužena u svom prigovoru nije isticala da nije potpisala mjenicu nego je ovaj prigovor istakla 20 godina nakon podizanja prijedloga za ovrhu odnosno u podnesku od 30. ožujka 2017.'', trebao primjenom čl. 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje s uputom da u ponovnom postupku izvede navedeni dokaz.

11. Osnovan je revizijski razlog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i iz razloga jer je drugostupanjski sud, nakon što je sudski vještak umanjio utuženu tražbinu s osnove zateznih kamata za plaćeni iznos od 248.025,76 kn, proturječno tome i činjenici da je tužitelj (prvotno) utužio mjenični iznos od 250.751,32 kn sa zateznim kamatama od 16. svibnja 1997. do isplate prema oba tuženika, umanjio mjenični iznos za plaćeni iznos, kao da zatezne kamate u odnosu na prvotuženika nisu utužene. Pritom revident osnovano navodi i da je u ovom postupku zatraženo novo financijsko vještačenje kako bi se utvrdio dug po kreditu nakon djelomične naplate prodajom nekretnine, ''naročito imajući u vidu da je na ročištu od 12. siječnja 2015. punomoćnik tužitelja naveo da je u međuvremenu u postupku ovrhe po predmetnom dugovanju naplaćen određeni iznos tražbine tužitelja u odnosu na jamce'', kako to proizlazi iz rješenja prvostupanjskog suda od 7. prosinca 2016. Financijsko vještačenje je određeno i iz razloga jer u tadašnjem tužbenom zahtjevu zatezne kamate nisu bile (u cijelosti za razdoblje do 26. rujna 2013.) obračunate u apsolutnom iznosu. Stoga, neovisno o tome što je osnova utužene tražbine mjenica (koja glasi na iznos od 250.751,32 kn), a ne osnovni pravni posao odnosno ugovor o kreditu, to ne znači da tužitelj nema pravo na zatezne kamate od 16. svibnja 1997., kao dana izdavanja mjenice (čl. 5. st. 3. Zakona o mjenici, "Narodne novine" broj 74/94), odnosno od 23. svibnja 1997. u dijelu u kojemu se mjenica odnosi na obračunate kamate, kao dana podnošenja tužbe, sve do isplate (čl. 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01). Zato se nije mogla visina utužene tražbine (prema bilo kojem od tuženika) obračunati na način da se od mjeničnog iznosa oduzme naplaćeni iznos, kako je to učinio drugostupanjski sud.

12. Slijedom svega navedenog, primjenom čl. 394. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

13. U ponovnom postupku drugostupanjski sud će, imajući u vidu, u točkama 9. do 11. ovoga obrazloženja, izložena pravna shvaćanja ovoga suda, donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

14. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbama čl. 166. st. 3. i 4. ZPP-a.

Zagreb, 22. veljače 2023.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek