1                Poslovni broj Gž-8/2023-3

             

              REPUBLIKA HRVATSKA              

              ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA              

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola               Poslovni broj Gž-8/2023-3

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

 

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S. iz P., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S. B., protiv tuženog T. M. G. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica V. A., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2741/20-26 od 29. studenoga 2022., u sjednici održanoj 18. prosinca 2023.,

 

 

presudio je

 

 

I.   Prihvaća se žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2741/20-26 od 29. studenoga 2022. u pobijanom dijelu odnosno:

- u točki I. izreke na način da se odbija zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu i u preostalom iznosu od 10.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 9. listopada 2020. do isplate,

- u točki IV. izreke tako da se nalaže tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 995,42 eura[1] / 7.500,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se za preostalih 534,21 eura / 4.025,00 kuna odbija zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova, a zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti kao neosnovan.

 

II.  Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 269,80 eura / 2.032,81 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom iznosu od 36,50 eura / 275,00 kuna tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

 

 

Obrazloženje

 

1.          Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

 

„I. Tuženik T. M. G. d.o.o. za izdavaštvo i pružanje internet usluge, Z., OIB… dužan je platiti tužitelju I. S. iz P., OIB…, iznos do 10.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 9.10.2020. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za platež iznosa od 10.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9.10.2020. do plateža.

 

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

   „Nalaže se tuženiku T. M. G. d.o.o. za izdavaštvo i pružanje internet usluge, Z., OIB… da u roku od 3 dana od pravomoćnosti presude o svojem trošku objavi u cijelosti i bez komentara pravomoćnu presudu donesenu u ovom postupku.“

 

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak.“

 

2.          Pravovremenom i dopuštenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu u točkama I. i IV. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

2.1.      Žalitelj osporava shvaćanje prvostupanjskog suda da svaka povreda časti i ugleda iznošenjem neistinitih ili uvredljivih tvrdnji predstavlja štetnu radnju i da osoba prema kojoj je takvo postupanje usmjereno kao protupravno ima pravo na naknadu štete koju reguliraju propisi obveznog prava. Ističe da je prvostupanjski sud propustio o predmetu spora odlučiti primjenom testova nužnosti i razmjernosti.

 

2.2. Tuženik nadalje ističe da je dio tužbenog zahtjeva prihvaćen i zbog uredničke opreme (naslova, fotografije tužitelja), a da je prvostupanjski sud bez obrazloženja odbio njegov dokazni prijedlog za saslušanje glavne urednice, čime ga je onemogućio da raspravlja pred sudom o uredničkoj opremi te je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP) i ujedno mu je povrijedio pravo na pravično suđenje.

 

2.3.      Navodi da je informacija o nezadržavanju tužitelja u policijskoj postaji „za razliku od petero drugih vozača“ točna i nesporna među strankama, a utvrđenje suda u vezi s ovom činjenicom da proturječi dokazima u spisu (isprintu spornog priloga, iskazu autora H.) pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a te je i zaključak o relevantnom činjeničnom stanju pogrešan.

 

2.4.      Tuženik prigovara što je sud propustio analizirati je li autor, s obzirom na sve okolnosti, osobito uvažavajući činjenicu da je tužitelj odbio s njim razgovarati, imao osnovani razlog povjerovati da je točna informacija kako je tužitelj vrijeđao policajce, pa da je činjenično stanje o okolnostima za oslobođenje tuženika od odgovornosti za štetu iz članka 21. stavka 4. podstavka 3. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/04., 84/11., 81/13., dalje: ZM) ostalo nepotpuno utvrđeno te je posljedično i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Prvostupanjski sud da pogrešno smatra kako tuženik postupa u dobroj vjeri samo ako je objavljena informacija istinita te posljedično pogrešno zaključuje da je tuženik postupao u dobroj vjeri objavljujući dio priloga s točnim informacijama, a da nije postupao u dobroj vjeri u pogledu dijela priloga koji sadrži (navodno) netočnu informaciju.

 

2.5.      Žalitelj prigovara i činjenici što je prvostupanjski sud propustio evaluirati prilog autorice Z. G., objavljen istoga dana kad i prilog D. H., zbog čega činjenično stanje o postupanju tuženika u dobroj vjeri nije točno i potpuno utvrđeno. Iz navedenog razloga da je predložio saslušati glavnu urednicu i novinarku G., ali da je sud te dokazne prijedloge odbio ne dajući s time u vezi obrazloženje u presudi čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a te je povrijeđeno pravo tuženika na pravično suđenje.

 

2.6.      Budući da je tužitelj zbog istih informacija pokrenuo parnice protiv brojnih nakladnika, žalitelj ističe da je sporno pitanje uzročne veze između štete koju tužitelj opisuje i objavljivanja tuženikova priloga. S time u vezi da je predložio pribaviti podatak o parnicama koji je tužitelj pokrenuo zbog objave informacija o alkotestiranju i odnosu prema policajcima i ukupnom iznosu tužbenih zahtjeva, ali je sud taj dokazni prijedlog odbio, bez da u presudi obrazloži razloge, čime da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a te je povrijedio tuženikovo pravo na pravično suđenje, a i činjenično stanje o uzročnoj vezi između štete i štetne radnje da je ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

2.7.      Žalitelj ističe i da je prvostupanjski sud propustio utvrditi jesu li propitkivanja ljudi bila posljedica informacije o vožnji pod utjecajem alkohola ili informacije o vrijeđanju policajaca pa da je činjenično stanje o uzročnoj vezi između štete koju je tužitelj opisao i objavljivanja informacije koju je prvostupanjski sud ocijenio netočnom (vrijeđanje policajaca) i zbog koje je tužitelju dosudio novčanu odštetu ostalo nepotpuno utvrđeno, slijedom čega je dosudom novčane naknade prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

2.8.      Prigovara i što je sud naveo da tuženik nije objavio ispravak sukladno ZM-u, ali je propustio evaluirati okolnosti u vezi s pozivom glavne urednice tužitelju da tekst ispravka uskladi sa ZM-om kako bi bio objavljen i činjenicu da tužitelj to nije učinio, sve to pogrešno zaključujući da razlozi neobjavljivanja ispravka nisu relevantni.

 

2.9.      Žalbeni je prijedlog da ovaj sud preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelja obveže tuženiku naknaditi troškove postupka, uključujući i trošak žalbe odnosno, podredno, da ukine presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, s uputom da se dodijeli u rad drugom sucu.

 

3.          Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

 

4.          Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kome ističe da ga je autor članka D. H. kontaktirao kako bi ga pitao namjerava li podnijeti ostavku na mjesto šefa stranačke mladeži, a ne da bi mu dao mogućnost da se izjasni o informacijama iz spornog članka. Navodi da informacije o vrijeđanju službenih osoba te o nejednakom postupanju i tretiranju od strane policije, kojima je tužitelju počinjena šteta, nisu utemeljene na točnim činjenicama niti je autor poduzeo potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, što da se svakako može smatrati bezrazložnim osobnim napadom na tužitelja. Ne osporava da je pokrenuo parnice i protiv drugih nakladnika radi naknade štete i ispravka informacije. Navodi i da je odgovorio na poziv glavne urednice tuženika vezano za objavu ispravka informacije, a tuženik da je na njegov zahtjev iz srpnja odgovorio tek 18. kolovoza čime je evidentno postupio suprotno zakonskoj obvezi iz članka 42. ZM-a. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

 

5.          Žalba tuženika je osnovana.

 

6.          Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u vidu povrede prava osobnosti odnosno dostojanstva, časti i ugleda zbog članka objavljenog na internetskom portalu tuženika t.h, autora D. H., 20. srpnja 2020. pod naslovom „Doznajemo: šef HDZ-ove mladeži u P. uhvaćen pijan u vožnji. Izvrijeđao je policajce koji su ga zaustavili“.

 

7.          Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. stavak 2. ZPP-a),  ovaj drugostupanjski sud ocijenio je da pobijana presuda nije pravilna ni zakonita.

 

8.          Time što je prvostupanjski sud odbio izvesti određene dokaze koje je tuženik predložio u svrhu dokazivanja spornih činjenica tuženik nije onemogućen o raspravljanju pred sudom, budući da sud sam prema svojem uvjerenju odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi dokazivanja spornih činjenica. Nije stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a.

 

9.          Činjenica što sud u pobijanoj odluci nije obrazložio razloge odbijanja pojedinih dokaznih prijedloga nije bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke,  jer je iz sadržaja presude jasno da je sud zbog svoga materijalnopravnog pristupa ocijenio da izvođenje tih dokaza nije potrebno radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja. Stoga tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

10.      Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer se presuda može ispitati, a pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju određenih činjenica predstavlja žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prema članku 355. ZPP-a.
11.      U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

12.      Sporni dio članka naslovljenog: „Doznajemo: šef HDZ-ove mladeži u P. uhvaćen pijan u vožnji. Izvrijeđao je policajce koji su ga zaustavili” glasi: „I. S. (25), predsjednik Županijskog odbora mladeži HDZ-a P.-s. županije, zatečen je prošlog vikenda u vožnji pod utjecajem alkohola. Kako neslužbeno saznajemo, S. je u krvi imao 0,89 promila alkohola. Prilikom zaustavljanja na T. S. T. u P. i tijekom alkotestiranja, vrijeđao je policajce, no za razliku od petero drugih vozača koji su tijekom vikenda zatečeni u vožnji pod utjecajem alkohola, on nije zadržan u policijskoj postaji. ”

 

12.1. Tužitelj je u postupku tvrdio da navedeni tekst sadrži tri netočne informacije, čijom mu je objavom počinjena (neimovinska) šteta:

 

-              da je zaustavljen na T. S. T. u P. - jer se tužitelj, kako tvrdi, nije kretao svojim vozilom po cesti pa nije niti mogao biti zaustavljen, već se samo nalazio u automobilu na centralnom gradskom parkiralištu, koji je bio upaljen, iz kojeg je nazvao oca da dođe po njega kako bi ga odvezao kući,

 

-              da je prilikom uredovanja vrijeđao službene osobe - jer se bez ikakvih protivljenja i komentara odazvao pozivu na alkotestiranje koje je uredno obavljeno i o istom je sačinjen zapisnik u kome je utvrđena prisutnost alkohola od 0,89 promila i

 

-              da nije zadržan u policijskoj postaji dok je petero drugih vozača zatečeno u vožnji pod utjecajem alkohola zadržano u policijskoj postaji - jer da u policijsku postaju nije ni priveden.

 

13.      Prethodno utvrdivši da je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u smislu odredbe članka 22. stavka 2. ZM-a, jer je tužitelj dokazao da je zatražio objavu ispravka vezano uz sporni članak, sud prvog stupnja ocijenio je tužbeni zahtjev djelomično osnovanim, a odluku je u bitnome utemeljio na sljedećim činjenicama:

 

-               da je tužitelj visoko pozicioniran (političar) u Mladeži HDZ-a P.-s. županije pa da su informacije vezane uz njegovo ime i postupanje od opravdanog interesa javnosti,

 

-               da su u spornom članku iznesene činjenične tvrdnje da je tužitelj uhvaćen pijan u vožnji, da je vrijeđao policajce te da nije zadržan u policijskoj postaji te je uz članak istaknuta tužiteljeva fotografija,

 

-               da je autor spornog članka prije objave kontaktirao tužitelja čime mu je dana mogućnost očitovanja, ali da tuženik nije dokazao da je upit upućen upravo vezano za vrijeđanje službenika policije i razloge nezadržavanja u policijskoj postaji,

 

-               da je informacija o tome da je tužitelj zatečen u vožnji pod utjecajem alkohola točna i od javnog je interesa te da njena istinitost proizlazi iz potvrde policije od 22. srpnja 2020., pri čemu nije prihvatio iskaz tužitelja da je zatečen kako sjedi u parkiranom vozilu kojega je upalio radi punjenja mobitela, pa da je u odnosu na tu informaciju autor članka postupao u dobroj vjeri i da stoga nema odgovornosti tuženika za objavu te informacije,

 

-               da tuženik nije dokazao da je istinita tvrdnja kako je tužitelj vrijeđao policijske službenike tijekom alkotestiranja a suprotno da proizlazi iz potvrde MUP-a PU p.s., PP P. i iskaza tužitelja, s time što je sporna činjenica vrijeđanja policijskih službenika istaknuta već u samom naslovu uz isticanje fotografije tužitelja kojom je dodatno učinjen prepoznatljivim,

 

-               da tuženik nije dokazao ni činjenicu nezadržavanja u policijskoj postaji za razliku od drugih vozača zatečenih u vožnji pod utjecajem alkohola odnosno da se prema tužitelju postupalo drugačije u odnosu na druge prekršitelje,

 

-               da su ovi neistiniti navodi zasebno i u kontekstu cijelog teksta objektivno štetni za tužitelja i podobni su kod čitatelja stvoriti sliku o tužitelju kao osobi negativnih svojstava kojeg je potrebno prezirati i moralno osuditi, posebice kada se uzme u obzir njegova politička aktivnost na koju se u članku upire, uključujući i istaknutu činjenicu uhljebljivanja zbog poznanstva i dobrih odnosa s gradonačelnikom Požege te da nesumnjivo vrijeđaju ugled i čast tužitelja s ciljem da ga se pred javnosti diskvalificira osobno i profesionalno,

 

-      da je zbog izrazite štetnosti objavljenih neistinitih informacija za tužitelja, njihova provjera trebala biti rigoroznija, a ako tuženik informaciju o vrijeđanju policajaca nije mogao provjeriti da je nije trebao iznositi ili ju je trebao iznijeti s naznakom neprovjerenosti, dok kada tako nije postupio da je postupio protivno dobroj vjeri,

 

-              da budući da tuženik nije dokazao da su ove tvrdnje točne i iznesene u dobroj vjeri, ne postoje okolnosti za isključenje tuženikove odgovornosti predviđene člankom 21. stavkom 4. podstavkom 3. ZM-a,

 

-     da je zbog objavljenog teksta i informacija iznesenih u njemu tužitelj subjektivno osjetio povredu dostojanstva, časti i ugleda, da je doživio neugodnosti u profesionalnoj, privatnoj i obiteljskoj sredini odnosno nelagodu i stres te je bio izložen propitkivanjima, koje činjenice je sud utvrdio na temelju iskaza tužitelja te svjedoka M. K. i P. Š.,

 

-               da jačina povrede prava osobnosti i njezin intenzitet opravdavaju dosuđenje naknade neimovinske štete u iznosu od 10.000,00 kuna (kako to proizlazi iz obrazloženja odluke dok je u izreci očitom omaškom u pisanju navedeno „do 10.000,00 kuna“), a za preostalih 10.000,00 kuna tužbeni zahtjev je odbijen jer je tuženik u pogledu objave informacije o vožnji pod utjecajem alkohola postupao u dobroj vjeri,

 

-              da se tuženik ne može osloboditi odgovornosti činjenicom što su tekstom Z. G. dopunjene informacije o spornom događaju izjavom tužitelja portalu 24sata.

 

14.      Odredbom  članka 21. stavka 1. ZM-a propisano je da je nakladnik koji informacijom objavljenom u medijima prouzroči drugome štetu dužan tu štetu nadoknaditi, a prema odredbi članka 21. stavka 4. podstavka 3. ZM-a nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupao u dobroj vjeri.

 

14.1. Pravo na tužbu za naknadu štete oštećenik ima tri mjeseca od saznanja za objavu informacije kojom mu je šteta prouzročena (članak 23. ZM-a). Riječ je o prekluzivnom subjektivnom rok koji je u konkretnom slučaju ispoštovan.

 

14.2. Odredbe ZM-a i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO), kojim je općenito uređeno pitanje naknade štete, valja primjenjivati i tumačiti sukladno  Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06., 13/17.,  dalje: Konvencija), kako je uostalom izričito propisano člankom 1. stavkom 2. ZM-a, odnosno sukladno judikaturi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP)  te Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: Ustavni sud). U konkretnom slučaju radi se o konkurenciji dvaju ljudskih prava - prava na slobodu izražavanja zaštićenu člankom 10. Konvencije i člankom 38. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14., dalje: Ustav) i prava na poštivanje privatnog života (kroz kojega se štiti i pravo na čast i ugled) zajamčenog člankom 8. Konvencije i člankom 35. Ustava.

 

14.3. ESLJP je u nizu odluka izrazio pravno shvaćanje da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Kako ostvarivanje te slobode obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

 

14.4. Prema članku 10. stavku 2. Konvencije ograničenje slobode izražavanja dopušteno je samo ako su kumulativno ispunjena tri uvjeta: a) da je ograničenje propisano zakonom (načelo legaliteta); b) da je ograničenje propisano radi zaštite legitimnog cilja (načelo legitimiteta) i c) da je ograničenje neophodno u demokratskom društvu (načelo nužnosti, uključujući načelo razmjernosti).

 

14.5. I odredbom članka 3. stavka 3. ZM-a propisano je da je slobode medija dopušteno ograničiti samo kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu radi, između ostaloga, zaštite ugleda ili prava drugih. Prema članku 7. stavku 1. ZM-a svaka osoba ima pravo za zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.

 

14.6. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe „zahtjev“ za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, zahtjev broj 25333/06, presuda od 22. listopada 2009.).

 

14.7. Ograničenje prava na slobodu izražavanja Ustavni sud tumači imajući u vidu načelo razmjernosti iz članka 16. Ustava.

 

14.8. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, „sukob“ dvaju prava potrebno je rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava.

 

14.9. Pri ocjenjivanju razmjernosti/nužnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja treba uzeti u obzir prirodu i ozbiljnost nametnute sankcije. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (Narodni list d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 2782/12, presuda od 8. studenoga 2018..; Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske).

 

14.10.      Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu A. S. A. protiv N. (zahtjev broj 39954/08, presuda od 7. veljače 2012.) naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije;  f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak.

 

15.      Za razliku od privatnih osoba, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove riječi i djela i sukladno tome mora iskazivati veći stupanj tolerancije.

 

16.      Ovome valja dodati da i ZOO u članku 1100. stavku 1. propisuje da u slučaju povrede prava osobnosti sud može oštećeniku dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako težina povrede i druge okolnosti slučaja to opravdavaju, dakle ne u svakom slučaju povrede prava osobnosti.

 

17.      Prvostupanjski sud se u pobijanoj oduci pozvao na odredbe Konvencije i Ustava ali, po shvaćanju ovog suda, nije valjano primijenio test nužnosti u okviru prethodno navedenih kriterija, jer nije uzeo u obzir kontekst cjelokupne činjenične situacije.

 

18.      Osporenom presudom naloženo je žalitelju naknaditi tužitelju neimovinsku štetu u iznosu od 10.000,00 kuna (sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima), na ime pretrpljenih duševnih bolova uzrokovanih navodima iznesenim u spornom članku, čime je došlo do miješanja u jamstvo slobode izražavanja. Prvostupanjski je sud miješanje utemeljio na odredbama ZM-a i ZOO-a. Njime se težilo ostvariti legitimni cilj, tj. zaštititi ugled i čast tužitelja. Međutim, po shvaćanju ovog suda razlozi koji opravdavaju ovakvo miješanje nisu mjerodavni i dostatni niti je miješanje bilo razmjerno legitimnom cilju.

 

19.      Ovaj sud primjećuje da je prvostupanjski sud odluku o tužbenom zahtjevu za naknadu neimovinske štete tužitelja prvenstveno utemeljio na činjenicama, i donekle se ograničio na te činjenice, da tužitelj nije vrijeđao policajce i da vezano za nezadržavanje prema njemu nije bilo privilegiranog postupanja u odnosu na druge zatečene osobe, a što da je protivno neistinitim navodima iz spornog članka. Pritom je propustio konkretnu činjeničnu situaciju sagledati u cjelini.

 

20.      Ovdje, prije svega, valja navesti da je sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu informacije o nezadržavanju tužitelja u policijskoj postaji. S time u vezi u spornom članku navedeno je da za razliku od petero drugih vozača koji su tijekom vikenda također zatečeni u vožnji pod utjecajem alkohola, tužitelj nije zadržan u policijskoj postaji. Tužitelj se u tužbi poziva na priopćenje Policijske postaje P. od 19. srpnja 2020. iz kojega da proizlazi kako su kod 16 vozača utvrđeni prekršaji upravljanja vozilom pod utjecajem alkohola te sam navodi da ih je petero zadržano u policijskoj postaji, a ostalih 11, među kojima i tužitelj, nisu zadržani. Činjenicu o zadržavanju pet osoba tužitelj potvrđuje i u zahtjevu za objavu ispravka informacije. U objavljenom članku nije navedeno ono što tužitelj tvrdi - da su svi počinitelji prekršaja osim tužitelja zadržani pa čak ni to da je tužitelj priveden u policijsku postaju. Stoga, iako je  predmetna informacija pogodna da kod čitatelja stvori dojam o drugačijem (privilegiranom) postupanju policije prema tužitelju u odnosu na ostale osobe zatečene u počinjenju prekršaja, posebice u kontekstu činjenice da se u članku spominje i tužiteljeva povezanost s tadašnjim gradonačelnikom P. a nekadašnjim djelatnikom policije, informacija o tome da tužitelj nije zadržan, a da je petero prekršitelja zadržano u policiji, ipak nije netočna.

 

21.      Tuženik je u spornom članku objavio i informaciju za koju je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da je utemeljena na točnoj činjenici – da je tužitelj zatečen u vožnji pod utjecajem alkohola. Ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da se radi o točnoj činjenici, koja je potvrđena potvrdom policije od 22. srpnja 2020. s obzirom na to da je tužitelj i prijavljen zbog počinjenja prekršaja za vožnju pod utjecajem alkohola iz članka 199. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kažnjivog po članku 199. stavku 6. istog Zakona. Prvostupanjski je sud, međutim, propustio smisleno i kontekstualno ocijeniti korelaciju između (utvrđene) činjenice da je tužitelj zatečen u vožnji pod utjecajem alkohola te objave i sadržaja spornog članka.

 

21.1. Cijeneći sadržaj i opremu spornog članka, upravo je činjenica tužiteljeve vožnje pod utjecajem alkohola, po shvaćanju ovog suda, bila prvenstveni motiv objave spornog članka, a koji zaključak proizlazi i iz iskaza svjedoka D. H.. Ta je informacija posebno istaknuta u samom naslovu članka. Tužitelj je nesporno politički eksponirana osoba te je prvostupanjski sud ispravno zaključio da su informacije o njegovu ponašanju od interesa javnosti. Sporni članak je stoga bio odraz opravdane potrebe tuženika, kao javnog medija, da javnosti pruži informaciju o tužiteljevim postupcima koji se tiču njegova poštivanja zakona, a što javnost ima pravo znati. Radi se o važnoj temi u demokratskom društvu, koja nije odraz potrebe i želje za difamacijom tužitelja.

 

22.      Prvostupanjski sud zaključuje da u pogledu objave informacije da je tuženik vrijeđao policajce ne postoje ekskulpacijske okolnosti iz članka 21. stavka 4. podstavka 3. ZM-a, jer autor teksta nije poduzeo sve potrebne mjere radi provjere informacija prije objave članka i jer nije postupao u dobroj vjeri.

 

22.1. Tužitelj neistinitost ove informacije dokazuje potvrdom policije koja mu je na njegovo traženje izdana 22. srpnja 2020. iz koje proizlazi da osim postupanja policijskih službenika prema tužitelju dana 19. srpnja 2020. povodom počinjenog prekršaja iz članka 199. stavka 2., kažnjivog po članku 199. stavku 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, nisu utvrđeni drugi elementi kaznenog djela ili prekršaja. U tužbi citira i sadržaj priopćenja Policijske postaje P. za dan 19. srpnja 2020., koje nije priloženo spisu, a u kome da je navedeno kako prilikom postupanja prema prekršiteljima prometnih propisa nisu evidentirani slučajevi prijetnji niti vrijeđanja ili omalovažavanja policijskih službenika.

 

22.2. U ocjeni tuženikovog postupanja prvostupanjski sud polazi od pogrešne pretpostavke da već sama objava neistinite informacije predstavlja izostanak postupanja u dobroj vjeri. Budući da se sloboda izražavanja ne odnosi samo na informacije koje se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju, posebice kada je riječ o javnoj osobi, neistiniti navodi sami po sebi ne isključuju mogućnost da je autor u dobroj vjeri napisao sporni članak. Za ocjenu postupanja treba uzeti u obzir sve okolnosti slučaja.

 

22.3. S time u vezi, sud prvog stupnja prije svega propušta uzeti u obzir da iz  teksta članka proizlazi kako je neposredni povod za njegovu objavu, pa samim time i fokus informacije, bio na činjenici da je tužitelj zatečen u vožnji pod utjecajem alkohola. Tužitelj je tijekom čitavog postupka osporavao točnost te činjenice, ali ju je prvostupanjski sud našao dokazanom te zbog njene objave tuženika nije osudio za naknadu štete.

 

23.      Iz iskaza novinara D. H. utvrđeno je da je od strane dvoje ljudi iz policijske uprave dobio informacije da je tužitelj, predsjednik mladeži HDZ-a, zatečen u vožnji pod utjecajem alkohola te da je bio izuzetno neugodan i vrijeđao djelatnike policije, da su mu navedene informacije potvrđene i od strane kolege novinara s jednog portala u Požegi, da je osobno kontaktirao tužitelja koji se nije javio već je odaslao poruku s isprikom o spriječenosti te da su mu njegovi izvori rekli da je od D. P., tadašnjeg gradonačelnika P. i predsjednika Gradske organizacije HDZ-a, dolazio pritisak na policiju da se iz izvješća izostavi da je tužitelj bio nasilan prema policiji, a tužitelj da se zaposlio u Gradu P. upravo radi prijateljstva i poznanstva s D. P..

 

23.1. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi nespornim da se novinar D. H. prije objave informacije obratio tužitelju, ali je tužitelj odbio s njim razgovarati pravdajući se u SMS poruci zauzetošću poslom i ne iskazujući spremnost da to naknadno učini. S time u vezi prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da ovaj postupak ne govori u prilog ekskulpacije tuženika, jer da nije dokazao kako je tužitelju postavio upit vezano za vrijeđanje policijskih službenika i nezadržavanje u policiji. Naime, budući da tužitelj nije prihvatio razgovor s novinarom, svaki daljnji zaključak o tome što bi bio sadržaj razgovora je bespredmetan. Pritom valja naglasiti kako iz teksta spornog novinskog članka proizlazi da je tužitelju objašnjeno zašto ga zovu, a ne samo ono na čemu tužitelj inzistira - da je pitan namjerava li, kako bi zaštitio ugled HDZ-a, stranke kojoj pripada, podnijeti ostavku na mjesto stranačke mladeži.

 

23.2. Budući da je novinar informaciju o vrijeđanju policajaca, prema vlastitom iskazu, dobio od istog izvora iz policije od kojega je dobio informaciju da je tužitelj zatečen u vožnji pod utjecajem alkohola, koja činjenica je u postupku utvrđena točnom, da mu je iste informacije potvrdio i novinar jednog požeškog portala te da je iz do tada kredibilnog izvora dobio informaciju i kako je tadašnji gradonačelnik Požege, nekadašnji policijski službenik, intervenirao da se informacija o vrijeđanju policije izostavi iz službenog izvještaja, novinar je s obzirom na izvor informacije opravdano mogao zaključiti da je i predmetna informacija točna. Odbijanje tužitelja da komentira sam događaj ga je u tome uvjerenju moglo samo dodatno učvrstiti. S obzirom na to da su informacije kakva je sporna interesantne javnosti isključivo kada su aktualne odnosno da bi odgađanje objavljivanja ovakve vijesti, pa čak i na kratko vrijeme, moglo lišiti vijest njezine vrijednosti i interesa, od novinara se u takvim okolnostima nisu očekivale daljnje provjere. Osim toga, rečenica koja neposredno prethodi onoj s informacijama o vrijeđanju policajaca i nezadržavanju u policiji, a u kojoj je navedena utvrđena koncentraciju alkohola u krvi tužitelja započinje tekstom „kako neslužbeno doznajemo“ pa se može zaključiti da se time novinar ogradio i od dviju spornih informacija.

 

23.3. Ovaj sud ne nalazi osnove za zaključak da je sporna informacija o vrijeđanju policajaca objavljena s isključivom namjerom da se tužitelju naškodi jer, kako je već pojašnjeno, povod pa i fokus informacije bio je na činjenici da je tužitelj kao javna osoba zatečen u vožnji pod utjecajem alkohola.

 

23.4. S obzirom na sve navedeno osnovano se može zaključiti da je novinar D. H. imao opravdanog razloga zaključiti da je informacija o tužiteljevom vrijeđanju policajaca točna i da je prilikom objave te informacije postupao u dobroj vjeri.

 

24.      U obradi uz sporni članak korištena je fotografija koja je nastala prilikom zasjedanja Savjeta mlada Grada P. pa stoga tuženik nije trebao ishoditi privolu za njenu objavu.

 

25.      Nadalje, prvostupanjski je sud neosnovano propustio utvrditi činjenice u vezi tužiteljevog zahtjeva za ispravak informacije zbog pogrešnog pravnog pristupa da nije bitno iz kojeg razloga ispravak nije objavljen.

 

25.1. Prema članku 22. stavku 1. ZM-a neimovinska šteta u pravilu se naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Ovom je odredbom, dakle, objava ispravka informacije i isprika nakladnika istaknuta kao primaran oblik popravljanja neimovinske štete. Naknada štete isplatom u novcu sukladno općim propisima obveznog prava dolazi u obzir ako objava ispravka ili isprike ne bi predstavljala dovoljnu naknadu odnosno ne bi bila odgovarajuća pretrpljenoj šteti objavom informacije. Smisao propisivanja traženja ispravka ili isprike kao procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za naknadu štete je upravo u tome da se najprije na taj način pokuša otkloniti pretrpljenu štetu. Obveza oštećenika da prethodno zatraži objavu ispravka predstavlja izraz općeg načela odštetnog prava prema kojem oštećenik mora poduzeti sa svoje strane što je u njegovoj mogućnosti da se smanji šteta odnosno ublaže posljedice štetne radnje. Budući da realizacijom objave ispravka oštećenik nesumnjivo može smanjiti vlastitu štetu, okolnosti radi kojih ispravak nije objavljen od odlučnog su značaja za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva radi naknade štete. Te je činjenice ovaj sud u drugostupanjskom postupku utvrdio na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 373.a ZPP-a.

 

25.2. Prema odredbi članka 42. stavka 1. ZM-a, tko zahtijeva objavu ispravka mora jasno navesti informaciju odnosno podatke na koju se ispravak odnosi i nadnevak njezine objave.

 

25.3. Tužitelj se obratio tuženiku i glavnoj urednici tuženika zahtjevom za objavu ispravka informacije u kojem spominje dva članka - sporni i naknadno istoga dana objavljeni članak autorice Z. G.: „Policija je uhvatila šefa HDZ-ove mladeži u P. kako vozi pijan. Njegova verzija priče: „Samo sam sjeo u auto i upalio ga”. Iz zahtjeva nije jasno na koji se od članaka odnosi (u zahtjevu se pojam članka koristi u jednini i množini). Zahtjev ne sadrži jasne tvrdnje o tome koje su informacije u svakom od tih članaka ispravljaju ili sadržajno bitno dopunjuju. Tekstom autorice Z. G. tuženik je dopunio informacije o spornom događaju izjavom tužitelja koju je dao za portal 24sata. Iz navedenih je razloga, po shvaćanju ovog suda, glavna urednica tuženika osnovano obrazloženim dopisom obavijestila tužitelja o razlozima neobjavljivanja ispravka (članak 42. stavak 5. ZM-a), s dodatnom napomenom da je reagiranje nerazmjerno duže od informacija na koje se odnosi te da će, ako tekst izmijeni na odgovarajući način, ponovo razmotriti tužiteljev zahtjev za objavu ispravka informacije. Tužitelj je na taj zahtjev odgovorio dopisom u kome nije otklonio nedostatke u zahtjevu. Stoga je tuženik imao opravdani razlog za neobjavljivanje ispravka, a tužitelj uostalom nije zatražio ni sudsku zaštitu povodom toga odbijanja koja je predviđena odredbama ZM-a. Propust tužitelja da na zakoniti način zatražiti objavu ispravka informacije od utjecaja je na pravo tužitelja na novčanu naknadu neimovinske štete.

 

26.      Pored navedenoga, žalitelj osnovano prigovara činjenici što je sud prvog stupnja propustio vrednovati tuženikovu objavu prethodno navedenog članka autorice Z. G., i to istoga dana kada je objavljen sporni članak, u kome se autorica referira na u ovom postupku sporni tekst objavljen toga jutra, navodi da tužitelj nije želio komentirati događaj za tuženika te prenosi izjavu tužitelja danu portalu 24sata u kojoj je naveo da nije zatečen dok vozi u alkoholiziranom stanju nego su ga policajci zatekli na parkiralištu te je negirao da je vrijeđao policajce i istaknuo da mu je vozačka dozvola oduzeta na 12 sati, a doma ga je odvezao taksi. Ne radi se o tekstu kojim je izvršena objava ispravka informacije po odredbama ZM-a, ali iz te objave, kojom je prenesena „tužiteljeva verzija događaja” s drugog portala, proizlazi da tuženik nije postupao s namjerom diskreditacije tužitelja odnosno da je postupao u skladu s pravilima novinarske profesije. Osim toga, očekivano je da ovakva objava kod tužitelja smanji osjećaj povrede ugleda i časti.

 

27.      Objava netočne informacije da je tužitelj vrijeđao policajce pogodna je da izazove povredu tužiteljevog prava osobnosti na čast i ugled, a uslijed koje povrede mu pripada i pravo na zaštitu, prema članku 19. stavku 1. i 2. ZOO-a. Međutim, kako je prethodno već istaknuto, odredbom članka 1100. stavka 1. ZOO-a propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, a prema stavku 2. istoga članka pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

27.1. Tužitelj u tužbi nije iznio tvrdnje o tome na koji se način kod njega manifestirala povreda prava osobnosti, a u podnesku od 20. studenoga 2020. navodi da je objava informacija kod njega izazvala osjeća nelagode i ozbiljnog stresa. U iskazu je, uz  spominjanje nelagode i stresa te lošijeg spavanja u tom razdoblju, tužitelj uglavnom inzistirao na tvrdnji da je objava izazvala propitkivanja okoline te je naveo da je iskorištena za raspuštanje Gradskog odbora HDZ-a P. s obrazloženjem da članovi gomilaju probleme, iako on nije smijenjen. Budući da tužitelj ima najrelevantnija saznanja o vlastitom doživljaju objavljenih informacija, ovaj sud ocjenjuje da je posljedice štetnog događaja trebalo sagledati prvenstveno kroz tužiteljev iskaz, dok iskazi svjedoka M. K. i P. Š. u okolnostima konkretnog slučaja nemaju posebnu dokaznu vrijednost.

 

27.2. Nelagoda koju je kod tužitelja izazvala objava spornoga članka je nesumnjivo u značajnoj mjeri izazvana objavom točne informacije o tome da je tužitelj zatečen u vožnji pod utjecajem alkohola.

 

27.3. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da su informacije o događaju prenijeli i drugi portali pa je nelagoda koju je tužitelj osjećao nužno morala biti posljedica kumuliranog djelovanja svih tih objava.

 

27.4. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud ocjenjuje da okolnosti konkretnog slučaja ne opravdavaju dosudu naknade neimovinske štete, budući da je po shvaćanju ovog suda do osjećaja povrede časti i ugleda kod tužitelja, kao javne osobe, došlo i zbog objave točne informacije o vožnji pod utjecajem alkohola (iako je točnost te informacije tužitelj tijekom čitavog postupka osporavao), koja je bila izravan povod objavi članka i za objavom koje je postojao opravdan interes javnosti, dok je zaštitu od netočne informacije o vrijeđanju policajaca tužitelj mogao ostvarivati pravilnim i zakonitim zahtjevom za objavu ispravka informacije i time u potpunosti otkloniti štetu koja mu je u vezi s time nastala u onom obimu kako je sam opisuje i koja se može dovesti u uzročnu vezu upravo s objavom sporne netočne informacije.

 

28.      Prilikom donošenja odluke ovaj sud vodio je računa i o tome da dosuđena naknada ne smije dovesti do toga da odvrati medije od izvještavanja javnosti o postupanju političara kao javnih osoba.

 

29.      Ovaj sud stoga ocjenjuje da kada se stavi u ravnotežu pravo tuženika na slobodu izražavanja s jedne strane i pravo tužitelja na zaštitu ugleda i časti kao vid prava na privatnost s druge strane, okolnosti konkretnog slučaja ne opravdavaju tužiteljev zahtjev za naknadu štete, s obzirom na to da osuda tuženika koja bi nesumnjivo predstavljala miješanje u pravo na slobodu izražavanja nije nužna u demokratskom društvu niti je razmjerna cilju koji se njome želi postići.

 

30.      Valjalo je stoga preinačiti pobijanu odluku i odbiti u cijelosti tužiteljev zahtjev za naknadu štete, na temelju odredbi članka 373. i članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP-a.

 

31.      Uslijed preinačenja odluke valjalo je preinačiti i odluku o parničnim troškovima.

 

31.1. Tuženik je uspio u parnici pa mu pripadaju troškovi postupka prema članku 154. stavku 1. ZPP-a. Tužitelj je tuženiku dužan naknaditi trošak zastupanja po punomoćnici-odvjetnici za sastavljanje odgovora na tužbu i zastupanje na raspravama 15. travnja 2021., 4. listopada 2021., 28. ožujka 2022. i 7. listopada 2022. po 1.000,00 kuna, a za sastavljanje podnesaka od 17. prosinca 2020., 7. siječnja 2021., 12. ožujka 2021. i 10. studenoga 2021. po 250,00 kuna prema tbr. 8. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Odvjetnička tarifa) umjesto zatraženih 1.000,00 kuna po podnesku, je se tim podnescima na odgovora na navode odgovora na tužbu ili nalaz i mišljenje vještaka. To ukupno iznosi 6.000,00 kuna odnosno uvećano za PDV 995,42 eura / 7.500,00 kuna. Za preostalih 534,21 eura / 4.025,00 kuna zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova valjalo je odbiti kao neosnovan. Tuženiku ne pripada trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu, jer taj trošak dospijeva po pravomoćnom završetku postupka i tereti stranku koja nije uspjela u sporu, dakle tužitelja, prema članku 4. točki 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.).

 

32.      O troškovima žalbenog postupka odlučeno je primjenom članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 166. stavkom 2. ZPP-a.

 

32.1. S obzirom na to da je uspio sa žalbom, tuženiku pripada trošak žalbenog postupka prema vrijednosti pobijanog dijela presude (10.000,00 kuna), i to za sastavljanje žalbe 233,30 eura / 1.757,81 kuna te za sudsku pristojbu za žalbu 36,50 eura / 275,00 kuna (iako je tuženik neosnovano platio pa i zatražio pristojbu za žalbu u iznosu od 73,00 eura / 550,00 kuna prema pristojbenoj osnovici od 20.000,00 kuna) ili ukupno 269,80 eura / 2.032,81 kuna.

 

32.2. Tužitelj nije uspio u sporu pa mu već radi navedenoga ne pripada trošak odgovora na žalbu.

 

U Puli 18. prosinca 2023.

 

 

                            Predsjednica vijeća

 

                            Alenka Paus, v.r.