Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-3/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja Ž. M., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku L. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika bolnice, OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku T. R., odvjetniku iz Z., i umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-14206/2021-32 od 19. listopada 2022., 22. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-14206/2021-32 od 19. listopada 2022. u točkama I. i III. izreke.

II. Točka II. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.826,91 kn/242,47 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je to specificirano. U točki II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnično trošak u iznosu od 1.718,75 kn/228,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

2. Protiv točke I. i III. izreke navedene presude potpunu, pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 27. listopada 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.- ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku u korist tuženika ili da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka je isplata razlike plaće u vidu neisplaćenih dodataka za posebne uvjete rada i odgovornost za život i zdravlje ljudi te razlike naknade za godišnji odmor i naknade za bolovanje u vremenskom periodu od travnja 2014. do listopada 2020.

5.1. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te istaknuo prigovor zastare. U bitnom ističe da se svi dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću, a ne na prekovremene sate koji su posebno plaćeni te se poziva na obvezujuća tumačenja Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora broj 58., 95., 106. i 134.

5.2. U postupku je kao umješač na strani tuženika sudjelovala i Republika Hrvatska, koja se pridružila navodima tuženika.

5.3. Nesporno je između stranaka da je tužitelj u utuženom periodu radio na radnom mjestu koje se smatra radnim mjestom s posebnim uvjetima rada, da je radio i u prekovremenom radu, pa je zahtjev tužitelja procjenjivan na temelju Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13.; dalje: KU/13), Dodatka I KU/13 („Narodne novine“ broj 96/15.; dalje: Dodatak I), Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12.; dalje: KUSNJS), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18.; dalje: KU/18), Dodatka I KU/18 („Narodne novine“ broj 35/19.) i Izmjene Dodatka I KU/18 („Narodne novine“ broj 78/19.), Dodatka II KU/18 („Narodne novine“ broj 92/19.) te Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09., 61/11., 73/13.; dalje: ZR/09) i Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14. i 127/17.; dalje: ZR/14).

5.4. Člankom 47. KU/13 propisano je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na plaću, da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, a da su dodaci na osnovnu plaću dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanje plaća. Člankom 51. KU/13 da je propisano da se osnovna plaća uvećava za prekovremeni rad 50%. Prema članku 57. KU/13 da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema članku 5. Dodatka I KU/13 da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće. Kolektivni ugovor/13 da je bio u primjeni do 28. veljače 2018. kao produžena primjena pravnih pravila, a KU/18 da se primjenjuje od 1. ožujka 2018. i da je u istom na jednak način definirana plaća radnika s tim što su kao dodaci na osnovnu plaću navedeni stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanje plaće. Prema članku 58. KU/18 da se zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ostvaruje dodatak na plaću u iznosu od 8% od osnovne plaće.

5.5. Prema stavu prvostupanjskog suda tužitelju pripada uvećanje plaće za otežane uvjete rada za svaki sat kada je tužitelj radio u otežanim uvjetima rada pa tako i za sve odrađene prekovremene sate jer ukoliko postoje otežani uvjeti rada, onda oni postoje i u redovnom i u prekovremenom radu. Zbog toga da tužitelju pripada za efektivno odrađene sate rada uvećanje plaće za otežane uvjete rada bilo kao sate redovnog mjesečnog fonda radnih sati, bilo kao prekovremeni sati.

5.6. Tužitelju također da pripada i uvećanje plaće za dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate koji dodatak se obračunava za svaki efektivno odrađeni sat rada bilo da se radi o redovnom ili prekovremenom radu i to na način da se utvrdi vrijednost osnovne plaće za sat rada i na njega se obračuna dodatak.

5.7. Odredbom članka 60. ZR/09 i članka 81. ZR/14 da je propisano da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj KU, Pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca. Isto da je uređeno i člankom 36. KU/13 i člankom 34. KU/18. Zbog toga da tužitelj ima pravo i na razliku plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u utuženom periodu, a koja naknada odgovara prosjeku tužiteljeve mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora.

5.8. Isto da se odnosi i na naknadu za vrijeme bolovanja, a što je uređeno Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a koje pravo je i povoljnije uređeno člankom 59. stavak 1. Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12.), odnosno člankom 58. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 24/17. i 128/17.). U odnosu na primjenu Zaključaka broj 58., 95., 106. i 134., mišljenje je prvostupanjskog suda da se Zaključak broj 58. i 95. odnose na primjenu položajnog dodatka i način obračuna prekovremenih sati rada u slučaju da radnik ostvaruje pravo na položajni dodatak, a što nije predmet ovog sudskog postupka. Zaključkom broj 106. da je dano očitovanje o osnovici za izračun plaće u smislu što je osnovna plaća bez dodataka na plaću, što nije sporna činjenica između stranaka, a Zaključkom 152. da je navedeno da se postotci po osnovi dodataka zajedno s osnovnom plaćom ne zbrajaju, već se zasebno zbrajaju na osnovnu plaću.

5.9. U konačnici prvostupanjski sud zaključuje da je u utuženom periodu po osnovu utuženih dodataka isplaćena manja plaća i naknade plaće u iznosu od ukupno 1.826,91 kn, a kako je to obračunao sam tuženik, a tužitelj prihvatio njegov obračun. 5.10. Odbijen je prigovor zastare jer da se najstarije potraživanje tužitelja odnosi na travanj 2014. s dospijećem 16. svibnja 2014., a tužba je podnesena 13. srpnja 2018., dakle unutar zastarnog roka od pet godina u kojem roku zastarijevaju potraživanja iz radnog odnosa na temelju članka 139. i članka 232. stavak 2. ZR/14.

5.11. Zakonska zatezna kamata na dosuđene mjesečne iznose glavnice dosuđena je od 16-og u mjesecu za plaću za prethodni mjesec sukladno članku 92. stavak 3. ZR/14.

5.12. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu jer se zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju dohotkom i ne podliježu oporezivanju.

5.13. O naknadi parničnog troška odlučeno je na temelju članka 154. stavak 1. ZPP- a, a visina je utvrđena, polazeći od vrijednosti predmeta spora primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.).

6. U svojoj žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude da proturječi razlozima presude, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i proturječni. Činjenično stanje da je pogrešno utvrđeno te da je sukladno tome i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

6.1. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda tuženika treba reći da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti jer potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj 114/22.), pa se prema članku 467. stavak 1. ZPP-a presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a) i pogrešne primjene materijalnog prava. To znači da se u sporovima male vrijednosti odluka ne može pobijati zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, i zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a.

6.2. U odnosu na bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a koju tuženik opisuje zakonskim sadržajem navedene bitne povrede bez konkretiziranja iste, ocjena je ovog suda da pobijana odluka ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Nisu učinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje drugostupanjski sud povodom žalbi stranaka pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6.3. Tuženik osporava primjenu materijalnog prava na način kako je to učinio prvostupanjski sud smatrajući da se utuženi dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću zbog čega da se ne mogu obračunavati i na sate ostvarene u prekovremenom radu. Tuženik se pri tome poziva na članak 47. KU/13 koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od travnja 2014. do 1. ožujka 2018., a koji članak je sadržajno istovjetan članku 45. KU/18. Isto tako smatra da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio Zaključke 58., 95., 106., 134. i 152. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU.

7. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se kriterij uvećanja plaće za prekovremeni rad i kriterij uvećanja plaće za otežane uvjete rada međusobno ne isključuju jer radnik i u redovnom radnom vremenu radi u posebnim uvjetima rada i s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi kao i u prekovremenom radu, zbog čega mu pravo na uvećanje plaće za otežane uvjete rada pripada i za rad proveden u prekovremenom radu. Člankom 94. ZR/14 propisano je da pravo radnika na povećanje plaće po četiri osnove i to za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Osnove za povećanje plaće se međusobno ne isključuju jer bi se u protivnom moglo dogoditi da u određenim situacijama (kad je zbroj povećanja plaće po drugim osnovama veći od povećanja plaće za prekovremeni rad), radnik za ostvarene sate prekovremenog rada ostvari manju plaću (po satu) od plaće za rad u redovnom radnom vremenu, a što bi bilo u suprotnosti s intencijom zakonodavca.

7.1. Istovjetno pravno shvaćanje da „zdravstveni djelatnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13. i 96/15. – dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaže za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu), izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na osmoj sjednici Građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019.

7.2. Tumačenja Zajedničkog povjerenstva sadržano u Zaključcima 58., 95., 106., 134. i 152. nisu od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari jer se odnose na način obračuna prekovremenog rada koji prelazi ukupni mjesečni fond radnih sati, na pojašnjenje da je osnovica za izračun plaće – osnovna plaća bez dodataka na plaću, da svi liječnici imaju pravo na dodatak na osnovnu plaću od 10% koji se obračunava na osnovnu plaću, te pojašnjavaju da se dohodak s osnova posebnih uvjeta rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ne mogu kumulirati.

7.3. Tuženik ističe i da je prvostupanjski sud pogrešno odredio rok za dobrovoljno ispunjenje njegove tražbine u trajanju od 8 dana kao i rok za žalbu u trajanju od 8 dana jer da je to u suprotnosti sa člankom 89. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.; dalje: ZID ZPP/19).

7.4. Člankom 88. ZID ZPP/19 brisana je odredba članka 436. ZPP-a koja je glasila da će sud u presudi kojom nalaže izvršenje kakve činidbe odrediti rok od 8 dana za njezino izvršenje (u parnicama iz radnih odnosa).

7.5. Člankom 117. stavak 1. ZID ZZPP/19 propisano je da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ovog zakona dovršiti primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske). Kako u stavcima 2., 3. i 4. navedenog članka nije propisano da se izmjena iz članka 88. ZID ZZPP/19 primjenjuje i na postupke u tijeku, to je prvostupanjski sud pravilno rok za dobrovoljno ispunjenje odredio od 8 dana jer je konkretan parnični postupak započeo 13. srpnja 2018.

7.6. Što se tiče roka za žalbu, i u situaciji kada prvostupanjski sud u pouci o pravnom lijeku navede pogrešan rok za žalbu, za stranke vrijedi rok koji je propisan zakonom, pa stoga tuženik na taj način kao stranka u postupku nije oštećen u svojem pravu.

7.7. Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška koju tuženik ne osporava navođenjem konkretnih razloga, već u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari.

8. Zbog navedenih razloga žalba tuženika je odbijena kao neosnovana te je pobijana odluka potvrđena u točkama I. i III. izreke primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

9. Točka II. izreke presude nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 22. veljače 2023.

Sutkinja

Vesna Rep v. r.