Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž Ovr-48/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja B. K. d.o.o. OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o. iz Z., protiv ovršenika J. B., OIB: …, iz Ž., T. B., OIB: …, iz Z., i D. N., OIB: …, iz Z., radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja, protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-245/2021-16 od 8. studenog 2022., 22. veljače 2023.,
r i j e š i o j e
Žalba ovrhovoditelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-245/2021-16 od 8. studenog 2022.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je rješenje čija izreka glasi:
„U ovom ovršnom predmetu ovrha se odgađa do pravomoćnog okončanja parničnog postupka ovog suda poslovni roj P-8634/21."
2. Protiv rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je ovrhovoditelj 15. studenog 2022. zbog svih zakonom dopuštenih razloga te predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnji postupak te naloži da mu ovršenik naknadi troškove žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije dan.
4. Žalba nije osnovana.
5. Pobijanim rješenjem usvojen je prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe koja je određena rješenjem o ovrsi broj Ovr-245/2021-2 od 30. travnja 2021. na nekretnini ovršenika označenoj kao zgrada u Z., sagrađena na dijelu čest. 9437 upisana u zk.ul.br. 2889, podul.br. 9023 u Knjigu položenih ugovora Z., a u naravi stan na prvom katu zgrade ukupne površine 57,10 m2, koji se sastoji od jedne sobe, dnevnog boravka, kuhinje s nusprostorijama sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade. U obrazloženju svoje odluke prvostupanjski sud navodi da su ovršenici 29. listopada 2021. podnijeli prijedlog za odgodu ovrhe jer da su podnijeli tužbu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu iz kojeg proizlazi novčana tražbina koju ovrhovoditelj želi naplatiti u ovršnom postupku i koji parnični postupak se vodi pod poslovnim brojem P-8634/2021 kod Općinskog suda u Zadru. Ovršenici da se pozivaju na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojima se utvrđuje da je između ostalog i kreditor H.-A.-A. b. d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita jer je i u odnosu na konkretni Ugovor o kreditu kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Pozivaju se na odluku suda Europske unije broj C-407/2018 u predmetu Kuhar c/a Addiko bank d.d. te na aktualnu sudsku praksu Županijskog suda u Varaždinu broj Gž Ovr-584/2020 od 6. listopada 2020. Pored toga navode da bi provođenjem ovrhe za njih nastupila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta jer da je vrlo izgledno da će nekretnina biti prodana za iznos manji od tržišne vrijednosti te da će nekretnina pritom biti nepovratno izgubljena i u situaciji ako ovršenici kao tužitelji uspiju u parničnom postupku.
5.1. Prvostupanjski sud je prijedlog za odgodu ovrhe prihvatio kao osnovan pri čemu navodi kako jedan od ovršenika ima prijavljenu adresu stanovanja na adresi nekretnine koja je predmet prodaje i kako je sudska praksa (Gž Ovr-584/2021 od 28. rujna 2021. Županijski sud u Splitu) zauzela stav da prilikom odlučivanja o osnovanosti prijedloga za odgodu ovrhe treba primijeniti pravo Europske unije, Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i uzeti u obzir sadržaj presude Suda Europske unije broj C-407/2018 od 26. lipnja 2019. u kojoj se navodi da bi ovršni sud mogao odgoditi zatraženu ovrhu, tumačeći nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima s gledišta načela djelotvornosti, na način da je nacionalni propisu poput onog iz glavnog postupka na temelju kojeg nacionalni sud, koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu na temelju ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti ispitati jesu li odredbe sadržane u tom postupku nepoštene u smislu Direktive, protivne Direktivi. Nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu da je potrebno tumačiti na način da bi, ukoliko bi nekretnina bila prodana prije dovršetka parnice na utvrđenje ništetnosti ugovora iz kojeg proizlazi tražbina ovrhovoditelja, ovršenik imao pravo samo na novčanu naknadu, a koja zaštita bi bila nepotpuna i nedovoljna u situaciji kada bi se pljenidba nekretnine odnosila na stan potrošača i njegove obitelji koji bi tada za njega bili konačno izgubljeni. Takva zaštita da ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe.
6. U svojoj žalbi ovrhovoditelj navodi kako istu podnosi zbog svih žalbenih razloga, dakle i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pri čemu ne navodi koju je bitnu povredu počinio prvostupanjski sud.
6.1. Zbog toga je ovaj sud ispitao pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) koji se primjenjuje i u ovršnim postupcima primjenom članka 21. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16.- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/17. i 131/20.; dalje: OZ), a na koje bitne povrede se pazi po službenoj dužnosti povodom žalbi stranaka, a primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a. Ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje se pazi po službenoj dužnosti.
6.2. Ovrhovoditelj u bitnom osporava pravilnost primjene članka 65. OZ-a smatrajući kako ovršenici nisu učinili vjerojatnim da bi provođenjem ovrhe trpjeli nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, s obzirom da ovrhovoditelj ima temeljni kapital u iznosu od 514.780.000,00 kn, pa bi u slučaju da uspiju s tužbom mogli ostvariti povrat izgubljene vrijednosti (prodanog stana), odnosno da ne postoje niti razlozi iz članka 65. stavak 1. točka 1. do 10. OZ-a. Eventualno podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu kao ovršne isprave samo po sebi da ne predstavlja uvjet propisan člankom 65. stavak 1. točka 4. OZ-a jer i da se eventualno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi Ugovora, ta ništetnost ne bi ni u kojem slučaju imala za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora. Smatra da se stav iznesen u odluci Suda Europske unije broj C-407/18 od 26. lipnja 2019. ne može primijeniti u Republici Hrvatskoj, jer se navedena presuda odnosi na primjenu Ovršnog zakona Republike Slovenije te da tom odlukom nije naloženo domaćim sudovima da automatski odgađaju ovrhu u situaciji kada je podnesena tužba radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave, već da je u istoj razmatrano koliko je pravično provesti ovrhu prema ovršeniku u situaciji kada je podnesena tužba radi utvrđenja ništetnim ovršne isprave, a ovršni sud nema instrumente pomoću kojih bi se ovrha mogla odgoditi do okončanja postupka utvrđenja ništetnosti ovršne isprave.
6.3. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovog suda, pravilno odgodio ovrhu do pravomoćnog okončanja parnice broj P-8634/21 koju su ovršenici kao tužitelji pokrenuli protiv ovrhovoditelja kao tuženika, a radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu iz kojeg proizlazi tražbina ovrhovoditelja, a iz podnesene tužbe vidljivo je da se traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora iako se sadržajno ukazuje na ništetnost pojedinih odredbi Ugovora i to odredbi koje se odnose na stopu redovne zatezne kamate te na valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak.
6.4. U postupku donošenja prethodne odluke koji je rezultirao donošenjem presude broj C-407/18 u predmetu Kuhar c/a Addiko Bank d.d., činjenični supstrat nacionalnog postupka je istovjetan predmetnom, odnosno ovrhovoditelj, bankarska institucija, inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovorio (djelomičnoj) ništetnosti. Sud Europske unije je u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog Ovršnog zakona (gotovo istovjetna članku 65. stavak 1. OZ-a) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije, pa je zaključio da u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja javnobilježničku ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđenje ništetnosti takovih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario, a posteriori, da bi kao vid pravne zaštite bila nepotpuna i nedovoljna i ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe.
6.5. Kako je u navedenoj presudi utvrđeno da Direktivu Vijeća o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onog iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu. Zbog toga u istovjetnoj činjeničnoj i materijalno pravnoj situaciji stav iznesen u navedenoj odluci vezuje prvostupanjski sud. Načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo priznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne Direktive i da bi došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići. Ocjena je ovog suda da je navedenom zahtjevu udovoljeno određivanjem odgode ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice koju su ovršenici pokrenuli i koja se vodi kod nadležnog općinskog suda.
6.6. Što se tiče vjerojatnosti da bi prodajom nekretnine za ovršenike nastupila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta, treba reći da se radi o prodaji stana na kojem jedan od ovršenika ima prijavljeno prebivalište, te da se šteta koju bi ovršenici pretrpjeli mora sagledavati šire, a ne samo u kontekstu mogućnosti povrata onog iznosa za koji će biti nekretnina prodana ili eventualne naknade štete, jer ovršenici, a osobito onaj ovršenik kojemu navedeni stan predstavlja dom, ne bi mogli tu nekretninu povratiti, ako bi ona bila prodana prije nego što bude donesena odluka u parničnom postupku i u slučaju da sa svojom tužbom uspiju.
7. Zbog toga je ovaj sud odbio žalbu ovrhovoditelja i potvrdio pobijanu odluku primjenom članka 380. točka 2. ZPP-a u svezi s člankom 21. stavak 1. OZ-a.
Koprivnica, 22. veljače 2023.
Sutkinja
Vesna Rep v. r.
