REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 3 Us I-331/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja M. J. iz Č., Č. 77, OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenica I. S., odvjetnica u S., T. s. J. 1, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Katančićeva 5, Zagreb, OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik N. B., načelnik Samostalnog sektora, radi poreznog nadzora, 22. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/20-01/296, URBROJ: 513- 04-22-3 od 28. siječnja 2022.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Virovitica, Službe za nadzor, KLASA: UP/I-471-02/20-01/25, URBROJ: 513-07-10/20-1 od 27. svibnja 2020.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je u točki I./1. izreke utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje poslovanja od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016., porezna osnovica 208.000,00 kn, stopa od 25%, obveza poreza na dodanu vrijednost 52.000,00 kn, kamata 12.507,22 kn. U točki I./2., tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje poslovanja od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017., porezna osnovica 231.750,00 kn, porezna stopa 25%, obveza poreza na dodanu vrijednost 57.937,50 kn, kamata 11.485,70 kn. U točki II./1., 2. i 3. izreke rješenja naloženo je tužitelju da uplati utvrđene iznose s pripadajućim kamatama na navedene račune Državnog proračuna Republike Hrvatske te da obračuna i uplati daljnje kamate na navedene prihode od dana sastavljanja zapisnika do dana uplate na pripadajući način. Točkom III. izreke rješenja naloženo je tužitelju da nakon izvršenih uplata provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje porezne osnovice. U točkama IV. i V. određeno je da će tužitelj ovo rješenje izvršiti u roku od osam dana od dana njegove konačnosti, kao i da će se, ako tužitelj ne izvrši uplate na koje je obvezan u određenom roku, naplata izvršiti ovrhom.

3. Tužitelj u tužbi navodi kako osporava zakonitost predmetnog rješenja jer postupak koji je prethodio donošenju rješenja nije bio na zakonu osnovan. Poziva se na odredbe članaka 6., 7., 10. stavak 1. i 54. stavak 1. i 2. Općeg poreznog zakona koje citira te posebice ističe kako s tužiteljem nikada nije obavljen zaključni razgovor. Naime, tužitelj je pozvan da 27. ožujka 2020. pristupi u prostorije poreznog tijela radi razjašnjavanja činjenica i davanja podataka te, nakon što je obavijestio porezno tijelo da će ovom razgovoru biti prisutan i njegov opunomoćenik, tužitelj je obaviješten kako zbog specifične situacije izazvane pandemijom COVID-19, porezno tijelo ne može primati stranke pa će mu zapisnik o poreznom nadzoru biti dostavljen u svrhu korištenja pravnih lijekova. Navodi da mogućnost korištenja prava ulaganja prigovora na zapisnik poreznog tijela nije sudjelovanje poreznog obveznika u postupku u smislu članka 7. Općeg poreznog zakona. Ističe kako tužitelju nikada nisu dostavljeni podaci o tijeku postupka poreznog nadzora, niti mu je omogućeno sudjelovanje u istom. Tužitelj dodaje kako su poreznom tijelu tijekom postupka predočeni svi originalni računi, pa tako i računi tvrtke N. d.o.o. P., a obveze po tim računima plaćene su u cijelosti putem poslovnog računa tužitelja i kao takvi, računi su provedeni u poslovnim knjigama. Navodi da se upravo zbog činjenice da je tužitelj putem svog poslovnog računa platio sve svoje obveze, pa i obveze prema tvrtki N.d.o.o., nameće zaključak da je plaćena usluga i izvršena. Osim navedenog, tužitelj ističe prigovor zastare za predmetne obveze. Predlaže Sudu provesti dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, saslušanjem svjedoka K. O. i provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a nakon provedenih dokaznih prijedloga, usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti osporavano rješenje tuženika, uz naknadu troškova upravnog spora.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja pa stoga predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim Sudom je održana javna rasprava 15. veljače 2023. na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava na temelju odredbe članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUS) održana u njegovoj odsutnosti. Na navedenoj raspravi zamjenik opunomoćenice tužitelja ostao je kod svih navoda i dokaznih prijedloga navedenih u tužbi te je zatražio naknadu troška upravnog spora specificiranog u troškovniku od 13. veljače 2023. u sveukupnom iznosu od 1.244,27 eura (9.375,50 kn).

6. Na održanoj raspravi Sud je sukladno članku 33. stavku 5. ZUS-a u vezi s člankom 292. stavkom 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.) odbio dokazne prijedloge za saslušanjem tužitelja kao stranke i svjedoka K. O. te provođenjem knjigovodstveno- financijskog vještačenja jer je prema stajalištu ovoga Suda, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu upravnog spora te spisu upravnog postupka, pa je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Odredbom članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16.) propisano je da porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obavezan platiti, odbiti iznos PDV- a (pretporez) koji je obavezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

9. Prema odredbi članka 79. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, račun mora sadržavati broj računa i datum izdavanja, ime i prezime (naziv), adresu, osobni identifikacijski broj ili PDV identifikacijski broj poreznog obveznika koji je isporučio dobra ili obavio usluge (prodavatelja), ime i prezime (naziv), adresu, osobni identifikacijski broj ili PDV identifikacijski broj poreznog obveznika kome su isporučena dobra ili obavljene usluge (kupca), količinu i uobičajeni trgovački naziv isporučenih dobara te vrstu i količinu obavljenih usluga, datum isporuke dobara ili obavljenih usluga ili datum primitka predujma u računu za predujam, ako se taj datum može odrediti i ako se razlikuje od datuma izdavanja računa, jediničnu cijenu bez PDV-a, odnosno iznos naknade za isporučena dobra ili obavljene usluge, razvrstane po stopi PDV-a, iznos PDV-a razvrstan po stopi PDV-a, osim ako se primjenjuje posebni postupak za koji je u smislu ovoga Zakona taj podatak isključen te zbrojni iznos nakade i PDV-a.

10. Odredbom članka 79. stavka 11. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da ako netko na računu za isporučena dobra ili obavljene usluge iskaže PDV iako za to nije ovlašten ili izda račun iako dobra nisu isporučena ili usluge nisu obavljene, duguje iznos PDV-a, osim kad ispravi račun izdan primatelju na način propisan za ispravak porezne osnovice u skladu s člankom 33. stavkom 7. ovoga Zakona.

11. Člankom 83. stavkom 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da porezni obveznik mora u svom knjigovodstvu osigurati sve podatke koji omogućuju ispravno i pravodobno obračunavanje i plaćanje PDV-a. Porezni obveznik mora osigurati podatke o obvezi PDV-a za uplatu i uplati PDV-a te o potraživanju za povrat pretporeza i njegovoj naplati.

12. Odredbom članka 66. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., u daljnjem tekstu: OPZ) propisano je da se bilježenje podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim knjigama (stavak 2.). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 4.).

13. Člankom 69. OPZ-a propisano je da je porezni obveznik dužan tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze.

14. Prema odredbi članka 122. stavka 1. OPZ-a, porezni obveznik je dužan sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja bitnog za oporezivanje na način da daje obavijesti, predočava evidencije, poslovne knjige, poslovnu dokumentaciju i druge isprave ili imenuje osobu koja će to raditi u njegovo ime, o čemu je dužan obavijestiti porezno tijelo najkasnije do datuma početka poreznog nadzora utvrđenog u obavijesti iz članka 120. ovoga Zakona.

15. Iz podataka spisa proizlazi kako je Ministarstvo financija – Porezna uprava, Područni ured Virovitica kod tužitelja proveo nadzor poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2017. o čemu je sačinjen zapisnik KLASA: 471-02/19-01/213, URBROJ: 513-07-10-20-13 od 31. ožujka 2020. Na navedeni zapisnik tužitelj je izjavio prigovor kojeg prvostupanjsko tijelo nije usvojilo te je 27. svibnja 2020. doneseno prvostupanjsko rješenje.

16. Iz zapisnika o provedenom nadzoru proizlazi kako je nadzorom utvrđeno da je tužitelj u 2016. godini odbio pretporez po računima broj 21/4/1, 22/4/1, 23/4/1, 24/4/1 i 25/4/1 društva N. d.o.o. za fakturirane usluge prijevoza kamena u iznosu od ukupno 52.000,00 kn, dok je u 2017. godini odbio pretporez po računima istog društva broj 1/4/1, 2/4/1, 3/4/1, 4/4/1, 5/4/1 i 6/4/1, za fakturirane usluge prijevoza kamena, u iznosu od ukupno 57.937,50 kn.

17. Nadzorom je, nadalje, utvrđeno da tužitelj niti njegov dobavljač N. d.o.o., a niti dobavljači tužiteljevog dobavljača nemaju popratnu dokumentaciju, otpremnice, prijevoznice, primke, tovarne listove i sl., a kojom bi se dokazala stvarna isporuka odnosno primitak fakturiranih usluga.

18. Također je, uvidom u ulazne račune od N. d.o.o. utvrđeno, da isti nisu sačinjeni u skladu s odredbom članka 79. Zakona o porezu na dodanu vrijednost jer ne sadrže podatke propisane stavkom 1. navedenoga članka, odnosno u računima nisu navedeni relacija prijevoza kamena, količina kamena, cijena po toni ili kg, ime vozača te registarska oznaka kamiona.

19. Imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, kao i činjenicu da je tijekom poreznog nadzora utvrđeno da uz primljene račune od poreznog obveznika N. d.o.o. za primljene isporuke usluga – prijevoz kamena nisu priložene prijevoznice, otpremnice, tovarni listovi, radni nalozi iz kojih bi se vidjela količina kamena, čiji je kamen, odakle je prevezen, tko je vozio itd. nije bilo zakonske mogućnosti za drugačije odlučivanje o ovoj upravnoj stvari te tužbeni navodi tužitelja nisu odlučni. Naime, tijekom provedenog poreznog nadzora nedvojbeno je utvrđeno kako tužitelj nije dokazao primljenu uslugu prijevoza kamena pratećom dokumentacijom uz ulazne račune niti je dokazao da je navedena usluga doista i učinjena, te stoga nije mogao odbiti pretporez u ukupnom iznosu od 109.937,50 kn po primljenim računima od poreznog obveznika N. d.o.o. sukladno članku 57. stavku 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

20. Valja napomenuti da za priznavanje prava na pretporez nije dovoljno posjedovati samo ulazne račune, već je potrebno posjedovati i drugu vjerodostojnu dokumentaciju kojom se dokazuje da su isporuke dobara, odnosno obavljene usluge po tim ulaznim računima stvarno i obavljene.

21. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, primatelj računa nema pravo na odbitak pretporeza samo temeljem formalne činjenice da je primio račun na kojem je iskazan porez na dodanu vrijednost ukoliko takav račun nedvojbeno ne ukazuje na poslovnu promjenu i stvarnu isporuku, a porezno tijelo je ovlašteno i dužno ispitati da li je dokumentacija na temelju koje tužitelj iskazuje odbitak pretporeza vjerodostojna. Naime, zaračunate isporuke moraju biti i stvarno izvršene od izdavatelja računa, a što se dokazuje vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama. Vjerodostojna isprava je samo ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj, na način da se iz nje može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena, u smislu članka 66. stavka 3. OPZ-a. Dakle, iz same zakonske definicije pretporeza proizlazi da se pretporez može odbiti samo ako je račun vjerodostojna knjigovodstvena isprava koja nedvojbeno dokazuje da je isporuka stvarno obavljena/primljena.

22. Prema stajalištu ovoga Suda, pravilno je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da tužitelj u smislu odredbe članka 88. OPZ-a nije tijekom postupka nadzora, a ni kasnije, ponudio vjerodostojne dokaze da mu je od društva N. d.o.o. stvarno i izvršena usluga prijevoza kamena, a što je uvjet za odbitak pretporeza na temelju odredbe članka 131. stavka 1 i članka 133. stavka 1. Pravilnika o porezu na dodanu 79/13., 85/13., 160/13., 35/14., 157/14., 130/15., vrijednost („Narodne novine“, broj:

115/16., 1/17., 41/17., 128/17., 106/18., 1/19. i 1/20.) te članka 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

23. Nije od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu tužbeni navod tužitelja kako mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku budući da iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj uredno obaviješten o provedbi poreznog nadzora te da je pisanom obaviješću o poreznom nadzoru KLASA: 471-02/19- 01/213, URBROJ: 513-07-10-20-1 od 6. rujna 2019. koju je zaprimio 9. rujna 2019. upoznat s pravima, obvezama te posljedicama nepostupanja u pogledu svojih obveza te je u skladu s odredbom članka 122. OPZ-a upozoren da daje obavijesti, predočava evidencije, poslovne knjige, poslovnu dokumentaciju i druge isprave i da je u skladu sa člankom 69. OPZ-a dužan sudjelovati u postupku nadzora i utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze. Nadalje, nakon izvršenog nadzora sačinjen je zapisnik KLASA: 471-02/19-01/213, URBROJ: 513-07-10-20-13 od 31. ožujka 2020. kojim su utvrđene činjenice bitne za oporezivanje tužitelja u okviru predmeta nadzora i određenog razdoblja nadziranja, koji je tužitelju dostavljen 7. travnja 2020. Osim toga, prije sastavljanja predmetnog zapisnika od 31. ožujka 2020., s tužiteljem je obavljen zaključni razgovor na kojem je tužitelj upoznat s novoutvrđenom obvezom čemu je sačinjena službena zabilješka KLASA: 471-02/19-01/213, URBROJ: 513-07- 10-20-12 od 30. ožujka 2020.

24. Tužitelj je na navedeni zapisnik od 31. ožujka 2020. izjavio prigovor uz koji je mogao dostaviti dokumentaciju koja bi pobijala utvrđenja iz poreznog nadzora, međutim, nikakvu dokumentaciju niti dokaze nije dostavio.

25. Nadalje, neosnovan je i tužbeni navod kako sa tužiteljem, nakon provedenog poreznog nadzora, nije obavljen zaključni razgovor stoga što iz službene zabilješke KLASA: 471-02/19-01/213, URBROJ: 513-07-10-20-12 od 30. ožujka 2020. proizlazi kako je zaključni razgovor s tužiteljem obavljen putem telefona 30. ožujka 2020. od 12,41 sati te su tijekom zaključnog razgovora raspravljene sporne činjenice vezane za utvrđene činjenice bitne za pisanje zapisnika te su obrazložene nezakonitosti, a tužitelj je upoznat sa iznosom novoutvrđenih poreznih obveza.

26. To stoga što je Odlukom Vlade Republike Hrvatske o organizaciji rada tijela državne uprave za vrijeme trajanja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovan virusom SARS-Cov-2 od 19. ožujka 2020. („Narodne novine“, broj: 32/20., na snazi od 19. ožujka 2020. do 10. svibnja 2020.), između ostalog, točkom VII. određeno da za vrijeme trajanja epidemije tijela državne uprave neće neposredno raditi sa strankama, osim ako je to nužno zbog specifičnog djelokruga pojedinih tijela te su dužna na svojim mrežnim stranicama objaviti upute građanima za obraćanje tijelima elektroničkim putem te brojeve telefona na kojima će moći ostvariti kontakt s državnim službenicima.

27. Neosnovan je nadalje i prigovor zastare koji tužitelj ističe u tužbi.

28. Odredbom članka 108. OPZ-a propisano je da prava i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći (stavak 1.). Zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima (stavak 2.).

29. Za poreznu obvezu nastalu u 2016. godini, zastara prava na utvrđenje iste počela je teći 1. siječnja 2017. godine, dok je za poreznu obvezu nastalu u 2017. godini, zastara prava na utvrđenje iste počela teći 1. siječnja 2018. te stoga nije protekao zastarni rok od šest godina.

30. Imajući u vidu naprijed navedeno, pravilno je, prema stajalištu ovoga Suda, tužitelju, prvostupanjskim rješenjem utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. i od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. te stoga nije bilo zakonske mogućnosti za drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari.

31. Kako, dakle, tužitelj u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, a Sud ne nalazi nezakonitosti u osporavanom rješenju tuženika i prvostupanjskog tijela, odnosno provedenom upravnom postupku, Sud smatra da donošenjem pobijanih rješenja nije došlo do povrede prava tužitelja, kao niti do povrede zakona na štetu tužitelja pa je primjenom odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, i odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

32. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 79. stavak 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II izreke presude.

U Osijeku 22. veljače 2023.

Sutkinja

Jasenka Beker v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).