REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-2914/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. D.P., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbi okrivljenice, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 21. veljače 2022., broj: 73. Pp J-1679/2021-10, u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. D.P. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. D.P.je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 20,00 EUR (dvadeseteura) / 150,69 HRK (stopedesekunaišezdesetdevetlipa)[1] kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu od 21. veljače 2022., broj: 73. Pp J-1679/2021-10, proglašena je krivom okr. D.P. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji joj je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 5.000,00 kuna, koju je dužna platiti u roku 60 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

1.1. U odnosu na troškove prvostupanjskog prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da se okrivljenica oslobađa obveze naknade istih.

2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnijela okrivljenica osobno, naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenica oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Okrivljenica u žalbi ponavlja navode svoje obrane, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da nije potrebno izvoditi druge dokaze, da dokaz ne može biti jedino saslušanje oca djeteta koji je subjektivno involviran u situaciju i potencijalno prekršajno odgovoran, da osim ispitivanja oca D.P., koji je pristran, nije proveden ni jedan drugi dokaz, da iz t. 9. obrazloženja prvostupanjske presude nije jasno temeljem kojih je to dokaza prvostupanjski sud poklonio vjeru iskazu oca, a ne iskazu majke te da se pobijana presuda temelji na iskazu oca D.P. koji je zapravo sam počinitelj prekršajnog djela, pri čemu prvostupanjski sud uopće nije cijenio doprinos i ponašanje oca D.P..

6. Suprotno takvim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.

7. Neosnovani su žalbeni navodi kojima se tvrdi da se osuđujuća presuda ne može temeljiti samo na iskazu svjedoka koji je žrtva nasilja. Takvim pristupom, ni jedan prekršaj iz područja Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji bi bio počinjen na način da su bili nazočni samo počinitelj i žrtva nasilja, a koja situacija je doista vrlo učestala i imanentna upravo ovim prekršajima, ne bi mogao biti dokazan. Pogrešno smatra okrivljenica da je iskaz svjedoka žrtve nasilja, a u ovom slučaju ujedno i oca žrtve nasilja (jer je prekršaj počinjen i prema malodobnom sinu i prema suprugu), nevjerodostojan već samim time što se radi o žrtvi nasilja. Bezuspješan je pokušaj okrivljenice da obezvrijedi vjerodostojnost iskaza svjedoka D.P., koji je iskazivao okolnosno i neproturječno i u čijem iskazu nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost istog, niti u istom ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti, a pogotovo ne u vezi s odlučnim činjenicama. Osim toga, neosnovano okrivljenica ističe u žalbi da je presuda donesena samo na temelju iskaza svjedoka D.P., budući da je prvostupanjski sud proveo i dokaz suočenjem okrivljenice i ovog svjedoka, u kojoj dokaznoj radnji je potvrđena vjerodostojnost iskaza svjedoka. Smisao suočenja je kontradiktorno sučeljavanje okrivljenika i svjedoka u odnosu na važne činjenice oko kojih se isti ne slažu, pri čemu se, osim sadržaja iskaza ocjenjuje i držanje tijela, geste, promjene izgleda i slično (govor tijela) što je upravo bitno za ocjenu vjerodostojnosti iskaza suočenih osoba. Na temelju provedenog suočenja, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je izveo osnovan zaključak o vjerodostojnosti iskaza svjedoka D.P..

8. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe da bi inkriminirane prilike i svjedok D.P. postupao na protupravan način treba navesti da ovaj sud, kao ni prvostupanjski sud, nisu u tom smislu imali nikakve ovlasti ocjenjivati jesu li se u ponašanju D.P. stekla bitna obilježja nekog prekršaja, jer je optužni prijedlog podnesen samo protiv okr. D.P., a sudovi su dužni postupati samo u granicama optužbe. U odnosu na žalbenu tvrdnju okrivljenice da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da nije potrebno izvoditi druge dokaze, za istači je da okrivljenica, ni tijekom prvostupanjskog postupka, a ni sada u žalbi, ne iznosi ni jedan dokazni prijedlog i ne konkretizira koje je to dokaze prvostupanjski sud propustio izvesti.

9. Utvrđenim ponašanjem, okrivljenica je nedvojbeno prešla granicu normalnog i uobičajeno prihvatljivog ponašanja jednog člana obitelji prema drugome te u cijelosti ostvarila sva bitna obilježja prekršaja za koji je i proglašena krivom. Neosnovano okrivljenica tvrdi da prvostupanjski sud uopće nije cijenio doprinos i ponašanje oca D.P., jer je iz izrečene kazne, koja je doista vrlo daleko ispod zakonom propisanog posebnog minimuma, i više nego očigledno da je cijenjena i ova okolnost, iako je prvostupanjski sud nije izrijekom naveo kod obrazlaganja odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

10. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

11. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenica nije žalila zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

12. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Naime, za prekršaj za koji je okrivljenica proglašena krivom zakonom je propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 12.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 70 dana pa izrečena novčana kazna 5.000,00 kuna predstavlja, prije svega blažu vrstu kazne, a osim toga novčanu kaznu daleko ispod zakonom propisanog minimuma. Imajući na umu prethodno navedeno te cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja, pri čemu se naročito misli da je djelo počinjeno prema dvije žrtve nasilja, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, u konkretnom slučaju nema osnove za daljnje ublažavanje izrečene novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

13. Svakako treba navesti da je ovaj sud, s obzirom da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno blaži posebni minimum i neznatno blaži posebni maksimum novčane kazne (propisana kazna zatvora je ostala ista), sve kao posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, propitivao da li bi, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, taj Zakon trebalo primijeniti i u ovom prekršajnom predmetu. Imajući na umu da okr. D.P. nije izrečen ni posebni minimum, ni posebni maksimum novčane kazne za prekršaj za koji je proglašena krivom, nego je novčana kazna ublažena daleko ispod posebnog minimuma, kao i imajući na umu da ovaj sud ne nalazi postojanje okolnosti zbog kojih bi odluku o izrečenoj novčanoj kazni trebalo preinačavati te da je propisivanje neznatno blažeg posebnog minimuma i neznatno blažeg posebnog maksimuma novčane kazne isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a ne volje zakonodavca za blažom kaznenom politikom za prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, ovaj sud smatra da, pogotovo uvažavajući pravila načela konkretnosti u primjeni blažeg zakona (odluka se donosi ovisno o specifičnosti slučaja koji je predmet postupka), u ovom prekršajnom predmetu nema mjesta primjeni „novog“ Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

14. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenice. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenica bila lošeg imovnog stanja ili nesposobna za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 20,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

15. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 22. veljače 2023.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenicu, žrtvu nasilja, CSS i tužitelja.