Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 37 Gž-726/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dijane Hofer, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. O. iz O., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica I. T. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu T., M. i P. iz Z., protiv tuženice R. A. d.d. Z., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici J. G. i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbi tužiteljice i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 1. travnja 2022. poslovni broj: P-3762/19-23, u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2023.,

r i j e š i o  j e

Prihvaćaju se žalbe tužiteljice i tuženice te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3762/19-23 od 1. travnja 2022. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 045-50-2767965 od 14.04.2005. sklopljenog između tužiteljice i tuženice, a solemniziranog 15.04.2005. od strane javnog bilježnika M. B. pod br. OU- 522/05 koja se odnosi na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća. U točki II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 9.920,71 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dana dospijeća do isplate te po stopi sve pobliže određeno u toj točki izreke. U točki III. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tuženica ovlaštena jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. U točki IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 3.020,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dana dospijeća do isplate te po stopi sve pobliže određeno u toj točki izreke. U točki V. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice na platež iznosa od 29,33 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose i od dana dospijeća navedenoj u toj točki izreke. U točki VI. izreke naloženo je tuženici nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 10.712,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. travnja 2022. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužiteljica u točki V. i VI. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke o troškovima predlažući drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu, preinačiti prvostupanjsku presudu uz obavezu tuženice da joj naknadi trošak sastava žalbe zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

3. Pravodobnom žalbom prvostupanjsku presudu pobija i tuženica zbog svih žalbenih razloga i to u točki I., II., III., IV. i VI. izreke te predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i odrediti da je tužiteljica dužna tuženici naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

4. Stranke nisu odgovorile na žalbu protivne stranke.

5. Žalbe parničnih stranaka su osnovane.

6. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice za utvrđenje ništetnosti članka 7. Ugovora o kreditu broj 045-50-2767965 od 14. travnja 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenim između stranaka na iznos kredita u protuvrijednosti 21.127,24 CHF u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan dospijeća i članka 2. istog Ugovora u dijelu u kojem je tuženica ovlaštena jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te zahtjev za isplatu iznosa koje je tužiteljica platila tuženici temeljem tih ništetnih odredbi. Tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor kojem je namjena kupnja osobnog vozila, te da je ugovorena početna kamatna stopa od 5,65% koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora koja se tijekom otplate mijenjala u više navrata. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 7. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-663/17 od 14. lipnja 2018. donesenim u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj pa tako i protiv tuženice u tom sporu kao četvrtotuženice.

7. U obrazloženju prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 4. ožujka 2021. specificirala tužbeni zahtjev uskladivši ga s utvrđenjima iz nalaza vještaka, a da se tuženica podneskom od 22. ožujka 2021. protivila preinaci tužbe. Iako je tuženica podneskom doista povećala tužbeni zahtjev prvostupanjski sud ocjenjuje da se tuženica takvoj preinaci ne može protiviti obzirom je odredbom članka 191. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu, tuženik takvoj preinaci ne može protiviti, a da je tužiteljica preinačila tužbu nakon provedenog financijskog vještačenja.

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu prvostupanjski sud polazi od presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i pravo potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. dok je u odnosu na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača s osnova ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF ta presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. U vezi navedene pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu prvostupanjski sud zaključuje da je sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnog interesa potrošača dakle za utvrđenje da je ništetna odredba o promjenjivoj redovnoj kamati i odredba o valutnoj klauzuli i da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno na apstraktnoj razini s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate. Pri tome se prvostupanjski sud poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i zbog čega sve prigovore tuženice vezane za ništetnost ugovorene odredbe o promjeni kamatne stope i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF ocjenjuje neosnovanim. Iz navedenih razloga prvostupanjski kao nepotrebnim ocijenio je provođenje po tuženici predložene dokaze na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi i to saslušanjem svjedoka S. N., javne bilježnice M. B. i tužiteljice kao stranke, a takvim je našao cijeniti dokumentaciju tuženice priloženu uz odgovor na tužbu. Slijedom iznesenog stajališta prvostupanjski sud prihvaća zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF te u dijelu u kojem je tuženica ovlaštena mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama.

9. Posljedično naprijed iznesenom stajalištu o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženica u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je primila s osnova promijenjene više kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na prvotnu ugovorenu kao i iznose s osnova razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

9.1. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio djelomično osnovanim ocjenjujući da je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača došlo do prekida zastare u smislu članka 388. u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZOO) pozivajući se na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Rev-2235/2017 od 20. ožujka 2018. prema kojem i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što u konkretnom slučaju znači od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promijenjene kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom iznosa preplaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Kako potraživanje tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 371. ZOO zaključuje da je za potraživanja dospjela prije 4. travnja 2007. nastupila zastara jer je do pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača istekao zastarni rok iz članka 371. ZOO. Posljedično iznesenom takvom pravnom stavu smatra da je zahtjev tužiteljice za platež iznosa od ukupno 29,33 kn s pripadajućim kamatama valjalo odbiti, a da u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario budući da je tužiteljica tužbu podnijela 3. lipnja 2019. pa opći zastarni od 5 godine nije istekao prije utuženja.

9.2. U odnosu na prigovor zastare na preinačeni dio tužbe prvostupanjski sud smatra da tako preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva u odnosu na postavljeni zahtjev jer je riječ o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od samog početka postupka zbog čega se istaknuti prigovor na povećani dio zahtjeva ukazuje neosnovanim.

9.3. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud utemeljio je na provedenom dokazu financijskim vještačenjem iz kojeg je utvrdio da razlika s osnova promijenjene kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke s promijenjenom kamatnom stopom u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovne ugovorene kamatne stope od 5,65% iznosi 3.020,14 kn, a razlika s osnove povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita 9.920,71 kn. Odluku o obvezi tuženice na plaćanje zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose prvostupanjski sud temelji na članku 214. ZOO.

10. Tužiteljica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP tvrdeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima rješenja, nema uopće razloga, u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi nejasni ili proturječni. Obrazlažući navedenu bitnu povredu ukazuje da je nalazom i mišljenjem vještaka kojeg sud prihvaća utvrđeno da pretplata po osnovi valutne klauzule iznosi 9.920,71 kn, a s osnove promjenjive kamatne stope 3.020,14 kn koje iznose je sud tužiteljici i dosudio u točki II. i IV. izreke presude da bi potom u točki V. izreke odbio tužiteljicu za iznos od 29,33 kn, dakle za iste iznose koje joj je već dosudio. U vezi odbijajućeg dijela presude ističe i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je pogrešno sud protumačio i primijenio pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., a prema kojem zastarni rok za restitucijske zahtjeve počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. U odnosu na pobijanu odluku o troškovima postupka smatra da nije bilo osnove za odbijanje njezinog zahtjeva za naknadu troška podneska od 1. travnja 2021. kojom se očitovala na navode tuženice.

11. Tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP tvrdeći da je prvostupanjski sud propustio primijeniti članak 191. stavak 1. i 190. stavak 1. ZPP u odnosu na podnesak tužiteljice od 4. ožujka 2021. kojim je preinačila tužbu iako tužbu može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka i kojoj preinaci se protivila. Smatra da provedeno financijsko vještačenje nije dovoljno za primjenu članka 190. stavak 2. ZPP. Pogrešnom ocjenjuje i primjenu članka 502.c ZPP budući se u stavku 4. tog članka navodi da se odredbe ZPP o kolektivnom sporu neće primjenjivati kada je isti propisan posebnim zakonom, a osim toga da je odredba članka 502.c izmijenjena 2019. na način da se primjenjuje i na postupke pokrenute radi isplate što se primjenjuje tek od 1. rujna 2019. i ne može se retroaktivno primijeniti. Ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP tvrdeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi sud međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu u svezi koje bitne povrede ukazuje da prvostupanjski sud u točki V. izreke odbija tužiteljicu za zahtjevom za isplatu iznosa od 29,33 kn uvećano za zatezne kamate za pet anuiteta iz 2005., a da istovremeno isti iznos i pripadajuću zateznu kamatu dosuđuje tužiteljici u točki I. izreke. Ukazuje da je prvostupanjski sud ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF temeljio isključivo na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošaka iako je tijekom postupka iznio niz argumentiranih prigovora potkrepljenih dokazima koji ukazuju da u ovom postupku postoji niz okolnosti zbog kojih sporne odredbe nisu nepoštene i zbog čega se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Na okolnost da su sporne okolnosti tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastupila nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i da je postupala u skladu da načelom savjesnosti i poštenja da je predložila konkretne materijalne i personalne dokaze koje je prvostupanjski sud odbio provesti zbog čega je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, a takvim postupanjem da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti njegovog prigovora zastare pri tome ukazujući da je tužiteljica preinačila tužbu 4. ožujka 2021. povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na onaj iz podneska od 24. lipnja 2020., a da se preinačena tužba u smislu tijeka zastarnog roka smatra novom tužbom, dok se ranija smatra povučenom. Smatra da je stoga što je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a da se radi o eventualnoj zabrani manjeg značaja, prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev. Osporava i dosuđeni tijek zatezne kamate tvrdeći i da prvostupanjski sud ne obrazlaže zbog čega ju smatra nepoštenom stjecateljicom u smislu članka 1115. ZOO. Navodi i da prvostupanjski sud zanemaruje njezin prigovor iz točke 4. do 8. podneska od 22. ožujka 2021. u kojem je istakla da je vještak trebao uzeti u obzir više i manje plaćeno odnosno tzv. negativne razlike.

12. Ovaj sud je prije svega ispitao pobijanu presuda s aspekta bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju se pozivaju obje parnične stranke i na koju ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH – dalje u tekstu: ZPP/14) koja se primjenjuje u ovom postupku na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19 – dalje u tekstu: ZID ZPP) obzirom da je tužba podnesena 3. lipnja 2019. Utvrđeno je da je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu jer izreka presude proturječi razlozima presude, te su točke II. i V. izreke proturječne same sebi budući, a kako to osnovano ističu obje stranke, prvostupanjski sud u točki II. izreke tužiteljici s osnove više plaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o promjenjivosti redovne kamatne jednostranom odluke tuženice, dosuđuje i iznos od 29,33 kn sa zateznim kamatama za pet anuiteta iz 2005. zajedno sa zateznom kamatom iako u obrazloženju navodi da je za to potraživanje nastupila zastara zbog čega je i odbija zahtjev tužiteljice za taj iznos u točki V. izreke.

13. Prvostupanjski sud počinio je i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP isticanu po tuženici jer, po ocjeni ovog suda, povodom preinake tužbe tužiteljice ne dolazi primjene članka 191. stavak 2. ZPP budući tuženica nije preinačila tužbu zbog okolnosti koje bi nastale nakon podnošenja tužbe. Naime, ovaj sud stava je da činjenica da je sudski vještak utvrdio drugačije iznose preplate s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nego što je to utvrdila tužiteljica na temelju iste dokumentacije koju je tuženica dostavila u spis i stoga odredila tužbeni zahtjevu u nešto manjem iznosu nego je visinu preplate utvrdio sudski vještak, ne mogu se smatrati okolnostima koje bi nastale nakon podnošenja tužbe. Stoga je prvostupanjski sud trebao odlučiti o preinaci tužbe budući se tuženica istoj protivila i to primjenom članka 190. stavka 3. ZPP.

14. Tuženica osnovano smatra da je prvostupanjski sud neosnovano odbio provesti po tuženici sve predložene personalne dokaze (saslušanje svjedokinje S. N., javne bilježnice M. B. i tužiteljice) koje je predlagala u odgovoru na tužbu, a na okolnost da su tijekom pregovaranja o ponudi kredita tužiteljici obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužiteljica pristala. Naime, iz presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-729/13 i br. Pž-6632/17 može se zaključiti da su tužene banke, pa tako i tuženica kao četvrtotuženica u tom postupku, u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima propustile dati im sve potrebne informacije, a na temelju kojih je prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve nepovoljne odredbe nose te da u tom postupku kolektivne zaštite, a imajući u vidu narav predmeta spora, predmet dokazivanja nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu i zbog čega nisu niti izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka. Stoga ovaj sud, identično kao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj:

U-III-4372/21 od 30. lipnja 2022. smatra da su u pojedinačnom potrošačkom sporu banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, na drugi način dale odgovarajuće obavijesti konkretnom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj informiranosti o svim rizicima ugovaranja takve odredbe pristao na sklapanje takvog ugovora. Prema shvaćanju Ustavnog suda izraženoj u naprijed citiranoj odluci – u slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu nepoštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, jer bi se u protivnom odluka temeljila na odlučnoj okolnosti o kojoj banci ni u jednom sudskom postupku koji je proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, a što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumači Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

14.1. Odbijanjem svih personalnih dokaznih prijedloga, ponajprije prijedloga za saslušanje tužiteljice, prvostupanjski sud onemogućio je tuženicu u dokazivanju odlučnih činjenica – da li je tužiteljica u predugovornoj fazi od strane tuženice obaviještena na jasan i razumljiv način o svim rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima na njezine buduće obveze, a što je protivno članku 29. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske jer je na taj način onemogućio tuženici pristup sudu, a ujedno je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženica. Zbog odbijanja provođenja naprijed navedenih dokaznih prijedloga tuženice ni činjenično stanje u odnosu na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi utvrđeno po prvostupanjskom sudu ne može se za sada prihvatiti pravilnim, a posljedično ne može se ispitati ni zakonitost presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu.

15. Već zbog počinjenih naprijed navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka valjalo je prihvaćanjem žalbi stranaka u cijelosti ukinuti pobijanu presudu primjenom članka 369. stavka 1. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

16. U ponovnom postupku prvostupanjski sud održati će novo pripremno ročište na kojem će ponovno odlučiti o dokaznim prijedlozima tuženice saslušanjem tužiteljice S. N. i javne bilježnice M. B. vodeći pri tome računa da kao i predloženih svjedokinja

li predložene svjedokinje, a obzirom na navode tuženice zbog kojih predlaže saslušanje tih svjedokinja, njihovo svojstvo u odnosu na predmet spora i na koje okolnosti, imaju neposredna saznanja o tome da li je tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirala tužiteljicu o svim rizicima i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima kao i ugovaranja promjenjive kamatne stope. Prethodno će odlučiti o preinaci tužbe i to na ročištu ukoliko istu dopušta i razloge za takvu odluku iznijeti u novoj pisanoj odluci o glavnoj stvari, a ukoliko istu ne dopusti o tome će donijeti posebno pisano obrazloženo rješenje. Na temelju svih provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrditi će odlučne činjenice za predmet spora i ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice pri čemu će biti dužan iznijeti sve razloge o odlučnim činjenicama pa tako i razloge zbog kojih nalazi da je tuženica u obvezi platiti zateznu kamatu na novčane iznose stečene bez osnove od dana primitka stečenog bez osnove. Prvostupanjskom sudu se ukazuje da se za više zahtijevani novčani iznos u preinačenoj tužbi u odnosu na raniji tužbeni zahtjev smatra da je tužba za taj više zatraženi iznos podnesena tek podnošenjem podneska u kojem tužiteljica preinačuje tužbu bez obzira što se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. U odnosu na zastaru još se ukazuje prvostupanjskom sudu da je o tom pitanju Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF. Prvostupanjski sud biti će dužan voditi računa da izreka presude u novoj odluci ne proturječi međusobno i razlozima presude, a ujedno će u novoj odluci odlučiti o svim troškovima postupka.

U Varaždinu 22. veljače 2023.

Predsjednica vijeća

Dubravka Bosilj v.r.