Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 8 Gž-142/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. S. K. - … sa sjedištem u G., …, OIB: …, koga zastupaju punomoćnici iz O. d. K. & P. d.o.o., Z., …, protiv tuženika D. V., OIB: …, iz Z., …, koga zastupa punomoćnik I. E., odvjetnik u Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7494/09-75 od 4. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 22. veljače 2023.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7494/09-75 od 4. siječnja 2021. u dijelu pod toč. I. i III. izreke i predmet u tom dijelu vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ž. M. od 23. lipnja 2008. broj:Ovrv-1091/08 i to u dijelu kojim je tuženiku D. V. iz Z., …, OIB: … naloženo u roku 8 dana isplatiti tužitelju H. S. K. – U. M. G. sa sjedištem u G., …, OIB: … iznos od 130.528,53 Eur sa zateznim kamatama prema stopi ugovorene kamate od 15% godišnje koje na iznos od 97.773,08 Eur teku od 7. studenog 2007. do isplate.

II. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ž. M. od 23. lipnja 2008. broj:Ovrv-1091/08 i to u dijelu kojim je tuženiku D. V. iz Z., …, OIB: … naloženo u roku 8 dana isplatiti tužitelju H. S. K. – U. M. G. sa sjedištem u G., …, OIB: … iznos od 8.205,44 Eur s pripadajućom zateznom kamatom i zateznu kamatu na iznos 32.755,45 Eur za razdoblje od 7. studenog 2007. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Nalaže se tuženiku D. V. iz Z., …, OIB: … naknaditi tužitelju H. S. K. – U. M. G. sa sjedištem u G., …, OIB: … trošak postupka u iznosu 116.294,46 kn sa zateznom kamatom tekućom od 4. siječnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.''

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. i III. izreke žalbu je izjavio tuženik. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanom dijelu počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 7. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, nakon što je 14. veljače 2017. u predmetni spis zaprimljen dopis prvostupanjskog suda da je predmet istog suda poslovni broj Ovr- 2147/2006 "škartiran", po službenoj dužnosti prvostupanjski sud je trebao naložiti tužitelju da u spis dostavi cjelovitu presliku ovršne isprave iz citiranog predmeta i svih priloga tj. sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnoj stvari zaključenog i solemniziranog 9. prosinca 2004. kod javnog bilježnika u Č. I. K. pod brojem OU-834/04-1 te ovršne 1. rujna 2005., dakle prije pokretanja ovog postupka kako bi se moglo utvrditi da li je navedeni sporazum javnobilježnički akt koji ima pravni učinak sudske nagodbe za naplatu u ovom spisu utuženih glavnih novčanih tražbina i u odnosu na tuženika. Prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka obvezan je paziti na navedeno po službenoj dužnosti sukladno čl. 194. st. 3. Zakona o parničnom postupku te u slučaju da utvrdi da je sporazum – sudska nagodba zaključena i u odnosu na tuženika, predmetnu tužbu u cijelosti odbaciti po čl. 194. st. 2. istog Zakona, pa je stoga neprimjena čl. 7. st. 2. Zakon o parničnom postupku mogla biti od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Prvostupanjski sud pogrešno je utvrdio da se na predmetni ugovor o leasingu motornog vozila sklopljen 18. siječnja 2005. između tužitelja i P. n. d.o.o., opće pravno načelo Europske unije – zaštite tuženika, kao potrošača, te odredbe S. E. u. broj 93/13 o minimalnim standardima zaštite potrošača od 5. travnja 1993., ne primjenjuju budući da taj ugovor nema karakter ugovora o potrošačkom kreditu. Naime, ispravno utvrđenim činjeničnim stanjem i ispravnom primjenom materijalnog prava da je trebalo utvrditi da je korisniku leasinga, sukladno toč. 4. Posebnih uvjeta, umjesto druge tužiteljeve opomene od 19. travnja 2005., trebala biti dostavljena ili tužiteljeva pisana izjava o raskidu ugovora ili tužiteljev pisani zahtjev za isplatu svih preostalih obroka naknade za leasing iz ugovora i da su stoga sve tražbine, na ime preostalih obroka naknade za leasing iz ugovora, dospjele najkasnije 22. svibnja 2005. – jedan dan prije tužiteljevog izdavanja treće opomene korisniku leasinga. Nadalje, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje i na isto pogrešno primijenio materijalno pravo pri odlučivanju o tuženikovom predmetnom prigovoru zastare i to iz više razloga. Kao prvo pogrešno je utvrdio da je zastara tražbine u odnosu na tuženika prekinuta pokretanjem i vođenjem ovršnog postupka u predmetu poslovni broj Ovr-2147/2006 budući da je u tom predmetu ovrha obustavljena isključivo zbog tužiteljevog procesnog propusta u vidu nedostavljanja aktualne adrese korisnika leasinga. Stoga zastara tražbina prema tuženiku nije prekinuta uslijed vođenja ovršnog postupka u predmetu poslovni broj Ovr-2147/2006. Nadalje, prvostupanjski sud je uvidom u predmet Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1748/2009 pogrešno utvrdio da zastarni rok za sve tražbine iznosi 30 godina budući da se ima primijeniti zastarni rok od 3 godine koji je propisan čl. 1486. toč. 4. ABGB. Dakle, ispravno utvrđenim činjeničnim stanjem i ispravnom primjenom materijalnog prava trebalo bi se utvrditi da su sve tražbine zastarjele najkasnije tri godine i jedan dan nakon 22. svibnja 2005. kao najkasnijeg mogućeg datuma dospijeća tražbina tj. najkasnije 23. svibnja 2008. – 14 dana prije pokretanja postupka tj. 6. lipnja 2008., pa da je stoga tuženikov predmetni prigovor zastare u cijelosti osnovan, a predmetni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Predlaže se drugostupanjskom sudu da povodom žalbe toč. I. i III. izreke pobijane presude u cijelosti preinači na način da u cijelosti ukine platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi imenovanog javnog bilježnika te odbije zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, odnosno u cijelosti prihvati zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova prema troškovniku od 11. studenoga 2020. uz dodatno dosuđivanje tuženiku naknade parničnog troška sastava žalbe u iznosu od 15.765,63 kn i naknade parničnog troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 10.000,00 kn.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pri donošenju presude u pobijanom dijelu nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 7. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), a sve u svezi čl. 194. st. 2. i 3. ZPP. Naime, tom odredbom određeno je da je sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno, pa time što sud prvog stupnja nije po službenoj dužnosti naložio tužitelju (koja dužnost suda niti ne postoji) da u spis dostavi cjelovitu presliku ovršne isprave iz predmeta istog prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem Ovr-2147/2006, nije počinio relativno bitnu povredu na koju povredu ukazuje tuženik te je istom odgovoriti da je upravo na tuženiku bio teret dokaza činjenice za koju tvrdi da postoji/ne postoji te predlaganja dokaza u svezi s time (čl. 219. st. 1. ZPP).

6. Ovaj drugostupanjski sud ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu nije našao da bi pri donošenju iste sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev za isplatu 130.528,53 EUR na ime nepodmirenih obveza korisnika leasinga, koje obveze su proizašle iz Ugovora o leasingu motornog vozila (mjesečne rate leasinga, troškove i zatezne kamate) nakon što je došlo do raskida ugovora, a za koje ispunjenje je tuženik solidarno jamčio.

8. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da je između tužitelja, kao davatelja leasinga, i P. n. d.o.o., kao korisnika leasinga, sklopljen 18. siječnja 2005. Ugovor o leasingu motornog vozila broj …, u kojem se navodi da je predmet leasinga vozilo pobliže opisano u Ugovoru te da ukupna mjesečna naknada leasinga iznosi 2.099,37 EUR kroz razdoblje od 49 mjeseci, a prema Posebnim uvjetima ugovora naknada za leasing dospijeva svakog 1. u mjesecu unaprijed (čl.1.), time da davalac leasinga, ako korisnik unatoč opomeni i naknadno odobrenom roku od 2 tjedna zakasni s dvije dospjele rate ili drugim dospjelim isplatama, ima izbor zatražiti da se odmah isplate sve preostale rate ili da prije roka raskine ugovor o leasingu uz očuvanje prava iz čl. 8. Općih uvjeta (čl.4.), te da su sastavni dio predmetnog Ugovora

Posebni i Opći uvjeti tužitelja,

- da su toč. 5. Ugovora stranke ugovorile primjenu austrijskog materijalnog prava,

- da je između gore navedenih stranaka 18. siječnja 2005. sklopljen Aneks ugovora o leasingu u kojem se navodi obveza korisnika leasinga uplatiti dodatnih 72,67 EUR,

- da je tuženik potpisao Garanciju u kojoj se navodi da mu je poznato da je tužitelj sklopio Ugovor o leasingu s P. n. d.o.o. pod brojem … o korištenju predmeta leasinga te garantira - solidarno jamči za uredno namirenje svih potraživanja i prava iz glavnih i sporednih obveza u vezi tog Ugovora o leasingu te se obvezao na prvo traženje tužitelja doznačiti u roku 8 dana iznos u visini glavnice 95.572,11 EUR s pripadajućim kamatama i troškovima,

- da je tužitelj dopisom od 22. ožujka 2005. podsjetio korisnika leasinga na dug u iznosu 4.473,44 EUR, te opomenuo 19. travnja 2005. drugom opomenom o dugu od 6.391,34 EUR, zatim 23. svibnja 2005. trećom opomenom o dugu od 8.611,34 EUR te posljednjom opomenom od 19. srpnja 2005. o dugu od 12.984,71 EUR,

- da je tužitelj dopisom od 19. srpnja 2005. obavijestio tuženika kao potpisnika Garancije da korisnik leasinga P. n. d.o.o. na ime leasing obroka duguje 12.810,08 EUR, a na ime kamate i troškova 174,63 EUR,

- da je tužitelj dopisom od 10. kolovoza 2005. obavijestio korisnika leasinga da ukupan iznos na dan raskida ugovora 31. kolovoza 2005. iznosi 93.629,75 EUR,

- da je korisnik leasinga prodao vozilo koje je bilo predmetom leasinga A.-T. .d.o.o., S. (prema računu od 17. veljače 2005.), a isti je to vozilo prodao dalje tvrtki B.- T.d.o.o., Z.,

- da je tužitelj 19. prosinca 2005. protiv korisnika leasinga podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne javnobilježničke isprave - Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnoj stvari (predmet leasinga) u iznosu 95.215,87 EUR u kunskoj protuvrijednosti, u kojem je postupku rješenjem suda prvog stupnja od 19. prosinca 2007. broj Ovr-2147/06 obustavljena ovrha određena rješenjem od 1. prosinca 2006. i ukinute su sve provedene radnje,

- da je tužitelj, kao ovrhovoditelj, podnio prijedlog za ovrhu protiv tuženika kao ovršenika na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga - radi naplate novčane tražbine u iznosu od 138.733,97 EUR zajedno sa zateznim kamatama po ugovorenoj stopi od 15% godišnje od 7. studenoga 2007. do isplate i radi naplate troškova ovršnog postupka. Postupajući po prijedlogu za ovrhu javna bilježnica Ž. M. donijela je rješenje o ovrsi 23. lipnja 2008. broj Ovrv-1091/08, a povodom prigovora ovršenika prvostupanjski sud je rješenjem poslovni broj Ovrv-7527/08 od 5. prosinca 2008., stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene ovršne radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga te

- da sukladno nalazu i mišljenju R. v. d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja ukupna obveza iznosi 130.528,53 EUR što se odnosi na 97.773,08 EUR dospjelih nepodmirenih anuiteta i ostatka glavnice te 32.755,45 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata, a na iznose nepodmirenih anuiteta i ostatka glavnice (97.773,08 EUR) obračunavaju se daljnje zatezne kamate, za razdoblje od 7. studenoga 2007. do isplate.

9. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je djelomično održao na snazi platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi u dijelu kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju 130.528,53 EUR sa zateznim kamatama prema stopi ugovorene kamate od 15% godišnje koje na iznos od 97.773,08 EUR teku od 7. studenoga 2007. do isplate. Tako donesenu odluku prvostupanjski sud temelji na zaključku da tužitelj nije imao obvezu, već samo ovlaštenje/mogućnost, raskinuti ugovor prije roka ili zahtijevati isplatu svih rata u slučaju zakašnjenja korisnika leasinga s dvije dospjele rate ili drugim dospjelim isplatama, da je tužitelj zbog zakašnjenja korisnika leasinga, a nakon opomene istom, raskinuo ugovor o leasingu s danom 31. kolovoza 2005., s kojim trenutkom je dug dospio u cijelosti, da je ovršni postupak protiv korisnika leasinga pokrenut 19. prosinca 2005. i obustavljen rješenjem od 19. prosinca 2007., slijedom čega da je došlo do prekida zastare te da je predmetni postupak protiv tuženika, kao solidarnog jamca, pokrenut 6. lipnja 2008. tako da nije istekao rok iz čl. 1478. Općeg građanskog zakonika Republike Austrije (Allgemaines Burgerliches Gesetzbuch für die deutschen Erbländer - dalje: ABGB), a niti rok od tri godine na koji se tuženik poziva i stoga se prigovor zastare ukazuje neosnovanim. Nadalje, prvostupanjski sud obrazlaže, a u odnosu na prigovor tuženika da se ima primijeniti načelo zaštite potrošača, kao slabije ugovorne strane, da sporni Ugovor o leasingu motornog vozila, nema karakter ugovora o potrošačkom kreditiranju.

9.1. Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrdio da je ukupan dug 130.528,53 EUR i radi se o obvezi tuženika kao solidarnog jamca za korisnika leasinga to je temeljem Općih i Posebnih uvjeta tužitelja i odredbi ABGB odnosno odredbe čl. 451. st. 3. ZPP odlučeno kako je navedeno.

10. U ovoj fazi postupka ostalo je sporno pitanje da li se žalitelj u predmetnom pravnom poslu smatra potrošačem jer nije sklopio Ugovor o leasingu već je naknadno izdao "Garanciju" te u svezi s time primjena pravnog načela Europske unije zaštite tuženika, kao potrošača po čl. 100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01.) te odredbe Smjernice Europske unije br. 93/13 o minimalnim standardima zaštite potrošača od 5. travnja 1993., zatim pitanje prekida zastare kao i primjena materijalnog prava pri odlučivanju o prigovoru zastare.

11. U odnosu na prigovor zastare sud prvog stupnja je isti smatrao neosnovanim prvenstveno polazeći od toga da je u konkretnom slučaju riječ o primjeni općeg zastarnog roka od trideset godina koji propisuje čl. 1478. ABGB, koje se pravo primjenjuje kao mjerodavno u ovom predmetu.

11.1. Po ocjeni ovog suda primjenjuje se trogodišnji rok zastare sukladno čl. 1480. ABGB prema kojem "Potraživanja zaostalih godišnjih plaćanja, posebice kamata, mirovina, doprinosa za uzdržavanje, isplata za poljoprivrednike te po osnovi anuiteta ugovorenih za vraćanje glavnice prestaju u roku od tri godine, samo pravo zastarijeva uslijed nekorištenja tijekom trideset godina.", budući da se u konkretnom slučaju radi o otplati u ugovorenim anuitetima, a što proizlazi i iz sadržaja ugovora kojim je utvrđeno ukupno dugovanje, iznos akontacije i mjesečne naknade leasinga (tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-2719/12 od 5. svibnja 2016. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1845/2016-2 od 7. srpnja 2020.).

12. U pogledu sporne činjenice nastupa prekida zastare reći je da se ima primijeniti odredba čl. 1357. ABGB prema kojoj tko se obveže kao jamac platac, to isti jamči za sveukupni dug u cijelosti te ovisi o volji vjerovnika hoće li prvo teretiti glavnog dužnika ili vjerovnika ili obojicu istodobno.

12.1. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1497. ABGB dosjelost i zastara prekida se ako je onaj, koji se na nju hoće osloniti, a to prije nego je prošlo vrijeme zastare, priznao izrijekom ili „muče“ tuđe pravo, ili ako ga je onaj kome to pravo pristaje pozvao na sud i tužba se bude uredno produžila, ali ako je tužba proglašena presudom pravomoćnom da je nevaljana drži se da je zastara neprekinuta.

12.2. Polazeći od sadržaja gornjih odredbi mjerodavnog prava (ABGB) i utvrđenja suda prvog stupnja u svezi s tim, neosnovanim se nalaze žalbeni navodi da zastara tražbine prema tuženiku nije prekinuta uslijed vođenja ovršnog postupka u predmetu poslovni broj Ovr-2147/2006.

13. U pogledu spornog pitanja da li se žalitelj u predmetnom pravnom poslu smatra potrošačem jer nije sklopio Ugovor o leasingu već naknadno izdao Garanciju te u svezi s time primjene pravne stečevine Europske unije ukazati je na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3892/2022 od 24. studenoga 2022. kojom je u predmetnoj pravnoj stvari ukinuta ranija presuda ovog suda broj Gž-287/2021-2 od 6. travnja 2021. i predmet vraćen na ponovni postupak.

13. 1. Iz navedene odluke slijedi :

"Ustavni sud prvo primjećuje da su sudovi utvrdili da je sporni Ugovor o leasingu sklopljen u A. i da se na njega primjenjuje pravo R. A., koja je članica Europske unije od 1991. Iz toga proizlazi da se na predmetni ugovor primjenjuje ne samo domaće pravo R. A. već i pravna stečevina Europske unije (u daljnjem tekstu: EU), odnosno ne samo normativni akti već i sudska praksa koju su usvojila nadležna tijela EU-a.

Ustavni sud primjećuje da podnositelj nije stranka glavnog ugovora, već je izdao "Garanciju" (bez utvrđenog dana izdavanja) kojom jamči za dugove iz ugovora o leasingu trgovačkog društva P. n. d.o.o. Z. (koje više ne postoji).

Sudovi su, prema navedenoj praksi Suda EU (točka 6. obrazloženja ove odluke), trebali utvrditi može li se podnositelj (kao jamac za obveze drugog trgovačkog društva) smatrati potrošačem u smislu članka 1. stavka 1. i članka 2. točke (b) Direktive 93/13 te ispitati je li on djelovao "u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije ili s obzirom na svoju funkcionalnu povezanost s tim društvom, poput upravljanja njime ili udjela u njegovu temeljnom kapitalu koji nije zanemariv", ili je djelovao za privatne potrebe.

Zbog navedenog postupovnog propusta sudova koji nisu izvršili analizu položaja podnositelja pri izdavanju "Garancije", podnositelju nije pružena adekvatna zaštita njegovih prava u provedenom postupku."

14. Sud prvog stupnja polazeći od toga da Ugovor o leasingu motornog vozila broj … nema karakter ugovora o potrošačkom kreditu, propustio je raspraviti i utvrditi činjenicu može li se tuženik, kao jamac, za obvezu korisnika leasinga koji korisnik je trgovačko društvo, smatrati potrošačem u smislu čl. 1. st. 1. i čl. 2. točke (b) Direktive 93/13 odnosno ispitati je li tuženik djelovao "u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije ili s obzirom na svoju funkcionalnu povezanost s tim društvom, poput upravljanja njime ili udjela u njegovu temeljnom kapitalu koji nije zanemariv", ili je djelovao za privatne potrebe.

14.1. Slijedom navedenog primjenom odredbe čl. 370. ZPP valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. i III. izreke i predmet vratiti istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

14.2. U nastavku postupka prvostupanjski sud će utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazao ovaj sud te raspraviti sva pitanja nužna za donošenje meritorne odluke uzimajući u obzir naprijed citiranu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske i ostale žalbene navode tuženika, nakon čega će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

15. Odluka o trošku u povodu pravnog lijeka donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

16. U preostalom, a nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjana.

U Zadru, 22. veljače 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica, v.r.