REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 44 Pž-1271/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice, i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VEDRANA ŠTIGLIĆA, OIB 11802097000, Ičići, Poljanska cesta 66, kojeg zastupa punomoćnik Luka Tomašić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Marčan & Partneri d.o.o. u Rijeci, protiv tuženika VANTAGE LEASING d.o.o. za leasing u likvidaciji, OIB 55525619967, Zagreb, Horvatoga 82, kojeg zastupa punomoćnik Goran Jujnović Lučić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jujnović Lučić Marković j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1499/21 od 15. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1499/21 od 15. veljače 2022. u pobijanim točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 165,90 EUR (stošezdesetpet eura i devedeset centi) / 1.250,00 kn (tisućudvjestopedeset kuna).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetna odredba točke 11. općih uvjeta ugovora o financijskom leasingu VB Leasinga i ugovor o financijskom leasingu broj 31783 od 24. travnja 2008. u dijelu kojim je ugovorena obveza vraćanja iznosa leasinga uz valutnu klauzulu, kao i dio u kojem je ugovorena obveza tužitelja da će plaćati leasing u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan plaćanja za CHF. Odbijen je i zahtjev da tuženik tužitelju plati iznos od 82.183,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose počevši od 24. travnja 2008. do 15. studenog 2012. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a tužitelju je točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 8 dana.

2. Sud je utvrdio da je tužitelj kao primatelj leasinga s tuženikom kao davateljem leasinga sklopio ugovor o financijskom leasingu broj 31783 od 24. travnja 2008., s time da je tužitelj ugovor sklopio kao vlasnik obrta Termoklima, a da je predmet leasinga motorno vozilo marke BMW 320 D Coupe, godina proizvodnje 2008., da je trajanje ugovora 60 mjeseci, da je iznos financiranja izražen u valuti CHF, švicarski franak, da su ugovor stranke potpisale te iz toga proizlazi da je primatelj leasinga prihvatio Opće uvjete za zaključenje ugovora o financijskom leasingu. Sud obrazlaže da u ovoj pravnoj stvari ne dolazi do primjene odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 79/09, 75/09, 133/09, 79/12 i 56/13; u daljnjem tekstu: ZP), jer se tužitelj ne može smatrati potrošačem u smislu odredbe čl. 3. toga Zakona prema kojoj je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, stoga što je tužitelj sklopio ugovor kao obrtnik pa se radi o trgovačkom ugovoru. Pritom se pozvao i na odredbu čl. 1. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/12 - pročišćeni tekst, 68/13, 110/15 i 40/19; u daljnjem tekstu: ZTD), kao i na odredbe Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj 143/13). Sud se pozvao i na odredbe Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06; u daljnjem tekstu: ZL), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, i to na odredbu čl. 5. i 8. ZL-a, kojima je između ostalog propisano da leasing društvo ne smije odobravati kredite niti zajmove. U tom smislu je sud ocijenio neosnovanim tužiteljevo pozivanje na sudsku praksu glede kolektivne zaštite u odnosu na potrošačke ugovore o kreditu. Ocjenjuje da je između stranaka sklopljen ugovor o financijskom leasingu u smislu odredaba Zakona o leasingu, a da se na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuju osnove obveznih odnosa, slijedom čega je tužbeni zahtjev ocjenjivao i primjenom odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, primjenom odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima kojom su propisane pojam i obvezatnost općih uvjeta ugovora, primjenom odredbe čl. 296. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano kada su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora, primjenom odredbe čl. 369. Zakona o obveznim odnosima o raskidu odnosno promjeni ugovora zbog izvanrednih okolnosti, te ocijenio da je ugovor između stranaka već ispunjen, pa se tužitelj ne može pozivati na izmijenjene okolnosti. Sud ne nalazi ugovor ništetnim niti u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima pa tuženik nije u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju platiti utuženi iznos. S obzirom na dostatno utvrđenje ovih odlučnih činjenica sud je odbio izvesti daljnje dokaze, naročito radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provođenjem financijskog vještačenja. Odluka o trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Tužitelj je protiv presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je tužitelj potpisao ugovor ne samo kao obrtnik, već i kao jamac platac, dakle fizička osoba, na koju se odnose odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj smatra da je ugovor tumačen samo s obzirom na formalno utvrđenje da je primatelj leasinga tužitelj kao obrtnik i da se radi o trgovačkom ugovoru, a sud je propustio utvrđivati sadržaj ugovora s obzirom na tužiteljevu tvrdnju da predmet leasinga nije koristio u obavljanju poslovne djelatnosti, što je sud mogao utvrditi ispitivanjem tužitelja kao stranke, te da bi mogao materijalno pravo pravilno primijeniti. U tom smislu ukazuje na odredbu čl. 111. st. 1. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 141/13), da je potrošač u smislu toga zakona ona fizička osoba koja sudjeluje u poslovima leasinga u svrhe koje nisu namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti. Ponavlja navode iznijete tijekom postupka da tužitelj postavlja klima uređaje pa nije logično i životno da bi takve dijelove tužitelj prevozio u automobilu mnarke BMW, modelu Coupe. Smatra da je bez obzira na to sud površno primijenio odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima i odbio tužbeni zahtjev, jer neovisno o tome je li netko potrošač ili nije, odredba o valutnoj klauzuli u CHF može biti ništetna. Smatra da je bilo potrebno provjeriti je li tužitelj predmet leasinga koristio u privatne svrhe, odnosno trebalo je primijeniti i Direktivu 2001/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, kojom je proširen pojam potrošača u točki 17. uvoda, tako da kad je ugovor sklopljen djelomično u svrhu koja je i u okviru i djelomično izvan okvira trgovačke djelatnosti koju osoba obavlja pa je svrha trgovačke djelatnosti time ograničena te u cjelokupnom kontekstu ugovora nije prevladavajuća, tu bi osobu također trebalo smatrati potrošačem. Sud ne obrazlaže zbog čega odbija primjenu Direktive pa presudu nije moguće ispitati, čime je počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Sud bez saslušanja tužitelja nije mogao izvjesti zaključak da se tužitelj za vrijeme trajanja ugovora nije pozivao na izvanredne okolnosti i tražio izmjenu ugovora. Također za ocjenu ništetnosti valutne klauzule sud je bio dužan provesti saslušanje tužitelja koji je u ugovornom odnosu nastupio i kao jamac platac pa je odbijajući dokazni prijedlog sud tužitelja onemogućio u raspravljanju pred sudom, čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Nadalje ukazuje da pri sklapanju trgovačkih ugovora obje strane moraju poštivati pravila trgovačkih običaja, što tuženik nije učinio, kada tužitelju nije prikazao realne rizike specifičnosti valutne klauzule u CHF koje su mu kao profesionalcu u financijama itekako bile poznate. Smatra da su, suprotno utvrđenju suda, utvrđenja iz presude u kolektivnoj zaštiti na koju se tužitelj pozvao primjenjiva i na ovaj predmet, jer je postupanje tuženika identično nezakonitom postupanju banaka koje je sankcionirano u tom kolektivnom sporu. Tužitelj je u podnesku od 2. veljače 2022. iznio razloge i pozvao se na povrede Zakona o obveznim odnosima koje upiru na ništetnost valutne klauzule u CHF, a obrazloženje presude se ne osvrće na te tužiteljeve prigovore. Sud nije niti valjano obrazložio primjenu odredbe čl. 296. Zakona o obveznim odnosima, stoga se presuda ne može ispitati. Sud i po službenoj dužnosti pazi je li neka odredba ništetna ili nije, a nije dao razloge o odlučnim činjenicama na koje je tužitelj ukazivao, iz kojih je mogao izvesti zaključak o ništetnosti valutne klauzule u CHF. Tuženik je profesionalac koji je propustio tužitelja upozoriti na specifičnost rizika valute švicarskog franka, a ta rizičnost je tuženiku bila poznata kao financijskoj insitutciji. Nadalje, tuženik se nije zadužio u švicarskim francima i onda iz tih sredstava dao kredit tužitelju, već je dao iz kunskih sredstava, a onda se zaštitio valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tuženik nije dokazao da bi u svojoj bilanci na poziciji pasive imao zaduđenja u švicarskim francima, što je bilo važno utvrditi jer govori o nepoštenom postupanju, nejednakom položaju stranaka, što je sud sve propustio raspraviti i time tužitelju onemogućio pravo na pristup sudu i pravo na pošteno suđenje. Predlaže žalbu usvojiti, presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu uz naknadu troška postupka.

4. Tuženik je odgovorio na žalbu s prijedlogom žalbu odbiti uz naknadu troška žalbenog postupka.

5. Žalba nije osnovana.

6. Presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama istaknutih žalbenih razloga, pri čemu je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Presuda je pravilna i zakonita.

7. U parničnom postupku sud sudi u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva, pri čemu je vezan ne samo tužbenim zahtjevom, već i činjeničnom osnovom spora. Tako proizlazi iz odredba čl. 2. st. 1. i čl. 186. st. 1. ZPP-a. Već s obzirom na te odredbe, prema sadržaju činjeničnih navoda tužbe i istaknutog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je donio pravilnu i zakonitu presudu.

8. Iz činjeničnih navoda tužbe i samog zahtjeva proizlazi da tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odrebe točke 11. Općih uvjeta Ugovora o financijskom leasigu broj 31783 od 24. travnja 2008. te ništetnost ugovora u dijelu kojim je ugovorena obveza vraćanju iznosa leasinga uz valutnu klauzulu, kao i u dijelu kojim je ugovorena tužiteljeva obveza plaćati leasing u mjesenčnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan plaćanja za CHF.

9. Iz Ugovora o financijskom leasigu broj 31783 na listu 10. s Općim uvjetima na listu 12. i 13. spisa proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao vlasnik obrta, što pravilnu utvrđuje prvostupanjski sud i pravilno taj ugovor označava trgovačkim, a ne potrošačkim ugovorom, o čemu je dao jasne i valjane razloge te se pravilno pozvao na odredbe materijalnog prava iz kojih proizlazi pravilnost pravne kvalifiacije predmetnog ugovora.

10. Činjenica je da je unutar tog obrasca ugovora ujedno i sadržaj ugovora o jamstvu u smislu odredbe čl. 104. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da se ugovorom o jamstvu jamac obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužniku ako ovaj to ne učini. U konkretnom slučaju jamac platac, Štiglić Vedran, obvezuje se tuženiku kao vjerovniku na ispunjenje obveze ugovora o leasingu. Međutim, tužitelj ne zahtijeva utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o jamstvu, u kojem slučaju bi sud mogao taj ugovor ocjenjivati s obzirom na svojstvo jamca kao fizičke osobe, već zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o financijskom leasingu kojeg je nesporno sklopio tužitelj kao vlasnik obrta, dakle trgovačkog, a ne potrošačkog ugovora. Jamstvo se može dati za svaku pravovaljanu obvezu, kako to propisuje odredba čl. 108. st. 1. ZOO-a, a jamac može vjerovniku isticati prigovore glavnog dužnika, ali i svoje osobne, na primjer ništetnost ugovora o jamstvu. Ovdje je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je glavni dužnik sklopio trgovački ugovor, a kako se tužbeni zahtjev odnosi na taj ugovor, promašeno je žaliteljevo pozivanje na svojstvo jamca.

11. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio procjenjivati odrebe tog trgovačkog ugovora u smislu testa poštenja koji nalaže Zakon o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Pri tome treba reći da se žalitelj u žalbi neosnovano poziva na odredbe Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, jer je ta direktiva objavljena 25. listopada 2011., stupila je na snagu 20 dana nakon objave u propisanom glasilu, dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bila donesena. K tome valja reći da Direktiva 2011/83/EU prema odredbi čl. 35. za adresate ima države članice Europske unije, slijedom čega, a s obzirom na činjenicu da Republika Hrvatska do 1. srpnja 2013. nije bila članica Europske unije, žalitelj pogrešno ukazuje na obvezu primjene odredaba predmetne direktive na ugovorni odnos iz 2008.

12. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je istaknuti tužbeni zahtjev koji se odnosi na odredbe ugovora o leasingu kojeg je sklopio tužitelj kao obrtnik s tuženikom ocijenio neosnovanim, a s obzirom na činjenične navode tužbe da se radi o ugovoru koji je nepošten u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača.

13. Prvostupanjski sud je pravilno takav tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena ugovorna odredba u pravnom poretku Republike Hrvatske kako to proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Pri tome valja reći da je tužitelj istknuo tužbeni zahtjev koji ne odgovara sadržaju ugovornih odredbi predmetnog ugovora. Kada se analizira sadržaj spornog ugovora o financijskom leasingu, valja utvrditi da je u samom ugovoru ugovorena cijena predmeta leasniga kao i iznos finaciranja u švicarskim francima, i to u iznosu od 78.141,52 CHF, a da je utvrđena mjesečna rata u iznosu od 1.294,80 CHF, tako da je ukupan iznos naknada s PDV-om 92.227,48 CHF. Dakle, u samom ugovoru je iznos finaciranja s naknadama izražen u stranoj valuti, na što bi se odnosila odredba čl. 22. st. 3. Zakona obveznim odnosima, dakle da novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti pa se onda njezino ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja. Drugim riječima, iz samog teksta ugovora ne proizlazi da je ugovorena odredba u smislu odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tzv. valutna klauzula. Nadalje, iz odredbe čl. 11. Općih uvjeta utvrđenje ništetnosti koje tužitelj zahtijeva, proizlazi da je tamo regulirana valuta ugovora, odnosno valuta plaćanja u četiri točke, od čega je točkom 11.1. ugovoreno da je primatelj leasinga obvezan novčane obveze koje proizlaze iz ugovora plaćati sukladno računima ispostavljenim od strane VBL-a, a u slučaju nezaprimanja računa primatelj leasinga dužan je plaćanje mjesečne rate izvršiti u visini sa zadnjeg ispostavljenog računa za mjesečnu ratu. Točkom 11.2. je ugovoreno da VBL-u pripada pravo na možebitnu razliku između kunskog iznosa na ponudi ili računa dobavljača i cijene ugovora preračunate u kunama prema prodajnom tečaju za EUR/CHF za devize kod Volksbank d.d., Zagreb, na dan plaćanja dobavljača teretiti primatelja leasinga na temelju posebnog računa za tečajne razlike. Točkom 11.3. je ugovoreno da se možebitne tečajne razlike mogu se među strankama obračunati kako za vrijeme trajanja ugovora, tako i najkasnije i nakon isteka, odnosno prestanka ugovora obračunskim dopisom. Točkom 11.4. je ugovoreno ako valutna jedinica švicarski franak bude zamijenjena zamjenskom valutom, to će se s učinkom od trenutka ukidanja švicarskog franka novčane obveze podmirivati u odnosu prema zamjenskog valuti i po tečaju koji će u Švicarskoj konfederaciji službeno vrijediti na dan ukidanja švicarskog franka. Istodobno je primatelj leasinga suglasan da nakon uvođenja zamjenske valute uglavljena valutna klauzula bude veza za zamjensku valutu, a uvođenje zamjenske valute ne daje primatelju leasniga pravo na raskid ili odustanak od ugovora. Dakle, činjenični navodi tužbe i sam tužbeni zahtjev, koji se poziva na odredbe spornog ugovora i općih uvjeta ne korespondiraju sa sadržajem tog ugovora i općih uvjeta čije se utvrđenje ništetnosti zahtijeva.

14. Zaključno valja utvrditi da je sud u svemu pravilno primijenio materijalno pravo, pa i odredbe Zakona o obveznim odnosima na koje se pozvao kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

15. U donošenju presude i tijekom postupka nisu ostvarene bitne povrede postupka na koje ukazuje žalitelj, a niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Presuda ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koji ne proturječe sadržaju isprava u spisu. Suprotno žalbenim navodima tužitelj nije onemogućen u raspravljanju time što je sud odbio saslušati tužitelja kao stranku, već i s obzirom na sadržaj tog tužiteljevog dokaznog prijedloga u tužbi tijekom postupka, Naime, u tužbi je tužitelj predložio saslušati ga kao stranku na okolnost činjenjičnih navoda iz točke 1. tužbe da je sklopio ugovor o financijskom leasingu s tuženikom za motorno vozilo i da je ugovorena mjesečna najamnina u kunskoj protuvrijednosti od CHF, čime je nametnuta valutna klauzula sukladno točki 11. Općih uvjeta ugovora. Te odlučne činjenice sud je mogao utvrditi uvidom u ugovor i opće uvjete, što je i učinio, slijedom čega radi te odlučne činjenice sud nije trebao saslušavati tužitelja i pravilno je taj dokazni prijedlog odbio. Nadalje, u podnesku od 2. veljače 2022. (list 315. - 318. spisa) tužitelj ponovno predlaže saslušati ga kao stranku, a sve kako bi se utvrdila činjenica da je u konkretnom ugovoru tužitelj nastupao kao potrošač, odnosno da je predmetno vozilo korišteno samo u privatne svrhe, jer tužitelj postavlja klima uređaje pa u svom poslu ni na koji način ne može koristiti vozilo BMW 320 D Coupe. Te navode ponavlja i u žalbi pozivajući se na odredbe Zakona o leasingu koji je stupio na snagu nakon što je predmetni ugovor u cijelosti izvršen. Prvostupanjski sud je pravilno i u tom smislu odbio dokazni prijedlog saslušanja stranaka, jer je nesporno da je tužitelj ugovor o financijskom leasingu sklopio u svojstvu obrtnika, a u tom svojstvu je mogao koristiti u svom poslovanju i navedeni predmet leasinga. Notorna je činjenica da u obavljanju djelatnosti obrta tužitelj zasigurno ima potrebu, osim instalacija klima uređaja, obavljati i druge poslove za koje mu je potreban osobni automobil, pa je neodlučno je li taj automobil istodobno korišten za privatne svrhe. Odlučna činjenica je da ga je tužitelj nabavio kao obrtnik, i u tom smislu je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se radi o trgovačkom ugovoru, za što nije bilo potrebno dodatno saslušavati tužitelja.

16. Žalbeni navodi koji se odnose na pogrešan pravni pristup kada se tuženika ne tretira kao financijske institucije, banke na koje se odnosi presuda iz postupka kolektivne zaštite, a zbog nedopuštenih ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu koji su vezani uz valutnu klauzulu švicarski franak, nisu osnovani. Prije svega se ta kolektivna zaštita odnosi na konkretne subjekte i konkretne ugovore o kreditu, a tuženik, kao što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio, sukladno odredbama Zakona o leasingu nije ovlašten sklapati ugovore o kreditu, već se ugovor o leasingu odnosi na dobavu predmeta leasinga i davanje predmeta leasinga korisniku leasinga uz naplatu za korištenje predmeta leasinga.

17. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je presudu valjalo potvrditi kao pravilnu i zakonitu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 22. veljače 2023.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas

Broj zapisa: eb319-fbe0b

Kontrolni broj: 0b94d-4af44-17bf2

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Dubravka Matas, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.