REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 24/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja HANA d.o.o. Našice, Sokolska 40, OIB 39915019832, drugotužitelja BLATO d.o.o. Malinovac, B. Radića 55, OIB 01375589140, trećetužitelja NIZA d.o.o. Niza, Kolodvorska b.b., OIB 97184913351, četvrtotužitelja SIRENA d.o.o. Našice, Šipovac b.b., OIB 43812950615, koje zastupa punomoćnik Željko Švedl, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Željko Švedl i Vedrana Švedl Blažeka u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 (prije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6), radi ništetnosti dijela ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1572/2018-2 od 24. lipnja 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-1449/11-11 od 21. veljače 2012., u sjednici održanoj 21. veljače 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1572/2018-2 od 24. lipnja 2020. i presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-1449/11-11 od 21. veljače 2012. te se predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"1. Odbija se tužitelj s postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, a koji glasi : Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8., st. 2. Ugovora o kreditu br. 791- 51006086/2009. sklopljenog između I tužitelja i tuženika dana 9.12. 2009., a koji glasi u slučaju prijevremene konače ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena uračunati i taksu od preostalog iznosa kredita, odnosno uplaćenog iznosa (po djelomičnoj otplati) sukladno Odluci o visini naknade za usluge banke.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10., st. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu br. 41036197/2007. sklopljenog između I tužitelja i tuženika dana 1.2. 2007., a koji glasi u tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu banke koja je ovlaštena uračunati i naknadu na preostali iznosa kredita u visini 3%, sukladno poslovnoj politici banke.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10., st. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu br. 1 K-41029259/2005. sklopljenog između I tužitelja i tuženika dana 1.5. 2005., a koji glasi u tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu banke koja je ovlaštena uračunati i naknadu na preostali iznosa kredita u visini 3%, sukladno poslovnoj politici banke.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8., st. 2. Ugovora o kreditu br. 791- 51006098/2009. sklopljenog između II tužitelja i tuženika dana 9.12. 2009., a koji glasi u slučaju prijevremene konače ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena uračunati i taksu od preostalog iznosa kredita, odnosno uplaćenog iznosa (po djelomičnoj otplati) sukladno Odluci o visini naknade za usluge banke.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10., st. 2. Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu br. 21034319/05. sklopljenog između II tužitelja i tuženika dana 5.7. 2005., a koji glasi u tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu na iznos kredita koji se privremeno vraća (koja trenutno iznosi 3%) na iznos koji se privremeno vraća sukladno poslovnoj politici banke.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10., st. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu br. uz valutnu klauzulu br. 5001-25140096/2008. sklopljenog između III tužitelja i tuženika dana 29.8. 2008., a koji glasi u tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu na iznos kredita koji se privremeno vraća (koja trenutno iznosi 3%) na iznos koji se privremeno vraća sukladno poslovnoj politici banke.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11., st. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu br. 41034117/06. od 19.6. 2006. sklopljenog između III tužitelja i tuženika dana 19.6. 2006., a koji glasi u tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu na iznos kredita koji se privremeno vraća (koja trenutno iznosi 3%) na iznos koji se privremeno vraća sukladno poslovnoj politici banke.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10., st. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu br. 41031949/05. od 7.3. 2006. sklopljenog između IV tužitelja i tuženika, a koji glasi u tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu na iznos kredita koji se privremeno vraća (koja trenutno iznosi 3%) na iznos koji se privremeno vraća sukladno poslovnoj politici banke.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10., st. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu br. 25140029/2008. od 31.7. 2008. sklopljenog između V tužitelja i tuženika, a koji glasi u tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu na iznos kredita koji se privremeno vraća (koja trenutno iznosi 3%) na iznos koji se privremeno vraća sukladno poslovnoj politici banke.

Nalaže se tuženiku da I tužitelju isplati iznos od 158.170,00 EUR i 9.156,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB uvećane za 8% poena počev od 25.7. 2011. do konačne isplate i to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku da II tužitelju isplati iznos od 62.638,47 EUR i 9.156,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB uvećane za 8% poena počev od 25.7. 2011. do konačne isplate i to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku da III tužitelju isplati iznos od 4.409,36 EUR i 9.156,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB uvećane za 8% poena počev od 25.7. 2011. do konačne isplate i to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku da IV tužitelju isplati iznos od 11.455,73 EUR i 9.156,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB uvećane za 8% poena počev od 25.7. 2011. do konačne isplate i to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku da V tužitelju isplati iznos od 5.830,67 EUR i 9.156,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB uvećane za 8% poena počev od 25.7. 2011. do konačne isplate i to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju koja je dopuštena rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 2387/2020-2 od 21. lipnja 2020. tužitelji podnose u odnosu na pravno pitanje:

"Je li odredba Ugovora o kreditu kojim se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada ili taksa (pristojba) od preostalog ili uplaćenog iznosa, koju korisnik kredita plaća banci sukladno odlukama banke o visini naknade, odnosno njezinoj poslovnoj politici, u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), tj. čl. 1068. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05) i je il dopušteno ugovarati takvu naknadu tj. pristojbu?".

4. U odgovoru na reviziju tuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se ista odbije kao neosnovana. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

5. Prema odredbi čl. 391. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništavim određenih odredbi Ugovora o kreditu i Ugovora o dugoročnom kreditu i isplata iznosa s osnove zaračunate i naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7. Prvostupanjskom presudom ocijenjeno je da tužitelji nisu dokazali ništetnost odredbi iz Ugovora o kreditima kojima je određeno da banka u slučaju prijevremene otplate kredita zaračunava naknadu na preostali iznos kredita u visini od 3% sukladno poslovnoj politici banke, a koje odredbe navedenih ugovora prvostupanjski sud drži da nisu suprotne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Osim toga, prvostupanjski sud je zauzeo stav da su tužitelji prilikom sklapanja znali koje obveze preuzimaju odnosno barem su trebali znati pozivajući se na odredbu čl. 322. st. 1. u vezi sa čl. 324. st. 1. ZOO/05 (pravilno čl. 103. st. 1. u vezi čl. 105. st. 1. ZOO/91), slijedom čega odbijaju tužbeni zahtjev.

8. Drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu uz izraženo shvaćanje da razlog ništavosti ugovorne odredbe o isplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bilo zabranjeno u vrijeme kada su ti ugovori sklopljeni niti su tim kreditima tužitelji dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na banku jer su oni upoznati s tom naknadom i vrijeme sklapanja kredita i prihvatili su je sklapanjem ugovora.

9. Prema odredbi čl. 1068. ZOO/91 korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

10. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1068. st. 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

11. Odredbe čl. 1068. st. 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

12. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao. 13. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

14. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

15. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

16. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

17. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

18. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tako i u Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

19. Pritom ovaj sud ne može prihvatiti shvaćanje drugostupanjskog suda da tužitelj nema pravo isticati ništavost sporne ugovorne odredbe s obzirom na to da je ugovor u cijelosti ispunjen. Kako se sud u pobijanoj odluci poziva na odredbu čl. 107. st. 2. ZOO/91, za zaključiti je da istovremeno nalazi da je uzrok ništavosti bila zabrana manjeg značaja.

20. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe čl. 107. st. 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen. 21. Slijedom navedenoga, zbog pogrešnog pravnog pristupa i činjenica stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

22. Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu ocijenili odlučne činjenice koje se odnose na ništetnost pojedinih ugovora kao niti visinu zahtjeva pa je valjalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

23. Kako odluka o troškovima parničnog postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i odluku o naknadi troškova parničnog postupka te predmet i u tom dijelu vratiti sudu na ponovno suđenje.

24. Odluka o naknadi troškova revizijskog postupka utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 21. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil