REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 648/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. Š., OIB …, iz O., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Đ., protiv tuženice A. b. d.d., OIB …, iz Z., kao pravna slijednica H. A. A. B., koju zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1234/2021-2 od 20. rujna 2022. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P- 226/2021-6 od 15. rujna 2021., u sjednici održanoj 21. veljače 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u odnosu na pitanje: 1) U individualnim parnicama koje pokrenu potrošači protiv trgovca radi povrata stečenog bez osnove na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o tzv. jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tzv. valutnoj klauzuli u CHF, treba li prilikom izračuna iznosa stečenog bez osnove (restitucijski zahtjev) koji je trgovac stekao od potrošača zbog nepoštene ugovorne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli u CHF primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu koji je bio denominiran u CHF, a koji je nakon utvrđenja nepoštenom ugovorne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli pretvoren u ugovor o kreditu u kunama ili kamatnu stopu koju su trgovci redovno naplaćivali za kredite u hrvatskim kunama?

II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na pitanja: 1) Je li sud, u smislu članka 502.c ZPP, u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ako ugovori o kreditu nisu bili obuhvaćeni pravomoćnom izrekom navedene presude niti su bili predmetom raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava;

2) Podrazumijeva li ništetnost ugovornih odredaba zbog utvrđenja njihove nepoštenosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača sama po sebi ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredbe članka 1115. ZOO u odnosu na ugovornu stranu koja je sastavila ugovor čije su pojedine odredbe utvrđene kao nepoštene ili se nepoštenost u smislu odredbe članka 1115. ZOO ne podrazumijeva i mora utvrđivati u svakom pojedinom slučaju;

3) Je li ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope u ugovoru o kreditu između kreditne institucije i potrošača sama po sebi ništetna u slučaju ako je odredba o načinu promjene kamatne stope ništetna;

4) Treba li odredbu članka 81. stavka 1. ZZP tumačiti na način da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo automatski nepoštena ako ista nije jasna, lako razumljiva i uočljiva ili je u tom slučaju sud dužan, primjenom kriterija koji su utvrđeni praksom Suda Europske unije, utvrđivati uzrokuje li takva odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja;

5) Koji zastarni rok valja primijeniti na restitucijske zahtjeve koji se temelje na primjeni pravila o stjecanju bez osnove iz Zakona o obveznim odnosima u slučaju da sud utvrdi ništetnost pojedine odredbe ugovora o kreditu?

Obrazloženje

1. Presudom je Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1234/2021-2 od 20. rujna 2022. potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-226/2021-6 od 15. rujna 2021. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja ništetnom odredbe članka 3. stavka 3. Ugovora o kreditu prema kojoj se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan dospijeća, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 24.548,29 kuna (3.258,12 €) s pripadajućom kamatom. Prvostupanjska je presuda preinačena u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od 431,12 kuna (57,22 €) s pripadajućim kamatama te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

2. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv citirane presude postavivši slijedeća pravna pitanja:

1) Je li sud, u smislu članka 502.c ZPP, u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ako ugovori o kreditu nisu bili obuhvaćeni pravomoćnom izrekom navedene presude niti su bili predmetom raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava;

2) Podrazumijeva li ništetnost ugovornih odredaba zbog utvrđenja njihove nepoštenosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača sama po sebi ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredbe članka 1115. ZOO u odnosu na ugovornu stranu koja je sastavila ugovor čije su pojedine odredbe utvrđene kao nepoštene ili se nepoštenost u smislu odredbe članka 1115. ZOO ne podrazumijeva i mora utvrđivati u svakom pojedinom slučaju;

3) U individualnim parnicama koje pokrenu potrošači protiv trgovca radi povrata stečenog bez osnove na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o tzv. jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tzv. valutnoj klauzuli u CHF, treba li prilikom izračuna iznosa stečenog bez osnove (restitucijski zahtjev) koji je trgovac stekao od potrošača zbog nepoštene ugovorne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli u CHF primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu koji je bio denominiran u CHF, a koji je nakon utvrđenja nepoštenom ugovorne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli pretvoren u ugovor o kreditu u kunama ili kamatnu stopu koju su trgovci redovno naplaćivali za kredite u hrvatskim kunama;

4) Je li ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope u ugovoru o kreditu između kreditne institucije i potrošača sama po sebi ništetna u slučaju ako je odredba o načinu promjene kamatne stope ništetna;

5) Treba li odredbu članka 81. stavka 1. ZZP tumačiti na način da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo automatski nepoštena ako ista nije jasna, lako razumljiva i uočljiva ili je u tom slučaju sud dužan, primjenom kriterija koji su utvrđeni praksom Suda Europske unije, utvrđivati uzrokuje li takva odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja;

6) Koji zastarni rok valja primijeniti na restitucijske zahtjeve koji se temelje na primjeni pravila o stjecanju bez osnove iz Zakona o obveznim odnosima u slučaju da sud utvrdi ništetnost pojedine odredbe ugovora o kreditu?

3. Tuženica nalazi da je prvo postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što pobijana presuda odstupa od prakse revizijskog suda u vezi s pitanjem mogu li se ugovori o kreditu koje je sklapala S. b. d.d. podvesti pod objektivne granice presuda iz kolektivnog spora broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i broj Rev-2221/2018-11 od 17. rujna 2019. U odnosu na drugo postavljeno pitanje tuženica smatra da je i ono važno zbog toga što se pobijana presuda temelji na pravnom shvaćanju koje odstupa od prakse revizijskog suda i od pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda od 5. ožujka 2004. prema kojem ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnima, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Treće postavljeno pitanje tuženica nalazi važnim zbog toga što je riječ o pitanju koje se često pojavljuje u prvostupanjskim postupcima, a na koje revizijski sud još nije odgovorio. Četvrto postavljeno pitanje tuženica nalazi važnim zato što smatra da je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nepodudarno s pravnim shvaćanjem iz presude broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., a osim toga i da je suprotno pravnom shvaćanju izraženom u presudi Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž-352/2019-3 od 31. siječnja 2019. Peto postavljeno pitanje tuženica nalazi važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za potrebe razvoja prava zato što ocjenjuje da je sudsku praksu potrebno ujednačiti u pogledu primjene testa poštenja na način kako to čini Sud Europske unije u predmetu Mohamed Aziz. Šesto postavljeno pitanje tuženica nalazi važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što smatra da je praksa revizijskog suda o ovom pitanju nejedinstvena.

4. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženice.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da prvo postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, u vezi s pitanjem vezanosti suda za utvrđenja iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kada je ugovor o kreditu sklopljen s bankom koja nije bila obuhvaćena presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sudovi su utvrdili da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu sa S. b. čija je pravna slijednica H. A. A. B. koja je obuhvaćana presudom donesenom u kolektivnom sporu, a također je utvrđeno da je tuženica pravna slijednica H. A. A. B. Prvo postavljeno pitanje se u osnovi temelji na pogrešnoj pretpostavci da tuženica nije pravna slijednica S. b. čime se zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. U takvim okolnostima valja zaključiti da prvim postavljenim pitanjem tuženica u osnovi osporava činjenično utvrđenje sudova da je tuženica pravna slijednica S. b. Revizija se, međutim, ne može dopustiti zbog činjeničnih, već samo zbog pravnih pitanja, pa već zbog toga ovo pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a ni za razvoj prava. U tom smislu ni razlog važnosti nije odgovarajući postavljenom pitanju, pa je prijedlog u ovom dijelu valjalo odbiti temeljem odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP.

6. U vezi s drugim postavljenim pitanjem revizijski sud ocjenjuje da pravno shvaćanje o djelomičnoj ništetnosti Ugovora o kreditu zbog utvrđenja njegove nepoštenosti u smislu Zakona o zaštiti potrošača i povezanosti takvog zaključka s nepoštenosti stjecatelja u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, valja odgovoriti da ni ovo pitanje nije važno radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu zato što razlog važnosti nije odgovarajući postavljenom pitanju. To stoga što pravno shvaćanje revizijskog suda zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 5. ožujka 2004., koje tuženica ističe kao razlog važnosti, nije doneseno u vezi sa zaštitom potrošača i njihovih prava, a niti u primjeni Zakona o zaštiti potrošača, na primjeni kojeg je utemeljena pobijana presuda, već je doneseno u primjeni drugog propisa (Zakona o obveznim odnosima). U tom smislu valja razumjeti da ovim pitanjem tuženica u osnovi osporava pravilnost primjene materijalnog prava što znači da na posredan način ističe nezakonitost kao razlog važnosti. Nezakonitost pobijane presude u pravilu nije razlog za dopuštenje revizije zato što svrha revizije po dopuštenju nije kontrola zakonitosti nižestupanjskih presuda kao što je bila kod redovne revizije. Kod činjenice da indikator važnosti postavljenog pitanja, kao što je naprijed kazano, nije odgovarajući, to se ni ovo pitanje ne može smatrati važnim u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP, pa je i u odnosu na ovo pitanje prijedlog valjalo odbiti temeljem odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP.

7. U odnosu na treće postavljeno pitanje predlagateljica nije ukazala ni na jedan razlog važnosti niti je dala uvjerljive razloge za potrebu dopuštenja revizije radi razvoja prava kroz sudsku praksu, pa je već iz toga razloga prijedlog u odnosu na ovo pitanje odbaciti temeljem odredbe članka 389.a stavka 2. ZPP. No uz to valja kazati i da je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u presudi broj Rev 308/2022-2 od 19. travnja 2022. koje glasi: ″Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika″.

8. Četvrto postavljeno pitanje sadrži pogrešnu pretpostavku o tome da su sudovi utvrdili da je ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope u ugovoru o kreditu između stranaka sama po sebi ništetna, što u postupku nije utvrđeno jer sudovi ne osporavaju strankama pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, već nalaze razlog ništetnosti u načinu na koji je to pravo ugovoreno, a koji je vezan uz izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i s tim u vezi povezane nesavjesnosti tuženika kao kreditne institucije. U takvim okolnostima, suprotno navodima prijedloga tuženice, pravno je shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u presudi broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. Stoga ni ovo pitanje nema obilježje važnosti iz članka 385.a stavka 1. ZPP, pa je prijedlog za dopuštenje revizije radi ovog pitanja također valjalo odbiti temeljem odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP.

9. Peto postavljeno pitanje također nije važno pitanje zato što se njime u osnovi prigovara pravilnosti primjeni materijalnog prava u tumačenju odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, pa time i nezakonitosti pobijane presude, a nezakonitost, kao što je i naprijed navedeno, u pravilu nije razlog za dopuštenje revizije zato što svrha revizije po dopuštenju nije kontrola zakonitosti nižestupanjskih presuda. Stoga je prijedlog i u ovom dijelu valjalo odbiti odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP.

10. Konačno, šesto postavljeno pitanje koje se odnosi na zastarni rok nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj sudske prakse zato što je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem je upravo izrijekom navedeno i pojašnjeno da pravna shvaćanja izražena u presudi broj Rev-2245/2017- 2 od 20. ožujka 2018. i na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a na što tuženica upravo ukazuje u prijedlogu, nisu proturječna, već se naprotiv, međusobno podupiru i dopunjavaju. Što se, pak, tiče presude broj Rev x 183/2011-2 od 16. listopada 2013. na koju ukazuje tuženica kao razlog važnosti, odgovoriti je da se ta presuda ne odnosi na zaštitu potrošača pa utoliko ne predstavlja odgovarajući razlog važnosti za postavljeno pitanje. Stoga je i u ovom dijelu valjalo odbiti prijedlog za dopuštenje revizije temeljem odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP.

Zagreb, 21. veljače 2023.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.