Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-2168/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. (OIB …) B., zastupanog po punomoćnici E. P., odvjetnici u B., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-1901/2020-10 od 13. svibnja 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 21. veljače 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-1901/2020-10 od 13. svibnja 2021. godine i sudi:

Utvrđuje se prema tuženoj Republici Hrvatskoj da je tužitelj M. B., OIB: … stekao pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 342/62 k.o. G. J. površine 4050 m2, prikazanom likom i slovima A-B-C-D-E-F-A na skici sudskog očevida stalnog sudskog vještaka F. V. dipl. ing. geod. od 29.06.2020. god. koja skica je sastavni dio ove presude, što je tužena Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti da tužitelj nakon izvršene parcelacije u zemljišnoj knjizi ishodi uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tužene, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

II Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu troška postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se prema tuženoj Republici Hrvatskoj da je tužitelj M. B., OIB: … stekao pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 342/62 k.o. G. J. površine 4050 m2, prikazanom likom i slovima A-B-C-D-E-F-A na skici sudskog očevida stalnog sudskog vještaka F. V. dipl. ing. geod. od 29.06.2020. god. koja skica je sastavni dio ove presude, što je tužena Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti da tužitelj nakon izvršene parcelacije u zemljišnoj knjizi ishodi uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tužene, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude."

II Nalaže se tužitelju M. B., u roku od 15 dana, naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj troškove postupka u iznosu od 1.500,00 Kn (tisuću i pet stotina Kuna)."

2. Protiv ove presude žali se tužitelj iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19

– dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine.

3. Žalba je osnovana.

4. Prvostupanjski sud navodi da prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Sl. SFRJ broj 6/80 i 36/90 – dalje: ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., na nekretninama u društvenom vlasništvu pravo vlasništva nije se moglo steći dosjelošću, sve do donošenja Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, od 08.10.1991.) kad je ta odredba stavljena je izvan snage. Odredbom čl. 159 st. 4 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine“, broj 91/96 – dalje: ZVDSP, na snazi od 1. siječnja 1997.), propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu jedinica lokalne samouprave stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog propisanog u st. 2. i 3. istog članka (za nekretnine 10 odnosno 20 godina), dakle protekom 20 odnosno 40 godina. Odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP bilo je određeno da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, no odlukom Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999. (Narodne novine, broj 137/99) ta je odredba ukinuta.

5. Ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP/96 bila je na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. pa do njenog ukidanja 17. studenog 1999., u kojem razdoblju je mogla proizvesti pravni učinak stjecanja vlasništva dosjelošću, u korist posjednika nekretnine u društvenom vlasništvu ukoliko su najkasnije do njenog ukidanja bile ispunjene sve potrebne pretpostavke koje se odnose na duljinu i kvalitetu posjeda, odnosno ako je stjecatelj bio u mirnom, nesmetanom i neprekinutom posjedu četrdeset godina unazad. Budući je u postupku utvrđeno da je tužitelj odnosno njegov prednik u posjedu od 1962. a o ranijem posjedovanju i korištenju sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi, to do 17. studenog 1999., uračunavajući i vrijeme posjedovanja njegova prednika, nije proteklo potrebno vrijeme da bi tužitelj utuženu nekretninu stekao dosjelošću.

6. Člankom 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 91/92 – dalje. ZOVO), kojima je propisano da na nekretninama u društvenom vlasništvu pravo vlasništva se ne može steći dosjelošću. Međutim, valja reći da je ta odredba stavljena izvan snage člankom 3. Zakona o preuzimanju ZOVO (Narodne novine broj 53/91), pa sve nekretnine koje su do donošenja Ustava Republike Hrvatske bile društveno vlasništvo, bez obzira na njihov status u prijelaznom periodu i glede dosjelosti su došle pod opći režim. Nadalje, odgovara da po odredbi čl. 388. st. 4. ZVDSP, je prvotno bilo propisano da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma, ali valja reći da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. godine ukinuta ta odredba s napomenom da se dosjelost treba računati tek od 8. listopada 1991. godine.

7. Međutim, obzirom da su sudovi u Republici Hrvatskoj dužni primjenjivati pravnu stečevinu Europske unije, u međuvremenu je Europski sud za ljudska prava donio presudu u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske, a u kojem predmetu je tužitelj podnio tužbu 1997. godine, dakle u vrijeme važenja odredbe ZVDSP koja je propisivala da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. godine, pa je Europski sud zauzeo stajalište da se podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo i koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebalo, a obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice pogreške koje je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis.

8. Međutim, nakon te presude, Europski sud za ljudska prava je donio još dvije presude i to u predmetu Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske, te Jakeljić protiv Republike Hrvatske, a u kojima su tužbe podnesene nakon 17. studenog 1999. godine kada je Ustavni sud Republike Hrvatski ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP, i u kojim predmetima Europski sud za ljudska prava smatra da nije od važnosti da li je postupak pokrenut pred domaćim sudom prije ili nakon 17. studenog 1999. godine, nego je zauzeto stajalište da dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu neprekidno teče do 17. studenog 1999. godine kad je Ustavni sud ukinuo do tada važeću odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP i pod dodatnom pretpostavkom da time nisu povrijeđena prava trećih osoba, to jest da ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes koji u ovoj pravnoj stvari ne postoji.

9. Također, u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (pa tako Rev-x- 974/2017 od 7. svibnja 2019. godine) je također zauzeto stajalište da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. godine ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekli na temelju odredbi čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog zakona.

10. Naime, a kako to proizlazi iz stanja spisa tužena jeste upisana kao vlasnik predmetne nekretnine, međutim iz dopisa koji su Hrvatske šume uputile ovdje tuženiku jasno proizlazi da je ta nekretnina bila obuhvaćena programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem užeg područja krša za razdoblje 1982- 1991 godine, odnosno na dan 16. listopada 1990. godine kad je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama.

11. Pretvorba društvenog vlasništva na nekretninama koje su do 16. listopada 1990. godine kao stupanjem na snagu ZID Zakona o šumama (Narodne novine broj 41/90) predstavljale šume odnosno šumsko zemljište izvršena je tim zakonom. Tako je odredbom čl. 16. st. 1. tog zakona određeno da šume i šumska zemljišta, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, a što ovdje nije slučaj jer je bila upisana općenarodna imovina, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske te radi obavljanja djelatnosti gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u državnom vlasništvu, isti zakonom je osnovano javno poduzeće pod nazivom Hrvatske šume. Dakle, stupanjem na snagu tog zakona šume i šumska zemljišta koja su bila u društvenom vlasništvu po sili zakona su postala vlasništvo Republike Hrvatske bez obzira na to tko je do tada bio nositelj prava korištenja (pa kao takav upisan i u zemljišnim knjigama) na tim nekretninama.

12. Tužitelj u tužbi ni ne ukazuje da je on ili da su njegovi prednici imali zakonit posjed, dakle, valjani pravni temelj za posjedovanje, a niti to proizlazi iz stanja spisa, pa stoga ovdje glede rokova za stjecanje vlasništva dosjelošću mogu doći u obzir samo rokovi za izvanrednu dosjelost iz čl. 159. st. 4. ZVDSP po kojoj je u odnosu na poštenog posjednika (poštenje se presumira) za dosijedanje na stvarima u vlasništvu Republike Hrvatske potrebno dosijedanje u roku od 40 godina.

13. Međutim, a kao što je ovaj sud prethodno naveo, počam od 8. listopada 1991. godine kada je prestalo društveno vlasništvo te su nekretnine u društvenom vlasništvu ušle u opći režim imovinskih prava, pa do stupanja na snagu ZVDSP (1. siječnja 1997. godine) bila je u primjeni odredbe čl. 28. st. 4. ZOVO gdje je za izvanrednu dosjelost savjesnog posjednika nepokretne stvari bio propisan rok od 20 godina, pa, dakle, rokovi za izvanrednu dosjelost su tekli u režimu dva zakona.

14. Takva situacija predviđena je odredbom čl. 388. st. 3. ZVDSP po kojoj rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom st. 2. toga članka, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen ovim zakonom ako bi počeo teći u času njegovog stupnja na snagu.

15. I Ustavni sud RH u svojoj odluci U-III/4145/2017 u tumačenju odredbe čl. 388. st. 2. ZVDSP je naveo da rokovi za stjecanje stvarnih prava ako su počeli teći prije stupanja na snagu ZVDSP, dakle, prije 1. siječnja 1997. godine, tada ti rokovi nastavljaju teći ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen ZVDSP.

16. Dakle, ako bi po odredbama ZOVO rok za stjecanje dosjelošću bio duži od onoga koji je propisan s odredbama ZVDSP, rok za dosjelost koji je započeo teći po odredbama ZOVO bi nastavio teći i istekao po povoljnijem roku, onom iz odredbi ZVDSP.

17. Međutim, ako bi, kao ovdje, rok po ZOVO bio kraći nego što je po odredbama ZVDSP, a ne bi istekao do 1. siječnja 1997. godine tada se ima primijeniti rok od 40 godina a koji rok do podnošenja tužbe je istekao.

18. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljev otac još 1963. godine upisan posjednikom dijela tadašnje č.zem. 324/1 koja je imala površinu od 10400 m2, a od koje je nastala utužena čest.zem. 342/62, kao što pravilno utvrđuje na temelju iskaza tužiteljeve brata i svjedoka da je tužiteljev otac tamo izgradio kuću.

19. Dakle, prednici tužitelja su na utuženoj nekretnini izvršili bitna ulaganja u smislu građenja obiteljske kuće, dakle, vršili su vlasničkopravna ovlaštenja, dok s druge strane tužena je bila potpuno pasivna u iskazivanju bilo koje vlasničke ovlasti na utuženoj nekretnini i u svojatanju bilo kakvog prava na njoj, prednici tužitelja su i obrađivali utuženu nekretninu pa se stoga ne može odreći prednicima tužitelja i tužitelju njihovo poštenje – savjesnost, a tužena, na kojoj je teret dokaza o suprotnome, nije to dokazala.

20. Pritom valja reći i slijedeće, a to je da spisu prileži Ugovor o obnovi u ratu oštećene obiteljske kuće od 24. travnja 2006. godine koji je zaključen između Republike Hrvatske, ministarstva, dakle, tužene s B. B., pa makar se u tom Ugovoru ne navodi o kojoj nekretnini se radi, iz uporabne dozvole koju je izdala Z. ž. i to na zahtjev upravo ovdje tužitelja B. M. je razvidno da je ista izdana upravo na temelju prethodno navedenog Ugovora o obnovi u ratu oštećene obiteljske kuće i to u odnosu na stambenu zgradu koja je izgrađena na dijelu čest.zem. 342/1 na adresi … (to je adresa prebivanja tužitelja), s tim, a kao što je prethodno navedeno, utužena čest.zem. 362/62 nastala je upravo od čest.zem. 342/1.

21. Iz te uporabne dozvole je razvidno da se radi o kući koja je izgrađena na temelju pravomoćne građevinske dozvole, te da se ista može koristiti i evidentirati u katastru, dakle, sama tužena je na utuženoj nekretnini obnovila postojeću obiteljsku kuću kao objekt koji je trajno spojen na površini utužene nekretnine u smislu odredbe čl. 2. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06 i 146/08 – dalje: ZVDSP).

22. Stoga, kako zbog pogrešnog pravnog stava da počam od 1962. godine pa do 17. studenog 1999. godine nije proteklo potrebno vrijeme da bi tužitelj nekretninu stekao dosjelošću, prvostupanjski sud ne računajući za vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću i vrijeme proteklo nakon toga, to je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno kao u izreci pod točkom I, a sukladno tome valjalo je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP i odbiti tuženu sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (tužitelj nije stavio određeni zahtjev za naknadu parničnog troška prvostupanjskog postupka a niti isti potražuje za sastav žalbe).

U Zagrebu, 21. veljače 2023. godine

Predsjednica vijeća:

Vanda Senta, v.r.