Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: 4 Povrv-28/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužitelja N. H. d.o.o., OIB:…, N.1 , kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika C. N. d.o.o., OIB:…, B., kojeg zastupa punomoćnik L. M., odvjetnik u Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 10. siječnja 2023. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. H. i zakonskog zastupnika tuženika s punomoćnikom L. M., te nakon objave presude 21. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika E. B. iz Z., poslovni broj Ovrv-58/2018 od 16. veljače 2018. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 115.567,72 eura / 870.745,00 kn[1] , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i to:

- na iznos od 10.413,43 eura / 78.460,00 kn od dana 11. kolovoza 2017. pa do isplate

- na iznos od 91.246,93 eura / 687.500,00 kn od dana 21. prosinca 2017. pa do isplate

- na iznos od 8.563,81 eura / 64.524,00 kn od dana 21. prosinca 2017. pa do isplate

- na iznos od 5.343,55 eura / 40.261,00 kn od dana 21. prosinca 2017. pa do isplate

te da plati odmjereni trošak ovršnog postupka na način da isplati zakonsku zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koja teče na iznos nastalih troškova od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate i namirenja tužitelja, te na iznos predvidivih troškova od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi pa do isplate, sve u roku od 8 dana, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku nastali trošak parničnog postupka u iznosu od 7.930,19 eura / 59.750,00 kn.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.443,36 eura / 10.875,00 kn.

Obrazloženje

1. Povodom prijedloga tužitelja, tada ovrhovoditelja, javni bilježnik E. B. iz Z. donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv-58/2018 od 16. veljače 2018., kojim je rješenjem tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos glavnog potraživanja od 115.567,72 eura / 870.745,00 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate i troškove ovršnog postupka, a s osnove ugovora o zakupu.

2. Protiv tog rješenja ovršenik, sada tuženik, podnio je prigovor, povodom kojeg prigovora je Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, svojim rješenjem od 7. rujna 2017. u točki I. istog stavio izvan snage navedeno rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo sve provedene radnje i odlučio da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Točkom II. navedenog rješenja, Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu, oglasio se stvarno i mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te po pravomoćnosti rješenja predmetni spis ustupio ovom sudu na daljnje postupanje.

3. U ranijem prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik (l.s. 9), tada ovršenik, navodi kako u cijelosti pobija doneseno rješenje o ovrsi, kako osnovu, tako i visinu potraživanja. Ističe kako prema tužitelju nema nikakvih dugovanja te posebno napominje kako je navodno potraživanje tužitelja koje osporava u zastari. Navodi kako je iz vjerodostojne isprave razvidno kako se sporno potraživanje odnosi na potraživanja koja ne postoje i za koja nema pravne osnove, a da se za ista, sukladno pozitivnim zakonskim propisima, ni ne može izdati račun.

4. Tužitelj se na navode prigovora protiv rješenja o ovrsi očitovao na pripremnom ročištu od 29. ožujka 2019. (l.s. 19 i 20) navodeći kako se predmetna potraživanja odnose na potraživanja iz Ugovora o zakupu A. H. u N.1 , i to na kamate i zakašnjela plaćanja dijela najamnine, na razliku između uplaćenih obroka zakupnine i stvarno ugovorenih, na kamate na takvu neisplaćenu razliku i na dugovanje zbog poslovanja caffe bara pored A. H., a sve kako da je ugovoreno ugovorom.

5. Stranke su tijekom postupka u više navrata iznijele svoje činjenične navode i pravna shvaćanja spora kako u podnescima, tako i na ročištima održanim tijekom postupka.

6. U dokaznom postupku saslušana je svjedokinja S. M. (list spisa 133 i 134) i zakonski zastupnici stranaka (tužitelja na listu spisa 126 i tuženika na listu spisa 134 do 136).

Pregledane su isprave priložene spisu i to: računi (l.s. 5 do 8), zapisnik sa zasjedanja Uprave od 13. lipnja 2013. (l.s. 21 do 24 i 55 do 58), ugovor na norveškom jeziku (l.s. 25 do 29 i 50 do 54), prošireno objašnjenje spornih pitanja sastavljeno od strane Uprave tužitelja (l.s. 30 do 37), obračun kamata (l.s. 38 i 39), prijevod ugovora na hrvatski jezik (l.s. 45 do 49 te 137 do 141), e-mail korespondencija s prijevodom (l.s. 63 do 68, 72 i 73, 117 do 124), bruto bilanca (l.s. 75 do 89), financijska izvješća (l.s. 90 do 92), kartice kupca (l.s. 93 do 113), izvadak po računu (l.s. 114 do 116) i dopis Porezne uprave Zadar, Ispostave Biograd na Moru (l.s. 144 do 182).

Provedeno je i financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji M. K. koja je svoj pisani nalaz i mišljenje dostavila ovom sudu dana 23. rujna 2021. (l.s. 191 do 236), te je usmeno iskazivala na ročištu od 10. siječnja 2023. (l.s. 298 do 302).

Sud je odbio preostale dokazne prijedloge smatrajući da je činjenično stanje dostatno razjašnjeno za donošenje odluke. U odnosu na predloženu dopunu vještačenja za istaknuti je da tužitelj, najprije potrebne isprave nije dostavio ni po višekratnim pozivima vještakinje za vrijeme izrade nalaza i mišljenja (koje je trajalo gotovo 10 mjeseci), a i kada je određenu dokumentaciju dostavio, utvrđeno je da to nisu isprave potrebne za vještačenje.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Odredbom čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

Odredbom čl. 7. istog Zakona propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 115.567,72 eura / 870.745,00 kn uvećano za zatezne kamate i troškove postupka, a koji iznos tužitelj potražuje po utuženim računima proizašlim iz ugovora o zakupu. Pritom treba reći da se dio utuženog iznosa odnosi na manje plaćeni iznos zakupnine (od one koja je, po tužitelju ugovorena i što je između stranaka najspornije), a dio na obračunate zatezne kamate zbog zakašnjenja u plaćanju.

Postupak je započeo prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a tijekom postupka u spisu dostavljene navedene isprave, računi, iz kojih proizlazi da se od utuženog iznosa 91.246,93 eura / 687.500,00 kn odnosi na, po tužitelju, manje plaćeni iznos zakupnine od ugovorenog, a ostatak na zatezne kamate na zakašnjela plaćanja (10.413,43 eura / 78.460,00 kn), na zatezne kamate na neplaćenu razliku zakupnine (8.563,81 eura / 64.524,00 kn), te na dio zakupnine caffe bara obračunat na temelju ostvarenog prihoda (5.343,55 eura / 40.261,00 kn). Treba reći i to da je tužitelj tijekom postupka, posebno kroz iskaz svog zakonskog zastupnika, K. K. E., pojasnio da od ukupnog iznosa neplaćene zakupnine tužitelj potražuje za 2013. i 2014. po 6.636,14 eura / 50.000,00 kn, za 2015. 13.272,28 eura / 100.000,00 kn, za 2016. 19.908,42 eura / 150.000,00 kn i za 2017. 26.544,56 eura / 200.000,00 kn (dio iskaza na l.s. 127).

10. U ovoj fazi postupka nije sporno da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o zakupu hotela i caffe bara u N.1 i to negdje od 2011., a sporno je razdoblje od 2013. do 2017.

Nije sporno niti da su u ukupnom trajanju zakupa stranke zaključile najmanje 2 ugovora o zakupu.

Između stranaka sporno je tumačenje ugovora u dijelu koji se odnosi na visinu ugovorene zakupnine, pri čemu treba reći da tužitelj, zapravo tvrdi, da je osnovni razlog tome tuženikovo manipuliranje ugovorom, odnosno njegovo krivotvorenje. Ovdje valja naglasiti da je tijekom postupka tužitelj, sa značajnim kašnjenjem, u spis dostavio dokumentaciju koju smatra bitnom za utvrđenje spornih činjenica. Pritom valja reći i da je ta dokumentacija dostavljena na norveškom jeziku uz prijevod osobe imena B. N., za kojega tvrdi da je stalni sudski tumač za norveški jezik u N.2 . Sud je, s obzirom da se ni tuženik tome nije protivio, koristio navedeni prijevod prilikom izvođenja dokaza uvidom u priložene isprave na koje se taj prijevod odnosi.

11. Svjedokinja S. M. u svom iskazu navodi da je vlasnica tvrtke F. N. d.o.o., te da je vodila poslovne knjige, odnosno knjigovodstvo i tužitelja i tuženika. Iskazuje da je između stranaka bilo više ugovora o zakupu, a temeljem kojih da su vršena knjiženja međusobnih obveza. Prvi ugovor da joj je negdje 2011. donio direktor tuženika i da je taj ugovor imao nekoliko aneksa. Negdje 2013. da je dobila drugi ugovor koji da joj je donio A. B. H. koji se predstavio kao knjigovođa vlasnika tužitelja iz N.2 te joj dao na uvid svoju vizit kartu koju je svjedokinja i pokazala na ročištu, s tim da posebno naglašava da su joj njegov dolazak najavili direktor tuženika i otac sadašnjeg direktora tužitelja, tada direktor tuženika. Potvrđuje da je postojala razlika između prvog i drugog ugovora, ali da su joj vjerodostojnost drugog ugovora kojeg je dobila, onog iz 2013., potvrdili sadašnji zz stranaka. Poznato joj je da između stranaka bila sporna visina zakupnine, ali da se ona time nije bavila, već da je knjiženja vršila prema ugovoru koji je imala na raspolaganju, koji je bio potpisan od obje strane i čiju su joj vjerodostojnost stranke potvrdile, a to da je onaj ugovor iz 2013. koji joj je donio A. B. H. U svom iskazu navodi i da je, koliko se može sjetiti, bilo predviđeno povećanje zakupnine, ali nije sigurna je li ono bilo fiksno određeno. Nije sigurna je li ugovor na listu spisa 45 do 49 koji joj je predočen na ročištu onaj temeljem kojeg je vršila knjiženja, a s obzirom da su svi ugovori vrlo slični, pisani na istom predlošku. Međutim, višekratno naglašava da je knjiženja radila po ugovoru iz 2013. koji je bio potpisan i od strane tužitelja i od strane tuženika, a da bi taj ugovor trebale imati stranke, jer da im je, po prestanku suradnje, vratila svu dokumentaciju.

Na posebna pitanja, navodi da nije sigurna je li direktor tužitelja u vrijeme kada je dobila ugovor po kojem je knjižila, bio sadašnji direktor ili njegov otac, prije da je to bio njegov otac. Ističe da je problem između stranaka nastao dolaskom novog direktora tužitelja, K. K. E., kada je tužitelj počeo prigovarati i njezinom radu. Međutim, ona da je primjerke ugovora po kojima je radila, tužitelju dostavila elektroničkom poštom. Potvrđuje da je dio dokumentacije u spisu izlistan od njezine firme, za dio nije sigurna potječe li iz njezina knjigovodstva. Također, potvrđuje da je od stranaka dobivala elektroničku poštu, da je u toj pošti bilo i raznih iznosa, ali da to nisu dokumenti temeljem kojih se vrše knjiženja. Isto tako, na posebna pitanja navodi da je knjigovodstvo tužitelja vodila do 2016. i da je do tada tuženiku fakturirala iznose iz spornog odnosa, a da je za tuženika isti posao radila još nekih godinu dana kasnije. Konačno, ističe da joj nisu poznati zasebni odnosi stranaka vezano uz zakup caffe bara.

Zakonski zastupnik tužitelja, K. K. E. u svom iskazu potvrđuje postojanje zakupnog odnosa između tužitelja i tuženika, ali više puta naglašava da je tuženik zakupninu plaćao na temelju krivotvorenog ugovora. Pojašnjava da je direktor tuženika u O. s upravnim odborom tužitelja dogovorio da će godišnja zakupnina za 2013. iznositi 99.542,11 eura / 750.000,00 kn, a nakon toga da će se povećavati za iznos od po 6.636,14 eura / 50.000,00 kn za svaku sljedeću godinu, zaključno sa 2017. kao posljednjom godinom ugovora. Tu tvrdnju da potvrđuju isprave priložene spisu, posebno zapisnici sa sastanka. Pojašnjava da je takav ugovor sačinjen na norveškom i hrvatskom jeziku, da primjerak na norveškom jeziku koji je poslan J. B. zapravo pokazuje pravu volju stranaka, a da je i hrvatski prijevod imao identičnu odredbu o zakupnini. U svom iskazu najprije tvrdi da je direktor tuženika takav ugovor potpisao, a potom se ispravlja da tužitelj nema primjerak na hrvatskom jeziku s potpisom direktora tuženika, pri čemu tvrdi da je J. B. manipulirao tim ugovorom, te da tužitelj nikada nije dobio primjerak ugovora na hrvatskom jeziku potpisan po direktoru tuženika. Nadalje, da je tužitelj utvrdio kako je J. B. primjerak potpisanog ugovora predao knjigovođi, ali da je taj primjerak različit od onog ugovora na norveškom jeziku kojeg je J. B. potpisao i to u dijelu koji se odnosi na visinu zakupnine. Smatra da je J. B. prevario tužitelja iskoristivši činjenicu što je njegov otac imao u njega neograničeno povjerenje. Ukazuje i na činjenicu da je J. B. u svom mailu 2013. naveo da je godišnja zakupnina 99.542,11 eura / 750.000,00 kn i koji podatak da također upućuje na stvarnu volju stranaka.

Navodi da je na kraju 2013. tuženik za zakupninu dugovao 28.535,40 eura / 215.000,00 kn, na kraju 2014. 18.713,92 eura / 141.000,00 kn, 2015. godine 54.549,07 eura / 411.000,00 kn, pri čemu je obračun zateznih kamata rađen na iznos od 92.905,97 eura / 700.000,00 kn godišnje. Tek 2016. kada je tuženik zapao u financijske poteškoće da je tužitelj posumnjao u prijevaru i izvršio provjere kod knjigovođe, pa tek onda utvrdio da se zakupnina plaća prema godišnjem iznosu od 92.905,97 eura / 700.000,00 kn, pri čemu je čak i tada postojao dug. Naglašava da se iznos zakupnine mogao promijeniti i na temelju ostvarenog prometa, jer je pri prometu većem od 398.168,43 eura / 3.000.000,00 kn godišnje zakupnina imala biti povećana za 25% iznosa koji prelazi taj promet, a u koji promet se imao uračunati i caffe bar koji je, zapravo, u sastavu hotela i posluje u njegovom sklopu. Ukazuje i na podatke o godišnjem prihodu za 2016. pri čemu tvrdi da je zbog postupanja tuženika tužitelj trpio štetu, da je morao izdati novi račun i na njega platiti PDV. Tvrdi da je obveza tuženika za 2013. koja nije plaćena 6.636,14 eura / 50.000,00 kn, kao i za 2014., za 2015. 13.272,28 eura / 100.000,00 kn, za 2016. 19.908,42 eura / 150.000,00 kn i za 2017. 26.544,56 eura / 200.000,00 kn, a temeljem čega da je izdan i sporni račun. Ostali računi da se odnose na zatezne kamate.

Zakonski zastupnik tuženika J. B. u svom iskazu također potvrđuje postojanje zakupnog odnosa i to od 2011. do 2017. Prvi ugovor da je zaključen 2011. i to na 10 godina uz godišnji iznos zakupnine od 55.743,58 eura / 420.000,00 kn. Međutim, 2013. da je pod pritiskom vlasnika tužitelja zaključen novi ugovor koji je potpisan na način da je svaka strana potpisala svoj primjerak i poštom ga poslala drugome. U početku da je traženo 132.722,81 eura / 1.000.000,00 kn godišnje na ime zakupnine, ali da je postignut dogovor na iznos od 99.542,11 eura / 750.000,00 kn uz mogućnost povećanja tog iznosa na način da, ukoliko godišnji promet hotela pređe 398.168,43 eura / 3.000.000,00 kn, zakupnina se povećava za 20 ili 25% iznosa koji prelazi navedeni godišnji promet hotela. Što se tiče caffe bara (l.s. 135), u konačnici pojašnjava da se radilo o prostoru 10ak metara od hotela, ali da je zakup za taj objekt plaćan zasebno u dogovoru s Općinom i lokalnim nogometnim klubom, a ne s tužiteljem. Što se tiče drugog ugovora iz 2013., navodi da ga društvu F. N. d.o.o. koje je vodilo knjigovodstvo stranaka nije dostavio on, nego A. B. H., a na navode direktora tužitelja o visini zakupnine ponavlja da je ona bila dogovorena u fiksnom iznosu od 99.542,11 eura / 750.000,00 kn godišnje. Za cijelo vrijeme ugovora da je rađen završni račun, da je postojala knjigovodstvena evidencija koju su vidjele obje ugovorne strane, pa i norveški vlasnici tužitelja. Problem da je nastao 2016. kada je tužitelj želio povećati zakupninu na 132.722,81 eura / 1.000.000,00 kn godišnje, što on da nije htio prihvatiti. Poriče da bi manipulirao ugovorom te da je knjigovođi dostavio primjerak ugovora različit od onog koji je potpisan. Tvrdi da je stalno bio u kontaktu s norveškim vlasnicima tužitelja, da je s njima razgovarao i da su bili upoznati sa spornim poslovnim odnosom. Potvrđuje da je jednu godinu promet hotela doista prešao 398.168,43 eura / 3.000.000,00 kn te da bi se time trebala povećati zakupnina. Međutim, nakon 2016., kada su zakupodavci tražili povećanje zakupnine, da se razgovaralo i o prodaji hotela, da je bio zainteresiran, ali kako nije osigurao podršku banke, da je od posla odustao. Što se tiče godišnjih izvješća o poslovanju, da ih je do 2016. dostavljao u N.2 , a nakon toga da je obavijestio tužitelja da su izvješća javno dostupna u sudskom registru. Smatra nelogičnim da bi postojao dogovor o povećanju iznosa zakupnine za fiksni iznos kada u ugovoru nesporno postoji odredba da se zakupnina može povećavati ovisno o prometu hotela, odnosno ukoliko taj promet bude veći od 398.168,43 eura / 3.000.000,00 kn. Vještakinja M. K. u svom nalazu i mišljenju iznosi utvrđenja o knjiženju i plaćanju zakupnine na temelju spornog ugovora. Posebno naglašava da tužitelj nije dostavio dokumentaciju usprkos traženju vještaka, a da nije raspolagala karticom kupca tuženika. Međutim, iz utvrđenja vještakinje koja je potvrdila u svom usmenom kazivanju na ročištu od 10. siječnja 2023. (l.s. 299 i 300), proizlazi da su u poslovnim knjigama tužitelj i tuženik za 2014., 2015. i 2016. evidentirali istovjetni iznos obveza, da za 2013. nije imala podatak o evidencijama tuženika, a za 2017. tužitelja. Prema utvrđenjima vještakinje, zakupnina je plaćana na različite načine, uglavnom cesijama, a jedan dio i izravnim plaćanjem putem žiro računa. Na izričito pitanje, vještakinja navodi da evidentirani i plaćeni iznosi ne odgovaraju niti jednom od priloženih ugovora, odnosno da evidencija obveza i plaćanja nije rađena niti po jednom dostupnom ugovoru u spisu. Također, iz tablica evidentiranih plaćanja da je vidljivo da plaćanja tuženika nisu vršena po zaduženjima tužitelja, pa je tako 2014. i 2015. plaćen manji, a 2016. veći iznos, dok za 2017. nije bilo moguće utvrditi razliku jer nije imala podatke tužitelja. Isto tako, ukazuje da su računi temeljem kojih je započet ovaj postupak izdani retroaktivno.

Nadalje, na l.s. 204 i 205, u svom pisanom nalazu i mišljenju, vještakinja je iznijela evidentirana potraživanja koja je tužitelj imao u svojim poslovnim knjigama na ime ovdje sporne zakupnine, kao i brojeve računa koje je za ta potraživanja izdao. Iz prednjih utvrđenja proizlazi da je tužitelj za 2013. evidentirao potraživanje od ukupno 87.597,05 eura / 660.000,00 kn, za 2014. 152.963,04 eura / 1.152.499,99 kn, za 2015. 124.427,63 eura / 937.500,01 kn i za 2016. 124.427,63 eura / 937.500,00 kn. Istovremeno je prema tablici 3. (ls.. 207 i 208) tuženik na ime iste zakupnine evidentirao za 2014., 2015. i 2016. identične iznose kao i tužitelj na ime potraživanja, a za 2017. knjižio je obvezu od 129.600,30 eura / 976.473,41 kn. Prema tablici 4. (l.s. 209 do 213), tuženik je u svojim poslovnim knjigama za zakupninu tužitelju knjižio plaćanja za 2014. u iznosu od 134.124,16 eura / 1.010.558,46 kn, za 2015. 88.644,79 eura / 667.894,18 kn, za 2016. 166.763,73 eura / 1.256.481,30 kn, te za 2017. 137.483,07 eura / 1.035.866,22 kn.

U odnosu na ovako evidentirana potraživanja treba ukazati na sadržaj tablica 5 i 6 na stranicama 24. i 25. pisanog nalaza i mišljenja (list spisa 218 i 219) prema kojima je razvidno da su za 2014., 2015. i 2016. godinu knjigovodstvene evidencije stranaka istovjetne u pogledu proknjižene zakupnine. Što se tiče plaćanja iz tablice 6, proizlazi da tuženik nije vršio plaćanja prema evidentiranim zaduženjima, ali da je i tužitelj evidentirao njegova plaćanja i to 87.597,05 eura / 660.000,00 kn za 2013., 134.124,16 eura / 1.010.558,46 kn za 2014., 88.644,78 eura / 667.894,11 kn za 2015., 166.763,73 eura / 1.256.481,30 kn za 2016. i 137.483,07 eura / 1.035.866,22 kn za 2017. godinu, odnosno ukupno 614.612,79 eura / 4.630.800,09 kn za 5 godina, što je identično knjiženju tuženika.

Treba uočiti da su obje strane evidentirale uplate od 2013. do 2017. godine, iako za 2013. nedostaje evidencija duga tuženika, a za 2017. evidencija potraživanja tužitelja.

Ono što je, međutim, iz ovih podataka vidljivo, jest da su stranke evidentirale tuženikova plaćanja koja su veća čak i od onog iznosa za kojeg tužitelj u ovom postupku tvrdi da je ugovoren.

Naime, sve da se i prihvati tužiteljeva tvrdnja da se godišnja zakupnina od početnih 99.542,11 eura / 750.000,00 kn iz 2013. trebala povećavati za 6.636,14 eura / 50.000,00 kn svake godine do 2017., jednostavnim matematičkim izračunom slijedi da je tuženik trebao platiti 564.071,94 eura / 4.250.000,00 kn od 2013. do zaključno sa 2017. godinom, a platio je više.

Kako je vještakinja analizirala i promet caffe bara i hotela, sve kad bi se na ukupan utvrđeni promet preko 398.168,43 eura / 3.000.000,00 kn primijenilo uvećanje od 25% iz ugovora (431.820,44 eura / 3.253.551,10 kn za 2016. za koju godinu jedino postoje takvi podaci), tuženik bi trebao platiti dodatnih 8.413,00 eura / 63.387,78 kn, odnosno ukupno 572.484,94 eura / 4.313.387,78 kn, što je opet manje od knjigovodstveno evidentiranog plaćanja za razdoblje zakupa u poslovnim knjigama obiju stranaka.

Ovome treba dodati i zaključak vještakinje da izračun zatezne kamate od strane tužitelja nije ispravan, makar prema ispravama koje su bile dostupne. Prema računima koji su priloženi kao vjerodostojne isprave u ovršnom postupku proizlazi da tužitelj u ovom postupku potražuje 91.246,93 eura / 687.500,00 kn s osnove neplaćene razlike zakupnine za razdoblje od 2013. do 2017., prema računu broj 70014/Ured/1, iznos od 10.413,43 eura / 78.460,00 kn s osnove kamate na zakašnjela plaćanja prema računu broj 70009/Ured/1, iznos od 8.563,81 eura / 64.524,00 kn s osnove kamata na neplaćenu razliku zakupnine prema računu broj 70015/Ured/1, te iznos od 5.343,55 eura / 40.261,00 kn s osnove neplaćene zakupnine caffe bara za 2016., razmjerno prometu u tom lokalu.

Tijekom postupka tužitelj je u spis dostavio dva ugovora o zakupu hotela, na norveškom i hrvatskom jeziku. Prema ugovoru nazvanom „Ugovor o najmu“ (l.s. 45 do 49) proizlazilo bi da je taj ugovor zaključen od 1. siječnja 2013., zakupnina (nazvana najamnina) na godišnjoj razini u tekstualnom dijelu određena je u iznosu od 99.542,11 eura / 750.000,00 kn, premda zbroj pojedinačnih iznosa godišnje obveze iznosi 106.178,25 eura / 800.000,00 kn, a određeno je i da se iznos zakupnine povećava za 6.636,14 eura / 50.000,00 kn svake sljedeće godine. Napomenuti je da niti norveška verzija niti verzija na hrvatskom jeziku ne sadrže potpis tuženika. Uvidom u drugi ugovor koji je priložen (l.s. 137 do 141) proizlazi da bi zakupnina bila određena u iznosu od 92.905,97 eura / 700.000,00 kn godišnje uz povećanje svake godine za iznos od 6.636,14 eura / 50.000,00 kn po godini. Ovaj ugovor sadrži potpis tuženika. Treba reći da i jedan i drugi primjerak ugovora sadrže i odredbu o povećanju zakupnine ukoliko promet prelazi 398.168,43 eura / 3.000.000,00 kn, ali iz stipulacije navedenih ugovora sud zaključuje da se ta odredba zapravo odnosi na prethodni ugovor iz 2011., jer se u čl. 7. priloženih ugovora pojašnjava tijek ugovornog odnosa stranaka, te navode odredbe koje se 2013. mijenjaju.

Iz priložene mail korespondencije, te zapisnika sa sastanka Uprave tužitelja proizlazi da je između stranaka doista bilo razgovora o načinu ispunjenja zakupnog odnosa, te da su i u tim zapisnicima vidljive razlike između ugovornih strana, posebno vezano uz dio ugovora koji se tiče zakupnine.

Protivno tvrdnji tužitelja da bi iz tih zapisnika bilo vidljivo da je tuženik prihvatio zakupninu u iznosu koji spominje tužitelj, navedenim zapisnicima i elektroničkoj pošti prileže očitovanja direktora tuženika iz kojih je vidljivo da između stranaka nije postignut takav sporazum, već da je tuženik i tada iznosio argumente koje iznosi i tijekom ovog postupka.

Da između stranaka bilo problema vezanih uz ispunjenje ugovora, posebno u dijelu koji se tiče zakupnine, vidljivo je i iz objašnjenja spornih pitanja koje objašnjenje je sastavila Uprava tužitelja i koje u obliku tablice priloženo na l.s. 30 do 37.

Na temelju ovako provedenih dokaza, sud smatra utvrđenim da su stranke bile u zakupnom odnosu temeljem ugovora o zakupu, te da je tuženik kao zakupnik koristio hotel i caffe bar, vlasništvo tužitelja, a koji u tom odnosu ima status zakupnika.

Nije sporno, što je uostalom i zakonska obveza, da je zakupnik dužan plaćati zakupninu sukladno ugovoru.

Ono što je međutim sporno jest kolika je zakupnina ugovorena.

Iz provedenih dokaza nisu utvrđeni dokazanim navodi tužitelja da bi zakupnina bila ugovorena u iznosu od 99.542,11 eura / 750.000,00 kn za 2013., te da bi se imala povećavati za iznos od 6.636,14 eura / 50.000,00 kn za svaku sljedeću godinu. Između stranaka je sporna i tvrdnja tužitelja da bi se zakupnina imala povećavati i u slučaju da promet premaši iznos od 398.168,43 eura / 3.000.000,00 kn godišnje. Ovakav zaključak ne proizlazi iz provedenih dokaza. Provedeno vještačenje protivno je tužiteljevim tvrdnjama iz postupka, kao i navodima njegova zakonskog zastupnika. Već je ranije rečeno da je vještačenjem utvrđeno da su stranke s osnove ugovora o zakupu u svojim knjigovodstvenim evidencijama zabilježile identične iznose, odnosno tužitelj je u istom iznosu knjižio potraživanja od tuženika, kao i tuženik svoju obvezu prema tužitelju. Tu činjenicu potvrđuje i svjedokinja S. M. koja izričito napominje da je knjiženja vršila samo na temelju ugovora, a za sporno razdoblje knjiženja su vršena na temelju primjerka ugovora koji joj je očito dostavio tužitelj. Pritom nije nevažno naglasiti da izvršena knjiženja, kao i plaćanja koja je tužitelj prihvatio, po svojim iznosima ne odgovaraju niti jednom ugovoru, odnosno varijantama ugovora koje su tijekom postupka iznijeli tužitelj i tuženik. Jasno je da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi u ovom postupku bila utvrđena suglasna volja stranaka vezano uz iznos godišnje zakupnine. Treba reći da isprave koje je tužitelj dostavio tuženik izričito osporava, da ugovor na kojem tužitelj zapravo temelji svoju tražbinu nije potpisan od strane tuženika, a uz to je, što dovoljno govori o urednosti ovog poslovnog odnosa, niti matematički nije točan. Iz provedenih dokaza, ali i činjenice kako su vođene poslovne knjige stranaka, zapravo nije jasno kolika je stvarno zakupnina bila određena, vidljivo je jedino što je u poslovnim knjigama evidentirano i što je plaćeno, a to ne odgovara niti jednom priloženom ugovoru, kako po iznosima, tako ni po vremenu i načinu plaćanja. Odredbom čl. 166. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) propisano je da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, a prema odredbi čl. 342. st. 1. istog zakona, određeno je da vjerovnik u obveznom odnosu ima ovlast od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno, u svemu kako ona glasi.

U konkretnom slučaju, to bi za tuženika trebalo predstavljati obvezu plaćanja ugovorene zakupnine. Tuženik je plaćanja zakupnine tijekom zakupnog odnosa vršio, što je djelomično potvrdio i sam tužitelj, ali što, uostalom, proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza svjedokinje S. M. Prema tvrdnji tuženika, on je svoju obvezu ispunio u skladu s ugovorom, a pobija tužiteljeve tvrdnje da bi između stranaka bilo ugovoreno nešto drugo od onoga što je on ispunio.

S obzirom na ranije navode obrazloženja, sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi osnovanost tužiteljevih tvrdnji prema kojima je tuženik platio zakupninu u manjem iznosu od ugovorenog, te da da bi s te osnove postojao dug u obliku glavnice od 91.246,93 eura / 687.500,00 kn te zateznih kamata.

U odnosu na ovaj dio treba ukazati na odredbu čl. 221. a ZPP-a koja određuje da ukoliko sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlažu dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje, nužno je primijeniti pravila o teretu dokazivanja, koja pravila ga obvezuju da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

U ovom je postupku na tužitelju bio teret dokazivanja da su stranke ugovorile zakupninu u iznosu od 99.542,11 eura / 750.000,00 kn godišnje za prvu godinu, a koja se zakupnina, zaključno za 2017. imala uvećavati po 6.636,14 eura / 50.000,00 kn godišnje, te da se drugo uvećanje zakupnine odnosilo na promet koji prelazi 398.168,43 eura / 3.000.000,00 kn godišnje, pa da je slijedom takvog ugovora stranaka tuženik ostao dužan utuženi iznos. Iz priloženih isprava sud ne zaključuje da su stranke potpisale takav ugovor, a iz nalaza i mišljenja vještakinje M. K. dodatno proizlazi da evidencije stranaka u poslovnim knjigama nisu vođene sukladno varijantama ugovora predočenim u ovom postupku. Pritom za sud nije nevažno da je svjedokinja S. M., koja je vodila navedene knjigovodstvene evidencije izričito tvrdi da su poslovne knjige (na kojima vještakinja temelji svoj nalaz i mišljenje) vođene isključivo na temelju ugovora kojeg joj je dostavio tužitelj, a koji sada tvrdi da nije točan, niti mjerodavan za obračun zakupnine.

Dodatno je za naglasiti da je nalaz i mišljenje vještakinje M. K. u suglasnosti s iskazom svjedokinje S. M., a dijelom i sa iskazom direktora tuženika, dok niti u jednom dijelu ne potvrđuje tvrdnje tužitelja.

Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate i obračun zakupnine po prometu koji prelazi 398.168,43 eura / 3.000.000,00 kn, vještakinja izričito navodi da nije zakonit niti točan.

U pogledu samog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, treba reći da mu je tužitelj prigovorio, te da njegov prigovor prvenstveno upire na tvrdnju da vještačenje nije provedeno po prijedlogu tužitelja.

U odnosu na taj prigovor, sud prvenstveno ističe da tužitelj nije predložio konkretne okolnosti na koje je smatrao da treba provesti vještačenje, već je na pripremnom ročištu i u podnesku samo uopćeno predložio njegovo provođenje. Dodatno tome, treba reći da je sam postupak vještačenja trajao gotovo 10 mjeseci i da u tom razdoblju tužitelj, usprkos višekratnim pozivima vještakinje, nije dostavio potrebnu dokumentaciju, a kada je to i učinio, da se radilo o ispravama koje nisu potrebne za rad vještakinje. Pritom sud naglašava da je po provedenom vještačenju rješenjem od 5. listopada 2021. (l.s. 241) strankama dostavio pisani nalaz i mišljenje vještakinje uz poziv da se na taj nalaz i mišljenje očituju, a tužitelj je svoje prigovore iznio tek na ročištu od 10. siječnja 2023., odnosno nakon usmenog kazivanja vještakinje, a koje kazivanje u pretežnom dijelu sadržajno potpuno odgovara pisanom nalazu i mišljenju.

Nadalje, u odnosu na tvrdnje tužitelja o provedenom vještačenju i utvrđenjima iz poslovnih knjiga stranaka, treba reći da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je tužitelj za vrijeme trajanja poslovnog odnosa imao na raspolaganju sve knjigovodstvene podatke, cjelokupni sadržaj poslovnih knjiga, posebno u pogledu evidentiranih i plaćenih potraživanja, da je sam dostavio ugovor temeljem kojeg su vršena knjiženja, te da zapravo očito do 2016. (što potvrđuje i svjedokinja S. M.) nije imao nikakvih primjedbi, a promjena u njegovom shvaćanju koincidira s promjenom njegova zakonskog zastupnika. Ovdje nije nebitno naglasiti i kako je vještakinja utvrdila da su svi sporni računi, protivno zakonu, izdani retroaktivno. Konačno, za osvrnuti se i na tvrdnju tužitelja da bi direktor tuženika zapravo krivotvorio ugovor o zakupu i tako krivotvoreni ugovor dostavio knjigovodstvu kao temelj za vođenje poslovnih knjiga. Ovdje treba reći da je, kako je već naglašeno, tužitelj imao na uvidu baš sve podatke o poslovnom odnosu, posebno u knjigovodstvenom dijelu, za čitavo vrijeme trajanja zakupa, te da do ovog postupka nije reagirao. Ne treba naglašavati da je, ukoliko je smatrao da tuženik doista postupa prijevarno uz krivotvorenje ugovora, mogao i morao podnijeti odgovarajuće prijave (primjerice, Poreznoj upravi, Policiji i drugim nadležnim tijelima), a što očito nije učinio ni za vrijeme trajanja ovog parničnog postupka.

12. Zbog svega navedenog, mišljenje je suda da tužitelj nije dokazao niti jednu pretpostavku koja bi ukazivala na osnovanost njegovih tvrdnji i samog tužbenog zahtjeva, slijedom čega je trebalo odbiti njegov tužbeni zahtjev i, posljedično tome, primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinuti platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika.

13. Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tuženiku koji je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom u postupku trebalo je prema troškovniku (l.s. 303), vodeći računa o vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje Tarifa), priznati zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sljedeće radnje:

- sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 1.154,69 eura / 8.700,00 kn uvećano za PDV prema Tbr. 8. st. 1. Tarife

- zastupanje na ročištu od 29. ožujka 2019. u iznosu od 577,34 eura / 4.350,00 kn uvećano za PDV prema Tbr. 9. st. 2. Tarife jer se na ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima

- zastupanje na ročištu od 6. lipnja 2019. u iznosu od 577,34 eura / 4.350,00 kn uvećano za PDV prema Tbr. 9. st. 2. Tarife jer se na ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima

- zastupanje na ročištu od 5. rujna 2019. u iznosu od 1.154,69 eura / 8.700,00 kn uvećano za PDV prema Tbr. 9. st. 1. Tarife

- zastupanje na ročištu od 24. rujna 2019. u iznosu od 1.154,69 eura / 8.700,00 kn uvećano za PDV prema Tbr. 9. st. 1. Tarife

- zastupanje na ročištu od 10. siječnja 2023. u iznosu od zatraženih 1.725,40 eura / 13.000,00 kn uvećano za PDV prema Tbr. 9. st. 1. Tarife vodeći računa da je Tarifom objavljenom u NN broj 126/22 vrijednost boda povećana na iznos od 1,99 euro / 15,00 kn, odnosno ukupno 7.930,19 eura / 59.750,00 kn.

U preostalom dijelu od 1.443,36 eura / 10.875,00 kn tužiteljev zahtjev za naknadu troškova je neosnovan, jer ga za zastupanje na ročištima od 29. ožujka i 6. lipnja 2019. ne pripada puni zatraženi iznos nagrade, već samo polovica uvećana za PDV.

14. Radi izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 21. veljače 2023.

Sudac

Tomislav Jurlina, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave, putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis