REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 428/2021-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SANITAT DUBROVNIK d.o.o., OIB 99080716453, Dubrovnik, Marka Marojica 5, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Uskoković & partneri d.o.o. u Varaždinu, Aleja kralja Zvonimira 1, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja Grada Dubrovnika, Dubrovnik, Pred Dvorom 1, protiv tuženika APPLICON TOURS d.o.o., OIB 71222607758, Dubrovnik, Josipa Kosora 42, kojeg zastupa punomoćnik Ante Kačić, odvjetnik u Dubrovniku, Kralja Tomislava 7, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2028/2018-3 od 15. studenoga 2019. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj Povrv-886/2016-27 od 22. prosinca 2017., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Povrv-886/2016-39 od 28. veljače 2018., u sjednici održanoj 21. veljače 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2028/2018-3 od 15. studenoga 2019. u stavku I točkama 1., 2. i 3. i predmet se u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika poslovni broj Ovrv-1927/15 od 13. kolovoza 2015. te je odbijen tužbeni zahtjev kojim je naloženo ovršeniku platiti ovrhovoditelju iznos od 195.750,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 21. listopada 2013. (za račun broj 1144 u iznosu od 109.100,00 kuna) od 21. studenoga 2013. (za račun br. 1306 u iznosu od 77.650,00 kuna), od 7. prosinca 2013. (za račun br. 1436 u iznosu od 9.000,00 kuna) prema stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i zahtjev za naknadu parničnog troška. Ujedno je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.307,50 kuna dok je zahtjev tuženika za naknadu preostalog parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kuna odbijen kao neosnovan.

2. Sud drugog stupnja je preinačio presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke za glavnicu u iznosu od 195.750,00 kuna, dio zateznih kamata i dio ovršenikovih troškova u iznosu od 2.913,37 kuna te je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika poslovni broj Ovrv- 1927/15 od 13. kolovoza 2015. u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana plati tužitelju iznos od 195.750,00 kuna sa zateznim kamatama koje na iznos od 109.100,00 kuna teku od 21. listopada 2013., na iznos od 77.650,00 kuna od 21. studenog 2013. i na iznos od 9.000,00 kuna od 7. prosinca 2013. sve do 31. srpnja 2019. po stopi kako je to pobliže označeno u izreci presude. Stavkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 20.348,75 kuna, dok je u stavku III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu parničnog troška parničnog u iznosu od 5.000,00 kuna. Prema stavku II izreke odbijene su žalbe tužitelja i umješača na strani tužitelja kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog u rješenju o ovrsi u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 109.100,00 kuna od 21. listopada 2013., na iznos od 77.650,00 kuna od 21. studenoga 2013. i na iznos od 9.000,00 kuna od 7. prosinca 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi preko stope koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi preko stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i na naknadu troškova ovršnog postupka u iznosu od 77,80 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, kao i na zatezne kamate na troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.907,57 kuna od 13. kolovoza 2015. do isplate po stopi preko stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju koja je dopuštena rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 724/2020-2 od 4. studenoga 2020. podnosi tuženik u odnosu na pravna pitanja:

"Je li Naputak o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima od 24. travnja 2013. opći akt te tko je ovlašten za njegovo donošenje?

Je li Naputak o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima od 24. travnja 2013. zakonit akt te može li biti pravni osnov za naplatu budući da je jasno kako mu nije prethodila zakonom propisana suglasnost nadležnog ministarstva?

U slučaju da nisu ispunjene pretpostavke za postupak ocjene zakonitosti općeg akta, a iz razloga što je navedeni akt već van snage, ali očito proizvodi učinke, može li se pitanje njegove zakonitosti isticati tijekom parničnog postupka gdje se pojavilo pitanje zakonitosti akta, te je li redovni sud dužan ispitivati njegovu zakonitost, tim više što se tuženik pozivao na čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu i konkretno navodi razloge nezakonitosti?

Jesu li odredbe čl. 82. i 83. Zakona o sigurnosti prometa na cestama prisilne norme s kojima svaki opći akt mora biti usklađen kako bi proizvodio pravne učinke?".

4. U odgovoru na reviziju tužitelja prvotuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19 i 80/22 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 195.750,00 kn s osnove naknade za zaustavljanje turističkih autobusa na području Pile – Ploče u 2013. na području Grada Dubrovnika u rujnu, listopadu i studenom 2013. godine, na temelju Naputka o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima od 24. travnja 2013., koji je donio gradonačelnik Grada Dubrovnika.

8. Ovom parničnom postupku je prethodio ovršni postupak ovrhovoditelja SANITAT DUBROVNIK d.o.o. Dubrovnik (u daljnjem tekstu: tužitelj), čiji je osnivač Grad Dubrovnik kojem je povjereno obavljanje poslova naplate naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima Grada Dubrovnika, protiv ovršenika APPLICONTOURS d.o.o. Dubrovnik radi naplate duga u iznosu od 195.750,00 kn sa zateznim kamatama. Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Luce Bronzan broj Ovrv-1927/13 od 13. kolovoza 2013. naloženo je ovršeniku isplatiti ovrhovoditelju 195.750,00 kn sa zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka.

8.1. Protiv rješenja o ovrsi ovršenik je izjavio prigovor kojim je osporio postojanje obveznopravnog odnosa na temelju kojeg bi ovrhovoditelj imao navedenu novčanu tražbinu, jer obveza nije utemeljena na zakonu ili kojoj drugoj osnovi. Postupajući po prigovoru ovršenika Općinski sud u Dubrovniku je ukinuo rješenje o ovrsi i odbio tužbeni zahtjev i postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga U parničnom postupku su donesene presude kako je navedeno u točkama 1. i 2. ovog obrazloženja. U tijeku parničnog postupka dopušteno je Gradu Dubrovniku miješanje u parnicu na strani tužitelja.

9. Tuženik je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom osporavao tužitelju pravo naplaćivati naknadu na temelju članaka 3. i 4. Naputka/13, tvrdeći da Naputak nije donesen u skladu s Odlukom o uređenju prometa/00-02 jer ta odluka nije predviđala pravo naplate naknada za zaustavljanje vozila. Gradonačelnik nije bio ovlašten donijeti Naputak jer to ovlaštenje nije bilo propisano ni mjerodavnim Zakonom o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ni Statutom. Opći propisi o korištenju javnih površina su u isključivoj nadležnosti predstavničkog tijela u skladu s čl. 16. mjerodavnog Zakona o komunalnom gospodarstvu. Pored navedeno tuženik je tvrdio da Grad Dubrovnik prije donošenja Naputka/13 nije zatražio potrebnu suglasnost ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i poslove nadzora nepropisno zaustavljenih i parkiranih vozila, što je bio dužan prema odredbi čl. 5. st. 1. mjerodavnog Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

10. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka pravo na naplatu naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima Grada Dubrovnika. S tim u vezi je sporna zakonitost akata tijela Grada Dubrovnika o uređenju posebnog prometnog režima i zakonitost Naputka o plaćanju naknade turističkih autobusa za prekomjernu uporabu gradskih prometnica u 2012. godini te Naputka o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima od 24. travnja 2013. koje je donio Gradonačelnik Grada Dubrovnika.

11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je Gradsko poglavarstvo Grada Dubrovnika donijelo Odluku o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika, Klasa: 340-01/00-01/08. Ur. broj: 2117/01-09-00-7 od 13. travnja 2000. i Oduku o izmjenama i dopunama Odluke o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika, Klasa: 011-01/02-01/23, Ur. broj: 2117/01-09-02-3 od 30. listopada 2002.;

- da je to poglavarstvo zaključkom klasa: 340-01/06-01/27, Ur. broj: 2117/01-08-06-4 i 2117/01-08-07-11 od 3. svibnja 2006. odredilo granice zone posebnog režima prometovanja;

- da je Gradsko poglavarstvo Grada Dubrovnika je daljnjim zaključkom klasa: 340- 01/06-01/027, Ur.broj: 2117/01-03-07-9 od 16. siječnja 2007. odredilo poseban režim prometovanja;

- da je isto poglavarstvo donijelo više Naputaka za prometovanje turističkih autobusa u zoni posebnog režima te za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima, donesenim na temelju čl. 48. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" broj 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11 i 144/12 - dalje: ZLPS) i čl. 42. Statuta Grada Dubrovnika ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" broj 4/09, 6/10, 3/11 i 14/12 - dalje: Statut) te čl. 13. Odluke o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" broj 3/00 i 8/02 - dalje: Odluka o uređenju prometa/00-02), kojim je određeno da će za zaustavljanje autobusa, ulazak i izlazak putnika u povijesnoj jezgri, koji traje dulje od 10 minuta, turistička agencija ili vlasnik vozila platiti tužitelju naknadu za zaustavljanje (članci 2. i 3. Naputka/13) prema cijenama određenim odgovarajućim važećim Naputkom;

- da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz- 125/2012-6 od 30. svibnja 2014. ukinuta Odluka o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" broj 12/09) u upravnom sporu za ocjenu zakonitosti općeg akta zbog izostanka prethodne suglasnosti Ministarstva unutarnjih poslova za donošenje takve odluke.

12. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je ukinuo u cijelosti platni nalog, u bitnom stoga što je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio navode tuženika kojima je ukazivao na nezakonitost akata donesenih od strane Gradskog poglavarstva Grada Dubrovnika i Gradonačelnika Grada Dubrovnika te je primjenom ekscepcije ilegalnosti, neposredno utvrdio da je sporni Naputak/13 zajedno s Odlukom o uređenju prometa/00-02 nezakonit.

12.1. U obrazloženju je u bitnome navedeno da je prvostupanjski sud ocijenio nezakonitim naplaćivanje naknade za zaustavljanje turističkih autobusa na Pilama u 2012. i 2013. godini na temelju Naputka o plaćanju naknade turističkih autobusa za prekomjernu uporabu gradskih prometnica u 2012. godini Klasa: 363-01/12-09/10, Urbroj: 2117/01-01-12-2 od 23. ožujka 2012. (dalje: Naputak o plaćanju naknade turističkih autobusa za prekomjernu uporabu gradskih prometnica u 2012. godini) i Naputka o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima, Klasa: 363-01/13-09/09, Urbroj: 2117/01-01-13-3 od 24. travnja 2013. (dalje: Naputak o zaustavljanju turističkih autobusa od 24. travnja 2013.) koje je donio gradonačelnik Grada Dubrovnika. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda ne radi niti o općem niti o pojedinačnom upravnom aktu u smislu odredbe članaka 74. i 76. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" broj 33/01, 60/01, 129/05, 28/06, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12 i 19/13) jer se njima rješava o pravima i obvezama fizičkih i pravnih osoba, a predmetni sadržaj može biti uređen jedino općim aktom, dok ne postoji izričita zakonska odredba po kojoj bi gradonačelnik Grada Dubrovnika mogao donositi pojedinačne akte kojima se rješava o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba, odnosno u predmetnom slučaju propisivati obvezu trećim osobama plaćati tužitelju naknadu za zaustavljanje autobusa u zoni posebnog prometnog režima.

12.2. Nadalje je prvostupanjski sud ocijenio da navedeni pravni akti prema svom sadržaju ne predstavljaju ni postupanje po uputama iz Odluka o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika Klasa: 340-01/00-01/08, Urbroj: 2117/01-09-00-7 koju je donijelo Gradsko vijeće Grada Dubrovnika 13. travnja 2000., a koji su trebali biti doneseni u svrhu primjene odredaba predmetnog općeg akta, budući da tom Odlukom gradonačelnik Grada Dubrovnika nije ovlašten ni upućen propisivati obvezu trećim osobama plaćati tužitelju naknadu za zaustavljanje autobusa u zoni posebnog prometnog režima.

12.3. Stoga je prema shvaćanju prvostupanjskog suda naputak takav akt koji nema obilježje pravnog pravila, već samo instrukcijski značaj tako da predstavlja uputu od strane višeg nižem tijelu za postupanje u određenim situacijama, dok ovlaštenje za donošenje naputka mora proizlaziti iz pravne norme u kojem slučaju je obvezujući, a u svakom slučaju se naputkom ne može propisivati obveza trećim osobama, već samo dati uputa nižim tijelima za postupanje u primjeni neke općim aktom predviđene odredbe. Kako je Naputke donio gradonačelnik, a ne predstavničko tijelo grada Dubrovnika, prvostupanjski sud je zaključio da su doneseni od strane nenadležnog tijela zbog čega su nezakoniti, odnosno suprotni odredbi članaka 73., 74. i 76. Predmetni naputci i Odluke su donesene bez suglasnosti Ministarstva unutarnjih poslova koja je nužna prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 6. i st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13 i 158/13), a Odluke nisu u suglasnosti niti sa Zakonom o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 11/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/13 i 147/14 - dalje: ZKG) koji ne propisuje naplatu naknade trećim osobama za zaustavljanje u zoni posebnog prometnog režima.

13. Drugostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev (osim djelomično za zatezne kamate).

13.1. Obrazloženje se u bitnome svodi na ocjenu da je sporne naputke donijelo nadležno tijelo. Sud se pozvao na odredbu čl. 19. st. 1. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, važećeg u vrijeme donošenja spornih Naputaka, kojom je propisano da općine i gradovi kao jedinice lokalne samouprave u svom samoupravnom djelokrugu obavljaju poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a koji nisu Ustavom ili zakonom dodijeljeni državnim tijelima, uz ostalo, i poslove koji se odnose na promet na svom području. Prema odredbama čl. 27. i čl. 39. ZLP(R)S-a predstavničko tijelo grada je gradsko vijeće, dok je izvršno tijelo grada gradonačelnik koji je bio ovlašten donijeti sporne naputke u okviru svojih ovlasti propisanih odredbom čl. 48. i 74. ZLP(R)S. Naputci su objavljeni u „Službenom glasniku Grada Dubrovnika“, a gradonačelnik je u izvršavanju općih akata gradskog vijeća kao predstavničkog tijela, donošenjem spornih Naputaka, postupio na način i u postupku koji je propisan Statutom Grada Dubrovnika.

13.2. Pri tome je drugostupanjski sud odbio je ocijeniti zakonitost tih akata u odnosu na odredbe čl. 5. st. 1. toč. 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pri čemu se pozvao na odredbu čl. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 - dalje: ZUS) kojom je uz ostalo propisano da su ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu, te ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek, predmet upravnog spora, a upravne sporove prema odredbi čl. 12. ZUS-a rješavaju upravni sudovi i Visoki upravni sud Republike Hrvatske. S obzirom na to da iz stanja spisa ne proizlazi da su sporni Naputci bili poništeni, ukinuti ili na drugi način stavljeni izvan snage, po shvaćanju drugostupanjskog suda prvostupanjski sud nije bio ovlašten ocjenjivati njegovu zakonitost, a to nije učinio ni drugostupanjski sud.

13.3. Uvidom u isprave o stanju potraživanja drugostupanjski sud je utvrdio osnovanim zahtjev za isplatu iznosa od 195.750,00 kn na ime naknade za zaustavljanje vozila, jer se taj iznos temelji na podacima o evidentiranom zaustavljanju vozila i o visini naknade za zaustavljanje koja je propisana Naputcima.

14. Tuženik je revizijom osporio stajalište Visokog trgovačkog suda prema kojem prvostupanjski sud nije bio ovlašten ocjenjivati zakonitost naputaka koje je donosio Gradonačelnik, iako takvo pravo i dužnost suda proizlazi iz odredbe čl. 37. st. 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Također je naveo da se u osporenoj drugostupanjskoj presudi Visoki trgovački sud propustio očitovati o njegovom odlučnom navodu da bi osporeni Naputak/13 bio u suprotnosti s mjerodavnim Zakonom o sigurnosti prometa na cestama. U tom smislu tuženik je ponovio prigovore o navodnoj nezakonitosti osporenog Naputka/13 iznesene u parničnom postupku, za koje smatra da nisu razmotreni osporenom presudom Visokog trgovačkog suda, te ponovio tvrdnju iznesenu tijekom prvostupanjskog postupka da naputak nije bio objavljen u Službenom glasniku Grada Dubrovnika.

14.1. Bitnu povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tuženik vidi i u tome što je drugostupanjski sud, suprotno stanju spisa (podnesku tuženika od 20. siječnja 2015. i izjavom na zapisniku od 22. siječnja 2015.), utvrdio da tuženik nije osporio sadržaj isprava na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev, iako je tuženik osporio pravnu osnovu i visinu zahtjeva.

15. Osnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

15.1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je kao parnični sud bio dužan odgovoriti na prigovore tuženika koji se odnose na navodnu nezakonitost podzakonskog propisa (Naputka), koji je prema navodima tuženika u suprotnosti sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama. Ta nadležnost proizlazi iz odredbe čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu ("Narodne novine" broj 99/99 i 29/02) prema kojemu, ako sud u postupku utvrdi da drugi propis koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan slučaj će neposredno primijeniti zakon, a Ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom.

15.2. Iz navedene odredbe slijedi zaključak da je sud bio ovlašten i dužan, u slučaju isticanja prigovora neposredne primjene zakona zbog nesuglasnosti s Ustavom i zakonom općeg akta jedinice lokalne ili područne samouprave, a koji je pravna osnova obveze koja se u postupku pred sudom osporava, ispitati radi li se u konkretnom slučaju o općem aktu ili o drugom propisu u smislu čl. 125. alineje 2. Ustava i imajući u vidu u prigovoru iznesene razloge ocijeniti je li isti dostatno osnovan, u kojem slučaju je dužan obavijestiti Visoki upravni sud o potrebi pokretanja po službenoj dužnosti postupka ocjene zakonitosti općeg akta, odnosno podnijeti zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti drugog propisa. U slučaju kada parnični sud ocijeni prigovor neosnovanim, dužan je iznijeti i obrazložiti dostatne i pravno relevantne razloge za svoju ocjenu. Sud se nije smio zadovoljiti pukom konstatacijom da podzakonski akt nije poništen ili na drugi način stavljen izvan snage, jer time nije odgovorio na odlučne prigovore tuženika.

15.3. U odnosu na eventualni propust stranke da sama u skladu s čl. 83. ZUS-a inicira pokretanje postupka ocjene zakonitosti općeg akta, Ustavni sud RH je zauzeo shvaćanje da u državi utemeljenoj na vladavini prava zahtjev na postupanje tijela sudbene vlasti, koje je neodvojivo povezano uz korištenje ovlasti tog tijela, preteže nad pravom stranke u postupku na podnošenje obavijesti u smislu čl. 83. st. 2. ZUS- a, odnosno zahtjeva u smislu čl. 83. st. 1. istog zakona ili prijedloga u smislu čl. 38. st. 1. Ustavnog zakona. (Ustavni sud RH U-III-4024/2019).

16. Zbog iznijetih razloga je obrazloženje drugostupanjske presude nedostatno, a dijelom i kontradiktorno kad se u njemu navodi da sud nije bio dužan i ovlašten ispitivati zakonitost podzakonskog akta, dok je s druge strane ispitana njegova zakonitost u odnosu na nadležnost tijela koje je donijelo taj akt, pa presudu nije moguće ispitati.

17. Stoga je valjalo je po čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu u stavku I izreke u predmet u tom dijelu vratiti drugoostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

18. Odluka o parničnim troškovima ovisi o odluci o glavnoj stvari pa je valjalo ukinuti i odluku o parničnim troškovima te predmet i u tom dijelu vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak. S obzirom na to da je rješenjem ukinuta odluka protiv koje je podnesena revizija i predmet vraćen na ponovno suđenje, ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 21. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil

Broj zapisa: 9-30855-8e601

Kontrolni broj: 0e7e9-fec73-d07a6

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=IVAN VUČEMIL, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.