Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 4 Kž-125/2023-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Rajka Kipkea, kao predsjednika vijeća, te Tomislava Brđanovića i Vlaste Patrčević Marušić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv okrivljene K. K., zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17, dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja E. Š. podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu broj Kov-76/2021-17 od 7. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2023.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba oštećenika kao tužitelja E. Š. kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem na temelju čl. 355. st. 2. u vezi čl. 355. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 121/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19, dalje: ZKP/08-19) odbačena je optužnica oštećenog kao tužitelja E. Š. protiv okrivljene K. K. zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. Oštećenik kao tužitelj dužan je na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08-19 naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08-19 u paušalnoj svoti od 1.500,00 kuna, kao i troškove okrivljene o čemu će prvostupanjski sud donijeti posebno rješenje.
2. Protiv tog rješenja žali se oštećenik kao tužitelj E. Š. po opunomoćeniku F. Š., odvjetniku zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu oštećenika kao tužitelja, ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Žalba oštećenika kao tužitelja nije osnovana.
4. Iako žalitelj navodi da se žali iz svih žalbenih razloga, stvarno se žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Nakon kratkog citiranja sadržaja pobijanog rješenja žalitelj tvrdi da su se određene činjenice promijenile nakon podnošenja kaznene prijave, a i da su provedene određene dokazne radnje na njegov prijedlog. Žalitelj smatra da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da se optužnica temelji na potpuno različitom činjeničnom supstratu od onoga sadržanoga u kaznenoj prijavi. U kaznenoj je prijavi oštećenik opisivao okolnosti koje su se događale nakon sklapanja ugovora, ali je iznio i tvrdnju da je prilikom stupanja u ugovorni odnos s oštećenikom okrivljena bila svjesna da posuđeni iznos neće vratiti. Time je okrivljenica ostvarila sva obilježja kaznenog djela prijevare. Zaključno žalitelj smatra da se optužnica temelji na srodnom činjeničnom supstratu u odnosu na kaznenu prijavu, ne i potpuno različitom.
5. Pobijanim je rješenjem odbačena optužnica oštećenika kao tužitelja pozivom na odredbu čl. 355. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08-22), iz razloga što prvostupanjski sud smatra da oštećenik kao tužitelj nema svojstvo ovlaštenog tužitelja. Ovo se obrazlaže usporedbom činjeničnog supstrata kaznene prijave oštećenika prema činjeničnom opisu kaznenog djela u optužnici oštećenika kao tužitelja i zaključuje da postoji takva razlika u opisima da se ne radi o identičnim događajima. U kaznenoj je prijavi oštećenik opisao da je 1. rujna 2017. s osumnjičenom sklopio ugovor o zajmu na iznos od 25.000,00 €, s ugovorenim povratom u mjesečnim anuitetima ne manjim od 300,00 kn. Nakon toga opisuje se postupanje osumnjičene i vraćanje pojedinih iznosa, oštećenikove usmene i pisane opomene, a nakon toga i pokretanje parničnog postupka, a nakon što je uspio u parnici, oštećenik opisuje radnje koje je poduzeo radi prisilne naplate svojeg potraživanja. U odnosu na postupanje osumnjičene tvrdi se da je već kod stupanja u ugovorni odnos kod nje postojala prijevarna namjera jer je već tada znala da primljeni iznos neće vratiti, a nema druge imovine iz koje bi se oštećenik mogao naplatiti, koje činjenice je zatajila oštećeniku. U optužnici se tvrdi da je okrivljena K. K. u veljači i ožujku 2016. u namjeri da se okoristi od oštećenika kao tužitelja E. Š. pozajmila ukupno 25.000,00 €, od čega je vratila 604,45 €, neistinito mu pri tome predočivši da joj je novac potreban za obiteljske potrebe da isplati novac svekru, prešutjevši mu pri tome da nema mogućnosti za povrat pozajmice, koju pozajmicu nije vratila niti nakon što je primila pravomoćnu presudu i rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici broj
5.1. Već letimičnom usporedbom činjeničnih opisa iz kaznene prijave i optužnice vidljivo je da se radi o bitno različitim činjenicama, tako da činjenice opisane u optužnici nisu bile sadržane u kaznenoj prijavi. Jedina je poveznica između činjeničnih supstrata iznos novca koji je primila okrivljenica, dok se potpuno različito opisuju okolnosti koje su dovele do pozajmljivanja, na način da se u optužnici taj događaj stavlja godinu i pol u prošlost, opisuje se koje je činjenice okrivljenica lažno predočila oštećeniku, ali različito od navoda kaznene prijave.
5.2. Oštećenik kao tužitelj stječe svojstvo supsidijarnog tužitelja preuzimanjem kaznenog progona za kazneno djelo koje se inače goni po službenoj dužnosti, nakon što državni odvjetnik odbaci kaznenu prijavu, po čl. 55. st. 1. i 2. ZKP/08-22, ali u odnosu na prijavljeno kazneno djelo, što znači ne samo da se mora raditi o istom kaznenom djelu iz Kaznenog zakona, već je oštećenik kao tužitelj u preuzimanju progona ograničen i činjenicama koje je istaknuo u kaznenoj prijavi. Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 55. st. 3. ZKP/08-22 o ostanku pri podignutoj optužnici kod preuzimanja progona oštećenika kao tužitelja, a ako podiže novu optužnicu, sud će postupiti po čl. 354. do 358. ZKP/08-22, dakle odlučivati će o potvrđivanju optužnice. Navedeno smisleno proizlazi i iz pitanja identiteta djela u odnosu na prava obrane okrivljenika koji mora biti obaviješten o prirodi optužbe protiv njega, a što je već bilo bitno različito u pouci o pravima koju je okrivljenica primila u konkretnom predmetu, prema činjenicama na kojima se temeljila kaznena prijava. U konkretnom predmetu jasno je vidljiva razlika u činjeničnom supstratu kaznene prijave prema podignutoj optužnici, pa stoga žalitelj nema potrebno svojstvo supsidijarnog tužitelja. Ne radi se o srodnom činjeničnom supstratu kako to tvrdi žalitelj, jer se radi o opisu potpuno drugog događaja s opisom drugih činjenica koje je okrivljena lažno predočila oštećeniku, a niti bi navodna srodnost mogla oštećenika kao tužitelja ovlastiti za nastavak progona okrivljenice, kada jednostavno ne postoji traženi identitet činjenica na kojima se temelji kaznena prijava prema optužnici. Državni je odvjetnik odbacio kaznenu prijavu vezano za točno određeni činjenični supstrat, s točno određenim razlozima, a oštećenik kao tužitelj isključivo je bio ovlašten preuzeti progon ponavljajući takav činjenični supstrat u podnesku kojim preuzima progon, odnosno u podignutoj optužnici. Slijedom navedenoga ispravna je odluka prvostupanjskog suda kojom je na temelju čl. 355. st. 2. u vezi st. 1. toč. 3. ZKP/08-19 optužnica oštećenika kao tužitelja odbačena.
6. Slijedom navedenog, žalba žalitelja nije osnovana, pa je na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08-22 valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja i odbiti je kao neosnovanu.
U Varaždinu 21. veljače 2023.
Predsjednik vijeća
Rajko Kipke,v.r.
