REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3338/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica I. K., OIB:…, i S. K., OIB:…, obje iz Z., koje zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. o. k. d.d., OIB:…, Z., koga zastupa punomoćnica I. P., odvjetnica u Z., i tuženika S. D., OIB:…, Z., kojeg zastupa punomoćnik E. H., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7324/2016-4 od 5. ožujka 2019., kojom je u pobijanom dijelu potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 2450/15-33 od 1. srpnja 2016., u sjednici održanoj 21. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika Hrvatska osiguravajuća kuća d.d. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7324/2016-4 od 5.ožujka 2019., u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice S. K., odbija se kao neosnovana.

II. Revizija tuženika S. D. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 7324/2016-4 od 5.ožujka 2019., u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice S. K., odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

I. Revizija tuženika Hrvatska osiguravajuća kuća d.d. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7324/2016-4 od 5.ožujka 2019., u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice I. K., odbacuje se kao nedopuštena.

II. Revizija tuženika S. D. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 7324/2016-4 od 5.ožujka 2019., u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice I. K., odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da solidarno isplate tužiteljici I. K. iznos 78.820,23 kn, a tužiteljici S. K. iznos od 243.221,54 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim u izreci presude (toč. I. izreke); odbijen je daljnji zahtjev tužiteljice I. K. u iznosu od 10.143,23 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. II. izreke) te je naloženo tuženicima da tužiteljicama solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 57.062,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tuženika i u pobijanom dijelu (toč. I. i III. izreke) potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik Hrvatska osiguravajuća kuća d.d., u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice S. K., podnio je reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjena pred oba suda i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice I. K. tuženik podnio je reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže da ovaj sud preinači nižestupanjske presude na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tuženik S. D., također je protiv dijela presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužiteljice S. K. reviziju podnio pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a u odnosu na zahtjev tužiteljice I. K. pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže da ovaj sud preinači nižestupanjske presude na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

4.1. Na revizije nije odgovoreno.

5. Revizije u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice S. K., nisu osnovane, dok su u odnosu na dio presude kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice I. K. nedopuštene.

6. U odnosu na revizije tuženika protiv presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice I. K.

7. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

9. Smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik H. o. k. d.d. naznačio je pitanja

"1. Da li postojanje kaznenopravne odgovornosti prejudicira isključivu građanskopravnu odgovornost.",

"2. Na kome je teret dokaza uzročno posljedične veze u sporu protiv bivšeg punomoćnika i njegova osiguratelja budući je punomoćnikovim propustom izgubljen spor. Tko je dužan dokazati da bi da nije bilo propusta, spor bio završen u potpunosti usvojenim tužbenim zahtjevom."

10. Obrazlažući važnost naznačenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, uz tvrdnju da je shvaćanje izraženo u nižestupanjskim presudama u suprotnosti sa shvaćanjima ovog suda izraženim o tim pitanjima, poziva se na odluke broj Gž-1068/1960, Rev- 794/03, Revr-1005/14, Rev- 563/2008 i dr.

11. Po ocjeni ovog suda naznačena pitanja ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda radi ujednačavanja sudske prakse.

11.1. Naime, zaključujući o isključivoj krivnji štetnika iz štetnog događaja u kojem je usmrćen prednik tužiteljica, sudovi nisu polazili od pretpostavke o postojanju isključive građanskopravne odgovornosti već zbog same činjenice postojanja kaznenopravne odgovornosti, već su pitanje odgovornosti raspravili na temelju izvedenih dokaza, a prema odredbama obveznog prava o odgovornosti za štetu.

11.2. Do zaključka o postojanju uzročno posljedične veze između propusta punomoćnika – odvjetnika i neuspjeha u parnici te štete koju tužiteljice trpe tim neuspjehom prvostupanjski sud došao je na temelju izvedenih dokaza predloženih po tužiteljicama, a nije o postojanju takve veze odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja. Stoga o pitanju kojim se problematizira pitanje tereta dokazivanja ne ovisi odluka o sporu.

12. Slijedom iznesenog, kako naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, valjalo je reviziju tuženika H. o. kuća d.d. podnesenu pozivom na odredbu čl. 382. st. 3. ZPP-a, na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a odbaciti kao nedopuštenu.

13. Tuženik S. D. u reviziji podnesenoj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a naznačuje pitanje:

"Da li sukladno čl. 1046. ZOO-a u slučaju propusta odvjetnika uslijed kojega je stranka izgubila pravo na zaštitu radi ostvarenja potraživanja prema drugoj osobi s osnove naknade štete predstavlja novčanu štetu iznos koji bi stranci bio dosuđen da toga propusta nije bilo neovisno o tome je li prema toj drugoj osobi naplativ odnosno u kojoj je visini naplativ ili štetu predstavlja iznos koji bi stranka po redovnom tijeku stvari mogla naplatiti od te osobe?".

14. Navodeći da "s obzirom na različite stavove sudova i činjenice da se u jednim slučajevima primjenjuje jedan kriterij (pravno stajalište), a u drugima drugi, očito je da se radi o nejedinstvenoj primjeni prava na istovjetne slučajeve", pri čemu ne ukazuje na konkretne odluke koje bi opravdavale takvu tvrdnju, tuženik nije izložio određene razloge zbog čega smatra da je naznačeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a što je bio dužan prema izričitoj odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a.

15. Kako slijedom iznesenog revizija tuženika S. D. podnesena pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a nema potreban sadržaj za njenu dopuštenost valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a odbaciti kao nedopuštenu.

16. U odnosu na revizije tuženika protiv presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice S. K.

17. Prema odredbi čl. 392.a st.1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

18. Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka oba tuženika, izrijekom ili sadržajno, temelje na tvrdnji o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a te bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP-a.

19. Suprotno tvrdnjama revidenata nižestupanjske presude imaju dostatne razloge o odlučnim činjenicama i nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati. Nije stoga ni po jednom sudu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

19.1. Sud prvog stupnja ocjenu izvedenih dokaza, a imajući u vidu i odredbu čl. 12. st. 3. ZPP-a, prema kojoj je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, izveo na način propisan odredbom čl. 8. ZPP-a, stoga nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a.

20. Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili i pravilo o teretu dokazivanja u ovoj pravnoj stvari. Naime, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za naknadu štete zbog izmakle koristi temeljen na tvrdnji tužiteljica da su zbog propusta tuženika S. D., koji ih je kao odvjetnik zastupao u parnici radi naknade štete protiv tuženika koji su kaznenom presudom proglašeni krivima zbog kaznenog djela sudjelovanja u tučnjavi, s posljedicom smrti prednika tužiteljica, onemogućene u ostvarivanju naknade štete protiv tih osoba.

20.1. Prema odredbi čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

20.2. Po ocjeni ovog suda po redovnom tijeku stvari može se očekivati da će stranka koja je uspjela u sporu i stekla ovršnu ispravu protiv neke osobe tražbinu i naplatiti. Nemogućnost ostvarenja naplate predstavlja iznimku koju treba dokazati stranka koja se na tu nemogućnost poziva (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

20.3. Tužiteljice dokazale su da bi, da nije bilo propusta njihovog punomoćnika uspjele u sporu, a tuženici nisu ni pokušali dokazati da s obzirom na imovno stanje štetnika nije postojala mogućnost namirenja tražbine. Dakle, tužiteljice su dokazale postojanje uzročnoposljedične veze između propusta njihovog punomoćnika i gubitka naknade štete koju su mogle ostvariti od štetnika iz štetnog događaja iz 2023. Nije stoga učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP-a, niti postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

21. Pretežnim revizijskim navodima tuženici osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu izostanka sukrivnje prednika tuženika za nastanak štetnog događaja. Budući da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja to ti revizijski navodi kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

22. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava oba tuženika temelje na tvrdnji o pogrešnoj primjeni čl. 1089. st. 3. ZOO-a jer da tužiteljice nisu dokazale izmaklu korist. Naime, smatraju revidenti da izmakla korist nije dokazana već zbog činjenice što tužiteljice nisu dokazale naplativost tražbine koja bi bila utvrđena pravomoćnom presudom u sporu za naknadu štete protiv štetnika iz štetnog događaja iz 2002., dok tuženik S. D. pogrešnu primjenu materijalnog prava temelji i na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbi o zastari (čl. 376. i 377. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99, 129/00 i 88/01-dalje: ZOO/91) smatrajući da je već u vrijeme podnošenja tužbe 5. ožujka 2008. potraživanje naknade štete prema štetnicima bilo zastarjelo, pa u slučaju opravdanog prigovora zastare koji bi tuženici istaknuli u tom predmetu tužiteljice po redovnom tijeku stvari ne bi uspjele u parnici.

23. Kako proizlazi iz obrazloženja nižestupanjskih presuda sudovi su pitanje zastare raspravljali vezano samo na prigovor zastare potraživanja tužiteljice prema tuženicima u ovoj pravnoj stvari. Tako su uz obrazloženje da je šteta za tužiteljice nastala dana 8. travnja 2010., kao zadnjeg dana roka za podnošenje prijedloga za nastavak postupka u mirovanju, a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 20. veljače 2015., dakle, unutar petogodišnjeg roka iz čl. 376. st. 2. ZOO/91-a (pravilno čl. 230. st. 2. ZOO/05-a), a da su tužiteljice za štetu saznale primitkom rješenja o ovrsi 29. ožujka 2012. (I. K.), odnosno 6. ožujka 2012. (S. K.), slijedom čega nije protekao ni subjektivni rok iz čl. 230. st. 1. ZOO, prigovor zastare otklonili.

24. U odnosu na revizijsku tvrdnju tuženika S. D. da je tužbom od 5. ožujka 2008. utuženo zastarjelo potraživanje, jer da su tužiteljice saznale za štetnike najkasnije dana 5. studenoga 2004., kojeg dana je tužiteljica I. K. kao oštećenica sudjelovala na raspravi u predmetu broj K-42/03, vođenom protiv okrivljenika zbog kaznenog djela od 14. svibnja 2003., nižestupanjski sudovi nisu izrazili nikakvo shvaćanje, a tuženik odgovarajućim postupovnim pitanjem eventualnu nedostatnost obrazloženja presuda u tom dijelu ne problematizira.

25. Međutim, tvrdnje revidenta kojima se osporava shvaćanje koje u pobijanoj presudi nije ni izraženo, nisu ni osnovane. Suprotno tvrdnji revidenta posebno zbog specifičnosti kaznenog djela (sudjelovanje u tučnjavi) tužiteljice sve do pravomoćnosti kaznene presude, unatoč saznanju o vođenju kaznenog postupka protiv određenih okrivljenika, nisu sa sigurnošću mogle znati osobu štetnika. Stoga je pravilno, prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare zaključivši da subjektivni rok iz čl. 376. st. 1. ZOO/91, s obzirom na dan pravomoćnosti kaznene presude (24. rujna 2008.), nije ni počeo teći, a objektivni rok iz čl. 376. st. 2. ZOO/91, da nije protekao jer od nastanka štete (14. svibnja 2003.) do podnošenja 5. ožujka 2008. nije prošlo pet godina.

26. Nije osnovano ni shvaćanje tuženika o neprimjenjivosti odredbe čl. 377. st. 2. ZOO/91 u ovom predmetu, jer prema ustaljenoj praksi ovog suda prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete, neovisno o tome je li u kaznenom postupku istaknut imovinsko pravni zahtjev (tako i ovaj sud u Rev-195/2022-2 od 15. siječnja 2023. – revizija po dopuštenju).

27. Slijedom iznesenog, suprotno tvrdnji tuženika tužiteljice su dokazale da bi po redovnom tijeku stvari, da nije bilo propusta njihovog punomoćnika uspjele u parnici protiv štetnika iz štetnog događaja iz 2003. te ostvarile naknadu štete, u čemu su navedenim propustom onemogućene.

28. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da su ispunjene pretpostavke za naknadu štete zbog izmakle koristi (čl. 1089. ZOO-a).

29. Ne postoji stoga ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

30. Kako ne postoje razlozi zbog kojih su revizije podnesene valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a revizije odbiti kao neosnovane.

Zagreb, 21. veljače 2023.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.