REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 428/2016-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. U. iz D., kojeg zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u S., protiv tuženika A. E. S.A. V. A. kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u Z., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-634/2014 od 14. siječnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1337/05 od 12. lipnja 2014., u sjednici održanoj 21. veljače 2023.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja u dijelu u kojem je odlučeno o glavnoj stvari, kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Odbacuje se revizija tužitelja podnesena protiv odluke o troškovima postupka, kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:
''Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 206.000,00 kn, na ime nematerijalne štete, te na ime materijalne štete na vozilu iznos od 50.000,00 kn, sve sa zakonskom kamatom počev od 15. veljače 1994. god. pa do isplate, te mjesečnu rentu počev od 15. veljače 1994. god. pa do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose mjesečno i počev od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, time da obrok za idući mjesec dospijeva svakog 1-og proteklog mjeseca, a oni koji budu dospijevali ubuduće, svakog 1-og u mjesecu, te mu u istom roku naknaditi parnični trošak.
II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 82.566,00 kn, u rok u od 15 dana.''.
2. Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na reviziju nije podnesen.
4. Revizija tužitelja nije osnovana.
5. Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Neosnovano revident ukazuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. To zbog toga jer su u obrazloženju obje odluke sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijane presude nemaju nedostataka koji bi onemogućavali njihovo ispitivanje.
6.1. Protivno navodima tužitelja, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP vezi članka 261. stavak 3. ZPP iz jednostavnog razloga što u nalazu i mišljenju vještaka nisu postojali nikakvi nedostaci ili proturječnosti, a na primjedbe stranaka vještaci su se valjano i dostatno očitovali. Stoga nije bilo osnovnih pretpostavki u smislu članka 261. stavak 3. ZPP za određivanje novog vještačenja, kako se to pravilno ističe i u obrazloženju drugostupanjske odluke.
6.2. Što se tiče spornog nadnevka završetka liječenja (u pisanom nalazu i mišljenju se navodi da je liječenje završeno u veljači 2005., dok se u dopuni nalaza navodi da je liječenje završeno 15. veljače 1995.), o tome su se vještaci jasno očitovali navodeći da je riječ o očitoj pogrešci u pisanju, što su sudovi i prihvatili. Ovaj sud nema razloga ne prihvatiti da je riječ o pogrešci u pisanju, pogotovo uzimajući u obzir logično i uvjerljivo objašnjenje vještaka - da se u nalazu i mišljenju završetak liječenja povezuje sa zadnjim neurološkim, odnosno EMG nalazom koji je datiran s 15. veljače 1995.
7. Revizija je, među ostalim, podnesena i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer tužitelj prigovara nalazu i mišljenju medicinskog vještaka. No, kako u smislu odredbe članka 385. stavak 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to revizijski navodi u tom dijelu nisu ni razmatrani.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete proizišle iz štetnog događaja – prometne nezgode od 15. veljače 1994.
9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj, prema obrazloženju drugostupanjske presude, dana15. veljače 1994. stradao u prometnoj nezgodi kao putnik u osobnom vozilu marke O. A. vlasništvo M.
V.,
- da je prometnu nezgodu skrivio M. M. iz S. upravljajući vozilom U.-a. osiguranim kod tuženika,
- da je na dan štetnog događaja sastavljeno izvješće o izvršenom prekršaju s prometnom nezgodom u kojem je svoju izjavu dao i tužitelj kao sudionik prometne nezgode te je toga dana saznao za osobu štetnika,
- da je tužitelj u toj prometnoj nezgodi zadobio tešku tjelesnu ozljedu i to udarac- nagnječenje glave te prijelom kralješka L3 i L5 kao i prijelom stiloidnog nastavka palčane kosti,
- da je u svezi sa predmetnim štetnim događajem trpio fizičke bolove koji su prestali u kolovozu 1994. godine, dok je strah trajao do kraja travnja 1994.,
- da je kod tužitelja zaostala naruženost u vidu otežanog hoda na desnoj nozi i zabacivanju noge,
- da je potreba za tuđom pomoći i njegom trajala do kraja lipnja 1994.,
- da je tužiteljevo liječenje u svezi s prometnom nezgodom završeno 15. veljače 1995.,
- da je do stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja došlo u veljači 1996.,
- da tužitelj ničim nije dokazao da bi pretrpio materijalnu štetu na vozilu, čak ni da je vlasnik vozila, kao ni tražbinu za naknadu štete za oštećenu odjeću te izgubljenu zaradu,
- da je tužba podnesena 4. kolovoza 2005.
10. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica, nižestupanjski sudovi primjenom odredbe članka 376. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 53/91, 73/91, 3/94, 11/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), uzimajući u obzir trenutak saznanja o postojanju i o opsegu štete za svaki pojedini oblik štete posebno, imajući na umu i subjektivni i objektivni zastarni rok iz navedene odredbe, zaključuju da je zahtjev tužitelja za naknadu štete po osnovi fizičkih boli i straha zastario najkasnije u veljači 2001., za pretrpljene duševne boli 15. veljače 2000., te za troškove tuđe pomoći i njege najkasnije krajem lipnja 1999. Stoga su, ocjenjujući prigovor zastare osnovanim, tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. 10.2. Što se tiče primjene članka 377. ZOO-a, prvostupanjski sud obrazlaže da se tužitelj ne može pozivati na primjenu te odredbe jer su pripadnici U.-a. za boravka u misiji u Republici Hrvatskoj, imali kaznenoprocesni imunitet te protiv njih nije uopće mogao biti vođen kazneni postupak. Zbog toga da se tužitelj ne može pozivati na dulji zastarni rok iz navedene odredbe. Nadalje, sud prvog stupnja ističe da, sve kad bi konkretna šteta i bila počinjena kaznenim djelom (tužitelj tvrdi da je riječ o kaznenom djelu iz članka 272. Kaznenog zakona Republike Hrvatske), prema shvaćanju tog suda bila bi riječ o kaznenom djelu iz članka 156. u svezi članka 161. Kaznenog zakona Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 32/93), s obzirom da se nezgoda dogodila 19. veljače 1994., a da je liječenje tužitelja završeno 15. veljače 1995., tužba bi i u tom slučaju bila podnesena izvan zastarnog roka (4. kolovoza 2005.).
10.3. Drugostupanjski sud prihvaća ovakav zaključak prvostupanjskog suda, tj. da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni članka 377. ZOO-a jer je prometnu nezgodu skrivio pripadnik U.-a. protiv kojeg se, zbog kazneno procesnog imuniteta koji je uživao, nije mogao voditi kazneni postupak.
11. U revizijskom stadiju postupka i dalje je (zapravo i jedino) sporno ima li u ovom slučaju mjesta primjeni članka 377. ZOO, te posljedično tome, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine.
12. Protivno revizijskim navodima, o prigovoru zastare odlučeno je pravilnom primjenom materijalnog prava.
12.1. Naime, s obzirom na ranije navedena utvrđenja sudova, i prema shvaćanju revizijskog suda, u ovom sporu nije bilo mjesta primjeni članka 377. ZOO.
12.2. Odredba članka 377. stavka 1. ZOO propisuje da kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
12.3. Zastara potraživanja naknade štete uzrokovane kaznenim djelom prosuđuje se prema toj odredbi samo kad je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja.
12.4. Parnični sud nije ovlašten, radi ocjene zastare potraživanja, sam ispitati i utvrditi je li šteta počinjena kaznenim djelom i je li počinitelj odgovoran za izvršenje tog kaznenog djela, pa ni radi ocjene zastare potraživanja u smislu članka 377. ZOO. 12.5. Samo iznimno, parnični sud je ovlašten radi ocjene zastare potraživanja, sam ispitati i utvrditi je li šteta počinjena takvim radnjama koje sadrže biće kaznenog djela, u slučaju kad su postojale određene procesne smetnje (npr. smrt štetnika) zbog kojih je bilo apsolutno nemoguće protiv počinitelja kaznenog djela pokrenuti i okončati kazneni postupak, međutim to ovdje nije slučaj (tako i u Rev 326/04 od 28. rujna 2005.)
12.6. Kako su sudovi pravilno ocijenili da se na konkretni slučaj primjenjuje članak 376. ZOO, a ne dulji zastarni rok iz članka 377. ZOO jer protiv počinitelja nije vođen kazneni postupak, slijedom čega nije riječ o šteti prouzročenoj kaznenim djelom, to su pravilno utvrdili da je utuženo potraživanje zastarjelo po svim vidovima naknade štete.
12.7. Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju članka 393. ZPP-a reviziju tužitelja valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.
13. U odnosu na odluku o troškovima postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
12.1. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom ''postupak'' iz odredbe članka 400. stavka 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba članka 400. stavak 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavka 1. ZPP-a (tako i u odluci broj Rev- 1353/11 od 17. studenoga 2015.).
12.2. Na osnovi izloženog valjalo je na temelju članka 400. stavka 1. ZPP-a reviziju tužiteljice podnesenu protiv rješenja o troškovima odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 21. veljače 2023.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
