REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 853/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja- protutuženika M. L. iz S., sada u K., i II. tužitelja- protutuženika S. S. iz S., Lj., koje zastupa punomoćnik F. N., odvjetnik u V., protiv tuženika-protutužitelja A. M. iz N., koga zastupaju punomoćnici T. T. i I. U., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji II. tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-2037/2009-12 od 10. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-764/1994 od 10. srpnja 2003., u sjednici održanoj 21. veljače 2023.,

r i j e š i o  j e:

Ukida se presuda Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-2037/2009- 12 od 10. siječnja 2010., i presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P- 764/1994 od 10. srpnja 2003., u odnosu na II. tužitelja-protutuženika M. S. i tuženika- protutužitelja u točki I. izreke u dijelu koji se odnosi na utuženu zakupninu, te se u tom dijelu i u odnosu na II. tužitelja-protutuženika M. S. i tuženika-protutužitelja predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

p r e s u d i o  j e:

I. Revizije stranaka u preostalom dijelu se odbijaju, kao neosnovane.

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. 1. Presudom suda prvog stupnja u točka I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protu tuženika (u daljem tekstu tužitelji) u kojem su tražili da sud obveže tuženika da tužiteljima platiti 119.642,30 EUR u kunskoj protuvrijednosti s kamatom po stopi preciznije navedenoj u toj točki izreke, te su odbijeni i s zahtjevom za naknadu parničnih troškova.

1. 2. U točki II. izreke odbijen je protu tužbeni zahtjev tuženika-protu tužitelja (u daljnjem tekstu tuženik) sa zahtjevom da mu tužitelji plate 115.139,93 EUR s zateznom kamatom na pojedinačne iznose i po stopi sve preciznije navedeno u toj točki izreke.

1. 3. U točki III. izreke naloženo je tužiteljima da nadoknade tuženiku parnične troškove u iznosu od 11.063,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2003. pa do isplate.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-764/1994 od 10. srpnja 2003.

3. Protiv drugostupanjske presude II. tužitelj-protutuženik M. S. i tuženik-protutužitelj podnijeli su revizije temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje u tekstu ZPP). I jedna i druga stranka predlažu ukinuti obje nižestupanjske presude te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno predležu preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvati njihove zahtjeve u cijelosti, a protivnu stranku obvezati na nadoknadu troškova postupka, uključujući i revizijski trošak.

4. Odgovori na revizije nisu podneseni.

5. Revizija II. tužitelja je dijelom osnovana, a revizija tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje zakupninu za predmetni lokal kroz utuženo razdoblje, naknadu za izgubljenu vrijednost ulaganja u lokal, naknadu plaćenih obveza glede tog lokala (poreza doprinosa raznih kazni i. sl.), te protu tužbeni zahtjev tuženika kojim od tužitelja potražuje vraćanje novčanog iznosa koji je dao tužiteljima za ulazak u partnerstvu, naknadu iznosa koji su trebali biti plaćeni za mirovinsko-invalidsko osiguranje tuženika za koje vrijeme mu je trebao teći radni staž, naknadu u vrijednosti kino projektora sa svim uređajima, te određeni novčani iznos na ime naknade zbog onemogućavanja rada tuženiku iz razloga što su tužitelji prodali lokal.

7. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je 30. kolovoza 1988., između općine V. kao najmodavca i tužitelja M. L., kao najmoprimca i tužitelja S. S., kao suulagatelja, zaključen ugovor o najmu predmetnog poslovnog prostora, kojim je općina V. kao vlasnik prostora dala u najam tužiteljima do 1. svibnja 1999., bez plaćanja najamnine, s tim da je najmoprimac bio dužan predati prostor najmodavcu nakon isteka ugovora bez prava povrata uloženih sredstava, a uz pravo vlasništva opreme kojom je opremljen poslovni prostor i da najmoprimac ne smije iznajmiti poslovni prostor u podnajam, pri čemu do promijene osobe najmoprimca može doći samo sporazumno,

- da su 10. svibnja 1989., tuženik i tužitelji sklopili ugovor o ustupanju kojim su utvrdili da tužitelji imaju ugovor o najmu s Općinom V. za najam poslovnog prostora u kojem obavljaju ugostiteljsku djelatnost, te da tim ugovorom tužitelji ustupaju tuženiku jednu trećinu zajedničkih prava u tom poslovnom prostoru, opremi i inventaru, dok se tuženik obvezao tužiteljima plaćati odgovarajući dio uloženih sredstava, čime tuženik dobiva status jednakovrijedne ugovorne strane iz ugovora s Općinom V. i pravo da u tom prostoru otvori samostalnu obrtničku djelatnost,

- da su na temelju ugovora o ustupanju istog dana, odnosno 10. svibnja 1989. tužitelji i tuženik sklopili "dogovor" da će tuženik u tom prostoru početi s radom 15. svibnja 1989., obavljajući samostalnu ugostiteljsku djelatnost, te da će kao naknadu za amortizaciju i uložena sredstva tužiteljima mjesečno plaćati protuvrijednost od 1.500,00 DEM svakome, a u slučaju ako koji od suvlasnika želi prodati svoj dio četvrtoj osobi mora prije toga dobiti suglasnost ostalih suvlasnika uz njihovu prije prvo otkupa, te da će tuženik snositi trošak tekućeg investicijskog održavanja,

- da je tuženik tužiteljima na ime ustupa 1/3 zajedničkih prava u tom poslovnom prostoru, opremi i inventaru (ulaska u predmetni posao) isplatio 80.000,00DEM na ime 1/3, kako je i dogovoreno,

- da je aneksom broj 1. Ugovora o najmu od 30. kolovoza 1988., sklopljenim 5. lipnja 1989., općina V. dala suglasnost za proširenje broja suulagača, odnosno suglasnost da suulagač bude i tuženik, odnosno nositelj djelatnosti obrta u unajmljenom lokalu, s time da tuženik pristupa ugovoru o najmu, da se dogovoreni odnos između najmoprimca i najmodavca ne mijenja, te da je navedeni ugovor o ustupanju sastavni dio navedenog aneksa,

- da je tužitelj M. L. imao dozvolu za uporabu ugostiteljskog prostora od 7. kolovoza 1988., do 28. veljače 1991., a da tuženik nije imao dozvolu za obrt i da je krajem 1993. predmetni poslovni prostor preuređen u šest novoizgrađenih lokala,

- da su tužitelji 12. veljače 1993. podijeli općini V. zahtjev za sporazumni raskid najamnog odnosa i povrat uloženih sredstava u iznosu od 85.700,00 DEM, a da im je općina V. po toj osnovi sporazumno s njima isplatila iznos od 72.000,00 DEM,

- da iznos od 80.000,00 DEM koji tuženik potražuje protutužbom predstavlja njegov ulog u zajednički posao, a povrat tog uloga stranke nisu ugovorile,

- da tuženik nije dokazao da je prestao raditi u lokalu zbog toga što mu tužitelj M. L. nije pribavio dozvolu za otvaranje obrta,

- da je tuženik započeo s obavljanjem ugovorene djelatnosti, ali da je tu djelatnost prestao obavljati iz razloga za koji tužitelji nisu odgovorni, a ne zbog toga što mu tužitelj M. L. nije pribavio obrtnu dozvolu, jer je M. L. imao dozvolu za obrt od 7. kolovoza 1988., do 28. veljače 1991., odnosno u vrijeme sklapanja dogovora iz ugovora o ustupanju (10. svibnja 1989.) pri čemu činjenica da tuženik nije ishodio dozvolu za obrt iako je to pokušao pred nadležnim tijelima uprave u općini V. tužitelji ne mogu biti odgovorni,

- da je iznos od 15.000,00 DEM tuženik tužitelju M. L. isplatio nakon što je predmetni lokal zatvoren kako bi M. L. „nekoga platio da bi lokal mogao normalno raditi“, te da je takav ugovor između M. L. i tuženika nezakonit jer je protivan moralu i kao takav ništav pa da obvezu iz takvog ugovora stranka nije dužna ispuniti,

- da tuženik nije dokazano da bi imao u vlasništvu kino projektor i da bi mu tužitelji isti otuđili,

- da tužitelji nisu bili poslodavci tuženiku zbog čega mu nisu dužni uplaćivati doprinose za mirovinsko-invalidsko osiguranje,

- da tužitelju da iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelji nisu onemogućili tuženika u obavljanju ugostiteljske djelatnosti.

8. 1. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud smatra neosnovanim dio tužbenog zahtjeva tužitelja temeljenog na ugovoru o zakupu i na nadoknadi izvršenih ulaganja, utvrđujući da između stranaka nije sklopljen ugovor o zakupu niti ugovor o najmu, kao i iz razloga što je predmetni ugovor o najmu raskinut bez sudjelovanja tuženika, i što su tužitelji u sporazumu s općinom V., bez sudjelovanja tuženika, ishodili naplatu s osnove ulaganja u iznosu od 72.000,00 DEM, te što tuženik nije preuzeo obvezu, u slučaju raskida ugovora prije isteka roka vratiti, odnosno nadoknaditi tužiteljima uloženi iznos u predmetni lokal, jer su stranke zajedničkim rizikom i ulogom ušle u taj posao.

8. 2. Prvostupanjski sud ujedno smatra da tužitelji nemaju pravo od tuženika tražiti ni utuženi iznos na ime izgubljene vrijednosti lokala jer nisu njegovi vlasnici, to tim više što su sami procijenili ulaganja u taj prostor u iznosu od 85.700,00 DEM, koji iznos su potraživali od općine V., da bi u konačnici sporazumno pristali na iznos od 72.000,00 DEM, koji im je i isplaćen, pa da nije jasno u čemu bi se sastojala izgubljena vrijednost lokala, jer da je ona postojala tada bi zasigurno općina V., kao vlasnica lokala od obje parnične stranke (tužitelja i tuženika) potraživala tu vrijednost, i u toj situaciji sigurno ne bi pristala sporazumno tužiteljima isplatiti 72.000,00 DEM, te je i taj zahtjev odbijen pozivom na odredbu čl. 221.a ZPP-a.

8. 3. Odbijen i zahtjev na naknadu po osnovi izvršenih plaćanja umjesto tuženika (porezi, kazne i. sl.) iz razloga što ni taj dio tužbenog zahtjeva tužitelji nisu dokazali.

9. 1. U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika prvostupanjski sud smatra da tuženik nema pravo na povrat iznosa uloženog u zajednički posao iz razloga što povrat uloženih sredstava nije dogovoren, da nema pravo na naknadu štete zbog neplaćanja doprinosa za mirovinsko invalidsko osiguranje jer nije bio zaposlen kod tužitelja, da nema pravo na naknadu vrijednosti kino projektora jer nije dokazao da bi imao kino projektor, niti da bi ga tužitelji otuđili, te da iznos koji potražuje od tužitelja M. L. ne predstavlja zajam pa ga M. L. pa ga nije dužan vratiti. Neosnovanim je ocijenio i preostali protu tužbeni zahtjev utvrđujući da tužitelji nisu onemogućili da tuženiku obavljanje djelatnosti, s obzirom da je u spornom razdoblju tužitelj započeo renoviranje prostora bez odgovarajuće dozvole zbog čega mu je rad zabranjivan, a uz to je početkom 1991., bio mobiliziran u H.V., potom je ranjen, pa je to razlog za neobavljanje ugostiteljske djelatnosti, a ne zbog onemogućavanja od strane tužitelja.

10. Drugostupanjski sud u svemu prihvaća navedena utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda, pri čemu je pojasnio da tužitelji nisu dužni vratiti tuženiku 15.000,00 DEM iz razloga što se radilo ne nemoralnom, ništetnom pravnom poslu, jer je taj iznos dan " kako bi ovaj nekoga platio da bi lokal mogao raditi" .

11. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

12. U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. U odnosu na reviziju II. tužitelja:

13. 1. Tužitelj u reviziji, pozivajući se na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, navodi da je između općine V. i tužitelja kao najmoprimaca zaključen ugovor o najmu 1988., nakon čega su tužitelji s tuženikom zaključili ugovor o ustupanju kojim su tužitelji tuženiku ustupili 1/3 zajedničkih prava u odnosu na zakupljeni poslovni prostor, kao i ugovor o zakupu kojeg su nazvali „dogovor“ 10. svibnja 1980., temeljem kojeg su dogovorili da će tuženik mjesečno plaćati tužiteljima iznos od 1.500,00 DEM svakom tužitelju na ime naknade za amortizaciju uložena sredstva, te da će tuženik snositi troškove tekućeg investicijskog održavanja, da je sklopljen aneks ugovora o najmu s općinom V. kojim je ta općina dopustila da punopravni-ravnopravni suulagač bude i tuženik i ujedno kao nositelj obrtničke djelatnosti u iznajmljenom lokalu, pa da prema utvrđenjima i pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda stranke nisu sklopile ugovor o najmu- zakupu te je iz tog razloga odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

13. 2. Smatra da je u tom dijelu pobijana presuda nejasna, proturječna provedenim dokazima jer nije bitno kako je neki dokument nazvan već da je bitno kakve obveze iz njega proizlaze. Istim navodima ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava smatrajući da iako nije izričito navedeno da se radi u ugovoru o zakupu odnosno najmu da to ne znači da pravni odnos najma odnosno zakupa između stranaka nije nastao i da temeljem takvog ugovora ne postoji obveza odnosno da nije jasno zašto bi tuženik platio prve 2. mjesečne rate nakon i toga prestao plaćati ugovoreni iznos ako je odmah mogao ispuniti obveze i platiti puni iznos duga od 80.000,00 DEM.

13. 3. Navedeni prigovori tužitelja su osnovani jer za izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nisu izneseni dostatni razlozi pa pobijane presude u tom dijelu nije moguće ispitati. Naime, i prema ovome sudu, neovisno o tome što u predmetnim ugovorima nije izričito navedeno da se radi u ugovoru o zakupu, odnosno najmu to ujedno ne mora istovremeno značiti da pravni odnos najma odnosno zakupa između stranaka nije nastao, niti se može samo na temelju činjenice da ugovor nije nazvan ugovor o zakupu i da se u njemu ne spominje zakup automatizmom zaključiti da temeljem takvog ugovora ne postoji obveza s osnove najma, odnosno zakupa. U ovom slučaju je zaista ostalo nejasno zašto je tuženik platio nekoliko mjesečnih naknada-rata od po 1.500.00 DEM na ime amortizacije i uloženih sredstva, (sukladno zaključenom ugovoru) kada je na ime ustupanja tuženiku 1/3 zajedničkih prava u tom poslovnom prostoru, opremi i inventaru tužiteljima platio i odgovarajući dio u iznosu od 80.000,00 DEM, čime je tuženik dobio status jednakovrijedne ugovorne strane iz ugovora s Općinom V. i pravo da u tom prostoru otvori samostalnu obrtničku djelatnost, niti je jasno koji je tada smisao dogovaranja u dva odvojena, istog dana, zaključena ugovora u kojem je u jednom ugovoru dogovoreno plaćanje naknade za amortizaciju i uložena sredstva tužiteljima (mjesečno plaćati protuvrijednost od 1.500,00 DEM svakome), a u drugome na ime ustupanja tuženiku jedne trećine zajedničkih prava u tom poslovnom prostoru opremi i inventaru tužiteljima plaćanje odgovarajućeg dijela uloženih sredstava, odnosno radi li se o istoj ili različitoj obvezi, niti je u tom pravcu utvrđenja stvarna volja stranaka, a od čega zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu na ime zakupa.

14. Iz navedenog razloga u tom dijelu pobijane presude nije moguće ispitati, te je u tom dijelu bilo nužno ukinuti pobijane nižestupanjske presude na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a i odlučiti kao u rješenju.

15. 1. Tužitelj u reviziji pozivajući se na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a navodi da je ostalo nejasno na temelju kojeg dokaza je utvrđeno da je dugovanje temeljem „dogovora“ podmireno, odnosno da je uplatom 80.000,00 DEM tuženik podmirio svoju obvezu temeljem tog dogovora, te da o tome nižestupanjski sudovi nisu dali jasne razloge.

15. 2. Neosnovano tužitelj ukazuje na navedenu bitnu povreda odredaba parničnog postupka jer se pobijane presude u tome dijelu u svemu mogu ispitati i sadrže jasne i neproturječne razloge o svim činjenicama odlučnim za taj dio tužbenog zahtjeva, a u odnosu na navedene zaključke postoji osnova u provedenim dokazima. Naime, kako su nižestupanjski sudovi utvrdili da je predmetni ugovor o najmu raskinut bez sudjelovanja tuženika, da su tužitelji u sporazumu s općinom V., bez sudjelovanja tuženika, ishodili naplatu s osnove ulaganja u iznosu od 72.000,00 DEM, da tuženik nije preuzeo obvezu u slučaju raskida ugovora prije isteka roka vratiti, odnosno nadoknaditi tužiteljima odgovarajući dio uloženih sredstava (uplatom kojeg iznosa je tuženik dobio status jednakovrijedne ugovorne strane iz ugovora s Općinom V. – 1/3 zajedničkih prava u tom poslovnom prostoru opremi i inventaru), izneseni naprijed navedeni zaključci i pravna shvaćanja po nižestupanjskim sudovima u tom dijelu imaju svoje uporište u provedenim dokazima, pobijane presude su jasne i mogu se ispitati jer su za izneseno dani odgovarajući i sasvim dostatni razlozi. To tim više što je tužitelj M. L. na ročištu od 23. rujna 1988. (list 40. spisa) izričito potvrdio da je "tuženik ulaskom u posao sa tužiteljima dao 80.000,00 DEM na ime 1/3 dijela uloga u posao, obzirom da je oprema stajala ukupno 240.000,00 DEM" u kojem su oni postali ravnopravni partneri prema općini V., zaključenjem aneksa 1. ugovora o zakupu. Stoga u tom dijelu nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

16. Neosnovane su i tvrdnje II. tužitelja o nedostatnosti obrazloženja drugostupanjskog suda o zahtjevu po osnovi izgubljene vrijednosti, kao i razlike do ukupnog iznosa ulaganja u zajednički posao, kada navodi da su utvrđenja sudova u tom pravcu paušalna i da je drugostupanjski sud u tom dijelu propustio dati valjane razloge, čime zapravo ponovo ukazuje na bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, a to stoga što je vezano za te zahtjeve drugostupanjski sud, prema ocjeni ovoga suda, dao sasvim jasne i dostatne razloge, koji također imaju podlogu u provedenim dokazima pa je i taj prigovor revidenta ocijenjen neosnovanim, jer je, kako je i ranije navedeno, tuženik, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova na ime zajedničkih prava u tom poslovnom prostoru, opremi i inventaru plato tužiteljima odgovarajući dio uloženih sredstava u iznosu od 80.000,00 DEM, pa ovome sudu nisu jasne tvrdnje tužitelja u čemu bi se, s obzirom na navedeno, sastojala tužiteljeva izgubljena vrijednost lokala pogotovo kada se ima u vidu da tužitelji nisu vlasnici istog, a ukoliko je vrijednost lokala umanjena, kako tvrdi tužitelj, tada bi općina V. kao vlasnica lokala, zasigurno od obje parnične stranke (i tužitelja i tuženika) potraživala tu vrijednost. Neosnovanost toga zahtjeva sudovi su temeljili i na činjenici da su sami tužitelji, nakon raskida ugovora o zakupu procijenili ulaganja u taj prostor u iznosu od 85.700,00 DEM, (koji iznos su potraživali od općine V.), da bi u konačnici sporazumno pristali na iznos od 72.000,00 DEM, koji im je i isplaćen i u toj situaciji općina V. sigurno ne bi pristala sporazumno tužiteljima isplatiti 72.000,00 DEM da je eventualno došlo do smanjenja vrijednosti njezine imovine. Stoga u navedenim dokazima i utvrđenjima nižestupanjskih sudova ne postoje proturiječnosti, a dano obrazloženje je logično, dostatno i prihvatljivo i ovome sudu.

17. S obzirom da drugo tužitelj preostalim revizijskim navodima, u bitnome osporava utvrđenja nižestupanjskih sudova da je tuženik platio tužiteljima 80.000,00 DEM temeljem predmetnog "dogovora" stranaka i ocjenu provedenih dokaza, iznoseći pri tome svoje viđenje činjenične i pravne situacije, dakle, ističe činjenične prigovore zbog kojih se revizija ne može podnijeti, to takvim navodima tužitelj niti ne može uspješno osporiti materijalnopravnu pravilnost pobijane presude (članak 385. ZPP).

18. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a). Drugo tužitelj u reviziji ne navodi koja odredba materijalnog prava nije pravilno primijenjena već pogrešnu primjenu materijalnog prava obrazlaže istim razlozima koje je istakao u odnosu na navedene bitne povrede postupka. U takvoj situaciji, kada u navedenim prigovorima tužitelja nisu utvrđene bitne povrede postupka, a revident ne obrazlaže koje odredbe materijalnog prava su pogrešno primijenjene ovaj sud takve tvrdnje, sukladno odredbi čl. 386. ZPP-a, nije mogao uzeti u obzir (ocijeniti).

19. Budući da u navedenom dijelu ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju II. tužitelja u preostalom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U odnosu na reviziju tuženika:

20.1. I tuženik se u reviziji poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a smatrajući da pobijana odluka ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni proturječni i da razlozi o odlučnim činjenicama proturječe sadržaju zapisnika i isprava koji se prilažu.

20. 2. Tu bitnu povredu obrazlaže navodima da su nižestupanjski sudovi odbili njegov zahtjev za isplatu 80.000,00 DEM iz razloga što povrat navedenih sredstava stranke nisu dogovorile, smatrajući takvo utvrđenje nižestupanjskih sudova pogrešno, pojašnjavajući da je tužitelj M. L. uzeo u najam prostor te se obvezao pribaviti obrtničku dozvolu, a koju obvezu nije ispunio, da je tuženik ugovorom o ustupanju stekao status jednakovrijedne ugovorne stranke u ugovoru o zakupu, da je tuženik ispunio sve svoje obveze preuzete sklapanjem navedenih ugovora sa tužiteljima, a zbog neispunjenja njihove ugovorne obveze tuženik nije mogao dobiti dozvole za obrt, jer I. tužitelj u trenutku sklapanja aneksa broj 1. Ugovora o najmu od 30. kolovoza 1988. za predmetni lokal nije imao dozvolu za obrt već samo dozvolu za uporabu dodatnog poslovnog prostora od 7. rujna 1988., pa tuženik 1989., nije mogao dobiti dozvolu za proširenje i preuređeni poslovni prostor nakon sklapanja ugovora, pri čemu je tuženik na okolnost dobivanja odnosno nedobivanja dozvole za rad i na okolnost utvrđenja iz razloga ne dobivanja dozvole predložio saslušanje svjedoka M. M., koja je bila upoznata s tim okolnostima, ali da o tom prijedlogu prvostupanjski sud nije odlučio pa je počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka, a drugostupanjski sud nije odgovorio na u tom pravcu izneseni žalbeni navod.

20. 3. Suprotno tvrdnji revidenta da obrazloženje pobijane presude sadrži razloge koji su nejasni i proturječni, da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, čime sadržajno ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje s jasnim i razumljivim razlozima o svim odlučnim činjenicama, koje se mogu provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, te nije ostvarena ni navedena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Prvostupanjski sud je jasno u obrazloženju naveo da nije saslušavao predložene svjedoke iz razloga što je ocijenio da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno iz provedenih dokaza i da iz razloga ekonomičnosti nije bilo potrebno saslušavati predložene svjedoke. Osim toga, tuženik u podnesenoj žalbi je prigovorio samo na neprovođenje dokaza saslušanjem svjedoka M. L. i A. V., na okolnost otuđenja i prodaje kino projektora, a ne i M. M. na okolnost neishođenja radne dozvole, pa se radi o novoj činjenici, na koju se u tim okolnostima ne može isticati u reviziji (čl. 387. ZPP-a).

21. U odnosu na protutužbeni zahtjev koji se odnosi na protuvrijednost nestalog kino projektora navodi da o žalbenom prigovoru u odnosu na taj dio njegovog zahtjeva drugostupanjski sud nije odgovorio, te da je na okolnosti otuđenja i prodaje preuzimanja i prodaje navedenog projektora predložio saslušanje svjedoka M. L. i A.

V., a da u tom prijedlogu prvostupanjski sud nije odlučio, a da se drugostupanjski sud u odnosu na prigovor nije očitovao te da su time počinili bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Prvostupanjski sud je jasno u obrazloženju naveo da nije saslušavao navedene svjedoke iz razloga što je ocijenio da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno iz provedenih dokaza, a prema kojima tuženik nije dokazao da je bio vlasnik navedenog projektora pa da iz razloga ekonomičnosti nije bilo potrebno saslušavati navedene svjedoke, iz čijih iskaza bi bilo utvrđeno da su oni od I. tužitelja isti kupili, a drugostupanjski sud je prihvatio navedena utvrđenja i izneseno pravno shvaćanje. Stoga, suprotno tvrdnji revidenata pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, s jasnim i razumljivim razlozima o svim odlučnim činjenicama, koje se mogu provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, te nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, niti ona iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

22. Pogrešnim tuženik smatra shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tuženik mogao 80.000,00 DEM, odnosno svoj razmjerni dio uloga potraživati od općine V. kao što je isti isplatila tužiteljima, ističući da je navedeni iznos tuženik platio tužiteljima na ime uloga u posao, a kako nije mogao obavljati djelatnost zbog nedostatka obrtnice koju su se tužitelji obvezali pribaviti, smatra da su mu taj iznos dužni vratiti tužitelji, te ističe da je i u odnosu na taj dio zahtjeva počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Ni taj navod tuženika nije osnovan jer su i tom dijelu su nižestupanjski sudovi dali jasno i prihvatljivo obrazloženje, koje ima podlogu u provedenim dokazima, jer su utvrdili da je M. L. imao dozvolu za korištenje predmetnog poslovnog prostora iz struke z. i. d. od 7. rujna 1988. (Odluka općine V. od 7. rujna 1988., list 216. 217. spisa), a da tuženik iz drugih, ranije navedenih, razloga nije obavljao djelatnost za koju je ušao u posao sa tužiteljima i zajedno s njima preuzeo poslovni rizik, zbog čega je i on kao i tužitelji eventualno mogao od općine V. tražiti neamortizirani iznos uloženih sredstava, jer je i on, kao i tužitelji, zaključivanjem aneksa 1. Ugovoru o zakupu, postao ravnopravni suulagač i ravnopravni partner sa općinom V. u navedenom ugovoru o zakupu predmetnog poslovnog prostora. Osim toga isticanjem navedenog prigovora u biti se osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje, što u reviziji nije dopušteno (čl. 385. ZPP-a).

23. U odnosu isplatu iznosa od 15.000,00 DEM tuženik pogrešnim smatra utvrđenje suda da M. L. po toj potvrdi nije preuzeo obvezu vratiti navedeni iznos navodeći da je navedeni iznos L. preuzeo radi sređivanja dokumentacije odnosno ishođenja dozvole za rad, a koju obvezu nikada nije ispunio, te nejasnim smatra i razloge drugostupanjskog suda, prema kojem je ugovor između tuženika i L. M. L. ništav iz razloga što je suprotan motor moralu, s obzirom da je navedeni iznos plaćen M. L. "kako bi ovaj nekoga platio da bi lokal mogao raditi", te što se i tim prigovorom osporava po nižestupanjskim sudovima pravilnost primjene materijalnog prava i ukazuje na bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, a ona nije ostvarena, kao ni pogrešna primjena materijalnog prava, jer su i u tom dijelu nižestupanjski sudovi dali jasno i prihvatljivo obrazloženje, koje ima podlogu u provedenim dokazima, kao i u odredbi čl. 104. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7 /96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 - dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje kao materijalno pravo, s obzirom na narav (nemoralnost) predmetne tražbine ("kako bi ovaj nekoga platio da bi lokal mogao raditi").

24. U odnosu na navode tuženika da krivnjom tužitelja nije mogao ostvariti radni staž i tužbeni zahtjev postavljen po toj osnovi ističe se da osporavajući u tom dijelu pravilnost primjene materijalnog prava tuženik opet osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, te stoga u situaciji kada su sudovi utvrdili da tuženik nije bio u radnom odnosu sa tužiteljima ne može po toj osnovi tražiti nikakvu isplatu, pa odbijanjem tuženika s tim dijelom zahtjeva nije mogla biti počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se i u tom dijelu poziva tuženik, niti je u tom dijelu došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

25. Tuženik u podnesenoj reviziji osporava i pravilnost primjene materijalnog prava i pogrešnu primjenu materijalnog prava obrazlaže istim razlozima koje je isticao u odnosu na navedene bitne povrede postupka, pa stoga u toj situaciji, kada u navedenim prigovorima tužitelja nisu utvrđene bitne povrede postupka, s obzirom na sadržaj iznesenih utvrđenja nižestupanjskih sudova vezano za ugovorni odnos stranaka, tuženik podnesenom revizijom nije doveo u pitanje iznesena pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova, tim više što revident ne obrazlaže koje odredbe materijalnog prava su pogrešno primijenjene, zbog čega ovaj sud takve tvrdnje, sukladno odredbi čl. 386. ZPP-a, nije mogao uzeti u obzir (ocijeniti).

26. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

27. O troškovima postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 21. veljače 2023.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.