REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 818/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. M. iz Đ., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik I. Ć. odvjetnik u Z., protiv tuženika K. d.o.o., O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik R. Ž. odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-1347/2021-3 od 28. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1246/20-25 od 26. kolovoza 2021., u sjednici održanoj 21. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija se odbija kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu broj 293/16 od 6. rujna 2016. utvrđenog odlukom tuženika o otkazu ugovora o radu broj 49/20 od 11. ožujka 2020., da ugovor o radu broj 293/16 od 6. rujna 2016. nije prestao, da se naloži tuženiku da vrati tužiteljicu na rad prema ugovoru o radu te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka (stavak I.). Ujedno naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn (stavak II.).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382.a st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da preinači drugostupanjsku presudu, uz naknadu troškova postupka.

4. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu broj 293/16 od 6. rujna 2016. dan odlukom tuženika od 11. ožujka 2020., da ugovor o radu nije prestao i zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku da vrati tužiteljicu na rad prema ugovoru o radu.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 2. i st. 3. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP-a revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

8. Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica temelji na tvrdnji o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju tvrdnju posebno ne obrazlaže navođenjem konkretnih nerazumljivosti, proturječnosti i nedostatnosti koje bi odluke činile nerazumljivima. S obzirom na konkretnu neobrazloženost nedostataka presude u reviziji, sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a razlozi vezani na tu povredu nisu uzeti u obzir.

9. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica obrazlaže i tvrdnjom da ocjena dokaza nije dana na način propisan odredbom čl. 8. ZPP-a, čime sadržajno ukazuje na postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a.

10. Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP-a, jer je pri ocjeni izvedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako je to i propisano odredbom čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dati su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu.

11. Ne postoji stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

12. Pretežnim revizijskim razlozima tužiteljica osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Budući da sukladno odredbi čl. 386. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja to ti revizijski razlozi nisu ocjenjivani.

13. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

-da je tužiteljica s tuženikom 6. rujna 2016. sklopila ugovor o radu broj 293/16 na neodređeno vrijeme za radno mjesto „390 prodavač“ u Organizacijskoj jedinici Logistika-Maloprodaja, koji su poslovi opisani u Pravilniku o sistematizaciji poslova i zadataka te da kod tuženika ima neprekinuti radni staž u trajanju od 41 godine;

-da je tuženik 11. ožujka 2020. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu iz razloga jer je zbog organizacijskih promjena prestala potreba za obavljanjem poslova, budući da je sukladno odluci Uprave tuženika broj 46/20 od 13. veljače 2020. odlučeno da prestaje s radom prodavaonica tuženika u Z., ... te da se ukida mjesto troška 390, zbog čega je prestala potreba za radom tužiteljice;

- da se tuženik pri donošenju odluke o otkazu pozvao na čl. 115. st. 1. t. 1. i st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19- dalje: ZR) i čl. 139. Pravilnika o radu te naveo da je proveden postupak savjetovanja s Radničkim vijećem sukladno čl. 150. ZR-a, koji je dao pisanu suglasnost za donošenje pobijane odluke;

-da je na temelju iskaza svjedoka S. U. i Z. P. utvrđeno da je tuženik u Z. imao samo tu jednu prodavaonicu u ... koja se zatvorila, budući da je proizvodila gubitak za poslovanje tuženika te bila neprofitabilna, s obzirom na to da su troškovi zakupa tog prostora iznosili 9.500,00 kn mjesečno, uz režijske troškove i plaće za 3 radnice, što da promet prodavaonice nije mogao pokriti pa da su od te tri radnice, tužiteljica i M. K. dobile poslovno uvjetovan otkaz ugovora o radu, dok treća radnica M. P. spada u zaštićenu kategoriju (zbog njege djeteta s teškoćama u razvoju) i nakon zatvaranja prodavaonice formalno je zaposlena kod tuženika, ali nema svoje radno mjesto i ne obavlja nikakve poslove te se financira iz državnog proračuna, jer joj je rješenje o njezi djeteta na snazi;

-da je na temelju iskaza svjedoka Z. P. utvrđeno da tuženik ima još samo jednog prodavača, koji je radio u O., u tvornici tuženika u restoranu, koji je posluživao hranu, prodavao sokove, jogurte i sl., ali nije prodavao proizvode tuženika;

- da iz sadržaja Pravilnika o sistematizaciji poslova i zadataka od 11. listopada 2016. (dalje: Pravilnik), proizlazi pored ostalog da radno mjesto prodavača ulazi u organizacijsku cjelinu Logistike i da mu je šifra 390, a da su osnovni zadaci tog radnog mjesta podijeljeni u Logistiku i Logistiku-Restoran;

- da prema Pravilniku radno mjesto prodavača u Logistici obuhvaća u bitnome poslove maloprodaje asortimana tuženika, snabdijevanje prodajnog mjesta iz priručnog skladišta, aranžiranje izloga i prodajnog pulta, organiziranje robe na policama prema predlošku marketinga, održavanje čistoće i urednosti prodajnog mjesta, vođenje potrebne evidencije prometa, obavljanje poslova pologa utrška, ispostavljanje računa za izvršene usluge, odgovornost za primjenu cjenika;

- da radno mjesto prodavača u Logistici-Restorani obuhvaća u bitnome pripremanje hrane, posluživanje i izdavanje hrane radnicima, pranje suđa, održavanje radnog prostora urednim i čistim i dr.;

-da su prema evidenciji tuženika, točnije popisu radnika Logistike u Odjelu 390 Maloprodaja, na radnom mjestu „390 Prodavač“ bile zaposlene tri radnice: tužiteljica, M. K. i M. P., a u Odjelu 380 Restoran, na radnom mjestu „390 Prodavač“ jedna prodavačica A. B.

14. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužiteljice zaključivši:

- da je otkaz ugovora o radu tužiteljici posljedica organizacijskih promjena poslovanja tuženika, jer je sukladno odluci Uprave tuženika od 13. veljače 2020. (donošenje koje odluke je autonomno pravo poslodavca) prestala s radom prodavaonica tuženika u Z. te je ukinuto radno mjesto troška 390, zbog čega je prestala potreba za radom tužiteljice;

- da tuženik nije imao mogućnost primijeniti kriterije propisane čl. 115. st. 2. ZR-a prije donošenja pobijane Odluke;

- da sukladno odredbama ZR-a nije postojala zakonska obveza tuženika kao poslodavca, da tužiteljici nakon zatvaranja svoje prodavaonice u kojoj je radila ponudi neko drugo radno mjesto poput skladištara i slično.

15. Osporavajući pravilnost izraženog shvaćanja nižestupanjskih sudova, tužiteljica u reviziji ustraje u tvrdnji da je odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nedopuštena, da kod tuženika i danas postoji OJ Logistika u Z., koja zapošljava velik broj radnika, da ima skladišta u Z., da radnici u istim obavljaju poslove koji ulaze u poslove OJ Logistike, da se tužiteljici moglo ponuditi drugo radno mjesto, da tuženik u OJ Logistika-Restoran ima zaposlenu jednu djelatnicu na radnom mjestu „390 Prodavač“ te da tuženik prilikom donošenja odluke o otkazu Ugovora o radu nije vodio računa o godinama života i staža tužiteljice.

16. Kako će poslodavac organizirati svoje poslovanje, a što obuhvaća broj i vrstu radnih mjesta, njegovo je autonomno pravo, u pravilnost kojih odluka sud ne može ulaziti.

17. Kada je poslodavac u nastojanju smanjenja troškova poslovanja zatvorio prodavaonicu u Z. (jedino maloprodajno mjesto u Republici Hrvatskoj) zbog neprofitabilnosti, odnosno prevelikih gubitaka koji ne mogu pokriti troškove poslovanja te shodno tomu ukinuo radno mjesto „390 Prodavač“ na kojem je tužiteljica radila, objektivno je prestala potreba za radom tužiteljice na dotadašnjem radnom mjestu, onda je za zaključiti da su se ostvarile zakonske pretpostavke iz čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR-a za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici, zbog čega je takva odluka tuženika zakonita i dopuštena.

18. Suprotno navodima tužiteljice pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik nije imao mogućnost primijeniti kriterije propisane čl. 115. st. 2. ZR-a prije donošenja pobijane odluke. Ovo stoga, jer su u prodavaonici radile tri radnice, od kojih su tužiteljica i M. K. dobile otkaz, dok je u odnosu na treću radnicu postojala zabrana otkazivanja ugovora o radu sukladno čl. 34. ZR-a, a s obzirom na opis poslova prema Pravilniku tuženika, radno mjesto prodavača u Logistici-Maloprodaja i radno mjesto prodavača u Logistici-Restoranu ne mogu se komparirati u smislu čl. 115. st. 2. ZR-a. Naime, sadržaj ugovornog (radnog) odnosa između tužiteljice i tuženika bio je obavljanje poslova radnog mjesta „390 prodavač“ u OJ Logistika- Maloprodaja s mjestom rada u prodavaonici tuženika u Z. (za koje poslove je prestala potreba), dok prodavač zaposlen u restoranu unutar tvornice u O. na radnom mjestu „390 prodavač“ (A. B.) nije obavljao poslove usporedive s poslovima tužiteljice. Stoga tuženik nije ni imao obvezu komparirati tužiteljicu i osobu koja radi na poslovima prodavača u restoranu u odnosu na Zakonske kriterije (trajanje radnog odnosa, starost i obveze uzdržavanja koje terete radnika), jer je usporednoj radnici (M. K.), također iz istih razloga kao i tužiteljici, otkazao ugovor o radu.

19. Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog koji postoji u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

20. Iz navedene odredbe proizlazi da pojam „određenog posla“ mora biti vezan uz radnika kojem se otkazuje radni odnos, što znači da je upravo radnik kojem se otkazuje radni odnos obavljao taj „određeni posao“ za kojim je prestala potreba. U postupku nije ni sporno da je kod tuženika zbog zatvaranja prodavaonice u Z. (a druga ni ne postoji) doista prestala potreba za obavljanjem poslova prodavača u maloprodaji s mjestom rada u prodavaonici tuženika u Z., a što je činilo sadržaj rada tužiteljice.

21. S obzirom na navedeno – da je prestala potreba za obavljanjem onih poslova koje je tužiteljica obavljala kod tuženika - okolnost što tuženik i danas u OJ Logistika u Z., zapošljava velik broj radnika i ima skladišta u Z., a radnici u istim obavljaju poslove koji ulaze u poslove OJ Logistike te u OJ Logistika-Restoran u O. ima zaposlenu jednu djelatnicu na radnom mjestu „390 Prodavač“, sukladno odredbama ZR-a, nije postojala zakonska obveza tuženika kao poslodavca, da tužiteljici nakon zatvaranja prodavaonice u Z., ponudi neko drugo radno mjesto poput skladištara i sl., jer ni iz odluke tuženika od 11. ožujka 2020., niti iz bilo kojeg drugog izvedenog dokaza ne proizlazi da je tužiteljica dobila poslovno uvjetovani otkaz iz razloga jer tuženik u Z. zatvara cijelu OJ Logistika, već isključivo zbog zatvaranja prodavaonice u Z. zbog neprofitabilnosti, odnosno prevelikih gubitaka koji ne mogu pokriti troškove poslovanja, što upravo upućuje na racionalizaciju poslovanja, a time i postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužiteljici u smislu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR-a.

22. Ne postoji stoga ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

23. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a.

24. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer isti trošak nije bio neophodan za vođenje ovoga postupka (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 21. veljače 2023.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.