- 1 -              Revd 3738/2023-2

Broj: Revd 3738/2023-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. K., OIB ... iz S. M., koju zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ... koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Č., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-326/2020-17 od 26. travnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu poslovni broj Pr-6/2020 od 24. ožujka 2020., na sjednici održanoj 22. studenoga 2023.,

r i j e š i o   j e:

I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška odgovora na prijedlog.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-326/2020-17 od 26. travnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu poslovni broj Pr-6/2020 od 24. ožujka 2020.

1.1. U prijedlogu postavlja pitanja koja glase:

1. Mora li prilikom odlučivanja o (nekom) pravu iz Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sud uzeti u obzir (primijeniti) tumačenje/tumačenja Zajedničke komisije koje je doneseno upravo u vezi s tim konkretnim pravom kao izvor materijalnog prava, odnosno objasniti zašto ga nije primijenio ako takvo tumačenje postoji?

2. Mora li sud kada odlučuje o pravu koje je dogovoreno ranijim Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike, a za koje pravo Zajednička komisija za tumačenje tog Kolektivnog ugovora nije dala tumačenje, primijeniti tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje kasnijeg Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ako je riječ o sadržajno istovjetnim/identičnim odredbama (tj. ako je riječ o odredbama koje na identičan način uređuju to konkretno pravo) kolektivnog ugovora kao što su to odredbe članka 56. KU/13 i članka 50. KU/17?

3. Ako Vlada Republike Hrvatske dogovori s vladom druge države da će hrvatski službenici svoju službu obavljati na određenom području (lokalitetu) koje se nalazi na državnom području te druge države, je li sporazumom dviju vlada (automatizam) izmijenjen i akt o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela u kojem je hrvatski službenik obavljao svoju službu do dana sklapanja dogovora dviju vlada, odnosno prije stupanja na snagu dogovora dviju vlada?

4. Da li dogovor Vlade Republike Hrvatske s vladom druge države kojim se umjesto kontrola na državnoj granici svake države uspostavlja jedna kontrola na zajedničkom graničnom prijelazu smještenom na državnom području druge države ima pravni učinak na prava i obveze iz radnog odnosa između Republike Hrvatske kao poslodavca i državnog službenika kao zaposlenika uzimajući u obzir da bi pozitivan odgovor na ovo pitanje značio da je do izmjene ugovora o radu došlo jednostrano, tj. bez suglasnosti zaposlenika?

Kao razloge važnosti postavljenih pitanja navodi da je ovaj sud u većem broju odluka povodom prijedloga za dopuštenje revizije isti odbacio u istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi s obrazloženjem nižih sudova prema kojem su tužitelji (mjesečnim ili dnevnim) rasporedima poslova upućivani na rad na granični prijelaz na području druge države, dakle, izvan njihova mjesta rada i boravišta.

Tužiteljica se poziva i na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP-a jer da joj je u drugostupanjskom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pri tome posebice navodi da su joj povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), kao i prava iz članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) i Protokola broj 1 uz Konvenciju. Pri tome još navodi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužiteljice jer da sud drugoga stupnja taj pojam tumači proizvoljno.

2. U odgovoru na prijedlog tuženica se istom protivi i predlaže ga odbaciti uz naknadu troška.

3. Postupajući prema odredbama čl. 385.a, čl. 387. i čl. 389.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/18, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je u odnosu na postavljena pravna pitanja ocijenio slijedeće. O ovoj je pravnoj problematici Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao u revizijama povodom dopuštenja te u njima izrazio pravna shvaćanja sa kojima je podudarno pravno shvaćanje iz pobijane odluke (tako odluke broj: Rev-1206/2022 od 17. siječnja 2023., Rev-1183/2022 od 17. siječnja 2023., Rev-1284/2022 od 31. siječnja 2023., Rev-142/2023 od 7. ožujka 2023. i dr.). Na te se odluke pozvao i sud drugoga stupnja kod zauzimanja pravnog shvaćanja. Dakle, u odnosu na postavljena pitanja praksa ovoga suda je stabilna i određena, pa nije od utjecaja pozivanje tužiteljice na odluke povodom prijedloga za dopuštenje revizije jer u njima nisu zauzimana pravna shvaćanja o konkretnim pitanjima već samo odlučivano o dopustivosti revizije. Stoga u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a. Stoga niti priložena praksa nije od utjecaja, pa je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješio kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

4. Tužiteljica se poziva i na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP-a koja daje mogućnost dopuštenja revizije u slučajevima povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenim Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, s obzirom na gore izneseno te stabilnost i određenost prakse ovoga suda u pogledu pitanja tumačenja pojma stalnog mjesta rada nije učinila vjerojatnim da bi joj zbog pogrešne primjene materijalnog prava bila povrijeđena ustavna i konvencijska prava. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a te je odlučeno kao u toč. II. izreke ovoga rješenja.

5. Kako odgovor na prijedlog nije bio potreban za odlučivanje, tako je valjalo odbiti zahtjev tuženice za naknadu takvog troška (čl. 155. ZPP-a).

Zagreb, 22. studenoga 2023.

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

              Đuro Sessa, v.r.