Poslovni broj: 14 UsI-2828/22-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, te Vesni Maslov, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: R. C. iz K. K.,

D. p. ., OIB: …., zastupan po opunomoćeniku N.

I., odvjetniku iz O. d. I. & p. j.t.d. u S., ….

B. .., protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, kojeg zastupa opunomoćenik D. G., diplomirani pravnik i zaposlenik, temeljem generalne punomoći položene kod Upravnog suda u Splitu, radi priznavanja prava na invalidsku mirovinu, nakon javne rasprave zaključene dana 10. veljače 2023. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, dana 17. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 141- 02/20-03/03440726407, URBROJ: 341-99-06/2-20-6882 od dana 18. ožujka 2021. II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem:

Usž-1765/22-2 od dana 3. studenog 2022. poništena je presuda ovog Suda pod polovnim brojem: UsI-2134/21-5 od dana 28. siječnja 2022. te je predmet vraćen ovom Sudu radi donošenja nove odluke pozivom na odredbu čl. 74. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS).

2. U pravovremenoj tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika KLASA: UP/II 141- 02/20-03/03440726407, URBROJ: 341-99-06/2-20-6882 od dana 18. ožujka 2021., tužitelj je, u bitnom, naveo da je dužnost tuženika kao javnopravnog tijela u upravnom postupku utvrditi pravo stanje stvari temeljem čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine" br. 47/09, dalje: ZUP) te se dužno brinuti i da neznanje, odnosno neukost stranke ne budu na štetu prava koja im po zakonu pripadaju (čl. 7. ZUP-a). Citirajući odredbu čl. 98. st. 5. ZUP-a naveo je da nije sporno da je tužitelj osoba iz čl. 142. st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine" br. 121/17 i 98/19, dalje: ZOHBDR), odnosno da je bio pripadnik HVO-a u vrijeme Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini te da je ranjen dana 27. studenog 1994.kao pripadnik VP1704 na tzv. Kupreškoj bojišnici.Istakao jeda mu je rješenjem nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini (dalje: BiH ), Grada M. - Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, broj: UP-1-09-43-1031/06 od dana 21. studenog 2006.priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV. grupe sa 80% vojnog invaliditeta, stalno, po osnovi povreda, počevši od dana 1. prosinca 2006.Naime, iz navedenog da jasno proizlazi da je nadležno javnopravno tijelo u BiH provodilo postupak u okviru svojih ovlasti, da je izvodilo dokaze i utvrđivalo činjenice, a s obzirom da je u konkretnom slučaju utvrdilo činjenicu kako je tužitelj ratni vojni invalid IV. grupe sa 80% vojnog invaliditeta onda da to postaje neprijeporna činjenica. Imajući u vidu navedeno, da je naročito važno istaknuti i odredbe Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskoga vijeća obrane i članova njihovih obitelji, zajedno sa istoimenim Zakonom o potvrđivanju tog Ugovora („Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 2- 16/06. - dalje: Ugovor). Citirajući odredbu čl. 8. Ugovora naveo je da je tim Ugovorom Republika Hrvatska preuzela obvezu isplaćivati razliku između visine mjesečnog iznosa obiteljske invalidnine ostvarene po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine i visine mjesečnog iznosa obiteljske mirovine koju bi ista osoba ostvarila po pravnim propisima u Republici Hrvatskoj. Također, da je potrebno istaknuti kako provedeni nalazi i vještačenja imaju nedostataka, odnosno da su nelogični jer ne odgovaraju izviđenim okolnostima, naročito jer ne sadržavaju postotak tjelesnog oštećenja, a imajući u vidu odredbe iz čl. 61.-64. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine" br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 - dalje: ZOMO) čime da je praktički, tužitelj apsolutno onemogućen u ostvarenju bilo kakvog prava iz ZOMO-a.Za istaći je, kako nalazi i mišljena (viših)vještaka nisu izrađeni u skladu s Zakonima (ZOMO i ZOHBDR), Pravilnikom o reviziji i nadzoru medicinskog vještačenja u mirovinskom osiguranju („Narodne novine" br. 40/15 i 70/18 - dalje: Pravilnik) niti u skladu s pravilima struke, a što je kao posljedicu imalo nezakonitost ovdje osporenog rješenja. Citirajući odredbu čl. 15. st. 4. Pravilnika naveo je da, imajući u vidu podneseni zahtjev tužitelja od dana 3. travnja 2019., da je nadležno tijelo priznalo tužitelju svojstvo ratnog vojnog invalida IV. grupe sa 80% vojnog invaliditeta. Konačno, iako tužitelju nisu dostupni nalazi i mišljenja vještaka od dana 17. kolovoza 2020., odnosno viših vještaka od dana 11. ožujka 2021. da se postavlja pitanje temeljem kojih isprava(nalaza) su vještaci zaključili kako kod podnositelja zahtjeva ne postoji smanjenje radne sposobnosti za više od polovice, prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe ili sposobnosti.Naime, uslijed detonacije granate da je pretrpio povredu sluha, na način da je izgubio sluh za više od 70%, dok su ozljede kuka i nogu takve naravi da tužitelj šepa. Nadalje, imajući u vidu da je tužitelj po zvanju vozač, da se postavlja pitanje kako profesionalni vozač može obavljati svoj posao gubitkom sluha većim od 70%, a bez da je osiguranik neposredno pregledan, odnosno bez da je uopće utvrđena njegova naobrazbu ili sposobnost. Slijedom navedenog, da predlaže naslovnom sudu donijeti presudu kojom se usvaja tužba, poništava osporeno rješenje tuženikai nalaže tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove upravnog spora.

3. Na ročištu održanom kod ovog Suda dana 10. veljače 2023. opunomoćenik tužitelja naveo je da izlaže kao u tužbi i žalbi te da nema novih činjenica niti dokaza.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Tužitelj da je dana 3. travnja 2019. podnio zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu prema čl. 142. ZOHBDR-a.U žalbenom postupku da je pobijano prvostupanjsko rješenje doneseno na temelju nalaza i mišljenja vijeća vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područnog ureda u S., evidencijski broj vještačenja: 451033 od dana 17. kolovoza 2020. kojim da je utvrđeno da kod imenovanog ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti jer još nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti. U povodu žalbe da je pribavljeno mišljenje Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda, evidencijski broj vještačenja: 565296 od dana 11. ožujka 2021. u obrazloženju kojeg da je zaključno navedeno da postupajući po žalbi i nakon uvida u medicinsku dokumentaciju, Vijeće viših vještaka kod žalitelja ne nalazi trajno smanjenje radne sposobnosti za više od polovice u odnosu na tjelesno i psihički zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Smanjenje radne sposobnosti da ne postoji. Prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo stručnog vještačenja u skladu sa odredbama čl. 14. st. 10. i čl. 69. st. 1.-3. Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine“, br. 67/17) da su prihvatili dostavljenu medicinsku dokumentaciju na temelju koje je u Bosni i Hercegovini utvrđen status RVI i priznato pravo na invalidninu, ali kod priznavanja prava na invalidsku mirovinu iz hrvatskog osiguranja da se mora utvrditi postojanje invalidnosti prema hrvatskim propisima. Istaknuo je daje bitno razlikovati pojmove invalidnost (smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti) i oštećenje organizma (invaliditet, tjelesno oštećenje, RVI). Priznanje statusa RVI u Bosni i Hercegovini na temelju ranjavanja, odnosno statusa RVI od I. do IV. grupe po osnovi bolesti ili ozljede da je samo zakonom propisana pretpostavka na temelju koje se medicinska dokumentacija dostavlja Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom radi donošenja nalaza i mišljenja o tome postoji li invalidnost prema čl. 39. Zakona o mirovinskom osiguranju. S obzirom na činjenicu da su tijela stručnog vještačenja oba stupnja suglasna da kod tužitelja zbog posljedica sudjelovanja u ratu ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti, da nije bilo mogućnosti za priznanje prava na invalidsku mirovinu prema članku 142. ZOHBDR- a. Slijedom navedenog, da smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno i da predlaže da se donese presuda kojom se tužbeni zahtjev odbija.

5. Na ročištu održanom kod ovog Suda dana 10. veljače 2023. opunomoćenik tuženika naveo je da ostaje pri navodima iz odgovora na tužbu.

6. Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 141-02/20-03/03440726407, URBROJ: 341-99-06/2- 20-6882 od dana 18. ožujka 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., KLASA: UP/I 141-02/19-03/03440726407, URBROJ: 341-18-06/2-19-27695 od dana 31. kolovoza 2020., a kojim rješenjem je C. R., ovdje tužitelju, odbijen zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu.

7. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora (koji je ranije nosio oznaku Usl- 2134/21).

8. U sporu je održana rasprava dana 10. veljače 2023. na kojoj je strankama, sukladno članku 6. ZUS-a, dana mogućnost očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

9. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj Sud je ponovno ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

11. Odredbom čl. 39. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18, dalje: ZOMO), mjerodavnog u konkretnom slučaju, propisano je da smanjenje radne sposobnosti prema tom Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Stavkom 2. istog članka propisano je da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima. Stavkom 3. istog članka propisano je da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima, dok je stavkom 4. istog članka propisano da potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti.

12. Člankom 142. st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (“Narodne novine”, br. 121/17, dalje: ZHBDR) propisano je da su pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona temeljem Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine.

13. Uvidom u spis upravnog tijela KLASA: UP/II 141-02/20-03/03440726407 utvrđeno je: da je postupak za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu pokrenut temeljem tužiteljevog zahtjeva podnesenog dana 3. travnja 2019.; da je tužitelj rođen dana .. … ….; daje tužitelj hrvatski državljanin; da je tužitelj bio pripadnik postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) u razdoblju od 1. siječnja 1994. do 22. travnja 1996.; daje pripadnik borbenog sektora HVO-a; da je prema Uvjerenju o pripadnosti postrojbi i okolnostima stradavanja Federalnog ministarstvaza pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, broj: 07/15-45/4-55/20- 02 od dana 24. veljače 2020 povrijeđen dana 27. studenog 1994. pri obavljanju vojnih dužnosti na prvoj crti obrane - Kupres; da je rješenjem nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini, Grada Mostara-Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, broj:

UP-l-09-43-1031/06 od dana 21. studenog 2006., C. R., ovdje tužitelju,

priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta, stalno, po osnovi povreda, počevši od dana 1. prosinca 2006.;da je uNalazu i mišljenju o radnoj sposobnosti osiguranika Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područnog ureda Split, evidencijski broj vještačenja: 451033 od dana 17. kolovoza 2020.(dalje u tekstu: Nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti) navedeno da je prema Uvjerenju Federalnog ministarstva za pitanja branitelja DR BiH, Grupe za pitanja evidencije iz oblasti vojne obveze Mostar, od dana 24. veljače 2020. imenovani bio pripadnik MUP-a od dana 1. siječnja 1994. do 22. travnja 1996. te da je dana 27. studenog 1994., izvršavajući zapovijedi na prvoj crti bojišnice u Kupresu, pri detonaciji granate zadobio povredu leđa, vrata, glave i noge.Prema nalazu ortopeda dr L. (RB M.) od dana 27. studenog 1994. da je povrijeđen na bojišnici detonacijom granate i padom. U statusu da je bila napeta PVM cervikalno i L/S. Kretnje u navedenim segmentima da su bile bolno limitirane za polovicu opsega pokreta, Lasegue da je bio pozitivan na oko 50 st. obostrano. Desna potkoljenica da je bila otečena i bolna, da se vidio ostop. ožiljak od ranije učinjene osteosinteze. Ordinirani da su mu analgetici te savjetovano bolovanje u trajanju od tri tjedna.Kontrolirao da se po ortopedu zbog tegoba od strane slabinske kralježnice, da se liječio zbog nefrolitijaze. Prema nalazu audiometrije od dana 6. studenog 2003. da je ukupni gubitak sluha po Fowleru iznosio 62,5%. Dana 24. ožujka 2010. pri padu da je zadobio stabilnu frakturu trupa L1 kralješka, bez neurološkog deficita. Liječen da je konzervativno. Potom, da je provedena stacionarna fizikalna terpija u SB "Biokovka". Prema otpusnom pismu od dana 30. kolovoza 2010. da je bio samostalno pokretan, inklinacija da je bila limitirana, reklinacija naznačena i bolna.U ožujku 2015. da je pregledan na HKP KBC Split zbog distenzije lijevog koljena. Tijekom 2017. i 2018. da su mu radiološkom obradom utvrđene degenetrativne promjene zglobova oba kuka te politopne degenerativne promjene i.v. diskova C i LS kralježnice.Ortoped da je u nalazu od dana 18. travnja 2017. postavio indikaciju za TEP lijevog kuka. EMNG nalaz od dana 11. siječnja 2019. da je ukazao na tešku radikularnu kroničnu leziju L5 i S1 te srednje tešku C5,C6 i C7, sindrom karpalnog kanala obostrano.U dugogodišnjem da je liječenju po neuropsihijatru, a zatim po psihijatru zbog tegoba iz kruga kroničnog PTSP-a, u komorbiditetu s TPO i povratnim depresivnim poremećajem. Smetnje da su bez dublje psihopatološke produkcije.Prema rješenju Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, Grad M., od dana 21. studenog 2006. da je imenovanom utvrđen vojni invaliditet 80 % po osnovi povrede, a što da je potvrđeno presudom kantonalnog suda u Mostaru dana 29. ožujka 2019.Temeljem anamneze, kliničke slike, medicinske dokumentacije, da je vijeće vještaka mišljenja da promjene u zdravstvenom stanju osiguranika nastale kao posljedica sudjelovanja u DR, a u svezi čl. 142. ZOHBDR-a, nisu takvog stupnja da bi uvjetovale smanjenje radne sposobnosti za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti tj. da ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti.

14. Povodom izjavljene žalbe pribavljen je Nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka u drugostupanjskom postupku Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda u Zagrebu, evidencijski broj vještačenja: 565296 od dana 11. ožujka 2021.,u kojem je navedeno da jeiz priloženog Uvjerenja iz oblasti vojne obveze Mostar od dana 24. veljače 2020. vidljivo da je žalitelj kao pripadnik MUP-a ozlijeđen dana 27. studenog 1994. u području leđa, vrata, glave i noge prilikom detonacije granate. Isti dan da je ambulantno pregledan po ortopedu bez nađenih otvorenih rana, bez indikacije opsežnije kirurške obrade te da je preporučeno simptomatsko liječenje prisutnih subjektivnih smetnji. Daljnji specijalistički nalazi da ne ukazuju na zaostale značajnije funkcionalne deficite s osnova zadobivene ozljede od dana 27. siječnja 1994. Prisutne da su povremene križobolje i glavobolje koje da se kupiraju simptomatskim liječenjem. Bilježi se kompresivni prijelom trupa L1 kralješka prilikom pada s visine dana 24. ožujka 2010. Prijelom da je saniran konzervativno bez zaostalih funkcionalnih neuroloških posljedica (KBC Split, Kirurgija 111/2010., SB Biokovka, Vlli/2010.). Kontrolni EMNG (1/2019.) da je pokazao uredan neurografski nalaz živaca donjih ekstremiteta i kompenziranu kroničnu radikulopatiju L5,S1. Zbog degenerativnih promjena kukova da je obrađen po ortopedu u travnju 2017. te da se razmatra operativno liječenje lijevog kuka u budućnosti (ortoped, Xll/2018.). Priloženi da su audiogrami (1994., 2003, 2018.) koji da ukazuju na umjerenu i simetričnu nagluhost na oba uha, bez indikacije korištenja slušnog pomagala. Liječi se po psihijatru više godina zbog anksiodepresivnih smetnji neurotske razine i nekih simptoma PTSP kruga. Provode se ambulantne kontrole uz povremeni dnevnobolnički programski suport kojim da se psihički osnažuje, a dublja psihopatologija da nije opservirana. Psihologijskim testiranjem (Xll/2018.) da su nađenepovremene blaže mnestičke smetnje u emocionalnom i socijalnom funkcioniranju.Vijeće vještaka da nalazom i mišljenjem od dana 17. kolovoza 2020. ne utvrđuje smanjenje radne sposobnosti.Postupajući po žalbi i nakon uvida u medicinsku dokumentaciju, da Vijeće viših vještaka kod žalitelja ne nalazi trajno smanjenje radne sposobnosti za više od polovice u odnosu na tjelesno i psihički zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Smanjenje radne sposobnosti da ne postoji.

15. Najprije valja napomenuti da je postupak za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu pokrenut temeljem odredaba ZHBDR, a ne odredbi Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, br. 2/2006) kako to pogrešno smatra tužitelj jer se na zahtjev koji je tužitelj nesporno podnio dana 3. travnja 2019. primjenjuju gore citirane odredbe ZHBDR i ZOMO važeće u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva. Ujedno se tužitelj pogrešno poziva i na odredbeZOMO i Pravilnika koje se odnose na postotak tjelesnog oštećenja, jer se ovdje radi o postupku u kojem se utvrđuje postoji li kod tužiteljasmanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti što je tužitelj i zatražio u svojem zahtjevu.

16. Naime, tužitelj ispunjava uvjete propisane odredbom čl. 142. st. 2. ZHBDR iz razloga jer se radi o pripadniku borbenog sektora HVO-a i državljaninu Republike Hrvatske, kojem je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ozljede, a što ne spori niti tuženik. Time su bili ostvareni uvjeti da se pristupi vještačenju tužiteljeve radne sposobnosti sukladno gore citiranoj odredbi čl. 39. ZOMO, ali samo po osnovu ozljede jer mu je status ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% oštećenja trajno priznat po toj osnovi, temeljem rješenja nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini, Grada M.-Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, broj: UP-l-09-43-1031/06 od dana 21. studenog 2006., počevši od dana 1. prosinca 2006, radi čega se navodi tužitelja, da bi on imao priznat status po osnovi ranjavanja te da bi ispunjavao uvjete iz čl. 142. st. 1. ZHBDR,ukazuju u cijelosti neosnovanima. S tim u vezi, neosnovani su i prigovori tužiteljada je nadležno tijelo u Bosni i Hercegovini utvrdilo da je tužitelj ratni vojni invalid IV. grupe sa 80% vojnog invaliditeta pa da je to onda neprijeporna činjenica, jerje utvrđeni status RVI jedna od pretpostavki koje moraju biti ispunjene da bi semogao provesti postupak ocjene radne sposobnosti, ali se kod priznavanja prava na invalidsku mirovinu iz hrvatskog osiguranja mora utvrditi postojanje invalidnosti prema hrvatskim propisima kako to pravilno navodi i tuženik u odgovoru na tužbu.

17. Ocjena je ovog Suda i u ponovljenom postupku, nakon poništavajuće presude Visokog upravnog suda, da je Nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka u potpunosti obrazložen i da sadrži jasne razloge ocjene (ne)postojanja potpunog gubitka radne sposobnosti, djelomičnog gubitka radne sposobnosti smanjena radne sposobnosti uz preostalu sposobnost za rad u smislu gore citirane odredbe članka 39. ZOMO, a ujedno i da je u dostatnoj mjeri u suglasju (podudaran) sa Nalazom i mišljenjem o radnoj sposobnosti, pribavljenim u prvostupanjskom upravnom postupku te da je u gore citiranom Nalazu i mišljenju Vijeća viših vještaka dana jasna analiza medicinske dokumentacije tužitelja iz koje proizlazi stanje uslijed ozljeđivanja dana 27. studenog 1994. u području leđa, vrata, glave i noge (prilikom detonacije granate) te utjecaj navedenog na tužiteljevu radnu sposobnost, a posebno se ističe da su tijela vještačenja suglasno navela da radna sposobnost tužitelja nije trajno smanjena za preko polovice u odnosu na zdravog osiguranika te da stoga kod njega još ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti kao posljedica isključivo naprijed navedenog ranjavanja.

18. U odnosu na prigovore tužitelja koji se odnose na to da ne zna što bi bilo navedeno u nalazima i mišljenjima pribavljenim u upravnom postupku, ovdje se ističe da je tužitelj ili njegov opunomoćeniku svako doba mogao izvršiti uvid u predmetni upravni spis kao i da je nalaz i mišljenje pribavljen u drugostupanjskom upravnom postupku u cijelosti citiran u osporenom rješenju te ga je tužitelj u ovom upravnom sporu mogao pobijati medicinskim vještačenjem, ali isto nije predložio u tužbi, a niti na ročištu održanom nakon poništavajuće presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

19. Stoga, a budući da su ovlašteni vještaci postupali na način i u skladu s ovlastima propisanim člancima 125. do 132. ZOMO i Uredbom o metodologijama vještačenja („Narodne novine“ br. 67/17 i 56/18, dalje: Uredbe), uzimajući u obzir pregledanu medicinsku dokumentaciju te da su utvrdili da kod tužitelja radna sposobnost nije trajno smanjena za preko polovice u odnosu na zdravog osiguranika te da stoga kod njega još ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti, ovaj Sud pribavljenom vještačenju vjeruje kao vjerodostojnom i sačinjenom po pravilima medicinske struke te drži da je na istom tuženik mogao utemeljiti osporavano rješenje.

20. U tom smislu, a posebno cijeneći okolnost da tužitelj nije dokazao suprotno, odnosno predložio izvođenje kakvih određenih dokaza na okolnost utvrđenja suprotnog (vještačenje po sudskom vještaku odgovarajuće specijalizacije), niti nakon poništavajuće presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ovaj Sud smatra u dovoljnoj mjeri utvrđenim da kod tužitelja nije nastupio potpuni ili djelomični gubitak radne sposobnosti niti smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, u smislu gore citirane odredbe čl. 39. ZOMO, a posebice jer ovaj Sud ne raspolaže dostatnim znanjem iz područja medicine da bi mogao samo na temelju navoda iz tužbe donijeti odluku suprotnu onoj koja je donesena u upravnom postupku temeljem gore citiranih Nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

21. Dakle, još jednom se ističe kako je teret dokaza na tužitelju, a medicinska dokumentacija je ocijenjena u upravnom postupku od strane nadležnog tijela vještačenja te se radi o činjenicama koje su u potpunosti utvrđene vještačenjem, a puko navođenje da bi medicinska dokumentacija bila pogrešno protumačena nije dostatno samo po sebi da bi se donijela odluka suprotna onoj koja je donesena u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu.

22. Za napomenuti je da je odredbom čl. 14. st. 10. Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine“ br. 67/17 i 56/18, dalje: Uredbe) propisano da za osobe s boravkom u inozemstvu vijeće vještaka iz članka 3. stavka 5. ove Uredbe daje nalaz i mišljenje na temelju medicinske dokumentacije ili detaljnog medicinskog izvješća dostavljenog od inozemnog nositelja mirovinskog ili socijalnog osiguranja primjenom uredbi Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju. Kada za to postoje razlozi, vještak ili vijeće vještaka daje nalaz i mišljenje na temelju neposrednog pregleda osigurane osobe, radi čega nadležna tijela vještačenja nisu bila u obvezi pozvati tužitelja na pregled ukoliko je bila priložena sva potrebna medicinska dokumentacija, a za pozivanje na pregled, prema njihovoj ocjeni, nisu postojali nikakvi razlozi. Ujedno se napominje da je u dokumentaciji priloženoj spisu jasno navedeno da je tužitelj obavljao poslove vozača, radi čega su neosnovani prigovori kako nije utvrđeno kojim poslom se isti bavio.

23. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, niti ostali prigovori tužitelja, pri kojima je tužitelj ostao nakon donošenja poništavajuće odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja.

24. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP-a), a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

25. Radi toga je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, koji je opunomoćenik tužitelja popisao na ročištu održanom kod ovog Suda dana 10. veljače 2023., valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen i riješiti kao u izreci pod točkom II. U Splitu, 17. veljače 2023.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćeniku tužitelja uz zapisnik oobjavi

- tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi, Zagreb, Mihanovićeva 3 uz zapisnik o objavi

- u spis

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je neprocjenjiva.

2. Oslobođen plaćanja sudske pristojbe na temelju članka 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18).

3. Kalendar 60 dana.