REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: 12 Gž-674/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića, kao izvjestitelja i člana vijeća, te Berislava Devčića, kao člana vijeća, a na prijedlog više sudske savjetnice - specijalistice Đurđice Trgovčić, u pravnoj stvari I-tužitelja T. B. iz S., OIB: …II-tužitelja I. G. iz S., OIB: …, III-tužiteljice M. G. iz S., OIB: … IV- tužitelja S. L. iz K. K., OIB: … V-tužitelja V. N. iz S., OIB: …, i VI-tužiteljice V. B. iz S., . I., II., III., IV. i VI-tužitelji zastupani po punomoćniku M. B., odvjetniku iz S., protiv tužene N. P. iz S., zastupane po punomoćniku M. R., odvjetniku iz S., radi predaje i isplate, rješavajući žalbu tužitelja T. B., I. G., M. G., S. L. i V. B. protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3128/16 od 11. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja T. B., I. G., M. G., S. L. i V. B. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3128/16 od 11. ožujka 2022., u cijelosti.

II. Tužitelji se odbijaju sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

III. Tužena N. P. odbija se sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3128/16 od 11. ožujka 2022., suđeno je:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''1.Dužna je tužena, ne dirajući pritom armiranobetonsku gredu na dnu zida visine 27 cm, napraviti prolaz za zajednički tavanski prostor u zgradi u S., . označenoj kao čest. zem… z.u. …k.o. S. sukladno: građevinskoj dozvoli O. S., Općinskog komiteta za urbanizam, građevinarstvo, imovinsko-pravne, stambene i komunalne poslove, Odjela za urbanizam i građevinarstvo, Odsjeka za građevinarstvo od 17. kolovoza 1987. g. i pripadajućoj tehničkoj dokumentaciji (a posebno listovima 5 i 6) Urbanističkog zavoda D., S., Izvedbeni projekt 1011/Izv, koja je sastavni dio građevinske dozvole i sukladno: vještačenju sudskog vještaka A. N. od 8. kolovoza 2019. g. i dopune nalaza i mišljenja od 12. veljače 2020. g. (posebno prilozima 4.3. i 4.4.), a koja građevinska dozvola s pripadajućom tehničkom dokumentacijom te vještačenje i dopuna vještačenja čine sastavni dio presude te predati tužiteljima pod 1) T. B., pod 2) I. G. i pod 3) M. G. u suposjed taj zajednički tavanski prostor u roku od 15 dana.

2.Dužna je tužena isplatiti tužiteljima pod 1), 2), 3), 4), 5) i 6) za korištenje zajedničkog tavanskog prostora u zgradi u S., . označenoj kao čest. zem. … z.u. … k.o. S. kunsku protuvrijednost prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate iznosa od 3.388,55 EUR s pripadajućim kamatama'', dok je rješenjem istog suda odlučeno: I. Ne dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnescima od 13. veljače i 8. rujna 2020. g. u dijelu kojim su tužitelji u t. 2. petita zatražili isplatu preko kunske protuvrijednosti iznosa od 3.388,55 EUR s pripadajućim kamatama.

II. Dužni su tužitelji pod 1), 2), 3), 4), 5) i 6) u roku od 15 dana isplatiti tuženoj na ime troškova postupka iznos od 11.875,00 kn.

2. Protiv ove presude žalbu su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te su predložili im se naknade troškovi žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 6.406,25 kn/ 850.26 eura.

2.1. U sadržaju žalbe tužitelji navode da je tužena odstupila od građevinske dozvole od 17. kolovoza 1987., a što je vidljivo i iz rješenja o legalizaciji, te da izmjene navedene građevinske dozvole nije nikada niti tražila niti dobila, s tim da su tadašnji nositelji stanarskog prava sada vlasnici stanova koji nisu niti sudjelovali u tom postupku. Osim toga ističu da su vlasnici stanova zbog prolaza na tavan uvijek negodovali, te da nije logično i životno da je vlasnicima bilo prihvatljivije prolaziti kroz stan tužene na tavan nego sa zajedničkog podesta, kao i da je i vještak potvrdio da je prema građevinskoj dozvoli prolaz u potkrovlje na približno istom mjestu kao i raniji prolaz te da nisu istiniti navodi tužene kojima tvrdi da se prolaz radi adaptacije njezinog stana morao pomaknuti više prema rubu zajedničkog stubišta.

2.2. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da je vještak potvrdio da je prolaz moguće izvesti, ali da bi bio ograničeno prohodan, što je tužiteljima prihvatljivo, te da su V. B. i S. N. prodale stanove pa da je jedino logično da novi vlasnici traže suposjed i isplatu od trenutka kupoprodaje.

3. U odgovoru na žalbu tužena osporava osnovanost žalbenih navoda tužitelja, te predlaže da se žalba odbije kao neosnovana, a pobijana presuda potvrdi uz naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.650,00 kn/ 218,99 eura.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda i u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Tužitelji kao suvlasnici zgrade u S., … odnosno kao vlasnici stanova u toj zgradi, zatražili su tužbenim zahtjevom da im tužena, koja je vlasnica dvoetažnog stana u potkrovlju zgrade, isplati naknadu za korištenje zajedničkog tavanskog prostora u iznosu od 3.338,55 eura, dok su I., II. i III-tužitelji zatražili da tužena napravi prolaz za isti tavanski prostor kao zajednički dio zgrade i da im ga preda u suposjed.

7. U postupku je utvrđeno, a što prema žalbenim navodima nije niti sporno, da je tužena sporne radove kojima je, osim što je proširila svoj stan, zatvorila i dotadašnji ulaz u tavanski prostor, izvodila 1987. godine, da se do tada u zajednički tavanski prostor ulazilo preko drvenih jednostrukih skala stalno oslonjenih na zadnjem, trećem katu zgrade u zajedničkom hodniku-podestu preko kojih se penjalo do prolaza-otvora u stropu-plafonu zajedničkog dijela zgrade, te da se prema nalazu i mišljenju vještaka neizvedeni otvor sukladno građevinskoj dozvoli prilikom rekonstrukcije stana tužene trebao nalaziti na približno istom mjestu i biti istih dimenzija kao i raniji otvor za ulazak u tavan dimenzija 65x70 cm, s tim da se u zgradi nalazi osam stanova, čiji su vlasnici D. B., S. C., tužitelji i tužena.

7.1. Cijeneći iskaze stranaka i svjedoka D. B., vlasnika stana na II. katu, M. P., sina tužene i T. M., supruga ranije vlasnice koja je stan prodala VI-tužiteljici, a posebno iskaz III-tužiteljice, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da I., II. i III-tužiteljima zatvaranjem otvora-''abaina'' u stropu-plafonu zajedničkog stubišta nije oduzet suposjed zajedničkog tavana jer je tužena 1987. godine na primjeren i adekvatan način, odnosno na zajedničkim sastancima, sve tadašnje stanare, a posebno stanare u društvenim stanovima koji su bili nositelji stanarskih prava, jer je jedini preostali stanar D. Č.-vlasnik stana u privatnom vlasništvu bio odsutan (u S., C.), usmeno obavijestila na koji se način može pristupiti u zajednički tavan-kroz njezin stan, koje se stanje nije promijenilo dugi niz godina niti su stanari imali bilo kakvih primjedbi i zahtjeva prema tuženoj u tom periodu, a do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, dakle, punih 29 godina vlasnici stanova su mogli pristupiti u zajednički tavan kroz stan tužene.

7.2. Uvidom u upravni predmet izdavanja građevinske dozvole, a osobito u zaključak od 24. lipnja 1987., prvostupanjski sud je utvrdio da se u vrijeme kad je tužena podnijela zahtjev za izdavanje suglasnosti za izmjenu namjene dijela tavanskog prostora u stambeni prostor i rekonstrukciju u svrhu proširenja postojećeg stana na III. katu zgrade radilo o nacionaliziranoj zgradi u kojoj su dva stana bila izuzeta od nacionalizacije i ostavljena u vlasništvo kao posebni dijelovi zgrade, i to tuženoj i D. Č., te da je vlasnik Č. izdao suglasnost tuženoj da se njenom zahtjevu udovolji, a obzirom da se radilo o zgradi dijelom u društvenom vlasništvu, da je suglasnost izdala i S. O. S., a na prijedlog Komisije za imovinsko-pravne poslove.

8. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužena, osim što je imala valjanu suglasnost za prenamjenu zajedničkih prostorija u stambeni prostor, imala i valjanu suglasnost za promjenu ulaska u zajednički tavan, budući da je radove na zatvaranju otvora u zajednički tavan izvela istovremeno s nadogradnjom svog stana, a da je stanare u društvenim stanovima na valjan način obavijestila o promjeni načina ulaska u tavan i da im je omogućila ulaz u zajednički tavanski prostor preko svog stana, kao i da je novi način ulaska u tavanski prostor omogućio stanarima korištenje tavana na način da mogu unositi i odlagati stvari, što je do tada, penjanjem uz ljestve i kroz uski otvor u plafonu bilo praktički neizvedivo, odnosno da su do tada stanari tavan mogli koristiti vrlo ograničeno, i to uglavnom samo za pristup radi namještanja antena na krovištu zgrade.

9. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke A. N. prvostupanjski sud je, nadalje, utvrdio da je ulaz u zajednički tavan iz stana tužene dimenzija 60x135 cm i da se nalazi u nosivom zidu debljine 25 cm, a da se raniji otvor-''abain'' nalazio u ploči iznad III. kata, dok je otvor predviđen u građevinskog dozvoli dimenzija 65x70 cm trebao biti na približno istom mjestu kao i raniji otvor, dok je iz fotografija fotoelaborata, koji je sastavni dio nalaza i mišljenja, utvrdio da je pristup u zajednički tavan, makar i kroz stan tužene, što za tuženu ali i za ostale suvlasnike predstavlja izvjestan napor vezano za komunikaciju i dogovor, riješen na daleko sigurniji i manje opasan način.

10. Obzirom da je u postupku utvrđeno da je tužena omogućila ostalim suvlasnicima pristup na tavan preko svog stana i da su svi tadašnji stanari na to pristali jer su dobili manje opasan pristup i širu mogućnost korištenja zajedničkog tavana, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužena nije oduzela suposjed tavana ostalim stanarima, pa tako niti I, II i III-tužiteljima, te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je iste odbio sa tužbenim zahtjevom kojim su zatražili da se obveže tužena da otvori ulaz za zajednički tavanski prostor u plafonu zajedničkog stubišta i da im isti preda u suposjed.

11. Prvostupanjski sud je, također, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev za isplatu iznosa od 3.388,55 eura protuvrijednost u kunama sa pripadajućim kamatama radi nemogućnosti korištenja tavanskog prostora, koji su do zaključenja prethodnog postupka osim I, II i III-tužitelja, kao sadašnjih suvlasnika zgrade, podnijeli i IV i V-tužitelji, kao nasljednici ranije suvlasnice S. N., te VI-tužiteljica kao bivša suvlasnica, budući je u postupku utvrđeno da tužiteljima nije bio onemogućen suposjed pa tako niti korištenje tavanskog prostora.

12. Odluka o zatraženim troškovima žalbi temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

13. Ovaj sud nije dosudio tuženoj troškove sastava odgovora na žalbu jer je ocijenio da isti nije bio potreban u ovom postupku povodom izjavljene žalbe, a temeljem članka 166. stavka 1. u svezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

14. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi 16. veljače 2023.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić