REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-888/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Virne Sarvan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Z. J., OIB ... iz D. P., P., zastupanog po punomoćniku J. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika E.&S. banka d.d., OIB...,R., zastupanog po punomoćnici D. H. Ž., odvjetnici u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3259/2019-38 od 17. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3259/2019-38 od 17. ožujka 2022.

II Odbijaju se tužitelj i tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu tužitelja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. stavku 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103257059 koji je potvrđen od strane V. P. javnog bilježnika u Z. pod brojem OU-1487/06-1 od dana 20.11.2006. koji glasi: „je promjenjiva“.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. stavku 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103257059 koji je potvrđen od strane V. P. javnog bilježnika u Z. pod brojem OU-1487/06-1 od dana 20.11.2006. koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 16. stavku 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103257059 koji je potvrđen od strane V. P. javnog bilježnika u Z. pod brojem OU-1487/06-1 od dana 20.11.2006. koji glasi: „Korisnik kredita izjavljuje da mu je Banka predočila uvjete kredita“.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 514006075103257059 od dana 20.11.2006. koji glasi: „VALUTNA KLAUZULA: Povrat obveze iz ovog Ugovora (iznos kredita, pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

V. Nalaže se tuženiku E.&S. B. d.d., R., OIB:..., u roku od 15 dana, platiti tužitelju M. Z. J., D. P., P., OIB: ... iznos od 33.121,85 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se za razdoblje do 30. lipnja 2011. određuje po stopi od 14% godišnje a od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom na iznose od:

- na iznos od 592,17 kuna od 02.05.2008. pa do isplate;

- na iznos od 591,07 kuna od 02.06.2008. pa do isplate;

- na iznos od 589,93 kuna od 02.07.2008. pa do isplate;

- na iznos od 588,79 kuna od 02.08.2008. pa do isplate;

- na iznos od 587,56 kuna od 02.09.2008. pa do isplate;

- na iznos od 586,41 kuna od 02.10.2008. pa do isplate;

- na iznos od 585,22 kuna od 02.11.2008. pa do isplate;

- na iznos od 583,99 kuna od 02.12.2008. pa do isplate;

- na iznos od 582,80 kuna od 02.01.2009. pa do isplate;

- na iznos od 581,57 kuna od 02.02.2009. pa do isplate;

- na iznos od 580,29 kuna od 02.03.2009. pa do isplate;

- na iznos od 579,10 kuna od 02.04.2009. pa do isplate;

- na iznos od 941,93 kuna od 02.05.2009. pa do isplate;

- na iznos od 939,87 kuna od 02.06.2009. pa do isplate;

- na iznos od 937,90 kuna od 02.07.2009. pa do isplate;

- na iznos od 935,80 kuna od 02.08.2009. pa do isplate;

- na iznos od 933,75 kuna od 02.09.2009. pa do isplate;

- na iznos od 931,69 kuna od 02.10.2009. pa do isplate;

- na iznos od 929,59 kuna od 02.11.2009. pa do isplate;

- na iznos od 927,49 kuna od 02.12.2009. pa do isplate;

- na iznos od 925,34 kuna od 02.01.2010. pa do isplate;

- na iznos od 923,14 kuna od 02.02.2010. pa do isplate;

- na iznos od 921,00 kuna od 02.03.2010. pa do isplate;

- na iznos od 918,76 kuna od 02.04.2010. pa do isplate;

- na iznos od 916,56 kuna od 02.05.2010. pa do isplate;

- na iznos od 914,28 kuna od 02.06.2010. pa do isplate;

- na iznos od 912,04 kuna od 02.07.2010. pa do isplate;

- na iznos od 909,76 kuna od 03.08.2010. pa do isplate;

- na iznos od 907,43 kuna od 02.09.2010. pa do isplate;

- na iznos od 905,14 kuna od 02.10.2010. pa do isplate;

- na iznos od 706,14 kuna od 02.11.2010. pa do isplate;

- na iznos od 704,26 kuna od 03.12.2010. pa do isplate;

- na iznos od 702,34 kuna od 04.01.2011. pa do isplate;

- na iznos od 700,42 kuna od 02.02.2011. pa do isplate;

- na iznos od 698,46 kuna od 02.03.2011. pa do isplate;

- na iznos od 696,54 kuna od 03.04.2011. pa do isplate;

- na iznos od 694,53 kuna od 04.05.2011. pa do isplate;

- na iznos od 500,64 kuna od 12.06.2011. pa do isplate;

- na iznos od 499,13 kuna od 05.07.2011. pa do isplate;

- na iznos od 497,63 kuna od 03.08.2011. pa do isplate;

- na iznos od 496,12 kuna od 02.09.2011. pa do isplate;

- na iznos od 494,56 kuna od 05.10.2011. pa do isplate;

- na iznos od 210,43 kuna od 03.11.2011. pa do isplate;

- na iznos od 209,65 kuna od 02.12.2011. pa do isplate;

- na iznos od 208,92 kuna od 02.01.2012. pa do isplate;

- na iznos od 208,24 kuna od 03.02.2012. pa do isplate;

- na iznos od 207,46 kuna od 02.03.2012. pa do isplate;

- na iznos od 206,73 kuna od 03.04.2012. pa do isplate;

- na iznos od 205,95 kuna od 03.05.2012. pa do isplate;

- na iznos od 205,22 kuna od 02.06.2012. pa do isplate;

- na iznos od 204,44 kuna od 03.07.2012. pa do isplate;

- na iznos od 203,67 kuna od 03.08.2012. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku E.&S. B. d.d., R., OIB:... u roku od 15 dana, platiti tužitelju M. Z. J., D. P., P., OIB:... iznos od 82.964,19 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se za razdoblje do 30. lipnja 2011. određuje po stopi od 14% godišnje a od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom na iznose od:

- na iznos od 0,18 kuna od 02.01.2007. pa do isplate;

- na iznos od 97,29 kuna od 02.04.2008. pa do isplate;

- na iznos od 606,96 kuna od 02.11.2008. pa do isplate;

- na iznos od 59,51 kuna od 02.12.2008. pa do isplate;

- na iznos od 707,76 kuna od 02.01.2009. pa do isplate;

- na iznos od 748,81 kuna od 02.02.2009. pa do isplate;

- na iznos od 790,32 kuna od 02.03.2009. pa do isplate;

- na iznos od 666,60 kuna od 02.04.2009. pa do isplate;

- na iznos od 679,20 kuna od 02.05.2009. pa do isplate;

- na iznos od 539,64 kuna od 02.06.2009. pa do isplate;

- na iznos od 376,06 kuna od 02.07.2009. pa do isplate;

- na iznos od 443,36 kuna od 02.08.2009. pa do isplate;

- na iznos od 561,88 kuna od 02.09.2009. pa do isplate;

- na iznos od 446,54 kuna od 02.10.2009. pa do isplate;

- na iznos od 435,24 kuna od 02.11.2009. pa do isplate;

- na iznos od 572,40 kuna od 02.12.2009. pa do isplate;

- na iznos od 682,38 kuna od 02.01.2010. pa do isplate;

- na iznos od 826,22 kuna od 02.02.2010. pa do isplate;

- na iznos od 791,47 kuna od 02.03.2010. pa do isplate;

- na iznos od 1.038,93 kuna od 02.04.2010. pa do isplate;

- na iznos od 985,33 kuna od 02.05.2010. pa do isplate;

- na iznos od 1.044,09 kuna od 02.06.2010. pa do isplate;

- na iznos od 1.702,59 kuna od 02.07.2010. pa do isplate;

- na iznos od 1.556,88 kuna od 03.08.2010. pa do isplate;

- na iznos od 2.092,89 kuna od 02.09.2010. pa do isplate;

- na iznos od 1.827,06 kuna od 02.10.2010. pa do isplate;

- na iznos od 1.570,85 kuna od 02.11.2010. pa do isplate;

- na iznos od 2.084,96 kuna od 03.12.2010. pa do isplate;

- na iznos od 2.587,94 kuna od 04.01.2011. pa do isplate;

- na iznos od 2.330,89 kuna od 02.02.2011. pa do isplate;

- na iznos od 2.410,13 kuna od 02.03.2011. pa do isplate;

- na iznos od 2.100,38 kuna od 03.04.2011. pa do isplate;

- na iznos od 2.270,58 kuna od 04.05.2011. pa do isplate;

- na iznos od 2.888,13 kuna od 12.06.2011. pa do isplate;

- na iznos od 2.834,21 kuna od 05.07.2011. pa do isplate;

- na iznos od 3.863,43 kuna od 03.08.2011. pa do isplate;

- na iznos od 3.620,28 kuna od 02.09.2011. pa do isplate;

- na iznos od 3.065,08 kuna od 05.10.2011. pa do isplate;

- na iznos od 2.930,44 kuna od 03.11.2011. pa do isplate;

-na iznos od 2.889,47 kuna od 02.12.2011. pa do isplate;

- na iznos od 3.040,87 kuna od 02.01.2012. pa do isplate;

- na iznos od 3.221,76 kuna od 03.02.2012. pa do isplate;

- na iznos od 3.213,90 kuna od 02.03.2012. pa do isplate;

- na iznos od 3.108,27 kuna od 03.04.2012. pa do isplate;

- na iznos od 3.142,99 kuna od 03.05.2012. pa do isplate;

- na iznos od 3.208,10 kuna od 02.06.2012. pa do isplate;

- na iznos od 3.146,22 kuna od 03.07.2012. pa do isplate;

- na iznos od 3.155,72 kuna od 03.08.2012. pa do isplate,

sve i roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu do zahtijevanog iznosa od 473.538,66 kuna tj. zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 390.574,47 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. kolovoza 2012. pa do isplate te preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate.

VIII. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 3.902,58 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 59,42 od 02.02.2007. pa do isplate

- kn 30,42 od 02.03.2007. pa do isplate

- kn 47,36 od 02.04.2007. pa do isplate

- kn 205,56 od 02.05.2007. pa do isplate

- kn 244,41 od 02.06.2007. pa do isplate

- kn 295,69 od 02.07.2007. pa do isplate

- kn 295,31 od 02.08.2007. pa do isplate

- kn 225,08 od 02.09.2007. pa do isplate

- kn 329,60 od 02.10.2007. pa do isplate

- kn 332,17 od 02.11.2007. pa do isplate

- kn 258,83 od 02.12.2007. pa do isplate

- kn 266,85 od 02.01.2008. pa do isplate

- kn 109,78 od 02.02.2008. pa do isplate

- kn 5,60 od 02.03.2008. pa do isplate

- kn 151,92 od 02.05.2008. pa do isplate

- kn 222,59 od 02.06.2008. pa do isplate

- kn 145,38 od 02.07.2008. pa do isplate

- kn 299,27 od 02.08.2008. pa do isplate

- kn 264,67 od 02.09.2008. pa do isplate

- kn 112,67 od 02.10.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IX. Nalaže se tuženiku E.&S. bank d.d. da tužitelju M. Z. J. nadoknadi parnični trošak u visini od 11.079,37 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 17. ožujka 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

X. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška."

2. Protiv navedene presude pravovremene i dopuštene žalbe podnose obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj predmetnu presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa od 390.574,47 kuna, da se pobijana presuda u tom dijelu ne može ispitati, da su razlozi u tom dijelu proturječni, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, da iako je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa Ugovoru od 22. kolovoza 2012., da se u tom Aneksu nisu uzele u obzir činjenice uračunavanja iznosa koji su plaćeni tuženiku po osnovi jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF, da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, uzimajući u obzir početni tečaj kredita, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na glavnicu neotplaćenog CHF kredita, po početnom tečaju za iznos od 390.574,47 kuna i da je taj iznos trebalo dosuditi tužitelju, a kako to nije učinjeno da je time pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa tužitelj predlaže da se njegova žalba uvaži, da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, a tužitelj potražuje i trošak žalbe.

2.2. Tuženik predmetnu presudu pobija u njenom dosuđujućem dijelu i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, tuženik navodi da su sklapanjem Aneksa Ugovoru od 22. kolovoza 2012. stranke u cijelosti uredile svoj ugovorni odnos i time da su otklonili daljnju potrebu za sudskom zaštitom, da prvostupanjska odluka ne sadrži valjano obrazloženje, zbog čega se ugovorna odredba o valutnoj klauzuli smatra nepoštenom, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, da je u tom dijelu i činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, jer da je tužitelj imao mogućnost detaljno pregovarati o odredbama ugovora o valutnoj klauzuli, da postojanje obrasca tuženika ne znači da je isti "nametnut" tužitelju, da je u svakom konkretnom slučaju, pa i u slučaju tužitelja, trebalo utvrđivati je li tužitelj kao potrošač donio informiranu odluku za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, da je tužitelj bio dovoljno informiran i da je bio svjestan i da postoje određeni rizici, da je tuženik tužitelju pružio sve relevantne informacije o ranijim kretanjima na tržištu, a što da je moglo utjecati na odluku tužitelja, da je tužitelj obaviješten i o riziku intervalutarnih promjena, da je prvostupanjski sud neosnovano odbio tuženikov predloženi dokaz saslušanjem svjedoka D. K., a da za to nije dao obrazloženje, da je zbog toga činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, ali i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da bi odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi bila nerazumljiva, a onda i ništetna, da ni početna stopa od 4,30% u odnosu na maksimalno povećanje stope od 5,20%, ne uzrokuje znatnu neravnotežu stranaka, da je prvostupanjski sud propustio postupiti po odluci suda Europske unije, poslovni broj C-452/2018, da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda o istaknutom prigovoru zastare, da je tužba tužitelja podnesena 17. lipnja 2019. i da je tražbina tužitelja zastarjela, da su tužitelju pogrešno dosuđene zatezne kamate jer da tuženik nije nepošteni stjecatelj, da je neosnovano odbijen tuženikov prigovor radi prijeboja, da je pogrešna i odluka o troškovima postupka, pa tuženik predlaže da se njegova žalba uvaži, da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, a tuženik potražuje i trošak žalbe.

3. Sa žalbom stranaka postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP), koje se u ovom postupku imaju primijeniti na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 80/22 – dalje: ZID ZPP).

4. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik navodi da je ta žalba neosnovana, predlaže da se ista odbije, a tuženik potražuje i trošak odgovora na žalbu.

5. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda stranaka, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. st. 2. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

7. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, obrazloženje istih nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova zakonitost i pravilnost.

7.1. Prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa je žalbe žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

8. Predmet ovog spora, je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbi članaka 7., 8. i 16. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena da je redovita kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, te zahtjev za isplatu iznosa od 506.660,51 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je ovaj ukupni novčani iznos tuženik od njega neosnovano naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103257059 od 17. studenog 2006., sklopljenim između tužitelja, kao korisnika te tuženika kao kreditora.

9. Pri tom, među strankama nije sporno da se radi o hipotekarnom kreditu kojeg je tužitelj iskoristio za kupnju apartmana u S., da je rok otplate bio 168 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za švicarski franak na dan odobrenja žiro-računa Banke. Nije sporno da je odredbom članka 8. Ugovora određeno da je korisnik kredita obvezan platiti kamatu po godišnjoj početnoj kamatnoj stopi od 4,30% godišnje, a koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a da je odredbom članka 7. Ugovora određeno da se kredit otplaćuju u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za švicarski franak tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, te da je u Ugovoru o kreditu glavnica kredita vezana za švicarski franak - odredba o valutnoj klauzuli (čl. 7. Ugovora), kao i da je ugovoreno da se kamata obračunava u švicarskim francima a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke, a nije sporno niti da je tužitelj u cijelosti taj kredit konvertirao Aneksom broj 1. od 22. kolovoza 2012.

10. U ovom dijelu postupka i nadalje je sporno jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u navedenom Ugovoru o kreditu ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredaba po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO), sporna je i osnovanost i visina zahtjeva tužitelja, te osnovanost tuženikova prigovora zastare i prijeboja, a sporno je, je li tužitelj pravilno odbijen sa preostalim dijelom njegovog tužbenog zahtjeva. Sporno je da li su povrede parničnog postupka na koje se žalbom ukazuje od utjecaja na zakonitost odluke.

11. Prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja, zaključujući, u bitnome, da je neosnovan prigovor tuženika u dijelu u kojem osporava pozivanje tužitelja na pravna shvaćanja iz odluka Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., jer je upravo u tim odlukama utvrđeno da je tuženik u spornom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je sve za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Obzirom tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, a što je utvrđeno iz iskaza samog tužitelja, tuženik protivno nije dokazao jer svjedoci N. P. i A. M. ne znaju ili se ne sjećaju sklapanja predmetnog ugovora, a predložena svjedokinja D. K. nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora, pa se taj dokaz ukazuje nepotrebnim, a za odbijajući dio utvrđuje da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa br.1 Ugovora o kreditu od 22. kolovoza 2012 i da onda nema pravo na traženu isplatu novčanog iznosa od 390.574,47 kuna.

12. Osim toga da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

12.1. Prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove - razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takvih ništetnih odredbi navedenog ugovora o kreditu, pri čemu je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare, zaključujući da u konkretnom slučaju tražbina tužitelja temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, ali je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude poslovnog broja P-1401/2012 od 14. lipnja 2014., u odnosu na zahtjev koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a od pravomoćnosti presude poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., glede valutne klauzule, pa računajući od tada do podnošenja tužbe (11. lipnja 2019.) nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina, a te presude imaju direktni učinak kako to utvrđuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

12.2. Naime, nakon pravomoćnosti odluke donijete u tom predmetu (tuženik je bio stranka toga postupka) zastara ponovno počinje teći, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena sudu dana 11. lipnja 2019. (kada je predana pošti kao preporučena pošiljka), nije protekao opći zastarni rok od 5 godina računajući od 14. lipnja 2014. odnosno 14. lipnja 2018., te stoga nije nastupila zastara predmetnog potraživanja, pa je žalba tuženika neosnovana u tom dijelu.

12.3. Kod toga valja istaknuti i da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., ali i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (u slučaju kakav je i ovaj) prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa posljedično tome taj zastarni rok do podnošenja predmetne tužbe nije protekao. Zato je neosnovan i žalbeni navod da bi zastara počela teći isplatom anuiteta.

12.4. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, pa je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Osim toga valja imati u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a). Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

13. Prvostupanjskom presudom je, nakon ocijene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP- a) prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, sa obrazloženjem, u bitnome, da osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača za koje je prvostupanjski sud vezan primjenom odredbe čl. 502.a ZPP-a, te iz iskaza samog tužitelja, pa posljedično tome, da se na predmetni ugovorni odnos primjenjuju odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 i 46/07 - dalje u tekstu: ZZP/03), a koji je u osnovi identičan odredbi članka 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje u tekstu: ZZP/07) - kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelj je dokazao da je potrošač; smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu naprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, posebno ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao i odredba čl. 87. st. 1. ZZP/03 kojom je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna, da je tužitelj dokazala da je kao potrošač od strane tuženika kao bankarske institucije koja raspolaže stručnim znanjem, prilikom zaključenja predmetnog ugovora bio u neravnopravnom položaju u odnosu na bitne elemente ugovora sadržane u čl. 2., čl. 7. i čl. 16. istoga, obzirom je dokazao da nije bio upoznat sa rizicima i mogućnosti promjene vrijednosti valute, a što sve skupa ima za posljedicu ništetnost ugovorne odredbe Ugovora o kreditu iz članka 2. i 7. a koji se odnose na vrijednost valute, sve to sukladno odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje u tekstu: ZOO). Obzirom da je utvrdio ništetnost dijela odredbi članka 2., 7. i 16. Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu, sud je zaključio da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, te je obvezao tuženika isplatiti tužitelju iznos od ukupno 116.086,04 kuna, a što je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke kojega su prihvatile parnične stranke i to s osnova iznosa vrijednosti promjene valute CHF u odnosu na početnu vrijednost na dan isplate kredita i iznos od 82.964,19 kuna, a s osnova visine kamatne stope u trenutku realizacije kredita iznos od 33.121,85 kuna, sve to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže opisano kao u toč. V. i VI. izreke.

14. Neosnovano tuženik osporava utvrđenje suda da tužitelj ima status potrošača jer da iz provedenih dokaza to ne proizlazi. Nije sporno da je tužitelj novac dobiven temeljem predmetnog Ugovora o kreditu utrošio za kupnju apartmana u Selcu, s namjenom da ga koristi za odmor tužitelja i njegove obitelji, a isti se ne koristi u poslovne svrhe (za najam – 290.).

15. Kod utvrđivanja te sporne činjenice valja krenuti od toga tko je u obvezi tu činjenicu dokazati. Po shvaćanju i ovog suda, a takvo je shvaćanje iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske (Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), teret dokazivanja da tužitelj nema svojstvo potrošača je na onome koji to tvrdi odnosno na tuženiku.

16. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja nije mogao utvrditi da je novcem dobivenim kreditom tužitelj kupio objekat (stan-apartman) s namjenom da ga iznajmljuje. Obrazloženje koje je u pobijanoj odluci dano vezano za to sporno pitanje, prihvaća i ovaj sud.

17. Također, sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te je odbio zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta iznesen u prigovoru radi prijeboja i to u iznosu od 3.902,58 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose pojedinačno označene kao u toč. VIII. izreke, uz obrazloženje da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

18. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18.1. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu.

20. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora.

21. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje, da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, odnosno da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što mu omogućeno ništetnim odredbama predmetnog ugovora, dok tužitelj nije bio obaviješten o razlozima i načinu donošenja odluke o povišenju kamatne stope, pa niti na odgovarajući način u Općim uvjetima tuženika, a što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i kao takva je nepoštena slijedom čega je taj dio ugovora po citiranoj presudi Visokog trgovačkog suda i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. utvrđen ništetnim pravnim poslom u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03). Takva presuda prema odredbi čl. 138.a ZZP/03 obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, slijedom čega prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev u toč. V. i VI. izreke presude.

22. Valja istaknuti da nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO/05 ( čl. 395. ZOO/91 ), a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje. Međutim, odredbe Ugovoru o namjenskom kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Istina, pri tome valja istaknuti da je Sud Europske unije doista izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19), te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO/05 ( čl. 395. ZOO/91) nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, uz ostale provedene dokaze na koje je ukazano pobijanoj presudi i pravilno je utvrđeno da je time, ta ugovorna odredba, unijela neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita (tužitelja).

23. Konačno, tužitelj i tuženik su sporazumno sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 1031262160/51400607-5103257059 od 28. veljače 2012., u tom ugovoru su u čl. 3. istoga ugovorili visinu duga po tom Aneksu, taj ugovor, u tom dijelu, nije na neki valjani način "stavljen izvan snage" (nije raskinut, poništen niti utvrđen ništetnim), da je zahtjev tužitelja, u tom dijelu, bio osnovan, tada bi bio osnovan i tuženikov prigovor zastare (Aneks br. 1 je sklopljen 22. kolovoza 2012., a tužbeni zahtjev u tom dijelu, za isplatu je postavljen 30. rujna 2021. – str. 438.- 443.), a pravna praksa na koju se "poziva" tužitelj nije primjenjiva u konkretnom slučaju, pa je prvostupanjski sud valjano u tom dijelu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a žalba tužitelja u tom dijelu, glede točke VII. izreke je, onda, neosnovana, pa je i u tom dijelu valjalo odlučiti kao u izreci.

24. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st.1. u vezi odredbe čl. 155. st.1. ZPP pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao dovoljno jasne i prihvatljive razloge.

25. Slijedom navedenog, valjalo je žalbe tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane i na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude.

26. Odluka o troškovima žalbenog dijela postupka temelji se na odredbi čl. 166. st.1., u svezi sa čl. 154. st.1. ZPP-a.

27. Odluka o trošku tuženika za odgovor na žalbu tužitelja temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. a u svezi sa čl. 155. st. 1. ZPP-a (taj trošak tuženika, po ocjeni ovog suda, nije bio potreban).

U Puli-Pola 16. veljače 2023.

Predsjednica vijeća

Mirna-Nada Terlević Sebastijan,v.r