Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1375/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K., iz Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, L., koju zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskoga suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-28/2020-15 od 29. lipnja 2021., u sjednici održanoj 16. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-28/2020-15 od 29. lipnja 2021.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troška žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim tužiteljica traži da se tuženoj naloži isplatiti iznos od 29.750,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 17. siječnja 2019. do isplate, sve u roku 15 dana (točka I. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženoj da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.800,00 kuna u roku od 15 (petnaest) dana (točka II. izreke), dok je zahtjev tužene za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužena pobijajući je u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači.

2.1. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila sve žalbene razloge kao neosnovane te predložila da se žalba odbije.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. U provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje, prema odredbi članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, dok tužena na ostale postupovne povrede u žalbi posebno ne ukazuje.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice koja tužbenim zahtjevom traži od tužene da joj naknadi štetu koja joj je nastala zbog povrede njenog prava osobnosti, a uslijed neosnovanog lišenja slobode.

4.1. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužiteljica turska državljanka koja je osuđena presudom Visokoga kaznenog suda u Malatya, u Republici Turskoj

- da je tužiteljicu 18. siječnja 2018. uhitila Policijska uprava Zagrebačka, Postaja aerodromske policije na temelju raspisane međunarodne potrage Interpola ID broj 2015/25007 od 17. travnja 2015. zbog izdržavanja kazne zatvora u trajanju od šest godina i tri mjeseca

- da je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Kir-499/2018-3 od od 19. rujna 2018. određen istražni zatvor radi izručenja tužiteljice

- da je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj I Kv II-204/2018 od 12. listopada 2018. odbijena žalba tužiteljice na rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Kir-499/2018-3 od 19. rujna 2018.

- da je na temelju rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj I Kv-I- 43/2018 od 29. listopada 2018. odbijena zamolba Republike Turske za izručenje tužiteljice, a koju odluku je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj II-8-Kr 6/2018 od 28. studenog 2018.

- da je istražni zatvor ukinut 11. prosinca 2018. rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj I-Kv-I-43/2018.

4.2. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom usvojio tužbeni zahtjev nakon što je po provedenom dokaznom postupku smatrao da tužiteljici u smislu odredbe članka 14. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22, dalje ZKP/08) i odredbe članka 480. stavka 1. Glave XXX. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje ZKP/97), a koje su još na snazi slijedom odredbe članka 573. stavka 1. ZKP/08, pripada pravo na naknadu štete koja joj je pritvaranjem odnosno lišenjem slobode nastala jer je tužiteljica bila neosnovano uhićena i pritvorena radi izručenja Republici Turskoj, a do kojeg izručenja nije došlo, s tim da neosnovanost uhićenja ne proizlazi iz kakvog (protupravnog) postupanja Republike Hrvatske već iz krajnjeg ishoda postupka koji je u Republici Hrvatskoj pokrenut radi njenog izručenja Republici Turskoj.

5. Kako to proizlazi iz utvrđenoga činjeničnog stanja, što tužena u svojoj žalbi i navodi, tužiteljici je istražni zatvor određen na temelju članka 47. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“, broj 178/04, dalje: ZOMPO) te ukinut na temelju odredbe članka 48. stavka 1. ZOMPO-a.

5.1. Republika Hrvatska i Republika Turska nemaju bilateralni ugovor o izručenju, međutim, obje države vezane su Europskom konvencijom o izručenju od 13. prosinca 1957. i njezina četiri protokola, što zajedno s odredbama ZOMPO-a, predstavlja osnovu za pružanje međunarodne pravne pomoći toj državi.

5.2. Navedene odredbe ZOMPO glase:

Članak 47.: "(1) Nadležni sud donosi rješenje o pritvoru radi izručenja, osim ako postoji vjerojatnost da izručenje neće biti odobreno, a ostanak stranca na slobodi ne ugrožava postupak izručenja.

(2) Ako stranac nije sposoban za pritvor ili ako to opravdavaju drugi razlozi, nadležni sud može umjesto pritvora odrediti druge mjere za osiguranje njegove nazočnosti", dok je odredbom članka 48. propisano da:

(1) Istražni sudac će pustiti na slobodu stranca kad prestanu razlozi za pritvor ili ako zahtjev za izručenje ne bude podnesen u roku koji je on odredio vodeći računa o svim okolnostima iz zamolbe za izručenje, a koji ne može biti dulji od 40 dana od dana pritvaranja ...

(2) O rokovima iz stavka 1. ovoga članka Ministarstvo pravosuđa bez odgode obavještava državu moliteljicu, na čiju zamolbu nadležno pravosudno tijelo može produljiti trajanje pritvora za još najviše 30 dana.(...)"

6. Pravo na slobodu je pravo zajamčeno člankom 22. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) i člankom 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06. i 13/17, dalje: Konvencija) kao jedno od temeljnih ljudskih prava.

6.1. Ključna svrha odredaba koje jamče pravo na osobnu slobodu jest spriječiti proizvoljna ili neopravdana oduzimanja slobode koja se može ograničiti samo pod uvjetima propisanim Ustavom i zakonom.

6.2. Stoga, da bi istražni zatvor bio zakonit, odluka o određivanju ili produljenju istražnog zatvora treba biti donesena u postupku propisanom zakonom te se istražni zatvor treba temeljiti na nekoj od zakonskih osnova.

6.3. Kada je riječ o oduzimanju slobode zbog izručenja članak 5. stavak 1. točka f) Konvencije ne traži da se pritvaranje osobe protiv koje su poduzete radnje s ciljem izručenja razumno smatra nužnim (necessary), primjerice, kako bi se spriječilo da počini kazneno djelo ili pobjegne. U tom pogledu članak 5. stavak 1. točka f) osigurava drukčiju razinu zaštite od one u članku 5. stavku 1. točki c) Konvencije. Članak 5. stavak 1. točka f) zahtijeva da su "radnje poduzete u cilju deportacije". Stoga, nebitno je u smislu članka 5. stavka 1. točke f) može li glavna odluka o protjerivanju (expel) biti opravdana na temelju nacionalnog ili konvencijskog prava.

6.4. Oduzimanje slobode na temelju članka 5. stavka 1. točke f) bit će opravdano samo toliko dugo dok traje postupak deportacije ili izručenja. Ako takav postupak ne bude proveden s dužnom marnošću (withduediligence), pritvaranje će prestati biti dopušteno na temelju članka 5. stavka 1. točke f) (v. predmet ESLJP-a Amie i drugi protiv Bugarske, navedeno, § 72.).

6.5. Člankom 25. stavkom 4. Ustava priznaje se, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu svakom tko je bio nezakonito lišen slobode, dok je člankom 5. stavkom 5. Konvencije pravo na odštetu priznato svakome tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja suprotno stavku 1. točkama a) do f) toga članka.

6.6. Učinkovito uživanje prava na odštetu mora biti osigurano s dovoljnim stupnjem sigurnosti, a prilikom razmatranja zahtjeva za odštetu, domaće vlasti dužne su tumačiti i primjenjivati domaće pravo u duhu članka 5. Konvencije, bez pretjeranog formalizma, a to pravo uključuje pravo na odštetu ne samo u odnosu na materijalnu štetu, već i u odnosu na svaku duševnu bol, tjeskobu i frustraciju koju bi osoba mogla pretrpjeti kao rezultat povrede drugih stavaka članka 5. Konvencije (Sahakyan protiv Armenije, br. 66256/11, § 29., presuda od 10. studenoga 2015., Teymurazyan protiv Armenije, br. 17521/09, § 76., presuda od 15. ožujka 2018.).

7. Pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je tužiteljici kao turskoj državljanki, koja je osuđena presudom Visokoga kaznenog suda u Malatya, u Republici Turskoj, rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Kir-499/2018-3 od 19. rujna 2018., određen istražni zatvor radi izručenja s obrazloženjem da postoji opasnost da bi tužiteljica, kao strana državljanka koja nije vezana za teritorij Republike Hrvatske, mogla pobjeći, ako protiv nje ne bi bio određen pritvor, a iz izreke prvostupanjskog rješenja o određivanju pritvora proizlazi da je pritvor određen pozivom na odredbu članka 47. ZOMPO-a, s tim da taj pritvor može trajati najdulje do predaje nadležnim tijelima Republike Turske.

7.1. Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj I Kv-I-43/2018 od 29. listopada 2018. odbijena je zamolba Republike Turske za izručenje tužiteljice pa nije bilo mjesta primjeni članka 49. stavka 1. ZOMPO-a prema kojem nakon primitka zamolbe za izručenje mjera pritvora ostaje na snazi tijekom cijelog postupka izručenja do isteka roka za izvršenje rješenja o izručenju, radi čega je tužiteljici istražni zatvor ukinut 11. prosinca 2018. rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj I-Kv-I-43/2018.

7.2. Ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaj, a posebno cijeneći okolnost da je tužiteljica sa statusom izbjeglice ostvarila pravo na azil, poradi čega joj je bila izdana Konvencijska putovnica, da u Velikoj Britaniji živi od 2014. te da je 2010. sudjelovala u studenskim prosvjedima zbog kojih je osuđena, ovaj sud drži da se u konkretnom slučaju svrha koja se postigla određivanjem zatvor tužiteljici, mogla osigurati određivanjem neke druge mjere za osiguranje njene nazočnosti, kako to i predviđa citirana odredba članka 47. ZOMO-a, pa je ovaj sud mišljenja da je određivanjem pritvora tužiteljici od 19. rujna 2018. do 11. prosinca 2018. radi izručenja povrijeđeno pravo na osobnu slobodu zajamčeno člankom 22. Ustava i člankom 5. stavkom 1. točkom f) Konvencije.

7.3. Tužena svojim žalbenim navodima spori primjenu odredbi glave XXX ZKP-a navodeći da u tim odredbama nisu predviđeni postupci izvršenja i odluke koje u tim postupcima donose za ostvarivanje prava na naknadu štete, pa valja odgovoriti tuženoj da je irelevantno što odredbama ZKP/98 u glavi XXX nije taksativno navedeno da se naknada štete propisuje i za mjere pritvora po Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima jer je u konkretnoj situaciji došlo do povrede prava na slobodu iz članka 5. Konvencije.

7.4. Kako je prvostupanjski sud utvrdio, a što prihvaća i ovaj sud, tužiteljici je povrijeđeno konvencijsko pravo na slobodu, koje pravo je tužiteljica objektivno i razumski mogla očekivati krećući se unutar države koja je potpisnica Konvencije i članica Europske unije i kao takva dužna primjenjivati Europsko pravo, a time i Konvenciju i protokole koji su sastavnica te Konvencije, pa za tako utvrđenu povredu odgovara tužena jer je u njenom postupanju utvrđena protupravnost. Naime, stav je ovog suda da time što je Republika Hrvatska putem sudbenog tijela (Županijski sud u Velikoj Gorici) vodila postupak izručenja protiv tužiteljice kao strankinje po međunarodnoj potrazi Interpola ID broj 2015/25007 od 17. travnja 2015., preuzela je i sve posljedice proizašle u svezi vođenja takvog postupka, a poglavito one vezane uz pritvor i pravomoćnu odluku glede odbijanja molbe Republike Turske za izručenje. Na tako utvrđenu povredu trebalo je primijeniti Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO), kao lex generalis, i to opće odredbe o odgovornosti za štetu i naknadi štete.

7.5. Neopravdano lišavanje slobode predstavlja doista grub napad na slobodu, a u konkretnom slučaju je to pritvaranje tužiteljice, koja je u pritvoru provela nešto manje od 3 mjeseca u potpunoj neizvjesnosti za ishod postupka, što se odrazilo na zdravstveno i duševno stanje tužiteljice, koje okolnosti je imao u vidu prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude. Po ocjeni ovoga suda, a imajući u vidu sve utvrđene okolnosti slučaja, dosuđena pravična novčana naknada primjerena je tim okolnostima, s tim da se prvostupanjski sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu neimovinske štete u dosuđenom iznosu pozvao na pogrešno materijalno pravno. Naime, tužiteljici je trebalo utvrditi iznos pravične novčane naknade, jer utvrđene okolnosti opravdavaju dosuđenje naknade, upravo u smislu odredbe članka 1100. stavak 1. ZOO-a, kojom je propisano da će sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, pa je ovaj sud uzevši u obzir da neosnovano pritvaranje predstavlja grubi napad na slobodu i pravo čovjeka i građanina te da i sama činjenica povrede prva na slobodu i boravka u pritvoru ima za posljedicu duševne boli, zatim vrijeme trajanja pritvora, posljedice pritvaranja na osobnost tužiteljice, trajanje i težinu traume koju je kod tužiteljice izazvalo lišenje slobode, pogoršanje zdravstvenog stanja tužiteljice, kao i teško podnošenje boravka u zatvoru, ocijenio da dosuđeni iznos predstavlja primjerenu novčanu naknadu za duševne bolove koje je tužiteljica trpjela kao posljedicu povrede dostojanstva i povrede prava na slobodu.

8. Stoga, pravilno i zakonito sud prvog stupnja pružio je konkretnu zaštitu tužiteljici prihvaćanjem zahtjeva te je odluka suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pravilna i zakonita, dok je žalba neosnovana.

8.1. Iz tih je razloga na temelju odredbe članka 368. stavka1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

9. Također, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava i baš članka 154. stavka 2. donio odluku o troškovima ovog postupka.

10. Budući da tužena nije uspjela u ovom žalbenom postupku, to je njen zahtjev za naknadom troška sastavljanja žalbe odbijen kao neosnovan na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, a zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer prema mišljenju ovoga suda nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke, ove presude.

Split, 16. veljače 2023.

Predsjednica vijeća:

Andrea Boras Ivanišević, v. r.