REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 94 Pž-133/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja HOK-OSIGURANJE d.d., OIB 00432869176, Zagreb, Capraška ulica 6, kojega zastupa punomoćnica Iva Pezić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Olujić, Pezić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojega zastupa punomoćnik Ivan Glavaš, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 621,20 EUR / 4.680,48 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2101/17-31 od 17. prosinca 2021., 16. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2101/17-31 od 17. prosinca 2021. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.680,48 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata koje teku na iznos od 4.680,48 kn u visini stope koja prelazi stopu koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih nefinancijskim trgovačkim društvima na razdoblje dulje od godine dana, izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.650,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud tako odlučio na temelju odredbe čl. 963. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/08, 41/08, 125/11 i 78/15; u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je zaključio da se dispozicija sudionika štetnog događaja može odnositi samo na njih same, u smislu toga da međusobno neće potraživati naknadu štete, te se ne odnosi na treće osobe (osiguratelje) koji isplatom osigurnine stupaju u njihov pravni položaj. Stoga da to što su sudionici prometne nezgode u Europskom izvješću o prometnoj nezgodi odredili da nastalu štetu svatko snosi o svom trošku ne utječe na pravo tužitelja da od tuženika u ovom postupku traži isplatu onoga što je po polici kasko osiguranja na ime imovinske štete isplatio svom osiguraniku. Stoga je tuženikov prigovor nagođene stvari prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim. Nadalje, budući da je prometni vještak iskaz osiguranice tužitelja ocijenio tehnički prihvatljivim, sud je njezin iskaz prihvatio kao istinit i u skladu s navodima iz prijave štete, slijedom čega je zaključio o postojanju odgovornosti tuženikovog osiguranika za štetu i štetni događaj u visini od 50%. Visinu štete sud je utvrdio dopunskim nalazom i mišljenjem prometnog vještaka Pere Todorovića prema kojem je popravak vozila u vrijeme štete koštao 9.360,96 kn, tj. sukladno iznosu štete koji je obračunat računom popravka vozila broj 99-200-1 od 3. travnja 2017. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

3. Protiv pobijane presude u točkama I. i III. njene izreke, tuženik je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i apsolutno bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Traži trošak žalbe u iznosu od 591,00 kn i predlaže sudu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno ukinuti presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio dispozicije osiguranika tužitelja i osiguranika tuženika kada je zaključio da se ona ne tiču prava potraživanja tužitelja u odnosu na tuženika iz ove parnice. Ako sam sud zaključuje kako tužitelj isplatom osigurnine stupa u pravnu poziciju svoga osiguranika, onda sud prvog stupnja pogrešno navodi da njegova pravna pozicija može biti povoljnija od njegovog osiguranika koji je izričito ugovorio s osiguranikom tuženika da svatko od njih snosi svoju štetu. Također navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da postoji odgovornost tuženikova osiguranika za štetu i nastali štetni događaj. Naime, iz provedenog prometnog vještačenja proizlazi da mjesto okrznuća nije moguće utvrditi na siguran način jer da nije moguće utvrditi je li u trenutku okrznuća jedno od vozila prešlo na drugu prometnu traku. Stoga da je sud na temelju čl. 221.a ZPP-a trebao odbiti tužbeni zahtjeva u cijelosti. Također tužitelj navodi da sud nije dao nikakav razlog vezano za ročište od 8. srpnja 2021. na koje nisu pristupile stranke iako su uredno pozvane. Navodi da je sud trebao utvrditi da je tužba povučena, a na što da je tužitelj ukazao podneskom od 4. listopada 2021.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj se protivi svim žalbenim navodima tuženika, predlaže odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, ali da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe čl. 373.a ZPP-a.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu 50% iznosa štete koji je tužitelj isplatio Ani Marić, po polici osiguranja automobilskog kaska na motornom vozilu reg. oznake ZG 4162-FS. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj u tužbi naveo da je 24. ožujka 2017. došlo do prometne nezgode na način da je Ana Marić, upravljajući osobnim automobilom Suzuki Vitara registarskih oznaka ZG 4162- FS, Sarajevskom ulicom u Zagrebu u smjeru sjevera, započela skretanje ulijevo, kada je došlo do kontakta s osobnim automobilom marke Peugeot 407, registarskih oznaka ZG 1927-DK, kojim je u istom smjeru upravljao Nikola Morović, prešavši dijelom svog vozila u traku kojom se kretala Ana Marić. Tužitelj je povodom prijave predmetnog štetnog događaja po polici automobilskog kaska obradio štetu i na temelju računa AUTO REMETINEC d.d. svom osiguraniku naknadio štetu u iznosu od 9.360,96 kn.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da je u Europskom izvješću o prometnoj nezgodi (list 5. spisa) koje su potpisali sudionici prometne nezgodne navedeno da nastalu štetu svatko snosi o svom trošku.

9. Tuženik u postupku osporava tužbeni zahtjev navodeći da dispozicija sudionika prometne nezgode predstavlja nagodbu i da zbog toga tužitelj u ovom postupku ne može od tuženika tražiti naknadu 50% isplaćene štete po polici osiguranja automobilskog kaska jer tužitelj stupa u pravni položaj svoga osiguranika i ne može imati više prava nego što to ima njegov osiguranik prema štetniku. Prema tome sporno je u žalbenom postupku ima li tužitelj pravo na regres u slučaju kada su osiguranici, sudionici štetnog događaja međusobno ugovorili da svaki snosi svoju nastalu štetu i koja je bila njihova zajednička namjera u konkretnom slučaju. Sporna je također i suodgovornost tuženikovog osiguranika Nikole Morovića za štetu i štetni događaj.

10. Prvostupanjski sud temelji pobijanu presudu na zaključku da se dispozicija sudionika štetnog događaja iz Europskog izvješća o prometnoj nezgodi može odnositi samo na njih same, u smislu toga da međusobno neće potraživati naknadu štete, te da se takva dispozicija ne odnosi na treće osobe (osiguratelje) koje isplatom osigurnine stupaju u njihov pravni položaj.

11. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda nije pravilan i osnovan na zakonu. Naime, odredbom čl. 963. ZOO-a propisano je da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu (st. 1.), ako je krivnjom osiguranika onemogućen ovaj prijelaz prava na osiguratelja, u potpunosti ili djelomično, osiguratelj se oslobađa u odgovarajućoj mjeri svoje obveze prema osiguraniku (st. 2.).

12. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, osiguranik može svojim postupcima onemogućiti prijelaz prava osiguratelja prema štetniku, primjerice može štetniku oprostiti dug, odreći se prava na naknadu štete, sklopiti nagodbu sa štetnikom bez odobrenja osiguratelja, a s druge strane postaviti zahtjev za isplatu osigurnine prema osiguratelju. Sukladno citiranoj odredbi čl. 963. st. 2. ZOO-a u tom slučaju osiguratelj se oslobađa u odgovarajućoj mjeri svoje obveze prema osiguraniku. Ako je osiguratelj isplatio naknadu osiguraniku pa je tek naknadno ustanovio da je radnjama osiguranika onemogućen u ostvarivanju regresnih prava prema štetniku, tada bi osiguratelj mogao potraživati od osiguranika da mu vrati ono što je plaćeno, u potpunosti ili djelomično. U svakom slučaju ponašanje osiguranika mora biti skrivljeno, a kako ZOO ne govori posebno koji stupanj krivnje se zahtijeva, u obzir bi došla već i obična nepažnja.

13. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda da se dispozicija sudionika u prometnoj nezgodi iz Europskog izvješća o prometnoj nezgodi ne odnosi na njihove osiguratelje, pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, proturječi sama sebi i razlozima presude, te nema razloga o odlučnim činjenicama. Zbog toga je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Neovisno o tome, ispunjeni su uvjeti za primjenu odredbe čl. 373.a ZPP-a.

14. Temeljno načelo obveznog prava je sloboda u uređenju obveznih odnosa (čl. 2. ZOO-a), što znači da stranke samostalno i slobodnom voljom disponiraju svojim pravima. Prema čl. 150. st. 1. ZOO-a ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu s pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Kad samo jedna stranka popusti drugoj, onda to nije nagodba (čl. 150. st. 3. ZOO-a). Nadalje odredbe ugovora se primjenjuju onako kako glase (čl. 319. st. 1. ZOO-a), pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom (čl. 319. st. 2. ZOO-a).

15. Prvostupanjski sud je na ročištu za glavnu raspravu izveo dokaz saslušanjem svjedokinje Ane Marić, osiguranice tužitelja, te u pobijanoj presudi utvrđuje da je u svom iskazu navela „u Europskom izviješću smo naznačili da svatko snosi svoje troškove, nismo se mogli dogovoriti oko krivnje, jer gospodin nije htio priznati svoju krivnju. Imala sam namjeru štetu na vozilu riješiti svojim kaskom, a u slučaju da iz nekog razloga to ne bi bilo moguće, naknadu bih tražila od Euroherc osiguranja“. Sud je također na ročištu za glavnu raspravu izveo dokaz saslušanjem Nikole Morovića, osiguranika tuženika koji je u svom iskazu naveo „Sastavili smo Europsko izvješće o prometnoj nesreći i dogovorili se da će svaki snositi svoju štetu na vozilu“.

16. Iz iskaza osiguranice tužitelja ne proizlazi da je njezina prava volja bila u nečemu popustiti osiguraniku tuženika. Navedeni iskaz svjedokinje prvostupanjski sud je cijenio kao istinit, a u tom dijelu njegovoj istinitosti tuženik nije prigovorio. Stoga u ovom konkretnom slučaju, namjera ugovaratelja (osiguranice tužitelja) nije bila sklopiti s osiguranikom tuženika izvansudsku nagodbu kojom će se odreći prava da zahtijeva naknadu svoje štete od štetnika. Kako je bitan sastojak ugovora o nagodbi uzajamnost popuštanja, to u konkretnom slučaju, kada nema volje jedne ugovorne strane da popusti drugoj, naznaka da nastalu štetu svatko snosi o svom trošku u Europskom izvješću o prometnoj nezgodi ne predstavlja izvansudsku nagodbu, odnosno ne predstavlja takvu dispoziciju stranaka kojom je onemogućen prijelaz prava osiguratelja prema štetniku. Stoga tužitelj ima pravo tražiti naknadu isplaćene štete po polici osiguranja automobilskog kaska na motornom vozilu od tuženika.

17. Žalbenim navodom da iz provedenog prometnog vještačenja proizlazi da mjesto okrznuća nije moguće utvrditi na siguran način jer da nije moguće utvrditi je li u trenutku okrznuća jedno od vozila prešlo na drugu prometnu traku, tuženik zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a koji žalbeni razlog nije dopušten budući da se radi o sporu male vrijednosti do 50.000,00 kn (čl. 502. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a).

18. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka Pere Todorovića i iskaza svjedokinje Ane Marić čiji iskaz je prvostupanjski sud cijenio kao istinit utvrdio dinamiku prometne nezgode. U svom iskazu osiguranica tužitelja je navela da je ona stajala u lijevoj traci na semaforu kada se upalilo zeleno svjetlo, a kada se upalilo zeleno svjetlo, oboje su krenuli i tako prešli stotinjak metara, kada je uočila kako gospodin Nikola Morović lagano prelazi prema njenoj traci, te je tada potrubila, pritisnula kočnicu i svojim desnim prednjim dijelom vozila zaletjela u gospodinov auto. Izbjeći to nije mogla jer lijevo od nje više nije bilo trake. Kako osiguranik tuženika ni u izjavi ni pred sudom nije tvrdio suprotno, da bi osiguranica tužitelja prešla u njegovu prometnu traku, te kako je prometni vještak iskaz osiguranice tužitelja ocijenio tehnički prihvatljivim, prvostupanjski sud je njezin iskaz prihvatio kao istinit i u skladu s navodima iz prijave štete, slijedom čega je zaključio o postojanju odgovornosti tuženikovog osiguranika za štetu i štetni događaj u omjeru od 50% koliko tužitelj i traži tužbom.

19. Visinu štete prvostupanjski sud je utvrdio dopunskim nalazom i mišljenjem prometnog vještaka Pere Todorovića prema kojem je popravak vozila u vrijeme štete koštao 9.360,96 kn, odnosno sukladno iznosu štete koji je obračunat računom popravka vozila broj 99-200-1 od 3. travnja 2017.

20. Ovaj sud prihvaća navedene zaključke prvostupanjskog suda koje je izveo iz utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu dinamike prometne nezgode i doprinosa tuženika nastanku štetnog događaja. Ti zaključci nisu u suprotnosti s ispravama u spisu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva te je pravilno odlučio kada je tuženika obvezao na plaćanje iznosa od 4.680,48 kn.

21. Žalbeni navodi da je sud postupio protivno odredbi čl. 295. st. 2. ZPP-a kada nije utvrdio da je došlo do presumiranog povlačenja tužbe predstavljao bi eventualno relativno bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, a radi koje se ne može pobijati prvostupanjska presuda u sporovima male vrijednosti sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a.

22. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 154. st. 1. ZPP-a), a sam tuženik tu odluku u svojoj žalbi niti ne osporava konkretnim žalbenim navodima već samo općenito navodi da pobija predmetnu presudu.

23. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 2. te čl. 373.a ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

24. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 57/22 i 88/22; dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura). Stoga je iznose izražene u kunama u uvodu ove presude valjalo, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.

Zagreb, 16. veljače 2023.

Sutkinja

Tatjana Kujundžić Novak