Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-1180/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, suca Vladimira Šestaka kao člana vijeća i suca izvjestitelja i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J., OIB: …, B. K., zastupanog po punomoćnicima iz O. V. i dr. iz R., protiv tužene R. H., OIB: …, zastupane po O. u R., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja P., OIB: …, Z., , radi utvrđenja diskriminacije, razumne prilagodbe i naknade štete, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužitelja, te žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci broj P-1186/2021-41 od 19. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2023.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba i dopuna žalbe tužitelja se kao neosnovane odbijaju, dok se žalba tužene djelomično uvažava a djelomično odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1186/2021-41 od 19. kolovoza 2022.:

- potvrđuje u točkama II. i III. izreke,

- preinačuje u točkama I., IV. i V. izreke i sudi:

„1. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi koji glase:

„Nalaže se tuženoj da iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala u poslovnom prostoru kojeg je zakupoprimac, u C., na adresi U. K., uključujući i invalidska kolica na elektromotorni pogon, u roku od 8 dana.

Žalba protiv presude ne zadržava ovrhu.“

2. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 315,47 eura/2.376,90 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom koja od 19. kolovoza 2022. do 31. prosinca 2022. teče po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

II. Žalba tužitelja podnesena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbačen deklaratorni tužbeni zahtjev se kao neosnovana odbija i to rješenje se potvrđuje.

III. Odbija se zahtjev stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je u cijelosti kako slijedi:

„p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici da iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala u poslovnom prostoru kojeg je zakupoprimac, u C., na adresi U. K. T, uključujući i invalidska kolica na elektromotorni pogon, u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta u novčanom iznosu od 45.000,00 HRK zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim na isti od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora tuženoj 27.1.2021. do dana namirenja, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom iznosu naknade štete od 30.000,00 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do dana namirenja po kamatnoj stopi koju propisuje odredba čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

IV. Nalaže se tuženici da tužitelju podmiri parnične troškove u iznosu od 6.329,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.8.2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

V. Žalba protiv presude ne zadržava ovrhu.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Utvrđuje se da je tuženica putem mjerodavnih tijela državne uprave poduzela i propustila poduzeti radnje i mjere koje su neposredno dovele do povrede tužiteljevog prava na jednako postupanje i ravnopravan pristup na način da je protupropisno Općinski sud u Crikvenici pozicionirala u građevinu nalazeću u C., na adresi U. K., neprilagođenu kretanju osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, poglavito onih koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon, te jer od dana početka rada gore navedenog Suda u toj zgradi do dana utuženja nije provela mjere i radnje propisane mjerodavnim propisima kojima bi eliminirala arhitektonske barijere nalazeće u zgradi i ispred nje da bi osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, poglavito onima koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon, osigurala nesmetan pristup Sudu, a posljedica poduzimanja i nepoduzimanja kojih je izravna, produljena, ponovljena i teška diskriminacija tužitelja po osnovi invaliditeta u vremenskom intervalu od početka rada suda u navedenoj građevini nadalje povredom njegovih ustavnih, konvencijskih, zakonskih i podzakonskih prava na pristupačnost, prava na jednakopravnost, prava na jednak pristup, prava na razumnu prilagodbu, prava na rad i prava osobnosti."

2. Protiv točaka I., II., IV. i V. izreke prvostupanjske presude žalbu je podnijela tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19. - dalje: ZPP) s prijedlogom da se njezina žalba uvaži i prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a tužitelj je žalbu podnio protiv točke III. izreke prvostupanjske presude, te protiv prvostupanjskog rješenja zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, također predlažući da se pobijane odluke preinače u smislu njegovih žalbenih navoda, podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje. Tužitelj je pravovremeno podnio i dopunu žalbe kojom dostavlja dio obrazloženja presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1322/2021- 7, iznoseći u dopuni da obrazloženje iste ide u prilog njegovih žalbenih tvrdnji o tomu da mu je pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti utvrđena u preniskom iznosu.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba i dopuna žalbe tužitelja nisu osnovane, dok je žalba tužene djelomično osnovana.

5. Suprotno navodima žalbe tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud donio pobijano rješenje primjenom čl. 186.a ZPP-a, sve nakon što je pravilno utvrdio da tužiteljev zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavao sve zahtjeve koje je tužitelj postavio u svojoj tužbi od 12. srpnja 2021. protiv tužene R. H., konkretno da nije sadržavao i zahtjev za utvrđenje pobliže opisan u pobijanom rješenju.

5.1. Naime, sud je utvrdio da je u zahtjevu za mirno rješenje spora (list 13 spisa) tužitelj zatražio: „da mu tužena dostavi ponudu pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povreda prava osobnosti uslijed višekratne, izravne, ponovljene i produljene diskriminacije na osnovi invaliditeta, a koju on zahtijeva u iznosu od 70.000,00 kn, te da mu dostavi i ponudu modusa, načina i rokova provedbe mjere razumne prilagodbe kretanju osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti“, dakle utvrdio je da u zahtjevu za mirno rješenje spora tužitelj nije postavio i zahtjev za utvrđenje kako ga je postavio u tužbi, slijedom čega je isti odbacio.

5.2. Takva je odluka prvostupanjskog suda, suprotno navodima žalbe, pravilna. To stoga što sukladno čl. 186.a st. 1. ZPP-a osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv R. H., a zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Nadalje, a obzirom da se ovaj parnični postupak vodi primjenom Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08., 112/12. – dalje: ZSD), valja u ovome predmetu primjenjivati i odredbu čl. 17. st. 2. ZSD-a kojom je propisano da o zahtjevima iz st. 1. čl. 17. ZSD-a (posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) sud odlučuje primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, ako tim Zakonom nije drukčije određeno.

5.3. Naime, u smislu čl. 17. st. 1. ZSD-a osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ZSD-a je ovlaštena, između ostaloga, podnijeti i tužbu kojom se traži da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije), no, u slučaju da je tuženik R. H., prije podnošenja takve tužbe sukladno čl. 17. st. 2. u vezi sa čl. 186.a ZPP-a moraju biti ispunjene sve procesne pretpostavke za podnošenje iste, pa kraj pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda da zahtjev za mirnim rješenjem spora nije sadržajno istovjetan s podnesenom tužbom u dijelu koji se odnosi na utvrđenje, nije ispunjena procesna pretpostavka iz čl. 186.a st. 1. ZPP-a, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud odbacio tužbu u tome dijelu. Pri tome, suprotno navodima žalbe, po ocjeni ovoga suda, za pravilnost istoga nije odlučno što se prvostupanjski sud u obrazloženju pozvao na čl. 186.a st. 6. ZPP-a, a niti je, suprotno navodima žalbe, donošenjem odluke o odbačaju povrijeđeno pravo tužitelja na pristup sudu jer odredba čl. 186.a ZPP-a je po svemu jasna u dijelu u kojemu je navedeno da zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba i ne predstavlja nikakav prekomjeran teret stranci koja namjerava podnijeti tužbu protiv RH, te je, kako je to izraženo u odluci ESLJP-a u predmetu Momčilović protiv Hrvatske (zahtjev br. 11239/11) riječ o procesnoj pretpostavci koja je u svojoj biti ograničenje pristupa sudu, no da to ograničenje izravnog pristupa sudu teži legitimnom cilju osiguravanja pravosudne ekonomije i otvara mogućnost strankama da učinkovito riješe svoje tužbene zahtjeve bez uključivanja sudova.

5.4. Slijedom svih iznijetih razloga je valjalo primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja podnesenu protiv prvostupanjskog rješenja i isto potvrditi.

6. Tužena u žalbi iznosi da prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da se iz fotografija koje je tužena dostavila u spis ne vidi da se druga mehanička vrata na ulazu u zgradu suda drže otvorenima, no da tomu nije tako jer se iz fotografija dostavljenih od strane tužitelja i tužene upravo vide otvorena druga vrata, iznoseći da slijedom navedenoga obrazloženja suda postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, a u odnosu na koje navode žalbe valja reći da time nije došlo do ostvarenja iznesene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, a to stoga što obrazloženje prvostupanjskog suda u tome dijelu (o drugim vratima koja se nalaze iza prvih ulaznih vrata putem kojih se prvo pristupa s ulice) nema utjecaja na odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja koji tvrdi da je, između ostaloga, zbog nemogućnosti samostalnog pristupa u samu zgradu suda povrijeđeno njegovo pravo na jednakopravan pristup sudu kao javnoj građevini. Naime, odlučno je može li tužitelj samostalno, bez tuđe asistencije uopće pristupiti u samu zgradu suda, dakle može li samostalno prvenstveno ući kroz prva vrata za koja je i između stranaka tijekom postupka bilo nesporno da se otvaraju "prema sebi" i koja činjenica nemogućnosti samostalnog pristupa je pravilno tijekom postupka utvrđena, sve kako je to nastavno u ovoj odluci drugoga stupnja obrazloženo, pa stoga time što je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo da iz fotografija koje je dostavila tužena nije vidljivo da se druga mehanička vrata stalno drže otvorena, nije došlo do ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer ne utječe na pravilnost pobijane odluke budući da isto nije odlučno.

6.1. Nadalje, na žalbene tvrdnje tužene da nema zakonskog uporišta za odluku pod točkom V. izreke i da sud opće nije dao obrazloženje za svoju odluku iz te točke izreke, valja reći da je točno da se sud u razlozima prvostupanjske presude nije očitovao o tomu zašto je točkom V. izreke odlučio da žalba ne odgađa ovrhu, no niti time nije došlo do ostvarenja žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer niti taj propust prvostupanjskog suda nije od utjecaja na pravilnost pobijane odluke, a o žalbi tužene u odnosu na točku V. pobijane presude je odlučeno u vezi sa zahtjevom sadržanim u točki I. izreke pobijane presude, sve pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, a kako je to obrazloženo u točkama 14., 14.1. i 14.2. ove drugostupanjske odluke.

6.2. Konačno u odnosu na žalbene tvrdnje tužitelja da je: "obrazloženje prvostupanjske presude u pretežitom dijelu nejasno i proturječno, u koliziji sa sadržajem isprava i zapisnika koji prileže spisu", a kojima i tužitelj iznosi ostvarenje žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, valja reći da nisu osnovane, jer prvostupanjska presuda sadrži sve potrebno da bi se pravilnost odluke o tužbenom zahtjevu mogla ispitati.

7. Neosnovano tužena u žalbi iznosi ostvarenje žalbenog razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, a te su: da je tužitelj osoba s invaliditetom sa 100%-tnim oštećenjem koja se kreće uz pomoć električnih invalidskih kolica, da je po zanimanju odvjetnik, te da ne može samostalno i bez pomoći drugih osoba pristupiti u zgradu na adresi U. K., C. u kojoj se nalazi Općinski sud u Crikvenici zbog mehaničkih dvostrukih ulaznih vrata koja se otvaraju potezanjem "prema sebi", zatim da se u prizemlju nalazi prostorija gruntovnice suda dok se sudnice nalaze na katu i suterenu do kojih vode stepenice koje su neprikladne za osobe sa invaliditetom, posebice za osobe kao tužitelj koje koriste invalidska kolica, te da u zgradi nema dizala.

7.1. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je tužena zakupoprimac u predmetnoj zgradi čiji je vlasnik G. C., a da je u Ugovoru o uvjetima i načinu korištenja poslovnog prostora od 10. prosinca 2008. i Aneksa ugovora od 28. rujna 2009. sklopljenog između tužene i G. C. člankom 11. Ugovora ugovoreno da tužena može o svom trošku vršiti preinake, rekonstrukcije i adaptacije poslovnog prostora uz prethodnu suglasnost G. C. kao vlasnika zgrade, ukoliko se tim radovima ne nanosi šteta zajedničkim konstruktivnim dijelovima zgrade kao cjeline, te ne dovodi u pitanje stabilnost zgrade kao cjeline, te je temeljem iskaza predsjednice suda I. S. K. utvrđeno da je prednje navedena opcija iz čl. 11. Ugovora konzumirana prilikom izgradnje betonske rampe pri ulazu u zgradu, za pristup invalidskih kolica.

8. Temeljem takvoga činjeničnog utvrđenja, prigovor tužene da nije pasivno legitimirana u ovoj parnici jer nije vlasnik zgrade u kojoj se nalazi, prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje neosnovanim. Naime, sud ocjenjuje da sukladno Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom i fakultativnog Protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom („Narodne novine“ broj 6/07, 3/08, 5/08 – dalje: Konvencija) koji kao osnovno načelo ima načelo razumne prilagodbe, te sukladno Zakonu o suzbijanju diskriminacije: "tužena a i sudovi, kao dio sudbene vlasti su dužni poštivati i provoditi (prednje navedenu Konvenciju), a čija načela uživaju ustavnopravnu zaštitu u kontekstu europskih pravnih tekovina u području promicanja i zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda, istovjetnih Konvenciji“, a da pri tome tužena kao zakupoprimac ima više mogućnosti, s jedne strane već pri sklapanju ugovora o zakupu izabrati zgradu prilagođenu kretanju svim osobama na ravnopravnoj i jednakoj osnovi ili zatražiti suglasnost od vlasnika da poduzme mjere razumne prilagodbe, odnosno tražiti da iste poduzme vlasnik zgrade, a posebice kada je vlasnik jedinica lokalne samouprave i uprave koja je kao takva prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije i sama obvezna promicati pravo na jednakost i jednakopravnost osoba sa invaliditetom.

9. Pri tome prigovor tužene da u konkretnom predmetu ne bi bilo riječi o diskriminaciji prema tužitelju obzirom da je on sam u iskazu naveo da nikada nije dolazio u zgradu suda odnosno tražio da mu se omogući dolazak na rasprave, sud pravilno ocjenjuje neosnovanim s obrazloženjem da se svrha i smisao zabrane diskriminacije očituje već u samoj mogućnosti osobe, koja čak i u rijetkim prilikama kani pristupiti, da joj takav pristup bude omogućen pod jednakim uvjetima koji postoje u odnosu na osobe kod kojih nije prisutna invalidnost, a da je Konvencija težište odgovornosti za umanjivanje prepreka iz okoline prenijela na državu potpisnicu (odnosno njezina tijela i institucije) kroz obavezu osiguravanja razumne prilagodbe radi ostvarenja načela pristupačnosti poduzimanjem odgovarajućih mjera identifikacije i uklanjanja barijera i prepreka pristupačnosti koje će se primjenjivati, među ostalim, i na građevine odnosno radna mjesta (članak 9. st. 1. Konvencije).

10. Nadalje, tuženičine navode da ne bi postojala njezina odgovornost u ovoj parnici uslijed toga što bi se, u konkretnom slučaju po navodima predsjednice suda, rasprave na traženje mogle organizirati u prostoriji gruntovnice (ista je u prizemlju i tamo je održano ročište na kojemu je saslušan tužitelj) za koje vrijeme gruntovnica ne bi odrađivala svoj posao, te bi se na taj način "izašlo u susret i pomoglo" osobi sa invaliditetom, prvostupanjski sud ne prihvaća kao osnovanima za otklanjanje odgovornosti tužene, a to stoga što sukladno čl. 2. Konvencije razumna prilagodba znači potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanja, koja ne predstavljaju nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje, da bi se u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno, osobama s invaliditetom osiguralo uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi s drugima, a da ono što tužena nudi - izlaženje u susret na gore navedeni način - svakako ne predstavlja postupanje sukladno Konvenciji i Zakonu o suzbijanju diskriminacije. Stoga sud zaključuje da zbog postojanja utvrđenih prepreka u formi arhitektonske barijere koja osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti onemogućuje pristup u zgradu i sudnicama na jednak način i na ravnopravnoj osnovi s osobama bez invaliditeta, dakle samostalno i bez ikakve potrebe za bilo čijom i bilo kakvom asistencijom, tužena nije poduzela potrebne mjere razumne prilagodbe čime je tužitelj izravno diskriminiran ne samo kao osoba s invaliditetom, već i kao odvjetnik čije je mjesto rada svakako i prostor suda.

11. Prednjoj ocjeni i zaključcima prvostupanjskog suda u cijelosti se priklanja i ovaj sud drugoga stupnja budući je zaključak suda o izravnoj diskriminaciji tužitelja na osnovi invaliditeta (čl. 2. st. 1. ZSD-a) u svemu donesen pravilnom primjenom materijalnog prava, odredaba ZSD-a (čl. 2. st. 1., čl. 4. st. 2., čl. 8.) i Konvencije, pa se u tom dijelu, radi nepotrebna ponavljanja, tuženu upućuje na valjano obrazloženje prvostupanjske presude, a valja samo istaći da je tužitelj sukladno čl. 20. st. 1. ZSD-a učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, odnosno da je povrijeđeno pravo tužitelja na jednako postupanje, a tužena svojim prednje iznesenim navodima nije dokazala da diskriminacije nije bilo, jer i po ocjeni ovoga suda, navodima da je napravila ulaznu rampu, a za koju je očevidom utvrđeno da je kao takva neadekvatna budući da kod glavnog ulaza staje svaka prilagodba osobama s invaliditetom jer se radi o ulaznim vratima koja se otvaraju „prema sebi“, te navodima da bi se moglo „izaći u susret“ u svakom pojedinačnom slučaju kada se ukaže potreba (dakle kada se neka osoba s invaliditetom najavi da će doći na sud) nikako ne predstavlja pravilno ozbiljenje načela razumne prilagodbe iz čl. 2. Konvencije i čl. 4. ZSD-a. To stoga što to načelo znači da osobe s invaliditetom imaju pravo na pristup javnim prostorima samostalno, bez asistencije drugih osoba, a što je tužena (država), bez obzira što nije vlasnik zgrade, dužna omogućiti i isto ne predstavlja nerazmjeran teret za tuženu koja je potpisnica Konvencije, odnosno donositeljica posebnog Zakona.

12. Stoga neosnovano tužena žalbom pobija odluku prvostupanjskog suda kojom je, kao prethodno pitanje, utvrđeno da je tužena tužitelja izravno diskriminirala, odnosno da time što nije poduzela razumnu prilagodbu zgrade u kojoj se nalazi Općinski sud u Crikvenici je došlo do povrede tužiteljeva prava na jednako postupanje iz čl. 2. st. 1. ZSD-a.

13. Neosnovano obje stranke žalbom pobijaju dosuđeni iznos pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti, jer je prvostupanjski sud pri donošenju odluke o pravičnoj novčanoj naknadi u smislu čl. 19. st. 1. i 2., te čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18 – dalje: ZOO) u vezi sa čl. 11. ZSD-a pravilno ocijenio sve okolnosti predmetnog slučaja, pobliže opisane u obrazloženju prvostupanjske presude, poglavito činjenicu da tužitelj samostalno ne može pristupiti u zgradu suda, te je pravilno tužbeni zahtjev djelomično prihvatio i tužitelju dosudio pravičnu naknadu neimovinske štete u iznosu od 45.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (čl. 1103. ZOO-a). Ovdje na navode žalbe tužitelja da prvostupanjski sud pri donošenju odluke o visini pravične novčane naknade nije vodio računa o pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka i 15. lipnja 2020. po kojemu su novčani iznosi naznačeni u Orijentacijskim kriterijima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda RH od 29. studenog 2002. povećani za 50 %, valja reći da doista iz obrazloženja pobijane odluke nije vidljivo je li prvostupanjski sud vodio računa o povećanim novčanim iznosima, no isto nije od utjecaja na pravilnost odluke o visini pravične novčane naknade jer, i po ocjeni ovoga suda, i primjenom povećanih novčanih iznosa sukladno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka i 15. lipnja 2020., tužitelju pripada pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti upravo u iznosu utvrđenom od strane prvostupanjskog suda. Stoga je pravilna odluka prvostupanjskog suda sadržana u točkama II. i III. izreke prvostupanjske presude.

14. Međutim, osnovano tužena žalbom pobija odluku prvostupanjskog suda sadržanu u točki I. izreke prvostupanjske presude navodima da ona nije tijelo koje je nadležno poduzimati radnje koje su joj naložene točkom I. izreke prvostupanjske presude.

14.1. Po ocjeni ovoga suda, radnjama koje su tuženoj točkom I. izreke naložene (da iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala u poslovnom prostoru kojeg je zakupoprimac, u C., na adresi U. K., uključujući i invalidska kolica na elektromotorni pogon) se ne otklanja diskriminacija, a k tomu tužena kao nevlasnik nije niti ovlaštena te radnje sama poduzeti. Naime, radnje kojima se otklanja diskriminacija pretpostavljaju poduzimanje takvih radnji koje će u potpunosti otkloniti diskriminaciju, dakle koje će osigurati elemente pristupačnosti na način da budu u potpunosti ispunjene pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti osoba s invaliditetom u odnosu na osobe kod kojih invalidnost nije prisutna, a prednje navedeno se ne postiže nalaganjem tuženoj da ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala.

14.2. Taj tužbeni zahtjev dakle nije postavljen u skladu sa čl. 17. st. 1. toč. 2. ZSD-a, pa stoga nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je isti prihvaćen, a s tim u vezi nije pravilna niti odluka prvostupanjskog suda sadržana u točki V. izreke prvostupanjske presude, a koja je donesena primjenom čl. 22. ZSD-a kojim je propisano da u povodu zahtjeva iz čl. 17. st. 1. toč. 2. i 4. toga zakona sud može odlučiti da žalba ne zadržava ovrhu ili odrediti kraći rok za ispunjenje činidbe koje su naložene tuženiku. To stoga što je prednje citirana zakonska odredba, u konkretnom slučaju, vezana uz čl. 17. st. 1. toč. 2. ZSD-a, a kako je rečeno, nalaganjem tuženoj da iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala u poslovnom prostoru kojeg je zakupoprimac, se ne otklanja diskriminacija, pa niti u tom dijelu materijalno pravo nije pravilno primijenjeno.

15. Slijedom svih iznijetih razloga je valjalo primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu i dopunu žalbe tužitelja koje su podnesene protiv točke III. izreke prvostupanjske presude kao neosnovane odbiti i prvostupanjsku presudu u tome dijelu potvrditi, dok je žalba tužene podnesena protiv odluke o glavnoj stvari sadržanoj u točkama I., II. i V. izreke prvostupanjske presude djelomično uvažena a djelomično odbijena kao neosnovana, pa je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena točka II. izreke, a primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a je prvostupanjska presuda preinačena u točkama I. i V. izreke na način da su tužbeni zahtjevi sadržani u tim točkama kao neosnovani odbijeni.

16. Kraj djelomičnog preinačenja odluke o glavnoj stvari, valjalo je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka.

17. Tužitelj je u ovome postupku postavio zahtjev za utvrđenjem, zahtjev za činidbu, te zahtjev za isplatom (naknadom štete), a u tužbi je kao vrijednost predmeta spora (dalje: VPS) naznačio iznos od 75.000,00 kn koji je ujedno i novčani zahtjev, a na tako naznačenu vrijednost predmeta spora tijekom postupka nije bilo prigovora, slijedom čega se smatra da VPS iznosi 75.000,00 kn (čl. 40. st. 1. i 2. ZPP-a, te čl. 37. st. 1. ZPP-a).

18. Obzirom na prednje navedeno, a kako je tužitelj u ovome postupku uspio djelomično, o troškovima parničnog postupka je odlučeno primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, polazeći od uspjeha u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev koji je istovjetan onome iz tužbe, pa obzirom da je tužitelju od zahtijevanog iznosa od 75.000,00 kn dosuđen iznos od 45.000,00 kn, tužitelj je u ovoj parnici uspio sa 60%, a što znači da je tužena uspjela sa 40%, pa primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a proizlazi da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova prvostupanjskog postupka u omjeru od 20%.

19. Trošak tužitelja koji se odnosi na troškove zastupanja po izabranom punomoćniku koji je bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP- a iznosi ukupno 7.812,50 kn, a sastoji se od iznosa od 1.000,00 kn na ime sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. – dalje: Odvjetnička tarifa), troška sastava podneska od 23. kolovoza 2021. u iznosu od 1.000,00 kn po Tbr. 8. toč. 1. Odvjetničke tarife, troška sastava podneska od 25. listopada 2021. u iznosu od 250,00 kn po Tbr. 8. toč. 3. Odvjetničke tarife, zatim troška zastupanja na pripremnom ročištu održanom 20. listopada 2021., te zastupanja na ročištima i očevidu održanima 3. prosinca 2021., 5. travnja 2022. i 15. lipnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn za svako po Tbr. 9. toč. 1. Odvjetničke tarife, kao i troška PDV-a u iznosu od 1.562,50 kn po Tbr. 42. Odvjetničke tarife. Neosnovano tužena prigovara utvrđenju suda da troškovi sastava prednje navedenih podnesaka ne bi bili potrebni jer su isti i po ocjeni ovoga suda bili potrebni (podneskom od 23. kolovoza 2021. se tužitelj očituje na navode tužene iz odgovora na tužbu, a podneskom od 25. listopada 2021. se očituje na navode podneska tužene od 19. listopada 2021. koji je ona predala na pripremnom ročištu).

20. Iznosu od 7.812,50 kn je valjalo pridodati i iznos od 1.600,00 kn na ime sudskih pristojbi (trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00 kn, te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.100,00 kn), pa kako tužitelj sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a ima pravo na 20% troškova koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, proizlazi da tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 1.882,50 kn (20% od 9.412,50 kn), a kojemu iznosu je valjalo u cijelosti dodati iznos od 494,40 kn na ime troška očevida suda jer je taj trošak bio potreban neovisno o uspjehu u sporu. Dakle, tužena je dužna tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.376,90 kn sa zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

21. Tužitelju nije dosuđen zahtijevani trošak žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspio, a ni tuženoj nije dosuđen zahtijevani trošak žalbenog postupka, jer je o troškovima postupka odlučeno primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a kojim je propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom, a sve vodeći računa o djelomičnom uspjehu stranaka u parnici sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Bjelovar, 16. veljače 2023.

Predsjednik vijeća

Antun Dominko v.r.