REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 21/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZOU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Branko Posavčić, odvjetnik u Kutini, protiv tuženika Hrvatskog Crvenog križa - Gradsko društvo Crvenog križa Pakrac, OIB: 53027747576 Pakrac, Braće Radića 13, kojeg zastupa punomoćnik Berislav Mihalj, odvjetnik u Požegi, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1118/19-2 od 22. listopada 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr- 210/18-14 od 29. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2023.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1118/19-2 od 22. listopada 2019.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je tuženik sa tužiteljicom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto „Voditelj skrbi izvan vlastite obitelji za starije i nemoćne osobe u Marino Selu“ u ustrojstvenoj jedinici Skrb izvan vlastite obitelji za starije i nemoćne osobe Marino Selo, te vraćanje na rad tužiteljice. U točki II. naloženo je tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kn u roku od 8 dana.
2. Presudom suda drugog stupnja u točki I. odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr- 210/18-14 od 29. svibnja 2019. U točki II. odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP-a) podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju tužiteljice i preinačiti drugostupanjsku presudu odnosno podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti nižestupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak za sastav revizije.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je neosnovana.
6. Prema odredbi članka 382. stavka 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije. Iznimno, prema odredbi članka 382. a ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u sporu: o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa: o utvrđivanju majčinstva ili očinstva; u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije te u povodu tužbi radi objave ispravka informacije.
6.1. S obzirom da tužiteljica postavlja zahtjev za utvrđenjem postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme, revizija tužitelja razmatrana je kao revizija iz članka 382. a ZPP-a.
7. Postupajući sukladno odredbi članka 391. stavka 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica temelji na tvrdnji o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.
8.1. Prema odredbi članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
8.2. Suprotno revizijskim navodima tužiteljice drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer se drugostupanjska presuda može ispitati, te su u presudi navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama.
9. Revizijski navodi kojima tužiteljica osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nisu uzeti u razmatranje jer se u smislu odredbi članka 386. stavka 1. ZPP-a revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
10. Predmet spora je utvrđenje da su stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto „Voditelj skrbi izvan vlastite obitelji za starije i nemoćne osobe u Marino Selu“ u ustrojstvenoj jedinici Skrb izvan vlastite obitelji za starije i nemoćne osobe Marino Selo te da je tuženik u obvezi tužiteljicu vratiti na rad na navedeno radno mjesto.
11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:
- da su stranke 13. travnja 2017. potpisale ugovor o radu na određeno vrijeme kojim je čl.1. istog navedeno da se radni odnos tužiteljice kao radnika kod tuženika kao poslodavca zasniva na određeno vrijeme do 28. veljače 2018. radi zamjene radnika na bolovanju ZO za radno mjesto „Voditelj skrbi izvan vlastite obitelji za starije i nemoćne osobe u Marino Selu“,a s kojim radom započinje 18. travnja 2017.
- da se radnica ZO nije vratila 28. veljače 2018., već po isteku porodiljnog dopusta nastavila je koristiti roditeljski dopust
- da su radi toga stranke sklopile ugovor o radu u kojem je naveden datum 26. veljače 2018., prema kojem se ugovoru radni odnos između stranaka zasniva na određeno vrijeme od 1. ožujka 2018. do povratka ZO s porodiljnog odnosno roditeljskog dopusta, a za isto radno mjesto kao i prema ugovoru o radu od 13. travnja 2017.
- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da predmetni ugovor o radu od 26. veljače 2018. nije u stvarnosti sklopljen predmetnog dana već je sklopljen nakon 28. veljače 2018. do kada je važio ugovor o radu od 13. travnja 2017., a što potvrđuje zakonska zastupnica tuženika TO, koja u svom iskazu navodi da je tužiteljica tek nakon njihovog razgovora u kojem ju je tužiteljica obavijestila da je nastavila raditi nakon isteka prvotnog ugovora bez potpisanog novog ugovora
- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ista ugovor o radu od 26. veljače 2018. pročitala kada je došla kući i tek tad je shvatila da se radi o ugovoru o radu na određeno vrijeme do povratka ZO sa porodiljnog dopusta te da tada nije poduzimala nikakve radnje niti osporavala valjanost i zakonitost predmetnog ugovora o radu od 26. veljače 2018., već je nastavila raditi te je pokušala razgovarati sa ravnateljicom kako bi se to riješilo sporazumno
12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice, a drugostupanjski sud je odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu iz razloga što je tužiteljica potpisom i zaključenjem ugovora o radu od 26. veljače 2018. iskazala volju da zaključi s tuženikom ugovor o radu na određeno vrijeme do povratka IO s roditeljskog dopusta, a kojim je prestanak radnog odnosa unaprijed utvrđen rokom, nastupanjem određenog događaja, odnosno konkretno povratkom radnice tuženika sa roditeljskog dopusta. Stoga je zaključak nižestupanjskih sudova da je rad tužiteljice kod tuženika u razdoblju od 1. ožujka 2018. pa do 29. kolovoza 2018. imao značaj rada na određeno vrijeme, a navedeno proizlazi iz postupanja same tužiteljice koja nije zahtijevala pisanu izmjenu ugovora o radu od 26. veljače 2018., već i dalje nastavlja raditi kod tuženika, odnosno istoj traje radni odnos do povratka IO.
13. Tužiteljica u reviziji navodi da je pogrešno primijenjena odredba članka 12. stavka 7. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, dalje: ZR-a).
13.1. Odredba čl.12. ZR-a glasi:
„1) Ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.
2) Poslodavac s istim radnikom smije sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoji objektivni razlog koji se u tim ugovoru ili u pisanoj potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu iz članka 14. stavka 3. ovoga Zakona mora navesti.
3) Ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, uključujući i prvi ugovor o radu ne smije biti neprekidno duže od tri godine, osim ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom. 4) Ograničenja iz stavaka 2. i 3. ovoga članka ne odnose se na prvi ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme.
5) Svaka izmjena, odnosno dopuna ugovora o radu na određeno vrijeme koja bi utjecala na produljenje ugovorenog trajanja toga ugovora, smatra se svakim sljedećim uzastopnim ugovorom o radu na određeno vrijeme.
6) Prekid kraći od dva mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od tri godine iz stavka 3. ovoga članka.
7) Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.“
14. Dakle, imajući u vidu utvrđenja nižestupanjskih sudova, a posebice glede sadržaja predmetnih ugovora o radu, izvodi se zaključak da je intencija poslodavca bila sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme sa svrhom zamjene za privremeno odsutnu radnicu, što je tužiteljici bilo poznato i na to je pristala. Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova o tome da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 12. stavka 7. ZR-a, kako to implicira tužiteljica u svojim revizijskim navodima.
15. Tužiteljica se poziva na ništetnost sklopljenog ugovora o radu, navodeći da je ugovor protivan zakonu te da je do sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme došlo automatski prema članku 12. stavku 7. ZR-a.
15.1. Predmetni ugovor o radu reguliran je odredbama Zakona o radu kao lex specialis, koji jasno i izričito propisuje što mora sadržavati ugovor o radu na određeno vrijeme, te pod kojim pretpostavkama dolazi do sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme. Navedene pretpostavke za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme u konkretnom predmetu su bile ispunjene. Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja tužiteljice o postojanju ugovora o radu na neodređeno vrijeme, što bi uključivalo primjenu članka 12. stavka 7. ZR-a, jer navedeno ne proizlazi iz utvrđenja nižestupanjskih sudova (posebice činjenice da je tužiteljica potpisala ugovor o radu na određeno vrijeme, da nije poduzimala nikakve pravne radnje u vezi ugovora niti je isticala nezakonitost predmetnog ugovora, nije je to zahtijevala u sudskom postupku). Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno otklonili tvrdnje tužiteljice o primjeni članka 12. stavka 7. ZR-a te ispravno utvrdili da je predmetni ugovor o radu, ugovor na određeno vrijeme.
16. Slijedom navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. stavka 2. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 15. veljače 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
