REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-370/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza PETERS INŽENJERING d.o.o. u stečaju, Lukač 24, OIB 01983428816, kojeg zastupa stečajni upravitelj Franjo Otročak, kao pravni sljednik tužitelja Stečajne mase PETERS INŽENJERING d.o.o. u stečaju iz Koprivnice, Trg J.Jelačića 9/1, a on zastupan po punomoćnici Lidiji Rukavini, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lacković & Rukavina d.o.o. Pisarnica u Đurđevcu, Basaričekova 1, protiv tuženika TEHNIKA d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274, OIB 73037001250, kojeg zastupa zakonski zastupnik Zlatko Sirovec, a on po punomoćnici Marijani Ivanišević, radi isplate iznosa od 177.454,65 EUR / 1.337.032,08 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-142/2017-21 od 26. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-142/2017-21 od 26. listopada 2018. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 177.454,65 EUR / 1.337.032,08 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 16. rujna 2009., kao danom otvaranja stečajnog postupka, do isplate po godišnjoj stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za osam postotnih poena, te da mu nadoknadi troškove ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za osam postotnih poena, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe“

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.813,72 EUR (dvijetisućeosamstotrinaest eura i sedamdesetdva centa) / 21.200,00 kn (dvadesetjednatisućadvjesto kuna) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-142/2017-21 od 26. listopada 2018. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.337.032,08 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 16. rujna 2009. do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora kao i naknaditi troškove postupka tužitelju u iznosu od 211.900,00 kn.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pozivom na odredbu članka 105. Stečajnog zakona koji je bio na snazi 2009. godine prvostupanjski sud izrazio svoje shvaćanje koje je već bilo izraženo u prvostupanjskoj presudi, a koju je drugostupanjski sud ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Navodi da je prvostupanjski sud postupajući po uputi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Pž-552/2014 u ponovljenom suđenju utvrdio odlučne činjenice da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu za koji je izjavio da vrši prijeboj s predmetnom tražbinom tužitelja, ali je unatoč tome pogrešnom primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev, neosnovano se pozivajući se na odredbu članka 105. Stečajnog zakona. Ističe da se prijeboj koji je izjavljen 24. lipnja 2009. i čije posljedice su nastupile u trenutku kad su se tražbine srele, ne može podvesti pod odredbu članka 105. Stečajnog zakona koji govori o nedopustivosti prijeboja u stečajnom postupku, budući da je izjava o prijeboju dana tri mjeseca prije nego što je otvoren stečajni postupak nad dužnikom 16. rujna 2009. Stoga smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik mogao jedino u stečajnom postupku koji se vodio nad tužiteljem prijaviti svoje potraživanje u stečaju, budući da u trenutku otvaranja stečajnog postupka tuženik niti nije imao tražbinu prema tužitelju jer je tražbina prestala prijebojem prije otvaranja stečaja nad tužiteljem. Konačno ističe da čak i kad ne bi bilo prihvaćeno da je tražbina tužitelja prestala prijebojem, da bi sukladno odredbi članka 103. Stečajnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem, takav prijeboj bio dopušten. Odluku o parničnom trošku pobija zbog odluke o glavnoj stvari. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da naknadi trošak tuženiku računajući i žalbeni trošak koji se odnosi na sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 10.000,00 kn.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. Predmet spora je plaćanje iznosa od 1.337.032,08 kn. Tuženik nije osporio tražbinu tužitelja s osnova povrata depozita, ali je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva isticanjem prigovora prijeboja. Tuženik tvrdi da je tražbina tužitelja prestala tuženikovom izjavom o prijeboju od 24. lipnja 2009., dakle prije nego što je rješenjem od 16. rujna 2009. otvoren stečaj nad tužiteljem.

7. U ovoj pravnoj stvari već je bila donesena prvostupanjska presuda poslovni broj P-198/11-13 od 7. srpnja 2011. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.337.032,08 kn s pripadajućom kamatom, budući da je prvostupanjski sud utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor prijeboja, jer je smatrao da je zbog ugovorenog načina ispunjenja tužiteljeve obveze prema tuženiku (cesijom) tužitelj oslobođen od obveze plaćanja tuženiku izvedenih radova po okončanoj situaciji, upirući pritom i na nedopustivost prijeboja prema odredbi čl. 105. Stečajnog zakona koji je bio na snazi 2009. godine. Ta presuda je rješenjem ovoga suda poslovni broj Pž-552/2014-3 od 29. studenoga 2017. ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje s napomenom da ugovoreni način plaćanja nema utjecaja na obvezu ispunjenja ugovorene obveze tužitelja, te s uputom da u ponovljenom postupku prvostupanjski sud treba utvrditi postoji li tražbina tuženika prema tužitelju za koju je izjavio da je prebija s predmetnom tražbinom tužitelja, kako bi pravilnom primjenom materijalnog prava (odredbe čl. 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) mogao donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

8. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud detaljno iznosi navode stranaka, koje je dokaze izveo, te zatim navodi kako je utvrdio da postoje međusobne dospjele tražbine između tužitelja i tuženika u iznosu koji je predmet spora, ali je pozivom na odredbu članka 105. stavka 6. Stečajnog zakona koji je bio na snazi 2009. godine (u vrijeme dospijeća međusobnih obveza parničnih stranaka i davanja Izjave o prijeboju) zaključio kako prijeboj nije bio dopušten, jer je vrijeme dospijeća međusobnih obveza i davanja Izjave o prijeboju međusobnih potraživanja između tužitelja koji je bio u stečaju vjerovnik čija se tražbina treba namiriti iz slobodne imovine dužnika, dugovao stečajnoj masi. Zatim je navedeno da iz same tuženikove Izjave o prijeboju od 26. lipnja 2009. (očigledno je zbog greške u pisanju naveden datum 26. umjesto 24. listopada) proizlazi da on priznaje da duguje tužitelju upravo sada utuženi iznos po osnovu depozita po Ugovoru broj 128/05-T zbog čega taj prijeboj u to vrijeme po odredbama važećeg Stečajnog zakona nije bio dopušten, pa da je stoga tuženik jedino u stečajnom postupku mogao prijaviti svoje potraživanje temeljem okončane situacije i navedenih računa u izjavi, a da je s druge strane, tuženik nakon otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem tijekom 2009. godine bio dužan podmiriti sve dospjele obveze prema tužitelju, pa tako i sada utuženi iznos, zbog čega je presudio kao u izreci.

9. Navedeno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti.

10. Naime, iz podataka u spisu proizlazi, a između stranaka nije sporno, da je stečaj nad tužiteljem otvoren 16. rujna 2009., a tuženik je izjavio da svoju tražbinu prebija s tražbinom tužitelja Izjavom od 24. lipnja 2009. Prema tome, budući da tuženik tvrdi da je tražbina tužitelja prestala prijebojem prije nego što je otvoren stečaj nad tužiteljem, nije bilo nikakve osnove za primjenu odredbi članka 103. do 105. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04,82/06) koji je bio na snazi u vrijeme kada je tuženik izjavio da svoju dospjelu tražbinu prebija s dospjelom tražbinom tužitelja.

11. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, a na koji se prvostupanjski sud pozvao i u prije donesenoj, a ukinutoj presudi, prvostupanjski sud niti u ponovnom suđenju nije utvrdio odlučne činjenice na koje mu je ukazano rješenjem ovog suda poslovni broj Pž-552/2014-3 od 29. studenog 2017., odnosno nije ocijenio izvedene dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a i utvrdio je li postojala dospjela tražbina tuženika prema tužitelju za koju je izjavio da je prebija s tražbinom tužitelja po osnovi depozita odnosno jesu li bile ispunjene pretpostavke propisane odredbom članka 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima za prijeboj na temelju izjave tuženika od 24. lipnja 2009. i je li prijebojem prestala tražbina tužitelja, a čime je ponovo počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

12. Iz spisa proizlazi da je tužitelj već u tužbi naveo da je tuženik bio dužan s osnove depozita vratiti tužitelju iznos od 3.345.813,38 kn, te da je tužitelju - stečajnom dužniku u lipnju 2010. uplatio iznos od 2.008.781,30 kn, ali je odbio isplatiti preostali iznos od 1.337.032,08 kn tvrdnjom da je za taj iznos izvršen prijeboj sukladno Izjavi o prijeboju od 24. lipnja 2009., a koji prijeboj je tužitelj smatrao nedopuštenim pozivom na odredbu čl. 201. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18: dalje: ZOO) i članka 105. stavka 5. SZ-a.

13. Prema odredbi članka 201. ZOO-a dužnik ne može obaviti prijeboj ako je njegova tražbina dospjela tek pošto je netko treći stavio zabranu na vjerovnikovu tražbinu prema njemu.

14. Tužitelj je tvrdio da je rješenjem poslovni broj P-111/08-31 od 20. lipnja 2008. određena privremena mjera zabrane isplate novčanih sredstava s računa tužitelja koja je bila na snazi u vrijeme davanja tuženikove izjave o prijeboju 24. lipnja 2009., a što je tuženik osporavao.

15. Iz izjave o prijeboju i dopisa tuženika upućenih tužitelju proizlazi da tuženik izjavljuje da prebija svoju tražbinu po okončanoj situaciji, računima s osnove troškova garancije koji su dospijevali na naplatu tijekom 2007. 2008. i 2009. godine i računa s osnove obračunatih kamata do dana otvaranja stečaja nad tužiteljem, u ukupnom iznosu od 1.337.032,08 kn, s tražbinom tužitelja u istom iznosu po osnovi depozita. Iz podataka u spisu proizlazi da je tražbina po okončanoj situaciji u iznosu od 946.545,54 kn dospjela na naplatu u lipnju 2007. te je dug po računima s osnove troška garancije u pretežitom dijelu dospio, kao i dio obračunatih kamata na zakašnjelo plaćanje okončane situacije dospio na naplatu prije donošenja privremene mjere 20. lipnja 2008. Iz dopisa tužitelja od 18. ožujka 2010. proizlazi, između ostalog, da je privremena mjera povučena, ali u spisu nema podataka kada. Prema tome, za dio tražbine za koju je izjavljen prijeboj (po okončanoj situaciji, računima koji su prema podacima u spisu dospjeli na naplatu u razdoblju od 30. lipnja 2007. do 29. travnja 2008. i kamata obračunatih do dana donošenja rješenja o privremenoj mjeri se ne primjenjuje odredba članka 201. ZOO-a, dok je u odnosu na tražbinu tužitelja po samo četiri računa iz izjave o prijeboju, a koji su dospjeli u razdoblju od 10. srpnja 2008. do 15. travnja 2009. upravo na tužitelju bio teret dokazivanja da je u vrijeme davanja izjave o prijeboju još uvijek bila na snazi privremena mjera, kao i to za koji točno iznos ne bi bio dopušten prijeboj primjenom članka 201. ZOO-a, a tužitelj takve dokaze nije priložio niti predlagao.

16. Nesporna je činjenica da je tuženik bio dužan s osnove depozita isplatiti tužitelju 3.345.813,38 kn, te da je isplatio tužitelju - stečajnom dužniku iznos od 2.008.781,30 kn u lipnju 2010. Sporno je, je li tražbina tužitelja za preostali iznos prestala prijebojem izjavom tuženika od 24. lipnja 2009. jer tužitelj osporava postojanje tražbine tuženika za koju je izjavio da je prebija s predmetnom tražbinom tužitelja.

17. Prvenstveno valja istaknuti da iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj (zastupnik po zakonu tužitelja tijekom 2007.) potpisao okončanu situaciju iz veljače 2007. te ju je potpisao i nadzorni organ (list 147. do 140. spisa), Nadalje, iz dopisa upućenom tuženiku 12. prosinca 2007. (list. 142. do 143. spisa) proizlazi da je zastupnik po zakonu tužitelja priznao okončanu situaciju 9/25 iz veljače 2007. navodeći zatim da će čim dobije od Astre d.d. neisplaćeni iznos izvršiti doznaku tuženiku. Iz dopisa tuženika od 24. studenog 2009. proizlazi da stečajnog upravitelja obavještava kako je dugu tužitelja prema tuženiku s osnove okončane situacije 9/25 u iznosu od 946.545,54 kn, računa s osnove troškova garancije u iznosu 68.307,983 kn i obračunatih kamata u iznosu od 322.178,61 kn, u ukupnom iznosu od 1.337.032,08 kn izvršio jednostrani prijeboj izjavom od 24. lipnja 2009. s dijelom tražbine tužitelja po osnovi depozita, te poziva tužitelja da izvrši usklađenje plaćenog- prebijenog iznosa, a nakon čega će izvršiti uplatu tužitelju i preostali depozit u iznosu od 2.008.781,30 kn. Iz izvješća stečajnog upravitelja od 15. listopada 2010. proizlazi kako obavještava odbor vjerovnika i stečajnog suca da je tuženik, nakon više kontakata sa stečajnim upraviteljem, uplatio iznos od 2.008.781,30 kn, koji je preostao nakon jednostranog prijeboja izvršenog od strane tuženika s tražbinom koju nije prijavio u stečaju, jer ju je naplatio iz depozita u iznosu od 1.337.032,08 kn i to 4. lipnja 2009.

18. Iz navedenih isprava proizlazi da je tuženik dokazao postojanje svoje tražbine prema tužitelju za koju je izvršio prijeboj s predmetnom tražbinom tužitelja, a što je potvrdio stečajni upravitelj dužnika odnosno zastupnik po zakonu tužitelja. Budući da je tražbina tužitelja prestala prijebojem, pravilnom primjenom materijalnog prava, odredbe članka 195. i 196. ZOO-a, tužbeni zahtjev je trebalo odbiti.

19. Zato je na temelju odredbe članka 373.a ZPP-a prvostupanjska presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke ove presude).

20. Prema odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom. Tužitelj je u cijelosti izgubio ovu parnicu, pa je dužan nadoknaditi tuženiku parnične troškove na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

21. U skladu s tuženikovim određenim zahtjevom tuženik ima pravo na naknadu troškova za dolazak punomoćnika po zaposlenju na ročišta održana 26. svibnja 2011., 13. lipnja 2011., 27. lipnja 2011., 31. siječnja 2018., 16. veljače 2018., 27. lipnja 2018. i 20. rujna 2018. u visini cijene povratne autobusne karte na relaciji Zagreb-Bjelovar-Zagreb u iznosu od 160,00 kn za svako, sukladno članku 6. i 7. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“ broj 8/88) što ukupno iznosi 1.200,00 kn. Priznat mu je i trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu protiv prije donesene i ove presude u iznosu od po 10.000,00 kn za svaku, tako da ukupni potrebni trošak tuženika iznosi 21.200,00 kn.

22. Stoga je za potrebni trošak tuženika odlučeno kao pod točkom II. izreke.

23. Napominje se da su novčani iznosi u uvodu i izreci presude iskazani i u valuti EUR, primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, uvažavajući Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22), čl. 43. i 48.

Zagreb, 15. veljače 2023.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić

Broj zapisa: eb319-c7f25

Kontrolni broj: 061c3-3a82a-95d80

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Mirta Matić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.