Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: 12 Pr-1096/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja M. B. iz V., zastupanog po punomoćnici N. J., odvjetnici iz V., protiv tužene O…, V., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti punomoćnica stranaka, 15. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, O…, da tužitelju M. B. iz V., isplati razlike manje isplaćenih plaća u iznosu od 11.996,42 €/90.387,00 HRK[1] bruto zajedno s pripadajućom zateznom kamatom čija stopa odgovara visini prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu te uvećane za 3 postotna poena, tekućom od:

• za siječanj 2016.g., na iznos od 252,33 €/1.901,19 HRK[1] od 16.02.2017.

• za veljaču 2016.g., na iznos od 184,70 €/1.391,59 HRK[1] od 16.03.2017.

• za ožujak 2016.g., na iznos od 173,39 €/1.306,37 HRK[1] od 16.04.2017.

• za travanj 2016.g., na iznos od 208,11 €/1.567,99 HRK[1] od 16.05.2017.

• za svibanj 2016.g., na iznos od 196,16 €/1.477,99 HRK[1] od 16.06.2017.

• za lipanj 2016.g., na iznos od 181,26 €/1.365,74 HRK[1] od 16.07.2017. • za srpanj 2016.g., na iznos od 205,51 €/1.548,39 HRK[1] od 16.08.2017.

• za kolovoz 2016.g., na iznos od 190,01 €/1.431,64 HRK[1] od 16.09.2017.

• za rujan 2016.g., na iznos od 81,94 €/617,39 HRK[2] od 16.10.2017. • za listopad 2016.g., na iznos od 81,02 €/610,48 HRK[1] od 16.11.2017 • za studeni 2016.g., na iznos od 199,60 €/1.503,85 HRK[1] od 16.12.2017.

• za prosinac 2016.g., na iznos od 219,55 €/1.654,23 HRK[1] od 16.01.2017.

• za siječanj 2017.g., na iznos od 203,59 €/1.533,92 HRK[1] od 16.02.2017.

• za veljaču 2017.g., na iznos od 201,55 €/1.518,57 HRK[1] od 16.03.2017.

• za ožujak 2017.g., na iznos od 194,73 €/1.467,23 HRK[1] od 16.04.2017.

• za travanj 2017.g., na iznos od 249,14 €/1.877,12 HRK[1] od 16.05.2017.

• za svibanj 2017.g., na iznos od 211,77 €/1.595,61 HRK[1] od 16.06.2017.

• za lipanj 2017.g., na iznos od 244,30 €/1.840,69 HRK[1] od 16.07.2017. • za srpanj 2017.g., na iznos od 234,61 €/1.767,66 HRK[1] od 16.08.2017.

• za kolovoz 2017.g., na iznos od 238,35 €/1.795,88 HRK[1] od 16.09.2017.

• za rujan 2017.g., na iznos od 261,06 €/1.966,92 HRK[1] od 16.10.2017. • za listopad 2017.g., na iznos od 232,11 €/1.748,85 HRK[1] od 16.11.2017

• za studeni 2017.g., na iznos od 231,43 €/1.743,74 HRK[1] od 16.12.2017.

• za prosinac 2017.g., na iznos od 245,24 €/1.847,76 HRK[1] od 16.01.2018.

• za siječanj 2018.g., na iznos od 244,27 €/1.840,47 HRK[1] od 16.02.2018.

• za veljaču 2018.g., na iznos od 234,09 €/1.763,78 HRK[1] od 16.03.2018.

• za ožujak 2018.g., na iznos od 212,81 €/1.603,44 HRK[1] od 16.04.2018.

• za travanj 2018.g., na iznos od 314,91 €/2.372,71 HRK[1] od 16.05.2018.

• za svibanj 2018.g., na iznos od 244,27 €/1.840,45 HRK od 16.06.2018.

• za lipanj 2018.g., na iznos od 287,04 €/2.162,73 HRK[1] od 16.07.2018. • za srpanj 2018.g., na iznos od 212,81 €/1.603,45 HRK[1] od 16.08.2018.

• za kolovoz 2018.g., na iznos od 284,98 €/2.147,21 HRK[1] od 16.09.2018.

• za rujan 2018.g., na iznos od 304,32 €/2.292,92 HRK[1] od 16.10.2018. • za listopad 2018.g., na iznos od 184,07 €/1.386,85 HRK[1] od 16.11.2018

• za studeni 2018.g., na iznos od 237,87 €/1.792,25 HRK[1] od 16.12.2018.

• za prosinac 2018.g., na iznos od 266,00 €/ 2.004,16 HRK[1] od 16.01.2019

• za siječanj 2019.g., na iznos od 231,72 €/1.745,92 HRK[1] od 16.02.2019.

• za veljaču 2019.g., na iznos od 266,48 €/ 2.007,80 HRK[1] od 16.03.2019.

• za ožujak 2019.g., na iznos od 288,40 €/2.172,96 HRK[1] od 16.04.2019.

• za travanj 2019.g., na iznos od 267,03 €/2.011,94 HRK[1] od 16.05.2019.

• za svibanj 2019.g., na iznos od 271,22 €/2.043,52 HRK[1] od 16.06.2019.

• za lipanj 2019.g., na iznos od 254,37 €/1.916,56 HRK[1] od 16.07.2019. • za srpanj 2019.g., na iznos od 200,12 €/1.507,84 HRK[1] od 16.08.2019.

• za kolovoz 2019.g., na iznos od 181,69 €/1.368,93 HRK[1] od 16.09.2019.

• za rujan 2019.g., na iznos od 293,85 €/2.214,00 HRK[1] od 16.10.2019. • za listopad 2019.g., na iznos od 272,77 €/2.055,16 HRK[1] od 16.11.2019.

• za studeni 2019.g., na iznos od 281,17 €/2.118,47 HRK[1] od 16.12.2019.

• za prosinac 2019.g., na iznos od 334,92 €/2.523,44 HRK[1] od 16.01.2020.

• za siječanj 2020.g., na iznos od 301,13 €/2.268,88 HRK[1] od 16.02.2020.

• za veljaču 2020.g., na iznos od 304,90 €/2.297,26 HRK[1] od 16.03.2020.

• za ožujak 2020.g., na iznos od 297,71 €/ 2.243,10 HRK[1] od 16.04.2020.,

osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima, sve do isplate, sve u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.368,70 eura/10.312,50 kuna[1] , zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi tužitelj navodi da je zaposlen kod tuženice na radnom mjestu doktor medicine – specijalizant, te je od 1. siječnja 2016. godine ostvario velik broj prekovremenih sati na koje mu tužiteljica nije obračunavala dodatke na plaću koji mu pripadaju temeljem čl. 86. Zakona o radu i čl. 94. Zakona o radu, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 134/13 – u daljnjem tekstu: KU) i Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (N 141/12 – u daljnjem tekstu: TKU).

1.1. Temeljem čl. 47. KU plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci za osnovnu plaću, a dodatke čine stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća, a koji su to dodaci i uvećanja osnovne plaće, propisano je čl. 51., 57. i 59. KU i čl. 54. TKU.

1.2. Tužitelj je ostvario od 1. siječnja 2016. veliki broj prekovremenih sati na koje sate mu nisu bili obračunati naprijed navedeni dodaci na plaću, premda je tužitelj za to vrijeme radio kao specijalist na odjelu za anesteziju, reanimatologiju i intenzivnu njegu, kao i u redovnom radnom vremenu. S obzirom na tu činjenicu, tužitelj smatra da mu nije isplaćen dodatak od 25 zbog otežanih uvjeta rada, te dodatak od 12 % zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, te da mu je radi toga tuženica isplatila umanjenu plaću.

1.3. Radi naprijed navedenoga tužitelj je podnio tužbu temeljem čl. 186. B st. 4. Zakona o parničnom postupku, te je naveo da će nakon provedenog vještačenja postaviti tužbeni zahtjev, te je taj tužbeni zahtjev i postavio odnosno precizirao podneskom od 14. veljače 2023. (170-173), te je predložio da sud postavljeni tužbeni zahtjev, koji je naveden u točci I. izreke ove presude, sud usvoji kao osnovan u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženica se protivi tužbi i predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Prijedlog temelji na tvrdnjama da je tužitelj zaposlenik tuženice, da je plaća zaposlenika u zdravstvu regulirana prvenstveno Zakonom o plaćama u javnim službama (NN 27/01 i 39/09); da je u razdoblju od kolovoza 2013. do 28. veljače 2018. na snazi bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 i 96/15), a od 1. ožujka 2018. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 28/18), koji su odredbama čl. 47, odnosno 45 utvrdili što sve čini plaću i osnovnu plaću, te koji su dodaci na plaću; da su se na plaću tužitelja u navedenom razdoblju paralelno primjenjivali kronološki i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12), te dodatak I (NN 141/12) i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 24/17), koji su na identičan način kao i kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja utvrđivali što sve čini plaću i osnovnu plaću, te koji su dodaci na plaću; da nije sporno da su odredbama čl. 51, 57 i 59 KU (NN 143/13 i 96/15), te čl. 49, 55 i 57 KU (NN 29/18) utvrđeni kriteriji za obračun dodataka na osnovnu plaću radnika u zdravstvu; da se samo za obračun naknade za rad u drugoj smjeni izričito upućuje na efektivno odrađene sate rada, a nikako da se svi dodaci na otežane uvjete rada obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat od osnovne vrijednosti sata; da je tuženica obračunala i isplatila tužitelju za cijelo utuženo razdoblje dodatke na posebne uvjete rada upravo kako propisuju odredbe KU – na osnovnu plaću; da je tužitelj cijelo utuženo razdoblje radio na radnom mjestu doktora medicine i neprekidno je bio odgovoran za život i zdravlje ljudi, te je obavljajući navedene poslove radila kako u redovnom, tako i u prekovremenom radu; da je tuženica tužitelju obračunavala i isplaćivala plaću i dodatak od 10 % odnosno 12 % od osnovne plaće zbog iznimne odgovornosti za zdravlje i život ljudi, upravo kako odredbe naprijed navedenih KU propisuju; da iz navedenih odredbi KU nesporno proizlazi da se osnovna plaća uvećava u određenom postotnu i to na redovnu osnovnu mjesečnu plaću ostvarenu u sklopu redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a ne na ostvarene efektivne sate rada; da se istodobnim računanjem dvaju ili više uvećanja, ali na osnovnu plaću, postiže učinak uvećanja plaća – ta se uvećanja i zbrajaju, ali u apsolutnim, paušalnim, fiksnim iznosima izračunatim od osnovne plaće; da se radi o specifičnom načinu kombiniranja i kumuliranja uvećanja, ali na osnovnu plaću, za istodobna uvećanja temeljem Kolektivnog ugovora; da je kolektivnim ugovorima za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 i 96/15, te NN 29/18), nedvosmisleno utvrđen način uvećanja plaće u slučaju prekovremenog rada i to kao uvećanje na osnovicu bez prethodno obračunatih drugih dodataka; da je tako čl. 51. KU (NN 143/13 i 96/15) odnosno čl. 49 KU (NN 29/18) propisano da se prekovremeni rad plaća na način da se osnovna plaća uvećava za 50%; da osnovna plaća u smislu odredbi istih KU ne sadrži u sebi dodatke na plaću tako da je jasna namjera ugovornih strana da se prekovremeni rad plaća isključivo na osnovnu plaću bez uvećanja na ime drugih dodataka. Odredbe kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ne sadrže posebnu odredbu o isplati dodataka na plaću uz uvećanje za prekovremeni rad tako da bi bilo u suprotnosti sa voljom ugovornih strana drugačije tumačiti odredbe kolektivnih ugovora i priznavati isplatu preko onoga što je jasno i nedvosmisleno ugovoreno; da je osnovna plaća definirana čl. 47, odnosno čl. 45 KU kao ona mjesečna plaća koja je ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati i njena visina ne ovisi o broju efektivno odrađenih sati; da bi stoga bilo u suprotnosti sa odredbama kolektivnih ugovora uvećavati vrijednost satnice prekovremenog rada na ime dodataka, jer bi na taj način iznos dodataka bio veći od 25% od osnovne plaće tužitelja, tj. od iznosa ugovorenog Kolektivnim ugovorom; da se prema odredbi čl. 319. st. 1. Zakona o obveznim odnosima odredbe ugovora imaju primijeniti onako kako glase, što znači da se tako primjenjuju i odredbe kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, a kako ih tuženica i primjenjuje; da se plaće u javnom sektoru, a tako i u djelatnosti javnog zdravstva obračunavaju kroz Registar zaposlenih u javnom sektoru, na temelju ugovora o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima od 25. listopada 2013., a koji je zaključen između Vlade Republike Hrvatske i Financijske agencije (FINE) kojoj je navedenim ugovorom povjereno obavljanje poslova uspostave i podrške informatičkog sustava centralnog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima u javnom sektoru. Tuženica nema ingerencije nad radom sustava za obračun plaća u javnim službama, te da je Ministarstvo zdravstva davalo upute kako bolnicama o načinu obračuna plaća u sustavu COP-a, a tako i FINI oko načina uređivanja kriterija i uspostavljanja sustava COP-a; da nema i ne može imati utjecaj na centralni obračun plaća koji je jedinstven za cijeli sustav javnog zdravstva; da tuženica ne može odgovarati niti snositi odgovornost za eventualne štetne posljedice ugovora kojeg nije potpisala, odnosno pravnog posla kojeg nije sklopila budući da su potpisnici ugovora o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima od 25. listopada 2013., Vlada Republike Hrvatske i Financijska agencija.

2.1. Tuženica predlaže da sud izvede dokaz uvidom u obračunske listiće plaća, dopis Ministarstva zdravstva od 5. rujna 2014., odluku o uspostavi i održavanju usluge COP-a, uputu Ministarstva zdravstva od 11. veljače 2014.

3. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženice, da je tužitelju isplaćivana naknada za prekovremeni rad, te nije sporno da tužitelju nisu obračunavani dodaci na prekovremeni rad već samo na redovno radno vrijeme, kao što nisu sporne niti činjenice utvrđenih izračuna plaća te dodataka na plaću kao i prekovremenog rada, što proizlazi iz suglasnih navoda punomoćnika stranaka na ročištu od 15. veljače 2023. da na ove okolnosti sud nije niti provodio daljnje dokaze.

4. Među strankama je sporno da li tužiteljska strana ima pravo na uvećanje naknade plaće za prekovremene sate rada za 40 % ili ima pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad za 40 % te k tome još i na dodatke na prekovremeni rad kakve ima i za osnovnu plaću, što također proizlazi iz zapisnika od 15. veljače 2023., kao i iz tužbe i odgovora na tužbu.

5. Na sporne okolnosti sud je izvršio uvid u Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u ugovor o radu (5-7), rješenje o plaći (8-11), obračunsku ispravu za isplatu plaće (12-114), podatke o poslovnom subjektu (138), zaključke (130-132), uputu za evidenciju radnog vremena (133-135), izračun razlike plaće (168-169).

6. S obzirom da su punomoćnici stranaka na ročištu od 15. veljače 2023. naveli da nije potrebno saslušavati stranke u ovom postupku, a tako je smatrao i sud, s obzirom da se radi o činjenicama koje se mogu utvrditi na temelju isprava koje se nalaze u spisu, a slijedom toga utvrditi i vještačenjem, sud tijekom ovog postupka nije saslušavao stranke, radi čega nije povrijeđeno načelo saslušanja stranka iz čl. 5. Zakona o parničnom postupku.

7. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8. S obzirom da su među strankama sporne samo činjenice da li tužiteljska strana ima pravo na uvećanje naknade plaće za prekovremeni rad u iznosu od 50 %, te k tome još i na dodatke na prekovremeni rad kakve ima i za osnovnu plaću, sud je prije svega utvrdio da li postoji pravna osnova postavljenog tužbenog zahtjeva, te je utvrdio sljedeće:

9. Nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kod tuženice na poslovima specijalizanta.

10. Nije sporno da je u navedenom razdoblju u primjeni bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013) (u daljnjem tekstu: KU/13) do 1. ožujka 2018., od kojeg se dana primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/2018) (u daljnjem tekstu: KU/18).

11. Navedenim kolektivnim ugovorima uređena su sporna pitanja u ovom predmetu i to pripada li tužitelju pravo na uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i pravo na dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi samo za rad obavljen u redovnom radnom vremenu ili mu ta prava pripadaju i za rad obavljen u prekovremenim satima rada.

12. Prema odredbi čl. 47. st. 1. KU/13 (čl. 45. st. 1. KU/18), plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

13. Prema odredbi čl. 57. st. 1. KU/13 (čl. 55. st. 1. KU/18), radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću.

14. Temeljem odredbi st. 2. istog članka, osnovna plaća uvećat će se radnicima na radnim mjestima i poslovima prema popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak, a koji popis sastavni je dio navedene ugovorne odredbe, slijedom čega to uvećanje pripada i tužiteljici.

15. Prema odredbi čl. 47. st. 2. KU/13 (čl. 45. st. 2. KU/18), osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

16. Prema odredbi st. 3. istog članka, dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

Prema odredbi čl. 51. st. 1. KU/13 (čl. 49. st. 1. KU/18) (pod nazivom uvećanje plaće), osnovna plaća radniku uvećat će se za prekovremeni rad 40%.

17. Jezičnim tumačenjem navedenih ugovornih odredbi ovaj sud došao je do slijedećih zaključaka:

- da se visina osnovne plaće izračunava množenjem koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta i osnovice za izračun plaće, te se uvećava za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (čl. 47. st. 2. KU/13 (čl. 45. st. 2. KU/18),

- da se visina dodatka za posebne uvjete rada od 16% izračunava od tako izračunate visine osnovne plaće (57. st. 2. KU/13 (čl. 55. st. 2. KU/18),

- da se visina uvećanja za prekovremeni rad od 40% isto tako izračunava od tako izračunate visine osnovne plaće (čl. 51. st. 1. KU/13 (čl. 49. st. 1. KU/18),

- da se tako izračunata visina uvećanja za prekovremeni rad pribraja osnovnoj plaći (čl. 51. st. 1. KU/13 (čl. 49. st. 1. KU/18),

- da se tako izračunata visina dodatka za posebne uvjete rada pribraja plaći (čl. 57. st. 1. KU/13 (čl. 55. st. 1. KU/18), koju prema odredbama čl. 47. st. 1. KU/13 (čl. 45. st. 1. KU/18) i čl. 47. st. 3. KU/13 (čl. 45. st. 3. KU/18) čine osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću u koje ulazi i uvećanje plaće za prekovremeni rad.

18. Slijedom navedenog, ovaj sud nalazi da se pravo na uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad takva prava koja se kumuliraju.

19. Prema shvaćanju ovog suda, navedeno jezično tumačenje u skladu je i sa logičkim tumačenjem budući da predmetni kolektivni ugovor ne sadrži odredbe koje bi isključivale kumulaciju navedenih dodataka odnosno uvećanja.

20. Na isti način moguće je analizirati i jezično tumačenje odredbi o dodatku na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi.

21. Naime, prema odredbi čl. 59. KU/13 (čl. 57. KU/18), zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće od 1. listopada 2015. pa nadalje.

22. Iz navedenog je vidljivo da se i ovaj dodatak računa od visine osnovne plaće, ali se tako izračunat dodaje se plaći (koju temeljem čl. 47. st. 1. KU/13 (čl. 45. st. 1. KU/18) čini osnovna plaća sa svim dodacima i uvećanjima), slijedom čega proizlazi zaključak da se i navedeni dodatak kumulira sa uvećanjem osnovne plaće za prekovremeni rad.

23. Prema tome, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodatka po osnovama posebnih uvjeta rada i zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, budući da tužitelj, i kad radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu odredbe čl. 57. st. 1. KU/13 (čl. 55. st. 1. KU/18) te u svojstvu radnika s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi u smislu odredbi čl. 59. KU/13 (čl. 57. KU/18).

24. U smislu navedenog teleološkog tumačenja istih ugovornih odredbi, shvaćanje je ovog suda, da su stranke predmetnog kolektivnog ugovora imale za cilj drugačije tumačenje predmetnih spornih ugovornih odredbi, da bi to drugačije tumačenje izričito i navele u predmetnom kolektivnom ugovoru, što u konkretnom slučaju nisu učinile.

25. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019., pod poslovnim brojem: Su-IV-56/19-18, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja KU koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU, i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

26. U svojem podnesku od 6. listopada 2022. tužena je u spis dostavila izračun razlike plaće za utuženo razdoblje od 1. siječnja 2016. do zaključno s 31. ožujka 2020., s kojim izračunom se je punomoćnica tužitelja suglasila te je sukladno tom izračunu precizirala tužbeni zahtjev u podnesku od 14. veljače 2023. (170-173).

27. Sud napominje da ovako utvrđeni iznosi plaće i dodataka na plaću među strankama nisu sporni jer tako proizlazi iz raspravnog zapisnika od 15. veljače 2023. (174-175).

28. S obzirom na naprijed navedeno sud je tužitelju dosudio bruto iznos glavnice naveden u točci I. izreke ove presude, zajedno sa pripadajućim dijelom zakonskih zateznih kamata tekućim na svaki pojedini iznos koji je naveden u točci 1. izreke ove presude, od svakog šesnaestog u mjesecu pa do isplate, s obzirom da tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, od prvog sljedećeg dana od dana zakašnjenja dužnika s ispunjenjem obveze, a to je svaki šesnaesti u mjesecu s obzirom da je čl. 92. st. 3. Zakona o radu propisano da se plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu.

29. Temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarife), tuženica je dužna tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.368,70 eura.

29.1. Navedeni trošak odnosi se na sastav tužbe, sastav podneska od 28. lipnja 2021., 20. srpnja 2021., zastupanje na ročištu od 5. srpnja 2021. i 24. siječnja 2022. u iznosu od 132,72 eura za svaku parničnu radnju, te za sastav podneska od 12. listopada 2021. u iznosu od 33,18 eura, za sastav podneska od 14. veljače 2023. i zastupanje na ročištu od 15. veljače 2023. u iznosu od 199,08 eura za svaku pojedinu parničnu radnju, što ukupno iznosi 1.094,96 eura. Tom iznosu treba pridodati PDV u iznosu od 273,74 eura, što ukupno iznosi 1.368,70 eura.

U Virovitici 15. veljače 2023.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni viši sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnica tužitelja – odvjetnica N. J., V.

2. Tužena – O…