Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2, Đakovo

Poslovni broj: 6. P-177/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Marijani Žulj Jakovljević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. B. (OIB: …) iz P., zastupane po punomoćniku D. O., odvjetniku iz O., protiv tuženika H. (OIB: 42818888883), Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 26. siječnja 2023. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 15. veljače 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha izravnom naplatom temeljem bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca pod brojem OV-6338/2007 od 26. ožujka 2007. godine na novčanoj tražbini pljenidbom novčanih sredstava po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama prema osobnom identifikacijskom broju ovršenika, a radi naplate ovrhovoditeljeva potraživanja u iznosu od 549.823,43 kn sa zateznim kamatama od 18. listopada 2011. godine do isplate.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 13. lipnja 2022. godine navodi kako je dana 21. travnja 2022. godine tuženik podnio F. Z. zahtjev za izravnu naplatu radi provođenja ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika, ovdje tužiteljice, radi naplate tražbine u iznosu od 549.823,43 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2011. godine pa do isplate, a na temelju bjanko zadužnice izdane od Lj. B., vl. obrta K., koja zadužnica je ovjerena kod javnog bilježnika M. K. iz V. pod brojem OV-6338/2007 od 26. ožujka 2007. godine. Protiv predmetne ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika tužiteljica je 16. svibnja 2022. godine Općinskom sudu u Đakovu podnijela prijedlog radi odgode ovrhe i proglašenja ovrhe nedopuštenom. Općinski sud u Đakovu je zaključkom broj Ovr-428/2022-4 od 25. svibnja 2022. godine uputio ovršenicu, ovdje tužiteljicu, da u roku 15 dana od dana dostave istog pokrene parnični postupak radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim. Tužiteljica je predmetni zaključak zaprimila 31. svibnja 2022. godine. Tužiteljica pobija predmetnu ovrhu na novčanim sredstvima iz razloga što je nastupila zastara potraživanja radi naplate kojeg je tuženik F. podnio zahtjev za izravnu naplatu temeljem bjanko zadužnice broj OV-6338/07 od 26. ožujka 2007. godine. Prema odredbama čl. 183.a st. 1. i 2. Ovršnog zakona bjanko zadužnica na kojoj je javno ovjerovljen potpis dužnika ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, odnosno svojstvo ovršne isprave te je ista sukladno navedenom ovršna s danom 26. ožujka 2007. godine. Nadalje, odredbom čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu ZOO) određeno je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Uzimajući u obzir činjenicu da bjanko zadužnica glasi na novčani iznos od 549.823,43 kn, kao i činjenicu da tuženik temeljem specifikacije tražbine dostavljene uz zahtjev za izravnu naplatu potražuje od tužiteljice puni iznos na koji glasi zadužnica, odnosno iznos od 549.823,43 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 18. listopada 2011. godine, evidentno je kako temeljem predmetne zadužnice nisu vršene ranije naplate potraživanja, iako je tražbina tuženika na naplatu dospjela prije više od 10 godina, odnosno 18. listopada 2011. godine. Sukladno navedenom, iz specifikacije tražbine od 11. travnja 2022. godine proizlazi kako je potraživanje tuženika dospjelo na naplatu 18. listopada 2011. godine, odnosno kako je od dospijeća tražbine do podnošenja zahtjeva za naplatu proteklo više od 10 godina, a u kojem periodu nisu vršene uplate predmetnog potraživanja koje bi utjecale na prekid zastare, odnosno kako tuženik nije poduzimao nikakve procesne radnje temeljem kojih bi pokušao naplatiti svoje potraživanje i time eventualno prekinuo tijek zastare potraživanja. Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila proglasiti nedopuštenom izravnu naplatu temeljem bjanko zadužnice.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 01. srpnja 2022. godine navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice. Nesporno je da tražbina tuženika dospjela na naplatu 17. listopada 2011. godine kada je tuženik isplatio obvezu po Garanciji broj 14/004501 od 17. svibnja 2007. godine H. d.d. u iznosu od 549.823,43 kn temeljem Ugovora o davanju garancije broj 14/004501 od 14. ožujka 2007. godine. Međutim, sporno je je li tražbina tuženika u zastari, obzirom je zahtjev za prisilnu naplatu temeljem bjanko zadužnice poslovni broj OV-6338/2007 od 26. ožujka 2007. podnesen 11. travnja 2022. godine. Tužiteljica, obrazlažući tužbeni zahtjev, zanemaruje činjenicu da je tuženik i ranije pokušao prisilnim putem naplatiti svoju dospjelu tražbinu. Naime, tuženik je prvotno pozvao na plaćanje tužiteljicu 27. listopada 2011. godine te nakon što nije dobrovoljno postupila po istome, podnio zahtjev za prisilnu naplatu 05. prosinca 2011. godine. Osnova je sve do 08. travnja 2018. godine bila zavedena u redoslijed naplate dok F. nije prestala postupati po istoj temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima koji je u međuvremenu donesen. Argumentum a contrario, da nije donesen Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, osnova bi ostala u redoslijedu naplate I tuženik bi se možda djelomično ili u cijelosti naplatio. Stoga je i netočna i neispravna tvrdnja tužiteljice da je tuženik bio pasivan u postupanju. Obzirom tužiteljica nije podmirila tražbinu, tuženik je po drugi put 21. travnja 2022. godine podnio F. Zahtjev za prisilnu naplatu temeljem bjanko zadužnice poslovni broj OV-6338/2007 od 26. ožujka 2007. godine te se ista i dalje nalazi na F. Slijedom navedenog, tuženik navodi da je podnošenjem bjanko zadužnice na prisilnu naplatu prekidao tijek zastarnog roka u skladu s čl. 245. Zakona o obveznim odnosima. Stoga se u ovom predmetu zastarni rok računa od dana kada je F. prestala postupati po bjanko zadužnici odnosno od 08. travnja 2018. godine sukladno čl. 245 st. 3. Zakona o obveznim odnosima pa podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu 11. travnja 2022. godine nije nastupila zastara. S tim u vezi je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-946/08 od 27. listopada 2010. godine. Sukladno navedenom, predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice uz nadoknadu troškova postupka tuženika.

3. Tijekom postupka, tužiteljica je ostala kod svih navoda te je dodatno istaknula i navode kako nije dopušten prijedlog ovrhovoditelja da F. ponovno upiše rješenje o ovrsi u Očevidnik, a u slučaju kada ga je izbrisala iz Očevidnika temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Tužiteljica smatra kako je brisanjem osnove za plaćanje iz Očevidnika ovrha na novčanim sredstvima postala nemoguća.

4. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je proveo predložene dokaze te izvršio uvid u spis ovoga suda broj Ovr-428/2022, pročitao zahtjev za izravnu naplatu (list 5 i 6 spisa), bjanko zadužnicu (list 7 do 10 spisa), zahtjev za izravnu naplatu tuženika (list 11 i 12 spisa), prijedlog ovršenika radi odgode ovrhe i zaključak i rješenje ovoga suda broj Ovr- 428/2022 (list 13 do 17 spisa), garanciju i bjanko zadužnicu (list 25 do 29 spisa), poziv na plaćanje duga (list 30 spisa), Ugovor o davanju garancije (list 31 do 36 spisa), odluku o isplati po jamstvu i zahtjev za naplatu (list 37 do 44 spisa) te dopis F. ( list 73, 76 i 81-85 spisa).

5. Uvidom u spis ovoga suda broj Ovr-428/2022, utvrđeno je kako je ovršenica, ovdje tužiteljica, dana 16. svibnja 2022. godine podnijela prijedlog radi odgode ovrhe i proglašenja ovrhe nedopuštenom, a protiv zahtjeva za izravnu naplatu temeljem bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika M. K. dana 26. ožujka 2007. godine pod brojem OV-6338/2007. Uz svoj prijedlog, tužiteljica je dostavila i zahtjev za izravnu naplatu koji je podnio ovrhovoditelj, ovdje tuženik, s nadnevkom 11. travnja 2022. godine. U svom prijedlogu tužiteljica je istaknula prigovor zastare. Zaključkom ovoga suda broj Ovr-428/2022 od 25. svibnja 2022. godine, upućena je ovršenica, ovdje tužiteljica, u roku od 15 dana pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, a temeljem žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio kako tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan. 7. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer niti jedna od stranaka nije sporila istu pa je sud u cijelosti cijeni vjerodostojnom.

8. Među strankama nije sporno da je tuženik podnio zahtjev za izravnu naplatu svog potraživanja koje ima prema tužiteljici temeljem bjanko zadužnice javnog bilježnika M. K. broj OV-6338/2007 od 26. ožujka 2007. godine dana 05. prosinca 2011. godine. Nije sporno kako je predmetna osnova bila zavedena u redoslijedu naplate do 08. travnja 2018. godine te da je F. prestala postupati po istoj temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima dana 04. kolovoza 2018. godine, da je tuženik ponovno podnio zahtjev za naplatu temeljem iste zadužnice dana 21. travnja 2022. godine te da je ovršna isprava u ovome slučaju bjanko zadužnica.

9. Sporno je je li nastupila zastara tražbine ovrhovoditelja, ovdje tuženika.

10. Pravni interes tužiteljice za pokretanje ovoga postupka proizlazi iz zaključka ovoga suda broj Ovr-428/2022 od 25. svibnja 2022. godine, kojim je tužiteljica upućena na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a iz razloga navedenih u žalbi tužiteljice, odnosno zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a.

11. Tužiteljica u tužbi kontradiktorno navodi kako je nastupila zastara predmetne tražbine jer je ovršna isprava postala ovršna 26. ožujka 2007. godine, odnosno prije više od 10 godina pa je prema čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO) tražbina zastarjela, dok u drugom dijelu tužbe navodi kako je tražbina tuženika dospjela na naplatu 18. listopada 2011. godine.

12. Međutim, neovisno o tome što tuženik nije izričito sporio datum ovršnosti bjanko zadužnice, sud je iz ugovora o davanju garancije stranaka (list 31-36 spisa) te iz poziva za plaćanje (list 30 spisa) i potvrde o izvršenoj uplati (list 40 spisa) utvrdio kako je predmetna bjanko zadužnica postala ovršna 18. listopada 2011. godine jer je 17. listopada 2011. godine tuženik izvršio uplatu po ugovoru o davanju garancije od dana 14. ožujka 2007. godine. Naime, zadužnica je sredstvo osiguranja tražbine iz Ugovora o davanju garanciji stranaka i ista veže svoju ovršnost uz dospijeće osnovnog pravnog posla (što je u ovom slučaju Ugovor o davanju garancije stranaka od 14. ožujka 2007. godine) koji je dospio sljedeći dan nakon dana isplate, odnosno 18. listopada 2011. godine.

13. Polazeći od činjenice da je predmetna zadužnica privatna isprava jer nije potvrđena po javnom bilježniku u smislu odredbe 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94, 16/27, 75/09 i 120/16), već je na njoj samo ovjeren potpis izdavatelja ista ne ispunjava uvjete iz čl. 183. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 88/05 i 67/08) i ne može imati značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje.

14. U skladu s naprijed navedenim, nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 233. st. 1. ZOO-a na koji se poziva tužiteljica, već se primjenjuje opći zastarni rok od 5. godina propisan odredbom 225. st. 1. ZOO-a, a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-4/18 od 19. studenoga 2018. godine.

15. Da bi sud odlučio o prigovoru zastare tužiteljice u ovome slučaju, potrebno je primijeniti odredbu čl. 241. ZOO-a, kojom je propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

16. U kontekstu navedenog, ovaj sud je stava kako zastara nije nastupila jer nije protekao petogodišnji rok u kojem vjerovnik, odnosno tuženik nije pokušao ostvariti svoju tražbinu.

17. Svoj stav sud je utemeljio na činjenici kako je zastara bila prekinuta podnošenjem zadužnice na naplatu 05. prosinca 2011. godine (što nije bilo sporno među strankama) te je prekid zastare trajao sve do 08. travnja 2018. godine kada je zadužnica isknjižena temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.

18. U vremenskom periodu od 05. prosinca 2011. godine do 08. travnja 2018. godine zadužnica je bila evidentirana u Očevidniku redoslijeda plaćanja kod F. (što nije bilo sporno) te tražbina tuženika nije naplaćena jer nije bilo sredstava na računu tužiteljice. Dakle, a kako nije došlo do izvršenja osnove za plaćanje, niti je zadužnica bila povučena, prekid zastare je, prema stavu ovoga suda, trajao sve do 08. travnja 2018. godine.

19. U skladu s navedenim, a kako nije protekao petogodišnji rok zastare od 08. travnja 2018. godine do ponovnog podnošenja zadužnice na naplatu dana 21. travnja 2022. godine, sud je cijenio prigovor tužiteljice neosnovanim i odlučio kao u izreci.

20. U odnosu na ostale navode tužiteljice, sud je stava kako nije ovlašten u ovom parničnom postupku raspravljati o ostalim razlozima koje je tužiteljica navela, a koji nisu bili istaknuti u žalbi (prijedlogu ovršenika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) povodom kojih je tužiteljica upućena na parnicu. Navedeno je u skladu s čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona, a u svezi s čl. 210. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22).

21. Slijedom svega navedenog, a kako nije nastupila zastara tražbine, sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

22. Sud nije odlučivao o troškovima postupka jer tuženik nije postavio zahtjev za naknadom troška.

23. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, dana 15. veljače 2023. godine

Sutkinja

Marijana Žulj Jakovljević,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnici