Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-375/2023

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Mirjane Margetić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog R. B. kojeg brani odvjetnik V. B., zbog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90, 29/94, 114/22), odlučujući o žalbi okrivljenog R. B., podnijete protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, poslovni broj: 55 Pp J-3565/2019 od 9. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2023.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se kao osnovana žalba okrivljenog R. B., te ukida pobijano rješenje i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni R. B. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude te mu je na temelju citiranog propisa izrečena novčana kazna u iznosu od 756,00 kuna, a što je protuvrijednost od 200,00 DEM odnosno 100,34 EUR i koji je upozoren da ako u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne da će se smatrati u cijelosti plaćena. Istom presudom okrivljeni R. B. dužan je naknaditi troškove prekršajnog postupka u ukupnom iznosu od u iznosu od 300,00 kuna, a što je protuvrijednost od 39,82 eura.

2. Okrivljeni R. B. pravodobno je po branitelju podnio žalbu zbog bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede materijalnog prava, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe navodeći u bitnome da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima iz obrazloženja, odnosno presuda uopće nema razloga, a oni koji se navode u obrazloženju nisu jasni i u znatnoj mjeri su proturječni te da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presuda navodi o sadržaju zapisnika svjedoka očevidca N. K. V. i samog tog zapisnika, kao i da je povrijeđeno pravo obrane budući su odbijeni dokazni prijedlozi da se saslušaju svjedoci S. B. i B. kao odugovlačećim i nevažnim, a što je utjecalo na donošenje presude kao i na potpunost i pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, niti je došlo zbog navedenog do pravilne primjene materijalnog prava jer je odluka o odbijanu dokaznih prijedloga obrazložena da povod i opravdanost dolaska okrivljenika u odgojnu-obrazovnu ustanovu koja pohađa njegova maloljetna kćerka nije sporna jer je utvrđena drugim dokazima (za koje sud ipak ne navodi koji bi to bili dokazi) dok glede ispitivanja svjedoka B. na okolnost vremena i razloga pozivanja policije od strane oštećenice ovaj sud nije ocijenio kao bitnim, pritom, zauzimajući stav kako je „na dispoziciji oštećenika hoće li i iz kojih razloga pozvati policiju te ne utječe na ocjenu suda o vjerodostojnosti iskaza svjedoka i opravdanosti intervencije policijskih službenika“, a čime je povrijeđeno pravo obrane okrivljenika budući je oštećenica tek nekoliko dana nakon spornog događaja i to ne iz razloga što je kod nje bio prisutan intenzivan strah i uznemirenost, već zbog jasno artikuliranog stava javne ustanove koji ima za cilj odvratiti nenajavljene dolaske roditelja u javnu ustanovu i otežati im mogućnost izražavanja nezadovoljstva radom školskih stručnih službi i zbog čega je bilo potrebno ispitati predložene svjedoke obrane radi utvrđivanja je li ponašanje okrivljenika bilo u skladu sa njegovom zaštitničkom roditeljskom ulogom i primjerno svim okolnostima slučaja odnosno utvrđivanja legitimnog cilja dolaska okrivljenika u javnu ustanovu, a radi propusta stručnih službi jer kao je postojala opravdanost dolaska okrivljenika u javnu ustanovu što je prvostupanjski sud utvrdio nespornim tada njegovo ponašanje nije u dostatnom stupnju inkriminirajuće da bi se moglo podvesti pod njegovu prekršajnopravnu odgovornost i da je činjenični opis sastavljen od niza općih fraza iz koje ne proizlazi biće navedenog prekršaja, a koje se sastoji u okrivljenikovu razgovoru povišenim tonom i što je navodno višekratno zatražio da ga se sasluša odnosno što je dominantnim tjelesnim nastupom onemogućavano oštećenoj komunikaciju. Žalitelj ističe da je iz provedenog postupka prvostupanjski sud mogao utvrditi karakterne osobine okrivljenika koji je smiren i staložen, te da je iz iskaza oštećenice utvrđeno da je okrivljenik pri svom ulasku u prostoriju u kojoj su se nalazili oštećenica i svjedokinja N. K. V. kazao: „Izvolite sjesti i saslušate me“ (str. 4., točka 6.1. presude), te da je netočno da je navedena rečenica imperativnog i prijetećeg narativa kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjskih sud jer iz istih proizlazi zabrinutost roditelja za odgoj vlastite kćeri koja traži hitno djelovanje svih involviranih čimbenika pri rješavanju situacije vezano za odgoj njegove maloljetne kćeri N. B., niti su izneseni razlozi iz kojih bi okrivljenik kritične prigode „dominantnim tjelesnim nastupom onemogućavao oštećenoj komunikaciju“ jer navedeni činjenični opis nije dovoljno određen da bi se mogli utvrditi da bi okrivljenik počinio predmetni prekršaj (činjenični opis u pretežnom dijelu odgovara opisu samog prekršaja) kao i da iz iskaza svjedokinje N. K. V. te same oštećenice proizlazi da se okrivljenik tijekom komunikacije nalazi u sjedećem položaju i koja je okončana mirno i zadovoljavajuće za sve sudionike tog razgovora, te da je netočna konstatacija suda da je iskaz svjedokinje N. K. V. potvrdila iskaz oštećenice S. S., budući je svjedokinja navela: „ne mislim da je bio agresivan, osobito nije bio fizički agresivan ni u jednom trenutku, ali kolegica je bila vidno uznemirena i prepadnuta, što me malo iznenadilo, jer bih se ja sasvim drugačije postavila. istaknula bi kako se okrivljenik pri tome nije unosio u lice S.“, a iz čega proizlazi da nisu nesporno utvrđene odlučne činjenice i da je okrivljenik djelomično priznao onaj dio iskaza jedinog neposredno svjedoka očevidaca koji se podudara sa navodima oštećenice, a što je irelevantno za prekršajnu odgovornost okrivljenika te da se radi o klasičnoj zamjeni teza putem koje sud neutemeljeno zaključuje da je upravo opravdani povod dolaska okrivljenika u javnu ustanovu dokaz da je isti bio u afektivno stanju zbog čega je sa oštećenicom komunicirao na način kako je to „opisano“ u činjeničnom opisu presude, pa predlaže preinačenje na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe odnosno ukidanje presude.

Žalba je osnovana.

3. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te je utvrdio da prvostupanjska odluka preuranjena budući da prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice niti dinamiku inkriminiranog događaja, a zbog čega je prvostupanjska presuda preuranjena.

4. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud tijekom zakonito i pravilno provedene glavne rasprave na ročištu 12. ožujka 2020. ispitao okrivljenika u nazočnosti branitelja i u koji je u svojoj obrani porekao krivnju kao i odlučne činjenice koje tvore biće predmetnog prekršaja navodeći da nije ni na koji način na naročito drzak i nepristojan način remetio javni red i mir kada se nalazio u prostorijama Osnovne škole „M.“ u S., G. ulica kbr.xx oko 13,30 sati kada je razgovarao sa pedagoginjom i logopedinjom i da je navedeni razgovor završio normalno, te su u nastavku dokaznog postupka na ročištu dana 16. studenog 2022. ispitane svjedokinja oštećena S. S. i svjedokinja N. K.-V. u prisustvu branitelja i okrivljenika koji su sudjelovali u izvođenju dokaza postavljanjem pitanja te je donesena osuđujuća presuda.

5. Međutim, osnovano žalitelj ističe u žalbi kako u postupku nisu u potpunosti razjašnjenje odlučne činjenice kao i dinamika događaja, naročito uzimajući u obzir kako iz iskaza ispitanih svjedokinja oštećene S. S.i N. K.-V. nisu u potpunosti niti pravilno utvrđene odlučne činjenice odnosno samo ponašanje okrivljenika u inkriminirano vrijeme koje bi se moglo podvesti pod navedeni prekršaj iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Naime, iz iskaza svjedokinja nesporno je da je okrivljenik u inkriminirano vrijeme zbog sukoba učenika u razredu koji pohađa i kćer okrivljenika i koja je zbog navedenog bila ispitana u školi, bio uzrujan, ljut i agresivan i koji je nepozvano došao u navedenu školu (a što samo po sebi ne predstavlja prekršaj iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog red i mira), ali međutim nije iz njihovih iskaza nesporno utvrđeno da bi isti vikao ili se svađao ili na drugi način naročito drsko ili nepristojno remetio javni red mir u prostorijama Osnovne škole „M.“ u S., G. ulica kbr. xx oko 13,30 sati, a koje mjesto nesporno predstavlja realno javno mjesto ograničenog tipa. Dakle, iz iskaza svjedokinje oštećene S. S. proizlazi kako je okrivljenik prvotno inzistirao na razgovoru unatoč njezinom protivljenju i koji je rekao da izvoli sjesti i da ga se sasluša nakon čega je držao monolog oko svoje kćeri, te da se situacija smirila (dakle ne iskazuje se da je bilo vike ili galame), dok svjedokinja N. K.-V. iskazuje da se okrivljenik zapovjednim tonom obratio oštećenoj (dakle ne iskazuje se da je bilo vike ili galame) i da je započeo dugotrajni monolog oštrim tonom i s visoka iznio viđenje i situacije iz obiteljskog života, ali da nije bio fizički ili na drugi način agresivan, iako se oštećenica prepala i uznemirila, ali da su na kraju našli neki zajednički jezik i situacija se smirila. Potrebo je naglasiti da su iskazi ispitanih svjedokinja kontradiktorni budući da oštećena S. S. navodi kako joj se okrivljenik unosio u lice (initimnu zonu), dok svjedokinja N. K.-V. navodi kako se okrivljenik nije oštećenici unosio u lice, a što u postupku predstavlja odlučnu činjenicu i koja se okrivljeniku stavlja na teret u postupku, a koju okrivljenik osporava u iznesenoj obrani.

6. S obzirom na navedeno, valjalo je prihvatiti žalbu ovlaštenog tužitelja, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, koji će cijeneći razloge ovog drugostupanjskog rješenja provesti novi postupak te ponovno ispitati okrivljenika, te gore navedene svjedoke i po potrebi provesti suočenje između navedenih svjedokinja radi nespornog utvrđivanja odlučnih činjenica te po potrebi provesti druge dokaze, a nakon toga savjesnom i brižljivom ocjenom svih provedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, vodeći računa o ishodu provedenog suočenja donijeti na zakonu osnovanu odluku.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, dana 15. veljače 2023. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Stanislav Walaszek, v.r.

Anđa Ćorluka, v.r.

Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljeniku, branitelju i ovlaštenom tužitelju.