REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2447/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od Đure Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Goranke Barać Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja STEČAJNA MASA ŠKZ ZELENA ŽETVA u stečaju, Pušćine, Dravska 8, OIB 63604174570, Dravska 8, Pušćine, kojeg zastupa punomoćnik Srećko Golenko, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damjanović, Golenko, Belovari Zlatarek i Damjanović Barić iz Čakovca, protiv 1. tuženika BAPTISTIČKA CRKVA S PASTORALNIM CENTROM ČAKOVEC, Čakovec, J. Gotovca 2, OIB 15754579815, i 2. tuženika Bratoljuba Horvata iz Pušćina, Dravska 8, OIB 47759358597, koje zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik iz Zagreba, Teslina 10, radi pobijanja pravnih radnji dužnika u stečaju, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5878/2017-2 od 30. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-326/2013-180 od 3. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 15. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužitelja.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-326/2013-180 od 30 kolovoza 2017. suđeno je:

"1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ I. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi isplata iznosa od:

- 535.861,70 kn deponentu Novaković Vladimiru dana 30. kolovoza 2002.,

- 117.074,40 kn deponentu Molnar Biserki dana 3. rujna 2002.,

- 246.306,88 kn deponentu Molnar Zvonku dana 3. rujna 2002.,

- 232.104,19 kn deponentu Horvat Stjepanu dana 30. kolovoza 2002.,

- 7.486,84 kn deponentu Mustač Josipu dana 2. rujna 2002.,

- 371.271,79 kn deponentu Juračić Stjepanu dana 31. kolovoza 2002.,

- 76.086,93 kn deponentu Mesarek Danici dana 31. kolovoza 2002.,

- 76.086,93 kn deponentu Mesarek Kristijanu dana 31. kolovoza 2002.,

- 45.137,36 kn deponentu Šimunić Josipu dana 31. kolovoza 2002.,

- 46.438,62 kn deponentu Krnjak Dragutinu dana 30. kolovoza 2002.,

- 42.179,59 kn deponentu Krnjak Mariji dana 30. kolovoza 2002.,

- 201.043,19 kn deponentu Škvorc Milanu dana 30. kolovoza 2002.,

- 87.219,52 kn deponentu Šestak Vladimiru dana 30. kolovoza 2003.,

- 80.329,05 kn deponentu Trbović Rozini dana 2. rujna 2002.,

- 39.005,15 kn deponentu Marcijuš Danici dana 2. rujna 2002.,

- 528.700,21 kn deponentu Gajer Radovanu dana 31. kolovoza 2002.,

- 278.651,69 kn deponentu Gajer Branimiru dana 31. kolovoza 2002.,

- 92.946,60 kn deponentu Paluh Darku dana 31. kolovoza 2002.,

- 70.193,57 kn deponentu Samac Đuri dana 31. kolovoza 2002.,

- 8.219,56 kn deponentu Samac Miri dana 31. kolovoza 2002.,

- 38.310,00 kn deponentu Šeba Esteri dana 30. kolovoza 2002.,

- 38.310,00 kn deponentu Šeba Ivanu dana 30. kolovoza 2002.,

- 76.422,44 kn deponentu Vidačić Zlatku dana 2. rujna 2002.,

- 193.407,86 kn deponentu Jonke Tomislavu dana 2. rujna 2002.,

- 203.084,69 kn deponentu Granat Seighartu dana 2. rujna 2002.,

- 133.804,45 kn deponentu Novak Ivanu dana 3. rujna 2002.,

- 133.804,45 kn deponentu Novak Nadici dana 3. rujna 2002.

Nalaže se prvo tuženiku da plati tužitelju iznos od 3.487.550,59 kn s kamatom koja po stopi od 29,84% godišnje teče od 4. rujna 2002. pa do isplate kao i da tužitelju nadoknadi parnični trošak, sve u roku od 8 dana.

II. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi uplata novčanog iznosa od:

- 370.226,32 kn od dana 2. rujna 2002.,

- 846,99 kn od dana 3. rujna 2002.,

- 108.222,07 kn od dana 3. rujna 2002.,

- 45.075,22 kn od dana 3. rujna 2002.,

- 24.444,75 kn od dana 2. rujna 2002.,

- 18.999,26 kn od dana 2. rujna 2002.,

- 36.572,08 kn od dana 2. rujna 2002.,

- 19.952,46 kn od dana 2. rujna 2002.,

- 101.959,07 kn od dana 2. rujna 2002.,

- 2.744,61 kn od dana 2. rujna 2002.,

- 23.363,12 kn od dana 2. rujna 2002.

Nalaže se drugo tuženiku Horvat Bratoljubu iz Pušćina, Dravska 8 da plati tužitelju iznos od 990.799,50 kn sa kamatom koja po stopi od 15% godišnje teče od 4. rujna 2002. pa do isplate kao i da tužitelju nadoknadi parnični trošak u, sve u roku od 8 dana.“

2. Pobijanom drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5878/2017-2 od 30. siječnja 2019. odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje .

4. Tuženici su odgovorili na reviziju. Predlažu reviziju odbiti kao neosnovanu.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st.1.Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

7. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što izvedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tužitelj istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

7.1. U pobijanoj presudi ovaj sud ne nalazi ostvarenima povrede na koju ukazuje tužitelj, jer je drugostupanjski sud, ispitujući presudu suda prvog stupnja, u svojoj odluci dao valjane i jasne razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud valjanom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev zaključivši kako tuženici nisu pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari niti se poduzete radnje mogu smatrati pravnim radnjama u smislu Stečajnog zakona.

7.2. Nije stoga osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za pobijanje pravnih radnji dužnika (tuženika) odnosno da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi isplate od ukupno 3.487.550,59 kuna kao i uplata novčanih iznosa od ukupno 990.799,50kuna.

10. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev nakon što su ocjenom izvedenih dokaza utvrdili kako isplata/uplata pojedinačnih iznosa pojedinim štedišama ne predstavljaju pravnu radnju već faktičnu radnju te da isplate/uplate nisu poduzete prema tuženiku 1. niti prema tuženiku 2. pa time tuženici nisu niti pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari, sve primjenom odredbe čl. 127. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00 - dalje: SZ).

11. Za osnovano pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika potrebno je ispunjenje općih i posebnih pretpostavki. Stečajnim zakonom propisane su opće i posebne pretpostavke pobijanja, pri čemu, da bi zahtjev za pobijanje bio osnovan, opće pretpostavke moraju uvijek postojati. Stoga, dok se ne utvrdi jesu li ispunjene opće pretpostavke pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, nije moguće ocijeniti osnovanost zahtjeva za pobijanje, čak i u slučaju da postoje posebne pretpostavke.

11.1. Odredbom čl. 127. SZ-a utvrđene su opće materijalnopravne pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Riječ je o okolnostima koje moraju biti kumulativno ispunjene da bi pobijanje bilo uspješno, bez obzira na razlog (osnovu ili posebne pretpostavke) pobijanja. Navedenim zakonskim člankom utvrđen je opći okvir za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u povodu stečaja, jer definira objekt pobijanja, vremenske okvire pobijanja te cilj koji treba biti pobijanjem ostvaren.

11.2. Opće pretpostavke pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika koje moraju biti ispunjene su: a) da je otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom, b) da je prije otvaranja stečajnog postupka (uz određene izuzetke) poduzeta pravna radnja koja može biti predmetom pobijanja, c) da je pobijana radnja dovela do oštećenja ili pogodovanja vjerovnika te d) da se krajnji rezultat pobijanja mora očitovati u povećanju mogućnosti namirenja svih vjerovnika. Između pobijane pravne radnje i umanjenja imovine dužnika iz koje se mogu namiriti vjerovnici mora postojati uzročna veza, koja bi postojala ukoliko bi namirenje ukupnosti stečajnih vjerovnika bilo uspješnije da pobijana pravna radnja nije poduzeta. Oštećenje vjerovnika pretpostavlja da je pravnom radnjom, ekonomski gledano, smanjena mogućnost namirenja stečajnih vjerovnika. Ukoliko se vjerovnici ne bi mogli bolje namiriti i kad pobijana pravna radnja ne bi bila poduzeta, takva pravna radnja kojom se doista smanjuje imovina dužnika ne bi bila pobojna. Prema tome, potrebno je utvrditi u svakom pojedinačnom slučaju je li pobijanom pravnom radnjom došlo do oštećenja ili pogodovanja vjerovnika. Teret dokazivanja da su pobijanom pravnom radnjom oštećeni vjerovnici je na tužitelju.

11.3. Prema navedenoj odredbi SZ-a, pobijati se mogu one pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnoga postupka koje su proizvele određene učinke, a to su: a) one radnje kojima se vjerovnici oštećuju - kojima se remeti ujednačeno namirenje vjerovnika, b) one radnje kojima se pojedinim vjerovnicima pogoduje - kojima se pojedini vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogoduju) i c) s pravnom radnjom izjednačeno je i propuštanje zbog kojeg je stečajni dužnik izgubio kakvo pravo ili kojim su protiv njega imovinskopravni zahtjevi bili zasnovani, održani ili osigurani. Nadalje, potrebno je da je pravna radnja koja je objekt pobijanja poduzeta prije otvaranja stečajnoga postupka i da se krajnji rezultat pobijanja očituje u povećanju mogućnosti namirenja ukupnosti vjerovnika (svrha pobijanja). Neispunjenje koje od navedenih općih materijalnopravnih pretpostavki ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

12. Od općih pretpostavki prvostupanjski sud je utvrdio činjenicu da je stečaj nad tužiteljem otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj St-716/2003 od 18. lipnja 2003. te da odobrenje za podnošenje tužbe proizlazi iz rješenja stečajnog suca od 23. svibnja 2005. ( čl. 14.st.4. SZ), a koje činjenice između stranaka nisu niti bile sporne.

13. Tijekom postupka a i u reviziji tužitelj navodi da je 4. srpnja 2002. obavijestio tuženika da je stanje njegova dugovanja 30. lipnja 2002. po partiji kredita broj 5-100- 02190-2 iznosi 295.346,29 kn a po partiji kredita broj 5-100-02189-9 iznosi ukupno 3.872.284,71 kn. Opisani dug, prama navodima tužitelja, 1. tuženik 1. nije vratio iako je u poslovnim knjigama tužitelja evidentirano da je u razdoblju od 30. kolovoza 2002. do 3. rujna 2002. za iznos od 3.801.649,67 kn izvršen povrat novčanih sredstava tužitelju uz istovremenu evidenciju da je isti iznos odmah isplaćen određenim štedišama ŠKZ Zelene žetve. Sve ove radnje poduzete su s namjerom da se prikaže kako je tuženik izvršio svoju obvezu povrata glavnice s pripadajućim kamatama. Radnje koje su odgovorne osobe tužitelja poduzimale u dogovoru s zastupnicima tuženika sastojale su se u tome da su izrađene pisane izjave kojima su pojedini deponenti, odnosno štediše ŠKZ Zelene žetve zatražili raskid njihovih ugovornih odnosa s tužiteljem i naložili tužitelju da ukupni iznos depozita (glavnica s pripadajućom kamatom) bude uplaćen na ime tuženikovog duga po partiji broj 5-100- 02189-9, a koja se odnosila na potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 3.864.310,54 kn. Na opisani način tužitelj je u svojim poslovnim knjigama evidentirao da je 1. tuženik platio cjelokupno svoje dugovanje temeljem odobrenih kredita iako isplata stvarno nije izvršena već se nelegalnim knjigovodstvenim knjiženjem i izradom fiktivne poslovne dokumentacije samo stvorio privid o tome da je tužiteljevo potraživanje u cijelosti namireno.

13.1. Isto tako, tužitelj kao kreditor i 2. tuženik kao korisnik kredita zaključili su ugovore o kreditu po partijama broj 2122-8, 1737-9, 1659-3 i 1694-1. 31. prosinca 2001. te je tužitelj je uputio dopis Zelenoj žetvi d.o.o. (za koju navodi da je bliska osoba stečajnog dužnika) u smislu čl. 136. SZ u kojem se partije kredita prenose na novu partiju broj 5-100-02192-9 pod nazivom Zelena žetva d.o.o. – Horvat Bratoljub sa ukupnim dugovanjem korisnika kredita prema kreditoru u iznosu od 888.021,31 kn. Navedeni iznos s pripadajućom ugovornom kamatom tuženik 2. Horvat Bratoljub nije vratio iako je u knjigovodstvenoj dokumentaciji stečajnog dužnika izvršeno fiktivno knjiženje po kojemu je njegov dug namiren, sve u dogovoru odgovorne osobe stečajnog dužnika s zakonskim zastupnikom Zelene žetve d.o.o. te izradom fiktivne poslovne dokumentacije koja se sastojala od uplatnih listića na kojima se navodi da su pojedini štediše uplaćivali određene iznose u korist partije kredita broj 5-100- 02192-9 Zelena žetva d.o.o. – Bratoljub Horvat.

13.2. Iz svega proizlazi da bi eventualna pravna radnja bila izrada fiktivne poslovne dokumentacije kojom se stvorio privid o tome da je tužiteljevo potraživanje podmireno u cijelosti, dakle radnja odgovornih osoba tužitelja.

14. Isto rako treba navesti da, za uspješno pobijanje pravne radnje potrebno je ostvarenje i posebnih pretpostavki propisanih odredbom članka 131. SZ, kojim se određuje da pravna radnja koju je dužnik poduzeo posljednjih 10 godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, može se pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.

14.1. U okolnostima konkretnog slučaja nije utvrđeno da su dužnici eventualne uplate/isplate (ako bi se i uzelo da se radi o pravnim radnjama tuženika) vršili u namjeri da oštete svoje vjerovnike.

14.2. Po shvaćanju ovoga suda radnje tuženika kako ih tužitelj navodi u tužbi (uplate/isplate) same po sebi ne sadrže ispunjenje pravnih pretpostavki pobojnosti kao pravne radnje u smislu odredbe članka 131. SZ. To predstavlja samo opću pretpostavku za pobijanje pravne radnje iz članka 127. SZ. Umanjenje imovine stečajnog dužnika pravnom radnjom samo po sebi ne čini tu radnju pobojnom. Mora biti dokazana nemogućnost ostvarenja namirenja (djelomično ili u cijelosti) ostalih stečajnih vjerovnika. Namjera oštećenja vjerovnika (članak 131. SZ) bi postojala ako bi dužnik općenito htio oštećenje vjerovnika kao posljedicu svoje radnje. Mora postojati namjera da se vjerovnici onemoguće u svojoj naplati. Čak ni okolnost da se nekim poslom neposredno oštećuju vjerovnici nije dokaz namjere oštećenja. Teret dokazivanja namjere je na tužitelju.

14.3. Čak ni svijest dužnika da se namiruje jedan dužnik, a da se ostali neće moći namiriti nije dostatna da se zaključi da je radnja poduzeta s namjerom oštećenja vjerovnika. Naime, sama činjenica da je pravni posao zaključen s jednim od vjerovnika, ne znači automatizmom da je došlo do oštećenja ostalih vjerovnika.

14.4. Osim toga, utvrđeno činjenično stanje (koje ne može biti predmet preispitivanja u revizijskom postupku arg. članka 385. ZPP) ne daje osnovu za zaključak da su tuženici znali ili morali znati da radnjama uplate/isplate oštećuju drugi vjerovnici.

15. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 15. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa

Broj zapisa: 9-30855-e5828

Kontrolni broj: 0a3fa-e7845-e5376

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.