REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 63 Pž-147/2020-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja VARTOP d.o.o., Varaždin, Stanka Vraza 6, OIB 91016122289, kojeg zastupa punomoćnica Bojana Marčelan, odvjetnica u Varaždinu, Braće Radić 8 b, protiv tuženika INFO NOVITAS d.o.o., Zagreb, Bolnička cesta 34 a, OIB 72830849347, kojeg zastupa punomoćnica Dijana Kladar, odvjetnica u Zagrebu, Republike Austrije 23, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1474/2018 od 26. studenoga 2019., 15. veljače 2023.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1474/2018 od 26. studenoga 2019. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev i ukinuo u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koji je donio javni bilježnik Ilinka Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem Ovrv-3957/2018 od 19. ožujka 2018. (točka I. izreke). Naložio je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.037,50 kn (točka II. izreke).

2. Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporna činjenica da je tuženik vlasnik posebnog dijela nekretnine (etažni vlasnik) koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom stambene zgrade na adresi Trakošćanska 16 u Varaždinu, koji se izdvojio iz sustava zagrijavanja tople vode i grijanja prostora preko zajedničke kotlovnice.

3. Zato je prvostupanjski sud ocijenio da su između stranaka isključivo sporna pravna pitanja - je li takav vlasnik dužan nakon izdvajanja nastaviti podmirivati troškove priključne snage koji su predmet tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Prvostupanjski sud je ocijenio kako bi takvo obvezivanje tuženika bilo protivno općim načelima obveznog prava. Prvostupanjski sud smatra da sudionici u prometu slobodno uređuju obveznopravne odnose u smislu odredbe čl. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) te odredbe čl. 4. ZOO-a sukladno kojoj su se stranke dužne u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz obveznih odnosa, pridržavati savjesnosti i poštenja. Zato je ocijenio da se tuženika koji više nije kupac niti konzumira tužiteljeve usluge, ne može obvezati na plaćanje bilo kakvog troška.

4. Tužitelj je protiv pobijane presude podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredba parničnog postupka.

5. Tužitelj je istaknuo da mu je u istovjetnim predmetima, u kojima je predmet spora bio zahtjev za plaćanje troškova priključne snage za isporučenu toplinsku energiju za ranije dospjelo razdoblje, sudska praksa zauzela shvaćanje da je tuženik dužan platiti takvu uslugu.

6. Tužitelj je, pored toga, istaknuo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer nije primjenjivao odredbe specijalnog zakona - Zakona o tržištu toplinske energije („Narodne novine“ broj 80/13 i 14/14; dalje: ZTTE). Istaknuo je da se sukladno odredbi čl. 11. tog Zakona, obveznopravni odnos zasniva skupno preko ovlaštenog predstavnika stanara, a na temelju odluke većine glasova suvlasnika koja se računa prema veličini njihovih suvlasničkih dijelova. Zbog toga tužitelj drži da se taj odnos može raskinuti isključivo na isti način.

7. Također, tužitelj je istaknuo da je u odredbi čl. 45. st. 3. ZTTE-a, propisano da je nakon izdvajanja krajnji kupac dužan plaćati sve troškove, osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu. Istovjetno rješenje je propisano i odredbom iz čl. 30. st. 2. Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom - da je tarifni kupac kojem je odobreno izdvajanje iz toplinskog sustava dužan plaćati sve troškove, osim troškova energije i fiksne mjesečne naknade.

8. Tužitelj je objasnio da je njegova dužnost isporučivati toplinsku energiju na temelju odluke gradonačelnika Grada Varaždina od 31. siječnja 2014. svim krajnjim kupcima kojima je toplinsku energiju isporučivao njegov pravni prednik Grijanje Varaždin d.o.o. - u stečaju. Navedeno proizlazi u odnosu na predmetnu stambenu zgradu i iz rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj R1-339/14 od 30. siječnja 2015. Tužitelj drži da je većina suvlasnika u toj stambenoj zgradi konkludentno pristala na to da im tužitelj kao kupac isporučuje toplinsku energiju, jer mu uredno plaćaju račune pa smatra da takav skupni pravni odnos postoji.

9. Tužitelj je dalje objasnio da je usluga opskrbe toplinskom energijom tržišna usluga te da su suvlasnici u predmetnoj stambenoj zgradi - Trakošćanska 16 u Varaždinu, mogli odabrati bilo kojeg drugog kupca (opskrbljivača) toplinskom energijom. Smatra da sudska praksa na koju se poziva prvostupanjski sud (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-670/11 od 10. studenoga 2011. i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2774/2003 od 9. veljače 2006.), nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari, jer je tada djelatnost opskrbe toplinskom energijom bila komunalna usluga koja se obavljala kao javna usluga.

10. Tuženik je odgovorio na navode tužiteljeve žalbe. On je istaknuo da je u ovoj pravnoj stvari odlučno pravno pitanje što predstavlja trošak priključne snage, za koji tužitelj zahtjeva isplatu, unatoč tome što se tuženik izdvojio iz sustava centralnog grijanja preko zajedničke kotlovnice. Smatra da troškovi toplinske energije za samostalnu uporabnu cjelinu obuhvaćaju i troškove snage i troškove energije koji su međusobno ovisni te se ne mogu isporučiti zasebno u smislu Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju. Tuženik je naveo da je on izdvojen iz sustava centralnog grijanja prije 1. veljače 2014. kada je tužitelj postao kupac toplinske energije za područje Grada Varaždina, pa on nije nikada koristio tužiteljeve usluge. Dostavlja sudsku praksu u prilog svojih tvrdnji.

11. Tužiteljeva žalba je osnovana.

12. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pri čemu je po službenoj dužnosti pazio na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

13. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koji je donijela javna bilježnica Ilinka Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem Ovrv-3957/2018 od 19. ožujka 2018., te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Međutim, prvostupanjski sud je propustio odrediti što čini sadržaj spornog platnog naloga čija je (ne)osnovanost bila predmet odlučivanja u postupku, u smislu odredbe čl. 451. ZPP-a. Drugim riječima, prvostupanjski sud je u izreci propustio odrediti o kojoj je tužiteljevoj novčanoj tražbini donio odluku. Na taj je način izreka presude prvostupanjskoga suda ostala nejasna, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti.

14. Sadržaj platnog naloga kao dio izreke presude prvostupanjskoga suda nužno je odrediti navođenjem konkretne tužiteljeve novčane tražbine koju je javni bilježnik naložio platiti tuženiku, iz razloga što samo izreka presude stječe svojstvo pravomoćnosti. To je važno zbog pravnih posljedica koje iz tog svojstva proizlaze (zabrana ponovnog odlučivanja u istoj pravnoj stvari te vezanost sudova i stranaka za odluku).

15. Dodatno, ukazuje se prvostupanjskom sudu da je tužitelj tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom djelomično povukao tužbu (podnesak od 8. srpnja 2019.), zbog čega nije bilo opravdano u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, nego je prvostupanjski sud trebao postupiti sukladno odredbi čl. 456. ZPP-a.

16. Konačno, ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva donio primjenom općih načela obveznog prava (čl. 2. i 4. ZOO-a), sukladno kojima su stranke slobodne u zasnivanju (i prestanku) obveznih odnosa. Sukladno tim načelima, prvostupanjski sud je zauzeo shvaćanje da je tuženik slobodan u izboru načina grijanja u svom posebnom dijelu nekretnine te da on ne može biti prisiljen koristiti tužiteljeve usluge.

17. Međutim, skreće se pozornost prvostupanjskom sudu da tužitelj u ovoj pravnoj stvari svoj zahtjev za isplatu iznosa od 1.641,53 kn, temelji na tvrdnji da je riječ o naknadi za pruženu uslugu održavanja sustava grijanja i pripreme potrošnje tople vode u zgradi na adresi Trakošćanska 16, u Varaždinu, konkretno misli se na troškove održavanja i rada zajedničke kotlovnice i s njome povezanih unutarnjih instalacija u zgradi. Tužitelj takve usluge naplaćuje putem tzv. troška priključne snage, u smislu odredbe čl. 2. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju („Narodne novine“ broj 80/13 i 14/14; dalje: Pravilnik). Trošak snage se obračunava prema formuli propisanoj u odredbi čl. 5. Pravilnika i zavisan je o veličini tuženikovog posebnog dijela nekretnine.

18. Tužitelj je u postupku pred prvostupanjskim sudom iznio tvrdnje da je natpolovična većina suvlasnika na čije suvlasničke udjele otpada većina udjela u zgradi na adresi Trakošćanska 16, Varaždin, odlučila da će koristiti takav način grijanja svojih posebnih dijelova zgrade (etažnih jedinica). Zbog toga bi obveznopravni odnos između tužitelja, kojim se on obvezao pružati usluge isporuke toplinske energije za zgradu na adresi Trakošćanska 16 u Varaždinu i suvlasnika, nastao na temelju odluke natpolovične većine suvlasnika, računajući prema veličini njihovih posebnih dijelova, u smislu odredbe čl. 86. u vezi s čl. 40. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

19. Za uspostavu takvog način grijanja, potrebno je priključiti se na zajedničku kotlovnicu i ugraditi zajedničke instalacije u zgradi koje prolaze kroz zajedničke konstruktivne dijelove zgrade sve do posebnih dijelova svakog suvlasnika (etažnih jedinica). Zato postoji utrošak toplinske energije kroz same instalacije. Iako tuženik ne koristi takav sustav grijanja u svojoj etažnoj jedinici, on posredno ostvaruje energetske učinke od toga što prolaze grijane instalacije kroz zajedničke konstruktivne dijelove zgrade.

20. Kako je, dakle, prema tužiteljevim tvrdnjama riječ o troškovima povezanima sa radom i održavanjem zajedničkih uređaja i zajedničkih dijelova zgrade, prvostupanjski sud će u ponovljenom postupku razmotriti osnovanost tužbenog zahtjeva s obzirom na činjenicu da je tuženik suvlasnik nekretnine na adresi Trakošćanska 16, u Varaždinu, te odredbu čl. 89. st. 1 ZV-a, kojom je propisano da troškove za održavanje i za poboljšanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, povezano s odredbom čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije („Narodne novine“ broj 80/13 i 14/14), kojom je propisano da se krajnji kupac toplinske energije može izdvojiti iz toplinskog sustava (od korištenja usluga grijanja prostora i usluga pripreme potrošnje tople vode), ali je dužan plaćati sve troškove, osim troškova toplinske energije za svoj stambeni/poslovni prostor (tako i u odlukama ovoga suda poslovni broj Pž-1020/2016 od 19. ožujka 2019. i Pž-1262/2016 od 4. siječnja 2019.).

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 369. st. 1. ZPP-a).

22. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će održati glavnu raspravu na kojoj će, sukladno stranačkim dispozicijama, izvesti predložene dokaze i utvrditi odlučne činjenice te će donijeti novu odluku kojom će otkloniti bitne povrede postupka na koje je upozorio ovaj sud te će ujedno voditi računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava.

Zagreb, 15. veljače 2023.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac, v.r.