REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 65 Pž-494/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, protiv 1. tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, 2. tuženika TAJANE UZELAC OBRADOVIĆ iz Zagreba, Vrbani 14, OIB 58411056273, kojeg zastupa punomoćnik Edi Biočić, odvjetnik u Zagrebu i 3. tuženika BRANKE KRPAN iz Zagreba, II Maksimirsko naselje 5, OIB 05345871618, kojeg zastupa punomoćnik Denis Marinković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate stečenog bez osnova odnosno naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2008/2021 od 21. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2023.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2008/2021 od 21. listopada 2022.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2008/2021 od 21. listopada 2022. naloženo je tuženicima da plate tužitelju iznos od 796.359,53 kn / 105.695,07 EUR sa zateznim kamatama od 29. studenog 2011. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose i to tako da prvotuženik i drugotuženik solidarno plate tužitelju iznos od 398.179,76 kn / 52.847,54 EUR sa zateznim kamatama od 29. studenog 2011. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, a prvotuženik i trećetuženik solidarno isplate iznos od 398.179,76 kn / 52.847,54 EUR sa zateznim kamatama od 29. studenog 2011. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke) i odbijeni kao neosnovani zahtjevi prvotuženika, drugotuženika i trećetuženika za naknadu parničnih troškova (točka II. izreke).
2. Protiv te presude tuženici su pravovremeno izjavili žalbe pobijajući je u cijelosti.
3. Prvotuženik Zagrebačka banka d.d. pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi kako je među strankama sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, pitanje zastare, odgovornost prvotuženika za nastanak štete i je li ništetna odredba članka 3. ugovora o isplati mirovinskih i invalidskih primanja i doplatka za djecu sklopljenog 1998. godine, pa u vezi s tim spornim pitanjima ponavlja svoje dosadašnje navode. Smatra da je navedena ugovorna odredba ništetna jer je u suprotnosti s obvezom čuvanja bankarske tajne, a time i sa svim propisima koji su regulirali taj institut. Tvrdi da su razlozi presude o tome je li prvotuženik mogao znati radi li se o mirovinama isplaćenim nakon smrti korisnika proturječni sami sebi i razlozima presude, kao i da se prvostupanjski sud ne dotiče pitanja kada je tužitelj saznao ili mogao saznati za smrt korisnika mirovine, iako tužitelj nije priložio dostavnicu kao dokaz o tome da je rješenje o umirovljenu dostavljeno korisniku, posebno zato što je u to vrijeme korisnik mirovine Bogdan Uzelac već bio umro, pa je logično očekivati da je pošiljka vraćena s tom napomenom. Ukazuje na to da je Bogdan Uzelac rođen 1909. godine, pa je u trenutku slanja okružnice iz 2006. godine o potrebi popune podataka o korisnicima mirovina za koje tužitelj nema podatak o jedinstvenom matičnom broju građana već bio u 97. godini života, što znači da je primjenom obične pažnje tužitelj mogao posumnjati da je korisnik umro. Zbog toga tvrdi da tužitelj nije postupao s potrebnom pažnjom u ispunjavaju svojih obveza i propustio je primijeniti odredbu članka 87. stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, pa je isključivo odgovoran za štetu koja mu je nastala, kao i da se tuženikove radnje ne mogu smatrati protupravnim ukoliko je do njih došlo zbog protupravnog postupanja tužitelja. Žalitelj, dalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kada je tužitelj saznao za štetu i u vezi s tim pogrešno odbio prigovor zastare, te potom posebno obrazlaže prigovor podijeljene odgovornosti pozivajući se na postojanje obveze tužitelja da vodi brigu o korisnicima mirovina, njihovim pravima i obvezama, kao i da provodi nadzor nad obavljanjem svoje djelatnosti. Zaključno ističe da nisu ostvarene sve pretpostavke za postojanje odgovornosti tuženika za naknadu štete, da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir zakonske odredbe koje obvezuju prvotuženika kao banku i kreditnu instituciju, nije vodio računa o tome da tužitelj nije ništa poduzeo da spriječi nastanak štete tako da sazna što je s korisnikom mirovine iako je imao razloga posumnjati da je preminuo, da je tužitelj javna ustanova koja ima pristup podacima o smrti svojih osiguranika, te da bi se u slučaju postojanja tuženikove odgovornosti za naknadu štete moglo govoriti samo o podijeljenoj odgovornosti. Predlaže da ovaj žalbeni sud uvaži žalbu, ukine pobijani dio presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili preinači tako da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova prvotuženiku.
4. Drugotuženik Tajana Uzelac Obradović također pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a u žalbi u bitnom navodi kako prvostupanjski sud nije izveo sve predložene dokaze, da nije utvrđeno da je pok. Marinko Uzelac podizao novce s računa pok. Bogdana Uzelca, kao ni da je imao punomoć po spornom računu, te da je tužitelj mogao imati saznanja o činjenici smrti korisnika mirovine i zbog svoje nemarnosti i neprofesionalnosti doveo je do ove zbrke, pa smatra da u najmanju ruku postoji i njegova podijeljena odgovornost. Dalje navodi kako nije naslijedila nikakvu gotovinu iza smrti svoj pokojnog oca, pa ne postoji nikakva namjera, krivnja ili subjektivna odgovornost u vezi korištenja nepripadne mirovine i ne može odgovarati za dugove svog oca odnosno izjavljuje da eventualno može odgovarati samo do visine naslijeđene imovine, te da će u eventualnom ovršnom postupku priložiti dokaze o tome. Tvrdi da prvostupanjski sud nije obrazložio svoje stajalište o neosnovanosti prigovora zastare, zatim da je odbio dokazne prijedloge prvotuženika rješenjem od 24. siječnja 2019. za koje žalitelj smatra da ih je trebalo izvesti u ponovljenom postupku, kao i da iz obrazloženja presude proizlazi kako prvostupanjski sud smatra da postoji odgovornost tuženika u svezi isplate mirovine, ali ne i pokojnog oca drugotuženika ili trećetuženika koji su naslijedili imovinu njihovog oca na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. U vezi s potonjim smatra da je tužitelj u posebnom postupku trebao dokazivati da isplaćena mirovina ne može biti predmetom nasljeđivanja i da je u tužbenom zahtjevu i izreci presude trebalo utvrditi da se o tome radi. Tvrdi da je tužitelj znao za smrt Bogdana Uzelca jer je pok. Marinko Uzelac prijavio njegovu smrt još 2007. (kasnije u žalbi navodi da je to bilo 1997.), pa kako je od tada pa do pokretanja ovoga postupka proteklo četiri godine smatra da je tražbina zastarjela. Predlaže da ovaj žalbeni sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu radi izvođenja predloženih dokaza koji nisu izvedeni i slijedom toga pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja i pravilne primjene procesnih pravila i materijalnog prava.
5. Trećetuženica Branka Krpan pobija presudu iz svih zakonskih razloga, poglavito pogrešne primjene materijalnog prava, te u žalbi navodi kako tužitelj nije dokazao pasivnu legitimaciju i osnovu svoje tražbine u odnosu na trećetuženicu, zatim da presuda nije obrazložena u pogledu prigovora zastare, jer je tužitelj znao da je Bogdan Uzelac bio preminuo u vrijeme isplate spornih iznosa, budući da je činjenica smrti prijavljena pravodobno od strane pok. Marinka Uzelca svim institucijama, pa tako i tužitelju. Smatra pogrešnim stajalište prvostupanjskog suda o tome da postoji protupravnost u odbijanju vraćanja onoga za što trećetuženica vrlo dobro zna da joj ne pripada, budući da je trećetuženica novčani iznos na koji je presuđen primila na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju odnosno naknadno pronađenoj imovini iza svog pok. oca koje rješenje je i danas na snazi. Smatra da je jedino prvotuženik odgovoran za plaćanje predmetnog iznosa i predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova uključujući i troškove žalbe ili da tu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
6. Žalbe su neosnovane.
7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici plate iznos od 796.359,56 kuna koje je tužitelj uplaćivao nakon smrti korisnika mirovine Bogdana Uzelca u razdoblju od 31. kolovoza 1992. do 31. svibnja 2011. na tekući račun koji je bio otvoren kod Zagrebačke banke d.d., a koji je taj tuženik isplatio Marinku Uzelcu i Branki Krpan, nasljednicima Bogdana Uzelca, na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju naknadno pronađene imovine. Kako je tijekom prvostupanjskog postupka Marinko Uzelac preminuo, parnica je nakon prekida nastavljena u odnosu na Tajanu Uzelac Obradović, kao drugotuženika.
9. Takav tužbeni zahtjev tužitelj u bitnom zasniva na tvrdnji da je tuženik Zagrebačka banka d.d. odgovoran za štetu zbog povrede ugovorne obveze, a u odnosu na ostale tuženike da je riječ o imovini koja nije pripadala ostavitelju u trenutku njegove smrti, pa je nasljednici nisu mogli naslijediti i slijedom toga su unatoč rješenju o nasljeđivanju, navedeni iznos stekli bez valjane pravne osnove.
10. U ovoj pravnoj stvari već je bila donesena prvostupanjska presuda poslovni broj P-7294/2011 od 8. ožujka 2019. kojom je prihvaćen „alternativni“ tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Zagrebačka banka d.d., a ostali zahtjevi su odbijeni kao neosnovani. Ta presuda je ukinuta rješenjem ovoga suda poslovni broj Pž-5916/2019 od 10. studenog 2021. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje s uputom da prvostupanjski sud otkloni uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka tako da pozove tužitelja da tužbeni zahtjev postavi tako se o njemu može pravilno i zakonito odlučivati, te da na temelju izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdi sve bitne činjenice i na njih pravilno primijeni odredbe materijalnog prava o obvezi naknade štete nastale povredom ugovorne obveze, kao i o tome da se ne može valjano steći imovina koja nije bila ostaviteljeva u času njegove smrti.
11. U ponovljenom suđenju tužitelj je ispravio tužbeni zahtjev, a nakon toga su stranke na održanom ročištu ostale kod svojih dotadašnjih navoda i predložile da se raspravljanje zaključi i donese presuda na temelju izvedenih dokaza.
12. Prvotuženik u svojoj žalbi uglavnom ponavlja svoje navode iz žalbe izjavljene protiv ranije donesene prvostupanjske presude, a u ponovljenom suđenju nije naveo nikakve nove činjenice ni predložio nove dokaze, pa sve ono što je o njegovoj žalbi već rečeno u ukidnom rješenju vrijedi i za ovu drugostupanjsku odluku.
13. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je prvotuženik odgovoran za štetu koju je učinio tužitelju time što nije ispunio svoje ugovorne obveze iz ugovora o isplati mirovinskih i invalidskih primanja i doplatka za djecu sklopljenog između tužitelja i prvotuženika 1998. godine. Prvotuženik je bio dužan obavijestiti tužitelja o nepodizanju sredstava svaka tri mjeseca s računa korisnika mirovine, jer u protivnom odgovara za štetu tužitelju kako je to propisano odredbama članaka 3. i 6 ugovora. Te odredbe nisu protivne prisilnim propisima o čuvanju bankarske tajne, kako to pogrešno smatra prvotuženik. Uostalom, sve kada bi te odredbe bile ništetne, prvotuženik je bio dužan odmah nakon saznanja izvijestiti tužitelja o smrti korisnika mirovinskog primanja (članak 4. ugovora). Da je prvotuženik to učinio odmah čim je sa sigurnošću saznao za smrt korisnika mirovine Bogdana Uzelca (sudjelovanjem u ostavinskom postupku), tužitelj bi podnio zahtjev za vraćanje nepripadno isplaćene mirovine prije donošenja rješenja o nasljeđivanju i ne bi mu nastala nikakva šteta. O svim tim bitnim činjenicama prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje u bitnom prihvaća i ovaj sud, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja prvotuženika upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude u tome dijelu (točke 65. do 74. obrazloženja), koje osim toga sadrže i odredbe materijalnog prava koje je prvostupanjski sud pravilno primijenio na utvrđene činjenice.
14. Pravilno je utvrđeno i da ne postoji podijeljena odgovornost tužitelja za naknadu štete koju prvotuženik zasniva na tvrdnji da je tužitelj podatke o smrti svog osiguranika mogao dobiti i od drugih državnih tijela. U vezi s tim pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su tužitelj i prvotuženik imali sklopljen ugovor o isplati mirovinskih i invalidskih primanja i doplatka za djecu kojim su regulirali svoje obveze (za ovaj postupak relevantne su one iz članaka 3., 4., 5. i 6. tog ugovora), pa u situaciji kada je jedna od ugovornih strana povrijedila ugovorne odredbe, a druga strana ga se u cijelosti pridržavala, teret dokaza da je tužitelj pridonio nastanku štete bio je na prvotuženiku. Prvotuženik se tek u žalbi poziva na odredbu članka 6. Pravilnika o unutarnjem nadzoru nad obavljanjem poslova iz djelatnosti Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koje je donijelo upravno vijeće tog zavoda 13. rujna 2000. i tvrdi kako sud treba poznavati pravo, pa tako i sadržaj ovog akta, i ne može se pozivati na okolnost da se stranka nije pozvala na neki zakonski propis. Već iz tih tvrdnji je jasno da pravilnik predstavlja interni propis, a ne opći akt, a kamoli zakon čiji sadržaj bi sud morao znati. Uostalom u točki 76. obrazloženja prvostupanjski sud je samo naveo da se prvotuženik nije pozvao na neki zakonski propis kojim bi bila ustanovljena obveza tužitelja da podatke o smrti korisnika mirovine traži od nekih drugih nadležnih tijela, pa pozivanjem na navedeni pravilnik prvotuženik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost presude u tome dijelu.
15. Kao što je to već navedeno u ranijoj odluci, prvotuženik pogrešno tvrdi da je Bogdan Uzelac ostvario pravo na mirovinu na temelju rješenja od 11. rujna 1992. (list 229. i 230. spisa), jer iz sadržaja tog rješenja proizlazi da je on bio u mirovini od 1. siječnja 1979., a predmetnim rješenjem je samo utvrđen prestanak prava na isplatu dodataka na mirovinu koje je do tada primao. Stoga su irelevantne tvrdnje žalitelja o tome da rješenje o pravu na mirovinu nikada nije postalo pravomoćno jer nije moglo biti dostavljeno korisniku mirovine.
16. Neosnovane su tvrdnje drugotuženika Tajane Uzelac Obradović da pobijana presuda sadrži samo razloge koji se tiču odgovornosti prvotuženika za naknadu štete, a nema razloga o postojanju odgovornosti ostalih tuženika. Naime, obveza drugotuženika i trećetuženika da tužitelju vrate ono što su primili na temelju rješenja o nasljeđivanju naknadno pronađene imovine, proizlazi iz odredbe članka 232. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj: 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19). Tu zakonsku odredbu prvostupanjski je sud pravilno primijenio na utvrđenu činjenicu da naknadno pronađena imovina koja je bila predmet rješenja o nasljeđivanju, nije pripadala ostavitelju u trenutku njegove smrti, niti mu je mogla pripadati, pa je nasljednici nisu mogli naslijediti unatoč pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju. Stoga drugotuženik i trećetuženik sredstva isplaćena na ime mirovine njihovom predniku, nisu stekli na temelju valjane pravne osnove i dužni su ih vratiti tužitelju.
17. Neosnovano se drugotuženik Tajana Uzelac Obradović poziva na odredbu članka 139. stavka 2. Zakona o nasljeđivanju i tek u žalbi daje izjavu da visina duga pokojnog Marinka Uzelca, kao ostavitelja, prelazi vrijednost naslijeđene imovine. Budući da je tom zakonskom odredbom propisano da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika, a takvu izjavu drugotuženik Tajana Uzelac Obradović nije dala prije zaključenja raspravljanja, na to se ne može pozivati u žalbi protiv presude.
18. Suprotno tvrdnjama drugotuženika Tajane Uzelac Obradović, tužitelj je ovlašten u ovom postupku dokazivati da isplaćena mirovina ne može biti predmetom nasljeđivanja, kao o prethodnom pitanju važnom za odluku o obvezi vraćanja onoga što je primljeno. To dalje znači da tužitelj nije bio dužan voditi neki poseban postupak u kojem bi se odlučivalo o tome, niti je to bilo potrebno istaknuti u tužbenom zahtjevu.
19. Svi žalitelji neosnovano tvrde da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o prigovoru zastare. Tužitelju je šteta nastala isplatom nepripadno isplaćene mirovine nasljednicima korisnika mirovine, a od saznanja za isplatu do podnošenja tužbe nije protekao ni rok zastare iz članka 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), ni petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a u kojem roku zastarijeva obveza vraćanja stečenog bez osnove.
20. Drugotuženik ne može s uspjehom isticati da je prvostupanjski sud nepravilno odbio izvesti dokaze koje je predložio prvotuženik. Protiv takve odluke žalbu može izjaviti samo osoba koja je predložila izvođenje određenog dokaza.
21. Jednako tako drugotuženik Tajana Uzelac Obradović se ne može pozivati na podijeljenu odgovornost tužitelja i prvotuženika, jer na njenu obveza vraćanja onoga što je naslijedio njen prednik, a nije bila imovina ostavitelja u trenutku njegove smrti, ne može utjecati pitanje tko je odgovoran za štetu zbog povrede ugovorne obveze.
22. Neosnovane su tvrdnje trećetuženika Branke Krpan da tužitelj nije dokazao njenu pasivnu legitimaciju. Naime, pobijana presuda sadrži valjane razloge o postojanju njene obveze vraćanja onoga što je primila na temelju rješenja o nasljeđivanju i u tome dijelu je posve jasna i razumljiva, budući da je nedvojbeno utvrđeno da naknadno pronađena imovina koja je bila predmet nasljeđivanja nije pripadala ostavitelju u trenutku njegove smrti, niti mu je mogla pripadati. U odnosu na te žalbene navode vrijedi ono što je rečeno pod točkom 16. ovog obrazloženja.
23. Tijekom postupka nije dokazana istinitost navoda o tome da je tužitelj znao da je Bogdan Uzelac bio preminuo u vrijeme isplate spornih iznosa i da je činjenica smrti prijavljena pravodobno od strane pok. Marinka Uzelca svim institucijama, pa tako i tužitelju, kako to tvrdi trećetuženik Branka Krpan u svojoj žalbi. Uostalom, ni to joj ne daje pravo da zadrži ono što je primila, jer se ne radi o imovini koju je ostavitelj posjedovao u trenutku njegove smrti da bi mogla biti predmet nasljeđivanja.
24. Na temelju navedenog proizlazi da nisu ostvareni oni žalbeni razlozi na koje ukazuju žalitelji, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Na pravilno i potpuno utvrđene bitne činjenice pravilno su primijenjene odredbe materijalnog prava o odgovornosti za štetu zbog povrede ugovorne obveze i obvezi vraćanja stečenog bez osnove, pa nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
25. Zato su na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a žalbe svih tuženika odbijene kao neosnovane i prvostupanjska presuda potvrđena.
Zagreb, 14. veljače 2023.
Predsjednik vijeća
Raoul Dubravec
Broj zapisa: eb319-c4f6d
Kontrolni broj: 01e29-95c12-1b306
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Raoul Dubravec, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
