REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 820/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske agencije za osiguranje depozita (ranije: Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka) iz Z., (OIB: …), protiv tuženika M. V. iz T., Bosna i Hercegovina (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica iz Z., radi isplate, odlučujući o dopuštenoj reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 4123/2019-5 od 25. ožujka 2021. kojom je djelomično potvrđena i djelomično (u odluci o parničnom trošku) preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-7049/2007-158 od 23. srpnja 2019., na sjednici održanoj 14. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom:

''1.1. u stavku I. izreke, odbijene su kao djelomično neosnovane žalbe tuženika i potvrđena:

- prvostupanjska presuda posl. br. P-7049/2007-158 od 23. srpnja 2019. pod stavkom I. izreke i dopunska prvostupanjska presuda posl. br. P-7049/2007-164 od 8. lipnja 2020. „kojom je u cijelosti ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovrv-8391/2002 od 30. svibnja 2005.“,

- prvostupanjska presuda posl. br. P-7049/2007-158 od 23. srpnja 2019. „u dijelu stavka II. izreke kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 42.234.471,86 kn počevši od 13. listopada 1999. do isplate i to prema Uredbi o visini stope zatezne kamate po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14%, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do isplate od 7,41% godišnje, a u slučaju promjene zateznih kamata za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena i naknaditi parnične troškove u iznosu od 780.250,00 kn sa zateznim kamatama od 23. srpnja 2019. do isplate“,

1.2. u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda posl. br. P- 7049/2007-158 od 23. srpnja 2019. „u dijelu stavka II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u daljnjem iznosu od 412.000,00 kn sa zateznim kamatama“ tako da je odbijen „kao neosnovan zahtjev za naknadu parničnog troška od 412.000,00 kn sa zateznim kamatama od 23. srpnja 2019. do isplate“,

1.3. u stavku III. izreke, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 4004/2021-2 od 3. studenoga 2021., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tuženika i dopušteno mu je da podnese reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda posl. br. P-7049/2007-158 od 23. srpnja 2019. „stavka II. izreke kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 42.234.471,86 kn počevši od 13. listopada 1999. do 15. travnja 2002.“ u odnosu na pitanje:

„Može li tužitelj u postupku u kojem se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga intervenirati u svoj zahtjev u odnosu na koji je donesen platni nalog isticanjem drugog zahtjeva umjesto postojećeg?“

3. To sve po ocijeni revizijskog suda da je to pravno pitanje važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: konkretno, da je osporena presuda temeljena na shvaćanju koje „odstupa od prakse viših sudova“.

4. Tuženik je protiv drugostupanjske presude u odluci glede koje mu je revizija dopuštena podnio reviziju sa navedenim pitanjem. Predlaže tužbu u dijelu u kojem se odnosi na tu odluku odbaciti - po ukidanju nižestupanjskih odluka, podredno predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

5. Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio ovu odbiti.

6. Revizija nije osnovana.

7. Postupajući prema odredbi čl. 393. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo zbog razloga zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmetom spora u ovome stupnju postupka zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu zatezne kamate na iznos od 42.234.471,86 kn za razdoblje od 13. listopada 1999. do isplate (odnosno, obzirom na jedino sporno razdoblje, po dopuštenoj reviziji: do 15. travnja 2002.).

9. Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio. To sve po činjeničnom utvrđenju (koje se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati, pogotovo ne po postavljenom pitanju - kako je formulirano) i pravnom shvaćanju (relevantno za odluku o predmetu spora, po dopuštenoj reviziji):

- da je „pravni prednik tužitelja (Š. z. r. i. o. d.o.o. u stečaju) prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, 22. travnja 2002. pokrenuo postupak protiv tuženika kao ovršenika radi naplate iznosa od 48.529.705,02 kn sa zateznim kamatama od 15. travnja 2002. do isplate i troškovima ovrhe sa zateznim kamatama od donošenja rješenja o ovrsi do isplate“,

- da je povodom toga prijedloga, 30. kolovoza 2005. doneseno rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-8391/2002, „protiv kojeg je tuženik (ovršenik) podnio prigovor u kojem je naveo "da ne postoji nikakva obveza ovršenika prema ovrhovoditelju", a zbog kojeg prigovora je rješenjem prvostupanjskog suda posl. br. Ovrv-8391/2002 od 27. listopada 2005. stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi i određen nastavak postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga,

- da je „protiv tuženika kao optuženika istovremeno vođen i kazneni postupak u Županijskom sudu u Zagrebu pod posl. br. K-79/2001, u kojem postupku je tuženik pravomoćno osuđen zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona na kaznu zatvora od šest godina, a tužitelju kao oštećenom dosuđen imovinskopravni zahtjev na temelju odredbe članka 132. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku u iznosu od 42.234.471,86 kn (glavnica u cijelosti), a za ostali dio (zatezne kamate od 1. listopada 1999. do isplate) da je tužitelj upućen u parnicu (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž- 729/2009-6 od 8. veljače 2011.)“,

- da je podneskom od 24. studenoga 2017. tužitelj u parnici pokrenutoj povodom navedenog prigovora protiv rješenja o ovrsi „izvijestio sud da nema pravni interes ustrajati na isplati glavnice od 42.234.471,86 kn iz razloga što mu je taj iznos dosuđen kao imovinskopravni zahtjev pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. K-79/2009 od 7. svibnja 2009., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-729/2009-6 od 8. veljače 2011., i postavio tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata (sada kao glavni tužbeni zahtjev) na dosuđeni iznos od /42.234.471,86 kn/ i to za razdoblje od 13. listopada 1999. do isplate...“ „...kod kojeg je i ostao, s tim da je na ročištu za glavnu raspravu održanom 7. svibnja 2019. predložio i ukidanje platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-8391/2002 od 30. kolovoza 2005.“,

- da je sud prvog stupnja postupajući po tome podnesku „u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-8391/2002 kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 48.529.705,02 kn sa zateznim kamatama od 15. travnja 2002. do isplate i troškovima ovrhe sa zateznim kamatama od donošenja rješenja o ovrsi do isplate i odlučio o konačno specificiranom tužbenom zahtjevu koji za predmet ima samo isplatu zateznih kamata kao glavni tužbeni zahtjev na pravomoćno dosuđeni iznos od 42.234.471,86 kn u kaznenom postupku, koji je vođen istovremeno s predmetnom parnicom“ (to pozivajući se na shvaćanje iz točaka 3.2. i 3.3. Zaključka broj 3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 1. lipnja 2017. pod brojem Su-IV-204/2017),

- da, naime, „tužitelj tim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom na dosuđeni mu novčani iznos glavnice u kaznenom postupku potražuje zateznu kamatu kao glavni tužbeni zahtjev za razdoblje od 13. listopada 1999. do isplate glavnice, sukladno pravilima o zateznim kamatama koja su prisilne naravi, s tim da u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev u predmetnom postupku kojim je tražio kamatu od 15. travnja 2002., konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži zatezne kamate (kao glavni tužbeni zahtjev) i za razdoblje od 13. listopada 1999. do 14. travnja 2002., čime u biti kvantitativno povećava glavni tužbeni zahtjev i time obavlja sukcesivnu objektivnu kumulaciju (postojeći zahtjev je bez kvalitativnih promjena), koju ZPP-a tretira kao preinaku, a što znači da se građanskopravne posljedice kumuliranog (novog) zahtjeva, među kojima je i zastara, prosuđuju prema vremenu njegovog podnošenja. Mjerodavnim pravilima o objektivnoj preinaci sadržanim u odredbi članka 190. ZPP-a (postupak pokrenut 22. travnja 2002. - članak 102. Prijelaznih i završnih odredbi ZID ZPP-a/2013) propisano je da tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu (stavak 1.) i da je nakon dostave tužbe tuženiku potreban pristanak, ali da i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (stavak 2)...“: „tuženik je dužan tužitelju, neovisno o tome, radi li se o stjecanju bez osnove (izvanugovornoj obvezi), ispunjenju ugovora ili vraćanju danog prema pravilima u učincima raskida, na pravomoćno dosuđeni iznos glavnice od 42.234.471,86 kn platiti zatezne kamate (članak 277. stavak 1. u vezi s člankom 324. i člankom 214. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 112/1999., 88/2001., u daljnjem tekstu: ZOO-a/1991/, istovjetno članak 29. stavak 1., 2/2., 7. i 8. u vezi s člankom 183. i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., u daljnjem tekstu: ZOO-a)....“

10. Izloženo shvaćanje drugostupanjskog suda suštinski je pravilno. Ono je sukladno i pravnom shvaćanju zauzetom na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/22) održanoj 6. lipnja 2022., a prema kojemu:

„U postupku koji se vodi povodom prigovora protiv platnog naloga tužitelj može nakon izdavanja platnog naloga preinačiti tužbu samo tako da na temelju iste činjenične i pravne osnove poveća tužbeni zahtjev ili istakne drugi zahtjev, uz već postojeći, iznad iznosa određenog platnim nalogom.“,

sve u postupanju u smislu odredaba čl. 451. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Nepravovremene, nepotpune ili nedopuštene prigovore odbacit će sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća, bez održavanja ročišta. Prigovor je nepotpun ako se iz prigovora ne može utvrditi koji se platni nalog pobija, ako nije potpisan ili ako u njemu nisu navedeni razlozi pobijanja.“, (stavak 3.) „U odluci o glavnoj stvari sud će odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida.“

11. Navedeno pravno shvaćanje pod prethodnom točkom 10. je ujedno i jasan, nedvosmislen odgovor na u reviziji postavljeno pitanje, a takav odgovor opravdava prihvaćeno po tužitelju predloženo preinačenje njegova zahtjeva.

12. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome, pravilnom shvaćanju (odgovoru) revizijskog suda, jedino je za zaključiti:

12.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena),

12.2. da zbog toga valja odbiti reviziju tuženika te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 14. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.