REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1788/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HANSA PIUKA iz Austrije, A- 7543, Kukmirn 270, kojeg zastupa punomoćnik Marinko Miletić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Kneza Branimira 9/3, protiv 1. tuženika ADRIATIC CROATIA INTERNATIONAL CLUB d.d. Opatija, Maršala Tita 151, OIB 17195049659, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kačić & Brbora, Zagreb, Petrova 48.a i 2. tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Miramarska 22, OIB 26187994862, radi isplate iznosa od 1.029.090,58 eura (7.753.683,00 kn), odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2567/16-2 od 19. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-3326/11-106 od 3. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3326/2011-106 od 3. ožujka 2016. odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi na solidarnu isplatu iznosa od 1.029.090,58 eura (7.753.683,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama na više pojedinačnih iznosa od dospijeća do isplate (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo prvotuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 193.892,98 eura (1.460.892,50 kn) (točka II. izreke), odbijen je prvotuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 224.435,26 eura (1.691.007,50 kn) (točka III. izreke), te je tužitelju naloženo drugotuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.327,23 eura (10.000,00 kn) (točka IV. izreke).

1.2. Pravomoćnim rješenjem odbijen je prijedlog za spajanje ovog postupka s postupkom koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P- 586/2008, kao i prijedlog za prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka pred Pokrajinskim sudom u Hamburgu, Građanska komora 6. Sievkingplatz 1, poslovni broj 3060360/06, koji se vodi povodom tužbe tužitelja protiv tuženika Mannheimer Versicherungs AG.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I., II. i IV. izreke. Odbijen je prvotuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu 10.911,47 eura (82.212,50 kn).

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revizijski sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7.1. Pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u pobijanoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje tužitelj.

7.2. Premda tužitelj revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome i opširno osporavaju činjenična utvrđenja. Iz tih navoda slijedi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za na naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da mu pripada s osnove štetnog događaja od 8. lipnja 2006. U Marini Vodice, prilikom podizanja tužiteljeve jahte „Jonny Two“ s pokretnom brodskom motornom dizalicom kojom su upravljali prvotuženikovi radnici, a radi podnog pranja jahte, došlo je do pucanja nosača (tzv. bragi) i do pada jahte na betonski plato.

10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su sljedeće odlučne pravno relevantne činjenice:

- da je 8. lipnja 2006. u ACI Marini Vodice došlo do pada plovila „Jonny Two“, tip Azimut 55, s dizalice (tzv. travel lifta), nakon što je ono postavljeno na dizalicu radi usluge pranja plovila,

- da su dizaličari (prvotuženikovi radnici) izvukli plovilo iz mora, postavili ga na dizalicu i dovezli do mjesta pranja, ali je već nakon nekoliko minuta došlo do pada plovila s dizalice, uslijed puknuća nosača,

- da je vrijednost jahte u vrijeme štetnog događaja iznosila 825.000,00 eura (6.215.962,50 kuna),

- da je provedeno vještačenje u postupku osiguranja dokaza R1-194/2006 (Pavao Brajčić, koji se nije očitovao na popravljivost štete, već je samo procijenio obujam štete), vještačenje vještaka brodograđevne struke Igora Šikića (Narval d.o.o. Rijeka) koji je procijenio visinu štete u iznosu od 425.282,61 eura (3.204.291,82 kuna),

- da je štetu utvrdio tako da je na ukupnu cijenu popravka plovila (procijenio na 268.032,61 eura (2.019.491,70 kuna)) dodao gubitak vrijednosti jahte od 20% uslijed nastanka štete (20% od 786.250,00 eura (5.924.000,62 kuna) koliko je prema procjeni iznosila vrijednost tri godina stare jahte). Vrijednost jahte u vrijeme nastanka štetnog događaja vještak je utvrdio tako da je utvrdio vrijednost novoizgrađene jahte u srpnju 2003. koja je iznosila 925.000,00 eura (6.969.412,50 kuna), uzimajući u obzir godišnju stopu amortizacije od 5%,

- da je sudski vještak mišljenja da se šteta ne može smatrati totalnom štetom te je popravak moguće izvesti u Republici Hrvatskoj gdje postoje kvalificirana brodogradilišta koja bi jahtu mogla dovesti u stanje prije štetnog događaja,

- da je tužitelju osiguratelj u Austriji isplatio iznos od 232.080,00 eura (1.748.606,76 kuna) te da mu je pravomoćnom presudom Hanzeatskog Višeg zemaljskog suda od 11. srpnja 2014. dosuđen daljnji iznos od 287.390,60 eura (2.165.344,47 kuna), na ime naknade štete nastale na jahti u predmetnom štetnom događaju.

11. Sukladno navedenom, nižestupanjski sudovi su pravilno utvrdili da tužbeni zahtjev nije osnovan, i to po svakoj od zahtijevanih osnova za štetu: s osnove naknade stvarne štete, izmakle koristi i troškova kao sporedne štete. U odnosu na naknadu stvarne štete uslijed oštećenja jahte (540.395,24 eura (4.071.608,00 kn)) tužbeni zahtjev je odbijen s obrazloženjem da je tužitelju s te osnove njegov osiguratelj u Austriji već isplatio iznos od 232.080,00 eura (1.748.606,76 kuna), te da mu je pravomoćnom presudom Hanzeatskog Višeg zemaljskog suda od 11. srpnja 2014. dosuđen daljnji iznos od 287.390,60 eura (2.165.344,47 kuna), čime je tužiteljevo materijalno stanje dovedeno u ono stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja. Nadalje su neosnovanim utvrdili i tužiteljev zahtjev za naknadu izmakle koristi u iznosu od 433.101,06 eura (3.263.200,00 kn), jer tužitelj nije dokazao da je mogao očekivati tu dobit po redovnom tijeku stvari niti su sudovi mogli steći uvjerenje da je tužitelj zaista svoju jahtu davao u charter ili da bi imao takvu namjeru. Odbijen je i zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 62.734,75 eura (472.675,00 kn) (troškovi postupka osiguranja dokaza pred Općinskim sudom u Šibeniku poslovni broj R1-194/2006 u iznosu od 23.647,49 eura (178.172,00 kn), troškovi suhog veza oštećene jahte u Marini Vodice u iznosu od 23.890,11 eura (180.000,00 kn), troškovi vještaka Marina Lovrovića po računu od 13. kolovoza 2006. u iznosu od 2.007,83 eura (15.128,00 kn) i troškovi višekratnih dolazaka i boravaka u Hrvatskoj tijekom 2006. u cilju vođenja pregovora radi mirnog rješenja spora u iznosu od 13.189,32 eura (99.375,00 kn), jer taj zahtjev nije osnovan niti dokazan. 12. Odredba čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 141/08; dalje: ZOO) propisuje:

„Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.“

12.1. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je tužitelju od strane njegovog osiguratelja u Austriji isplaćen iznos od 232.080,00 eura (1.748.606,76 kuna) te potom i daljnji iznos od 287.390,60 eura (2.165.344,47 kuna). Naime, u predmetnom postupku tužitelj je potraživao štetu od svog osiguratelja iz istog štetnog događaja te po istoj činjeničnoj osnovi kao u ovom sporu (troškovi popravka jahte, odnosno naknada vrijednosti jahte) s jedinom razlikom koja se očituje u tome da je tužitelj navedenu štetu potraživao po drugačijoj pravnoj osnovi od one u ovom postupku, tj. po osnovi ugovora o osiguranju sklopljenog sa svojim osiguravateljem.

12.2. Isplatom ukupno 519.470,60 eura (3.913.951,23 kuna) od njegovog osiguranja u Republici Austriji, tužiteljevo materijalno stanje je dovedeno u ono stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja (a s obzirom na to da je u ovom postupku visina nastale stvarne štete tužitelju procijenjena na iznos od ukupno 425.282,61 eura (3.204.291,82 kuna), što je manje od iznosa koji je već isplaćen tužitelju zajedno s iznosom koji mu je dosuđen na temelju presude suda u Hamburgu) pa bi ponovnim dosuđivanjem iznosa od 425.282,61 eura (3.204.291,82 kuna) tužitelj bio dvostruko namiren.

13. Prema odredbi čl. 1046. ZOO izmakla korist predstavlja štetu u obliku sprečavanja povećanja oštećenikove imovine. Odredba čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO propisuje da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

13.1. Pravilno nižestupanjski sudovi navode da je neosnovan i tužiteljev zahtjev za naknadu štete na ime izmakle koristi koju potražuje u iznosu od ukupno 433.101,07 eura (3.263.200,00 kn). Naime, ovaj iznos naknade štete tužitelj potražuje ističući kako je imao namjeru u razdoblju od 2006. do 2012. davati predmetnu jahtu „Jonny Two“ u charter.

13.2. Izmakla korist predstavlja onu korist koju je oštećenik po redovnom toku stvari mogao očekivati pa je sukladno navedenom tužitelj bio dužan dokazati da je mogao očekivati korist u obliku davanja plovila „Jonny Two“ u najam, a što bi proizlazilo iz činjenice da je plovilo davao u najam prije nastanka štetnog događaja, odnosno da je tu namjeru imao nakon nastanka štetnog događaja što međutim tužitelj nije dokazao. 13.3. Naime, upravo suprotno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, a kako to pravilno utvrđuju i nižestupanjski sudovi. Namjena predmetnog plovila navedena je i u prijavi nezgode brodice od 8. lipnja 2006. kao sport i razonoda (a ne obavljanje gospodarske djelatnosti), iz čega proizlazi da se tužitelj nije bavio niti se imao namjeru baviti iznajmljivanjem plovila. Nadalje, tužitelj je na temelju ugovora o vezu u ACI Marini „Jezera“ plaćao samo cijenu godišnjeg veza bez nadoplate od 15% za plovila koja se daju u charter. Ukazuje se također da bi se neka osoba u Republici Hrvatskoj bavila djelatnostima iznajmljivanja plovila (charterom), potrebno je da zadovolji niz formalnosti propisanih Pravilnikom o uvjetima za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja plovila sa ili bez posade i pružanje usluge smještaja gostiju na plovilu ("Narodne novine", broj 99/13), primjerice da zadovoljava tehničke uvjete propisane čl. 4. Pravilnika ili da je tužitelj poduzeo mjere najavljivanja namjere davanja plovila u charter sukladno čl. 9. Pravilnika. Suprotno tome, tužitelj nije ni tvrdio da je zadovoljio predmetne formalnosti.

13.4. Tužitelj je međutim tijekom postupka isticao kako nikada nije tvrdio da se charterom namjeravao baviti na području Republike Hrvatske na navodeći pritom u kojim se drugim državama namjeravao baviti charterom plovila „Jonny Two“.

14. Tužitelj nadalje nije dokazao niti navodne troškove koji su mu nastupali u ukupnom iznosu od 62.734,75 eura (472.675,00 kn), a koji se sastoje od troškova postupka osiguranja dokaza pred Općinskim sudom u Šibeniku posl.br. R1-194/06 u iznosu od 23.647,49 eura (178.172,00 kn), troškova suhog veza oštećene jahte u Marini Vodice gdje se nalazi još od štetnog događaja odnosno od 8. lipnja 2006.u iznosu od 23.890,11 eura (180.000,00 kn), troškova vještaka Marina Lovrovića po računu od 13. kolovoza 2006. u iznosu od 2.007,83 eura (15.128,00 kn) i troškova višekratnih dolazaka i boravaka u Hrvatskoj tijekom 2006. u cilju vođenja pregovora radi mirnog rješenja spora u iznosu od 13.189,33 eura (99.375,00 kn).

15. Pravilno sudovi odbijaju tužbeni zahtjev i po ovom osnovu navodeći da tužitelj nije dokazao da je 1. tuženik odgovoran za štetu koju potražuje u visini troškova suhog veza u marini obzirom da je morao je dokazati da navedeni trošak ne bi pretrpio da nije bilo štetnog događaja. Međutim, kako je tužitelj za svoje plovilo „Jonny Two“ koristio usluge marine i prije nastanka štetnog događaja, nastavak korištenja tih usluga u obliku suhog veza ne predstavlja posljedicu predmetnog štetnog događaja. Osim toga, tužitelj je svojevoljno odlučio ostaviti svoje plovilo u marini i nakon nastanka štetnog događaja, tako da je sam prouzročio trošak koji mu je po toj osnovi nastao i zato se taj trošak ne može smatrati štetom nastalom u vezi predmetnog štetnog događaja (čl. 1092. ZOO-a). Jednako tako je tužitelj sam prouzročio i troškove vještaka Marina Lovrovića kao i troškove višekratnih dolazaka u Republiku Hrvatsku, a koje tužitelj nije ničim niti dokazao.

16. Zbog svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

17. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22., 88/22.) ovaj sud je primijenio fiksni tečaj konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 euro= 7,53450 kuna).

Zagreb, 14. veljače 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: eb319-9a304

Kontrolni broj: 0ac78-a9afb-6d19d

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.