Broj: 90 Pr-149/2022-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijalista Gorana Jokića, a po sutkinji Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. iz V., …, OIB: …, zastupane po punomoćnicima K. P. i G.G., zaposlenicama N. s., protiv tuženika DS S. B. C. d.o.o. sa sjedištem u B., …, OIB: …, zastupan po punomoćniku S. M., odvjetniku iz V., radi isplate razlike plaće, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 24. siječnja 2023., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 13. veljače 2023. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku DS S. B. C. d.o.o. sa sjedištem u B., …, OIB: …, da isplati tužiteljici S. B. iz V., …, OIB: …, ukupan novčani bruto iznos od 217,20 EUR/ 1.636,47[1] kn na ime neisplaćene razlike preostalih 5% naknade plaće u razdoblju od mjeseca lipnja 2021. do mjeseca listopada 2021. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose,

- za lipanj 2021. na iznos od 19,04 EUR / 143,55 kn od 10. srpnja 2021., do isplate,

- za srpanj 2021. na iznos od 50,11 EUR / 377,52 kn od 11. kolovoza 2021., do isplate,

- za kolovoz 2021. na iznos od 50,11 EUR / 377,52 kn od 11. rujna 2021., do isplate,

- za rujan 2021. na iznos od 50.11 EUR / 377,52 kn od 09. listopada 2021., do isplate,

- za listopad 2021. na iznos od 47,83 EUR / 360,36 kn od 11. studenog 2021., do isplate,

u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. prosinca 2022. određivala za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim

Broj: 90 Pr-

149/2022-8

trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja se od 01. siječnja 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, izuzev na isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

" Nalaže se tužiteljici-protutuženici S. B, OIB:… da tuženiku-protutužitelju DS S. B. C. d.o.o., OIB: … isplati ukupan novčani neto iznos od 280,59 EUR / 2.114,14 kn na ime preplaćene naknade za bolovanje u periodu od mjeseca studenog 2021. godine pa do mjeseca svibnja 2022. godine, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose od:

40,08 EUR / 302,02 kn od 15. 12. 2021. do isplate

40,08 EUR / 302,02 kn od 15. 1. 2022. do isplate

40,08 EUR / 302,02 kn od 15. 2. 2022. do isplate

40,08 EUR / 302,02 kn od 15. 3. 2022. do isplate

40,08 EUR / 302,02 kn od 15. 4. 2022. do isplate

40,08 EUR / 302,02 kn od 15. 5. 2022. do isplate

40,08 EUR / 302,02 kn od 15. 6. 2022. do isplate

po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinanciranim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena tekućom od dana presuđenja pa do isplate, a sve navedeno u roku od 15 dana."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 17. studenog 2022. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate razlike naknade plaće. U tužbi navodi da joj je tuženik za razdoblje od lipnja do zaključno s listopadom 2021. pogrešno obračunao naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog čega joj je isplaćena manja naknada plaće od one koja je trebala biti isplaćena. Naime, u utuženom razdoblju naknada plaće joj je obračunata i isplaćena u iznosu od 70% osnovice koja je određena prema propisima o zdravstvenom osiguranju, a smatra da joj je trebala biti obračunata i isplaćena u iznosu od 75% osnovice. To stoga što je čl. 36. Kolektivnog ugovora za radnike trgovačkog društva DS S. B.C. d.o.o. ugovoreno bez vremenskog ograničenja pravo na naknadu plaće od 75% osnovice utvrđene propisima o zdravstvenom osiguranju za radnike kad ne rade zbog privremene spriječenosti za rad. Stoga potražuje razliku od 5% manje obračunate i neisplaćene naknade plaće za utuženo razdoblje od tuženika.

Broj: 90 Pr-

149/2022-8

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da je tužiteljici plaća obračunata za utuženo razdoblje u skladu sa propisima o zdravstvenom osiguranju u visini 70% osnovice i to stoga što je tako propisano. Naime, utuženo razdoblje obuhvaća period nakon 42. dana od početka privremene nesposobnosti za rad pa sukladno pozitivnim propisima naknada plaće pada na teret HZZO-a. Visina osnovice određena je propisima o zdravstvenom osiguranju te nije u nadležnosti poslodavca. Odredba čl. 36. Kolektivnog ugovora odnosi se samo na razdoblje do 42. dana privremene nesposobnosti za rad kada poslodavac iz svojih sredstava isplaćuje naknadu plaće te je poslodavac postupio u skladu s tom odredbom odnosno za prva 42 dana isplatio je tužiteljici naknadu plaće u visini 75% osnovice što među strankama nije sporno. Opreza radi, u odgovoru na tužbu dostavio je i protutužbu u kojoj u bitnom navodi da ako sud smatra da je tužba osnovana, tad bi zbog istog razloga tužiteljica morala tuženiku vratiti razliku iznad 75% osnovice naknade plaće koja joj je obračunata i isplaćena u periodu kad je proteklo šest mjeseci od početka privremene nesposobnosti za rad. Dakle, protutužbom potražuje da tužiteljica tuženiku vrati razliku obračunate i isplaćene naknade plaće iznad osnovice od 75% za period od studenog 2021. do svibnja 2022.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid te je pročitana materijalna dokumentacija koja je sadržana u spisu, a koju su stranke dostavile kao priloge uz tužbu i odgovor na tužbu i to: kolektivni ugovor za radnike trgovačkog društva DS S. B. (str. 5-9 spisa), zahtjev za zaštitu prava (str. 11 spisa), odgovor na zahtjev za zaštitu prava (str. 12 spisa), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između pravnog prednika tuženika i tužiteljice (str. 13. i 14. spisa), podaci o radnom mjestu tužiteljice (str. 15 spisa), aneks ugovora o radu (str. 16 spisa), obračunske liste plaće / naknade plaće (str. 17-34 spisa), kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (str. 44-69 spisa).

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad od 43. dana do kraja 6.-og mjeseca privremene nesposobnosti za rad. Tužiteljica za to razdoblje potražuje razliku naknade plaće između naknade plaće obračunate i isplaćene po osnovici 70% do naknade plaće obračunate prema osnovici 75%. Istovremeno tuženik protutužbom potražuje da mu tužiteljica vrati razliku, prema tuženikovim navodima, više obračunate naknade plaće u vremenu od isteka 6.-og mjeseca trajanja privremene nesposobnosti za rad pa nadalje (razliku obračunate i isplaćene naknade plaće iznad osnovice od 75%).

6. Među strankama nije sporan način na koji je tuženik kao poslodavac primijenio propise o zdravstvenom osiguranju prilikom obračun naknade plaće tužiteljici. Također, nije sporan u računskom smislu, niti iznos koji stranke međusobno potražuju tužbom odnosno protutužbom jedna od druge.

7. Sporna je pravna osnova po kojoj stranke potražuju iznos iz tužbe i protutužbe. Dakle, sporno je ima li tužiteljica pravo na isplatu razlike naknade plaće

Broj: 90 Pr-

149/2022-8

prema osnovici od 75% za utuženo razdoblje temeljen članka 36. Kolektivnog ugovora za radnike trgovačkog društva DS S.B. C. d.o.o. (str. 5. -9. spisa, dalje: Kolektivni ugovor), odnosno ima li tuženik pravo potraživati od tužiteljice povrat razlike obračunate i isplaćene naknade plaće za razdoblje iz protutužbe.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa sud zbog toga ne smatra bitnim u tom dijelu provoditi analizu izvedenih dokaza. Dakle, ono što je sporno u ovom slučaju predstavlja pravno pitanje o kojem sud treba zauzeti stajalište primjenom odredbi mjerodavnog prava.

9. Iz članka 9. stavka 3. Zakona o radu („Narodne novine broj: 93/14, 127/17 i 98/19, dalje: ZR) proizlazi da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ZR-om ili drugim zakonom nije drugačije određeno. Nadalje, iz članka 192. stavka 2. ZR-a proizlazi da se pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se, u skladu s odredbama ZR-a, primjenjuje kolektivni ugovor. Iz članka 39. točke 1., članka 41. stavka 3. i članka 47. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj: . 80/2013, 137/2013, 98/2019, dalje ZOZO) proizlazi da osiguraniku pripada pravo na naknadu plaće u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, ako je privremeno nesposoban za rad zbog bolesti ili ozljede, koju naknadu od 43. dana privremene nesposobnosti obračunava i isplaćuje poslodavac, s tim da je Zavod obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće poslodavcu u roku 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat jer se naknada plaće od 43. dana privremene nesposobnosti nadalje isplaćuje na teret Zavoda. Iz članka 54., 55. i 56. ZOZO-a proizlazi na koji se način određuje naknada plaće, visina najniže osnovice i uvjeti pod kojima se naknada plaće isplaćuje na teret Zavoda. U konačnici iz članka 2. i 36. Kolektivnog ugovora (str. 5. -9. spisa) proizlazi da Kolektivni ugovor obvezuje ugovorne strane, te sve radnike koji su u trenutku sklapanja ugovora bili, ili su naknadno postali članovi sindikata, da za dane kad radnik ne radi zbog privremene spriječenosti za rad u slučaju bolesti ima pravo na naknadu plaće od 75% osnovice utvrđene propisima o zdravstvenom osiguranju s tim da se citirana odredba o naknadi plaće temeljem članka 86. Kolektivnog ugovora primjenjuje od 01. svibnja 2021. Uz sve navedeno je potrebno naglasiti da iz članka 86. točke 2. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 49/14, 51/14, 123/16, 11/15, 17/15, 129/17, 9/21,) proizlazi da se naknada plaće koja se isplaćuje na teret sredstava HZZO-a od isteka 6.-og kalendarskog mjeseca neprekidne privremene nesposobnosti određuje u visini od 80% od osnovice za naknadu plaće.

10. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP), te primjenjujući pravne izvore i odredbe mjerodavnog materijalnog prava, sud je

Broj: 90 Pr-

149/2022-8

utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan. Na isti način utvrđeno je da je protutužbeni zahtjev tuženika neosnovan.

11. Prije svega treba naglasiti da tumačenjem čl. 36. Kolektivnog ugovora (str. 5-9 spisa) ne proizlazi da bi postojalo vremensko ograničenje u kojemu bi radnik imao pravo na naknadu plaće zbog privremene spriječenosti za rad u iznosu od 75% osnovice. Dakle, niti iz sadržaja, a niti iz smisla navedenog članka ne proizlazi da bi se pravo na naknadu plaće od 75% osnovice odnosilo samo na razdoblje do 42. dana privremene nesposobnosti za rad kako to tvrdi tuženik. Tumačeći navedeni članak te ga dovodeći u vezi s naprijed navedenim odredbama ZOZO-a i Pravilnika, sud je zaključio da ne postoji niti jedna zakonska ili podzakonska odredba kojom bi bilo zabranjeno poslodavcu da u vrijeme kad se naknada plaće zbog privremene spriječenosti za rad isplaćuje iz sredstva HZZO-a ne obračuna naknadu plaće prema većoj osnovici od osnovice koja je propisana zakonskim ili podzakonskim odredbama. Štoviše, iz citiranih odredbi članka 41. stavka 3. ZOZO-a nesporno proizlazi da je upravo obveza poslodavca da i od 43. dana od početka privremene spriječenosti za rad zbog bolesti obračunava naknadu plaće u skladu sa propisima o zdravstvenom osiguranju. Međutim, ako je poslodavac Kolektivnim ugovorom, a što je primjer u ovom slučaju, ugovorio osnovicu za obračun u većem postotku od postotka propisanog propisima o zdravstvenom osiguranju, tad je dužan prilikom obračuna primijeniti upravo osnovicu u onom postotku u kojem je istu i ugovorio ako je ona povoljnija za radnika. Neosnovani su navodi tuženika da on nema nikakvog utjecaja na obračun naknade plaće, jer upravo iz obračunskih lista plaće te iz citiranih zakonskih odredbi, proizlazi da je upravo obračun naknade plaće odradio poslodavac, s tim da u rokovima iz čl. 55. ZOZO-a poslodavac ima pravo potraživati od HZZO-a povrat naknade plaće u iznosu kako je to propisano propisima o zdravstvenom osiguranju. Dakle, ako je Kolektivnim ugovorom preuzeta obveza isplate naknade plaće po osnovici od 75%, tad je tuženik obračun trebao izvršiti i naknadu plaće isplatiti prema osnovici od 75%, s tim da je od HZZO-a nastavno imao pravo potraživati razliku u visini 70% osnovice. Slijedom iznijetog, razlika od 5% koju tužiteljica potražuje u ovom slučaju pada na teret sredstava poslodavca i isti ne može neisplatu navedene razlike opravdavati činjenicom da je propisima o zdravstvenom osiguranju propisana osnovica od 70%, već je dužan postupiti po obvezi koju je preuzeo prilikom ugovaranja osnovice od 75% u Kolektivnom ugovoru. Da je tuženik prilikom sklapanja Kolektivnog ugovora u dogovoru sa sindikatima vremenski ograničio primjenu odredbe čl. 36. Kolektivnog ugovora, tad bi iz te odredbe jasno proizlazilo do kad se ona primjenjuje. Naime, takvo ograničenje napravljeno je u nekim drugim kolektivnim ugovorima, npr. u čl. 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, gdje je jasno naznačeno da se točno određena osnovica primjenjuje samo za vrijeme odsutnosti zbog bolovanja do 42 dana. Slijedom svega navedenog, ovaj sud smatra da se odredba čl. 36. Kolektivnog ugovora u konkretnom slučaju ima primijeniti neposredno uz ostale odgovarajuće odredbe ZOZO-a i Pravilnika, jer ista nije u suprotnosti s niti jednom prisilnom odredbom, a za tužiteljicu kao radnika je u smislu čl. 9. stavka 3. ZR-a povoljnija pa je zbog toga tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti prihvaćen kao osnovan.

12. Protutužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan iz razloga što je nakon 6.-og mjeseca od početka privremene nesposobnosti za rad tužiteljici naknada plaće

Broj: 90 Pr-

149/2022-8

obračunata u visini od 80% osnovice u skladu sa člankom 86. točkom 2. Pravilnika te je cjelokupan taj iznos pao na teret sredstava HZZO-a. Pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad jedno je od prava koje tužiteljica ima kao osigurana osoba po osnovi izdvajanja iz plaće za obvezno zdravstveno osiguranje. To pravo tužiteljici kao osiguraniku pripada u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite pa stoga i naknada plaće koja se u cijelosti isplaćuje na teret sredstava HZZO-a pripada isključivo tužiteljici kao osiguranik u visini propisanoj ZOZO-om, Pravilnikom i drugim podzakonskim propisima te poslodavac ne može tražiti od radnika povrat tako isplaćene naknade plaće. Činjenica što je člankom 36. Kolektivnog ugovora ugovorena osnovica od 75% bez vremenskog trajanja ne znači da tužiteljica nema pravo na naknadu plaće po višoj osnovici ako se ispune uvjeti propisani ZOZO-om ili podzakonskim aktima. Naime, tad se mora temeljem čl. 9. stavka 3. ZR-a primijeniti osnovica koja je za radnika povoljnija, a budući je naknada plaće nakon 6.-og mjeseca od početka privremene nesposobnosti za rad tužiteljici isplaćivana pravilnom primjenom veće osnovice propisane člankom 86. točkom 2. Pravilnika, tuženik koji je obračunao i isplatio takvu naknadu plaće temeljem članka 41. stavka 3. ZOZO-a imao je pravo zatražiti povrat cjelokupnog iznosa od HZZO-a, jer cjelokupni tako isplaćeni iznos pada na teret HZZO-a. Stoga isti protutužbenim zahtjevom ne može od tužiteljice potraživati ništa jer je su iznosi koje potražuje već sadržani u iznosima za koje je ostvario pravo na povrat od HZZO-a.

13. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).

14. Tužiteljica je u ovom parničnom postupku u cijelosti uspjela sa svojim zahtjevom. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir čl. 154. st. 1. ZPP-a, kojim je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka, nesporno proizlazi da bi pravo na nadoknadu parničnih troškova u konkretnom slučaju imala samo tužiteljica, a ne i tuženik. Stoga je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan. Troškovi parničnog postupka nisu priznati tužiteljici jer ih ista nije niti tražila.

15. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude

U Valpovu, 13. veljače 2023.

SUTKINJA:

TATJANA VARŽIĆ

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti, može se pobijati samo zbog pogrešne primjene

Broj: 90 Pr-

149/2022-8

materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužiteljice

2.Punomoćniku tuženika